Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1745/06 (B. S.)

Odluka donesena 11. 03. 2008.

Nema povrede
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Radni spor
  • Otkaz
  • Radni odnos
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović, Krstan Simić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1745/06

Apelacija

Odluka o dopustivosti

11. 03. 2008.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije Mato Tadić i Krstan Simić, na sjednici održanoj 11. marta 2008. godine, u predmetu broj AP-1745/06, rješavajući apelaciju Bešlage Suljkanovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Bešlage Suljkanovića podnesena protiv Presude Okružnog suda Doboj, broj Gž-270/05 od 6.

aprila 2006. godine, i Presude Osnovnog suda Doboj, broj Rs-305/04 od 10. februara 2005. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Bešlaga Suljkanović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Doboja, kojeg zastupa Zijad Mehmedagić, advokat iz Doboja, podnio je, 8. juna 2006. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda Doboj (u daljnjem tekstu: Okružni sud), broj Gž-270/05 od 6. aprila 2006. godine, i Presude Osnovnog suda Doboj (u daljnjem tekstu: Osnovni sud), broj Rs-305/04 od 10. februara 2005. godine.

2. Presudom Osnovnog suda, broj Rs-305/04 od 10. februara 2005. godine, odbijen je, kao neosnovan, tužbeni zahtjev apelanta protiv Republike Srpske-MUP Banja Luka, Centar Javne Bezbjednosti Doboj (u daljnjem tekstu: tuženi), kojim je tražio poništenje rješenja tuženog o prestanku radnog odnosa broj 05/2-126-127 od 5. marta 2004. godine, i Rješenja tuženog, broj 05/2- 127-998 od 10. juna 2004. godine, kojim je odbijen prigovor apelanta na rješenje o prestanku radnog odnosa. Apelant je odbijen i u pogledu zahtjeva da sud obaveže tuženog da ga vrati na rad, uspostavi sva prava iz radnog odnosa i da mu isplati novčane naknade po osnovu neisplaćenih plata. U obrazloženju Presude Osnovni sud navodi da je apelant radio na radnom mjestu policajca u policijskoj stanici Doboj, i da je uvršten na konačnu listu viška policajaca na osnovu Kriterija za utvrđivanje viška policajaca MUP-a Republike Srpske, broj K/B-294/04 od 3. februara 2004. godine, sa 145 negativnih bodova. Sud je utvrdio da su rezultati rada apelanta bili ocjenjeni negativnom ocjenom za 2001., 2002. i 2003. godinu, ali je apelant zajedno sa još 11 drugih policajaca bio nezadovoljan samo ocjenom koju je dobio za 2003. godinu. Tim povodom u sali Privredne komore Doboj, 12. februara 2004. godine, zakazana je provjera znanja policajaca koji su bili nezadovoljni njihovom godišnjom ocjenom rada za 2003. godinu. Tom prilikom apelant je odbio da se podvrgne provjeri stručnog znanja, što je potvrdio i na sudskom zapisniku od 10. januara 2005. godine, jer je smatrao da svi policajci treba da se podvrgnu provjeri stručnog znanja, a ne samo oni koji su nezadovoljni ocjenom njihovog rada. Kako je i ostalih 11 policajaca nezadovoljnih ocjenama njihovog rada postupilo na isti način, potvrđena im je postojeća ocjena godišnjeg rada. Na osnovu navedenih Kriterijuma izvršeno je rangiranje po broju negativnih bodova i apelant je uvršten u grupu policajaca sa najvećim brojem negativnih bodova. Na temelju toga, tuženi je donio osporeno rješenje o prestanku radnog odnosa apelanta i rješenje kojim je odbijen prigovor protiv tog rješenja. Oba navedena rješenja tuženog Osnovni sud iz iznesenih razloga smatra zakonitim, jer su donesana u skladu sa postojećim propisima i utvrđenim činjenicama.

