Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1264/06 (M. D.)

Odluka donesena 11. 03. 2008.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Ustav entiteta
  • Krivično djelo
  • Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
  • Otkaz
  • Radni odnos
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović, Krstan Simić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1264/06

Apelacija

Odluka o dopustivosti

11. 03. 2008.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije Mato Tadić i Krstan Simić, na sjednici održanoj 11. marta 2008. godine, u predmetu broj AP-1264/06, rješavajući apelaciju Milanka Delića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 2. i 4. tačka 9. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Milanka Delića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske, broj Rev- 146/04 od 27. januara 2006. godine, Presude Okružnog suda Istočno Sarajevo, broj Gž-45/03 od 31. oktobra 2003. godine, i Presude Osnovnog suda u Vlasenici, broj P1-65/01 od 29. novembra 2002.

godine, u odnosu na član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6.

Evropske konvencije za zaštitu osnovnih ljudskih prava i sloboda, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Milanka Delića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske, broj Rev- 146/04 od 27. januara 2006. godine, Presude Okružnog suda Istočno Sarajevo, broj Gž-45/03 od 31. oktobra 2003. godine, i Presude Osnovnog suda u Vlasenici, broj P1-65/01 od 29. novembra 2002.

godine, u odnosu na odredabe Ustava Republike Srpske, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

OBRAZLOŽENJE

1. Milanko Delić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Nove Topole, kojeg zastupa Janko Nikolić, advokat iz Zvornika, podnio je, 25. aprila 2006. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), broj Rev-146/04 od 27. januara 2006. godine, Presude Okružnog suda Istočno Sarajevo (u daljnjem tekstu: Okružni sud), broj Gž-45/03 od 31. oktobra 2003. godine, i Presude Osnovnog suda u Vlasenici (u daljnjem tekstu: Osnovni sud), broj P1-65/01 od 29. novembra 2002.

2. Apelant je, 26. novembra 1986. godine, podnio prijedlog Osnovnom sudu udruženog rada u Tuzli za poništenje odluke, broj RS-11/86 od 10. novembra 1986. godine, o prestanku radnog odnosa poslodavca, tadašnjeg DP. Rudnik Boksita – Vlasenica, inače pravnog prednika Akcionerskog društva «Boksit» Milići (u daljnjem tekstu: tuženi). S obzirom da nije donesena konačna odluka o tužbenom zahtjevu od strane Osnovnog suda udruženog rada u Tuzli, predmet je ,nakon ukidanja sudova udruženog rada prenesen na odlučivanje Osnovnom sudu. Postavljenim tužbenim zahtjevom apelant je tražio poništenje odluke tuženog o prestanku radnog odnosa i vraćanje u radni odnos.

3. Presudom Osnovnog suda, broj P1-65/04 od 29. novembra 2002. godine, u cijelosti je odbijen tužbeni zahtjev apelanta kao neosnovan. Osnovni sud je na osnovu provedenih dokaza u toku postupka utvrdio da je apelant uz saglasnost takođe pravnog prethodnika tuženog Osnovne organizacije udruženog rada «Transporta i održavanja» (u daljnjem tekstu: Transport i održavanje) u kojem je do tada radio, 1. augusta 1986. godine, zasnovao radni odnos kod tuženog na neodređeno vrijeme, na radnom mjestu poslovođe. Obje navedene osnovne radne organizacije udruženog rada bile su u sastavu iste Radne organizacije «Rudnici boksita» Vlasenica, pravnog prethodnika tuženog. Povodom Odluke Komisije za radne odnose tuženog, broj KRO-6/86 31. jula 1986. godine, o zasnivanju radnog odnosa sa apelantom, Samoupravna radnička kontrola tuženog je Zaključkom, broj 2/5-17-1567/86 od 3. oktobra 1986. godine, predložila je tuženom da kao nezakonitu poništi Odluku kojom je zasnovan radni odnos sa apelantom. Kao razlog nezakonitosti Samoupravna kontrola je navela da je apelant raspoređen i primljen na radno mjesto poslovođe snek bara i bifea autobuske stanice koje nije sistematizovano Pravilnikom o organizaciji i sitematizaciji poslova i radnih zadataka, te da bife i snek bar nisu završeni u građevinskom smislu, nisu otvoreni i ne služe namjeni u ugostiteljskom smislu, pa je prema tome radnik primljen na radno mjesto koje ne postoji i za koje nema stvarne potrebe. Nakon toga, Odlukom Radničkog savjeta tužene, broj RS- 11/86.od 10. novembra 1986. godine, apelantu je prestao radni odnos s tim da će apelant ponovo zasnovati radni odnos u Transportu i održavanju, koje je o tome dalo pismenu saglasnost, na radnom mjestu vozača teretnog vozila.

4. Nadalje, Osnovni sud je utvrdio da je apelantu pravosnažnom Presudom Osnovnog suda u Vlasenici, broj K-265/86 od 30. juna 1987. godine, izrečena uslovna osuda od tri mjeseca zatvora uslovno na jednu godinu, zbog krivičnog djela falsifikovanja isprave iz člana 217. stav 3. Krivičnog zakona Bosne i Hercegovine, jer je od nepoznatog lica u Olovu, kupio falsifikovanu diplomu za KV vozača Škole saobraćajne i autometalske struke Centra za cestovni saobraćaj Zagreb, koju je 2. aprila 1986. godine, predao kao dokument povodom raspisanog oglasa u Transportu i održavanju, a zatim na osnovu te diplome zasnovao radni odnos KV vozača motornih vozila. Shodno saznanju ovih činjenica, apelantu je prestao i radni odnos u Transportu i održavanju sa 31. julom 1986. godine, što je vidljivo iz dopisa ove Organizacije udruženog rada, broj 04/-1527/87 od 28. oktobra 1987. godine, koji je upućen Osnovnom sudu udruženog rada Tuzla..

5. Apelant je umro 2. januara 2000. godine. Njegovi zakonski nasljednici su u skladu sa zakonskim odredbama, putem punomoćnika nastavili postupak

6. Osnovni sud je zaključio da i nakon smrti apelanta tužbeni zahtjev nije izmjenjen te da se tuženi stoga i ne može obavezati da apelanta vrati u radni odnos i rasporedi na radno mjesto koje odgovara njegovoj stručnoj spremi. Takođe, Osnovni sud navodi da Pravilnikom o organizaciji i sistematizaciji tuženog, u vrijeme kada je apelant zasnovao radni odnos na radnom mjestu poslovođe snek bara i Autobuske stanice Milići takvo radno mjesto nije bilo predviđeno, pa stoga na njega i nije mogao biti raspoređen.

7. Protiv Presude Osnovnog suda apelant je izjavio žalbu Okružnom sudu koji je Presudom, broj Gž-45/03 od 31. oktobra 2003. godine, potvrdio u cjelosti prvostepenu presudu i žalbu apelanta odbio kao neosnovanu. U obrazloženju presude Okružni sud navodi da je Osnovni sud pravilno i potpuno utvrdio činjenice i pravilno primjenio materijalno pravo. Ocjenjujući žalbene navode kao neosnovane Okružni sud navodi da tužbeni zahtjev apelanta i pored činjenice da je tokom postupka apelant umro, nije mjenjan u smislu da se postavi zahtjev za naknadu plata, nego je bio isključivo usmjeren na reintegraciju u radni odnos i poništenje Odluke o prestanku radnog odnosa apelanta kod tuženog. Kako je i sama činjenica smrti razlog za prestanak radnog odnosa, a time i prava na sudsku zaštitu, Okružni sud konstatuje da je radno pravni odnos pravo lične prirode i kao takvo neprenosivo na druga lica. U djelu žalbe u kojem apelant tvrdi da zapisnik sa poslednje rasprave na Osnovnom sudu nije dostavljen punomoćniku apelanta i da se zbog toga nije mogao izjasniti o dokazima provedenim na ročištu, Okružni sud zaključuje da je i ovaj prigovor neosnovan, jer su punomoćnici apelanta uredno primili poziv za to ročište, a nedolazak nisu opravdali.

8. Protiv Presude Okružnog suda apelant je izjavio reviziju koju je Vrhovni sud Presudom, broj Rev-146/04 od 27. januara 2006. godine odbio kao neosnovanu.Vrhovni sud u obrazloženju presude konstatuje da su nižestepeni sudovi pravilno utvrdili činjenično stanje i pravilno primjenili materijalne propise. U pogledu navoda revizije koji se odnose na nastavak postupka nakon apelantove smrti i postavljanja izmjenjenog tužbenog zahtjeva u vidu imovinsko pravnog zahtjeva za naknade plata apelanta, koji zahtjev je ipak postavljen, 27. marta 1991. godine, pred Osnovnim sudom udruženog rada u Tuzli, Vrhovni sud je zauzeo stanovište da niti taj zahtjev, pored zahtjeva za poništenje odluke o prestanku radnog odnosa, nije osnovan. Naime, Vrhovni sud podsjeća na odredbe člana 211. stav 2. tačka 3. Zakona o udruženom radu koji je važio u vrijeme kada je apelant zasnovao radni odnos i po kojem radniku može prestati radni odnos, ako je prilikom stupanja u radni odnos prećutao ili dao neistinite podatke u vezi sa uslovima rada, a ti podatci su bitni za izvršavanje poslova, odnosno radnih zadataka radi kojih je zasnovao radni odnos. Upravo je po mišljenju Vrhovnog suda, apelantov slučaj takav slučaj, pa mu je i radni odnos prestao na zakonit način, iz čega sljedi da nije osnovan njegov zahtjev za reintegraciju u radni odnos kao ni zahtjev za naknadu plata.

9. Nezadovoljan ishodom postupka pred redovnim sudovima, punomoćnik apelanta podnio je apelaciju Ustavnom sudu. U apelaciji se ponavljaju navodi izneseni u toku postupka pred redovnim sudovima. Posebno ističe da je tražio naknadu ličnih dohodaka na Osnovnom sudu udruženog rada u Tuzli, da je uskraćen za to pravo, te da je na taj način povrijeđen zakon na štetu apelanta, da krivična osuda apelanta nije mogla dovesti do prestanka radnog odnosa, jer nije izrečena kazna zatvora od 6 mjeseci, nego uslovna osuda, da ne postoji Odluka broj 11/86 od 10 novembra 1986. godine i da je sud izvršio samo uvid u kopiju odluke, da punomoćniku nije dato vrijeme da postavi imovinsko pravni zahtjev u pogledu naknade plata za apelanta i da su pogrešni stavovi sudova o suštini tužbenog zahtjeva koji nije bio usmjeren na reintegraciju u radni odnos nego mogućnost raspravljanja o pravima nasljednika apelanta. Apelant se žali na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, kao i na povrede odredbi Ustava Republike Srpske.

10. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

«Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.» Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

„ Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.» Član 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda glasi:

«Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:

9. apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom».

11. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 640/04 od 13. septembra 2005. godine i Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

12. U suštini, apelant smatra da nije imao pravično suđenje zbog toga što su po njegovom mišljenju redovni sudovi, prilikom donošenja osporenih odluka pogrešno utvrdili činjenice i pogrešno primijenili materijalno pravo. U vezi s tim, Ustavni sud je u brojnim ranijim odlukama zaključio da nije nadležan vršiti provjeru utvrđenih činjenica i načina na koji su redovni sudovi protumačili pozitivno-pravne propise, osim ukoliko odluke tih sudova krše ustavna prava, osim u slučajevima u kojima su odluke nižih sudova povrijedile ustavna prava, ili su zanemarile ta prava, te ako je primjena zakona bila proizvoljna ili diskriminacijska, ukoliko je došlo do povrede procesnih prava (pravo na pravično suđenje pravo na, pristup sudu, pravo na djelotvorni pravni lijek i dr.) ili ukoliko utvrđeno činjenično stanje ukazuje na povredu Ustava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01, Ustavni sud, odluka broj U 62/01 od 5. aprila 2002. godine, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 24/02). Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije, te da li odluke redovnih sudova krše ustavna prava (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine).

13. U konkretnom slučaju, apelant je nakon što je pokrenuo sudski postupak u ovom predmetu, ostvario pravo da se odlučuje o njegovim pravima pred sudovima pune jurisdikcije u tri stepena. Ustavni sud ukazuje da su redovni sudovi proveli parnični postupak, izveli dokaze i primjenili važeće materijalno-pravne propise, te u konačnom ishodu donijeli odluku kojom je odbijena kao neosnovana apelantova tužba da se poništi Odluka o prestanku radnog odnosa apelanta. Redovni sudovi su kao nesporno utvrdili da je apelant zasnovao radni odnos u Osnovnoj organizaciji udruženog rada Transport i održavanje koja je pravni prethodnik tuženog. i da je u svrhu zasnivanja radnog odnosa na radnom mjestu vozača, 2. aprila 1986. godine, priložio fasifikovanu diplomu KV vozača. Ova činjenica potvrđena je i Presudom Osnovnog suda u Vlasenici, broj K-265/86 od 30. juna 1987. godine. Nadalje, sudovi su kao nesporno utvrdili da je apelant nakon zasnivanja radnog odnosa uz pismenu saglasnost Transporta i održavanja, 31. jula 1986. godine, prešao na rad kod tuženog, na radno mjesto poslovođe snek bara i bifea autobuske stanice Milići. Na inicijativu Samoupravne radničke kontrole tuženog utvrđeno je da je apelant prilikom prelaska primljen na radno mjesto koje nije predviđeno Pravilnikom o organizaciji i sistematizaciji poslova i radnih zadataka tuženog, pa je u konačnom ishodu apelantu prestao radni odnos. S obzirom da je Transport i održavanje dostavio tuženom pismenu saglasnost da apelanta ponovo primi u radni odnos vozača, u osporenoj Odluci o prestanku radnog odnosa navedeno je da će apelant ponovo zasnovati radni odnos u Transportu i održavanju sa danom izvršenja navedene odluke. Nakon toga, apelantu je zbog fasifikovanja diplome prestao radni odnos u Transportu i održavanju, 31. jula 1986. godine, sa danom kada je iz Transporta i održavanja prešao kod tužene. Kao nesporna utvrđena je i činjenica da je u toku sudskog postupka apelant umro 2. januara 2000. godine i da su njegovi nasljednici putem punomoćnika nastavili sudski postupak. Isto tako utvrđeno je da nasljednici nisu postavili imovinsko pravni zahtjev koji bi se odnosio na plate apelanta za sporni period, pa se iz tog razloga o njemu nije moglo ni raspravljati. Takav zahtjev postavljen je u toku postupka koji je vođen na Osnovnom sudu udruženog rada u Tuzli između istih stranaka i koji nije predmet apelacije. Pored iznesenog Vrhovni sud je vrlo jasno i u cjelosti obrazložio zašto smatra da bi podnošenje zahtjeva za nakandu plata bilo neosnovano, citirajući tada važeći Zakon o udruženom radu po kojem radniku može prestati radni odnos, ako je prilikom stupanja u radni odnos prećutao ili dao neistinite podatke u vezi sa uslovima rada, a ti podaci su bitni za izvršavanje poslova, odnosno radnih zadataka radi kojih je zasnovao radni odnos. Upravo je po mišljenju Vrhovnog suda, apelantov slučaj takav slučaj, pa mu je i radni odnos prestao na zakonit način, iz čega sljedi da nije osnovan njegov zahtjev za reintegraciju u radni odnos kao ni zahtjev za naknadu plata.

14. Presude redovnih sudova su jasno, logično, uvjerljivo i detaljno obrazložene, kako u pogledu dokaza koji su provedeni, tako i u pogledu utvrđenih činjenica, procesnih i materijalnih zakona koje su primjenili. Ustavni sud ne može naći bilo kakve elemente koji bi ukazali da je relevantni zakon proizvoljno primijenjen, jer su redovni sudovi u presudama kojima je odlučeno o svim elementima relevantnim za donošenje presuda dali detaljno obrazloženje svojih odluka, pri tome uzimajući u obzir i obrazlažući svoja postupanja i odluke u kontekstu i žalbenih razloga apelanta.

15. Ustavni sud ukazuje da nezadovoljstvo apelanta ishodom sudskog postupka i drugačije tumačenje pojedinih odredbi zakona, ne pokreće, samo po sebi, pitanja u vezi sa zaštićenim ustavnim pravima ili pravima iz Evropske konvencije, a apelant ne navodi nikakve proceduralne greške, niti su takve greške očigledne (vidi Evropski sud, već citirana odluka Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat). Osim toga, Ustavni sud nije pronašao bilo šta što bi ukazalo da su materijalno-pravni propisi proizvoljno ili nepravično primijenjeni na štetu apelanta, niti ima elemenata koji ukazuju na procesnu nepravičnost u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije

16. Na osnovu svega izloženog, a imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno ako predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije »žrtva« kršenja Ustavom zaštićenih prava tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

17. U odnosu na navode apelanta da su mu osporenim odlukama redovnih sudova povrijeđena prava iz člana 39. st. 1. i 4. i člana 48. st. 1. i 3. Ustava Republike Srpske, Ustavni sud konstatuje da se apelant poziva na navodnu povredu Ustava Republike Srpske, a pri tome apelant ne navodi ni jednu odredbu Ustava Bosne i Hercegovine, niti se poziva na bilo koju odredbu Evropske konvenicje za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) za koje smatra da su povrijeđene. Ustavni sud podsjeća da prema članu 32. Pravila Ustavnog suda kod odlučivanja Ustavni sud ispituje postoje li samo one povrede Ustava Bosne i Hercegovine odnosno Evropske konvenicje koje su iznesene u zahtjevu/apelaciji apelanta. S obzirom, dakle, na činjenicu da se apelant u apelaciji žali da su mu osporenim odlukama povrijeđena i prava iz Ustava Republike Srpske, Ustavni sud zaključuje da su takvi navodi ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine (vidi Ustavni sud, neobjavljena Odluka o dopustivosti, broj U-73/03 od 23. aprila 2004. godine).

18. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. i stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je kao očigledno (prima facie) neosnovana, odnosno ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

19. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatidža Hadžiosmanović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1264/06 (M. D.) | Sudska praksa | Aktio