3. Protiv prvostepene presude apelant je izjavio žalbu Okružnom sudu koji je Presudom, broj Gž-270/05 od 6. aprila 2006. godine, odbio žalbu apelanta i potvrdio presudu Osnovnog suda. U obrazloženju presude Okružni sud navodi da je Osnovni sud pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje koje je nesporno potvrđeno svim izvedenim dokazima, te da ga ni apelant svojom žalbom nije doveo u sumnju. Okružni sud takođe smatra da je Osnovni sud pravilno primjenio i odgovarajuće materijalne propise.U pogledu žalbenih navoda apelanta koje je Okružni sud odbio kao neosnovane, navodi se da je apelant ocjenjen na osnovu kriterija i da je mogao na osnovu provjere znanja koju je odbio, popraviti ocjenu rezultata rada, da nije diskriminisan po osnovu nacionalne pripadnosti, jer se apelant bio u istoj poziciji sa ostalim policajcima i u predmetu ne postoji nijedan dokaz, niti ga je apelant sam ponudio, da je prema njemu postupljeno različito u odnosu na druge policajce.

4. Nezadeovoljan ishodom postupka pred redovnim sudovima, apelant je podnio apelaciju Ustavnom sudu. U apelaciji ponavlja dio navoda koje je iznosio tokom prvostepenog i drugostepenog postupka tvrdnjom da je prestanak radnog odnosa bio samo paravan za nacionalnu diskriminaciju prema njemu, da nije imao uvid u rezultate rada i da mu je svaka sitnica vrednovana kao propust, a negativne ocjene su mu date na netransparentan način. Navodi da je u poodmakloj životnoj dobi i da mu je tuženi trebao ponuditi odlazak u penziju, a ne da ostane bez posla i bez sredstava za izdržavanje, sa nikakvim mogućnostima za novo zaposlenje. Smatra da su mu na taj način povrijeđena prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu osnovnih ljudskih prava i sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Iz navoda apelacije proizlazi da se apelant žali i na povredu prava na nediskriminaciju iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

«Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.» Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

„ Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.»

6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 640/04 od 13. septembra 2005. godine i Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

7. U suštini, apelant smatra da nije imao pravično suđenje zbog toga što su po njegovom mišljenju redovni sudovi, prilikom donošenja osporenih odluka pogrešno utvrdili činjenice i pogrešno primijenili materijalno pravo. U vezi s tim, Ustavni sud je u brojnim ranijim odlukama zaključio da nije nadležan vršiti provjeru utvrđenih činjenica i načina na koji su redovni sudovi protumačili pozitivno-pravne propise, osim u slučajevima u kojima su odluke nižih sudova povrijedile ustavna prava, ili su zanemarile ta prava, te ako je primjena zakona bila proizvoljna ili diskriminacijska, ukoliko je došlo do povrede procesnih prava (pravo na pravično suđenje pravo na, pristup sudu, pravo na djelotvorni pravni lijek i dr.) ili ukoliko utvrđeno činjenično stanje ukazuje na povredu Ustava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01, Ustavni sud, odluka broj U 62/01 od 5. aprila 2002. godine, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 24/02). Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije, te da li odluke redovnih sudova krše ustavna prava (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine).

8. U konkretnom slučaju, apelant je nakon što je pokrenuo sudski postupak u ovom predmetu, ostvario pravo da se odlučuje o njegovim pravima pred sudovima pune jurisdikcije u dva stepena. Ustavni sud ukazuje da su redovni sudovi proveli postupak, izveli dokaze i primjenili važeće materijalno-pravne propise, te u konačnom ishodu donijeli odluku kojom je odbijena kao neosnovana apelantova tužba da se ponište rješenja tuženog o prestanku radnog odnosa, kao i zahtjev da se vrati na rad i da mu tuženi uspostavi sva prava iz radnog odnosa. Redovni sudovi su kao nesporno utvrdili da je apelant bio u radnom odnosu kod tuženog, da je taj radni odnos prestao nakon što je tuženi na osnovu odluke Vlade Republike Srpske o smanjenju broja zaposlenih radnika u sistemu policije Republike Srpske, primjenjujući obavezne kriterije za utvrđivanje viška policajaca, sa 145 negativnih bodova vrijednovao rad apelanta i uvrstio ga na listu viška policajaca koji imaju najveći broj negativnih bodova. Pored toga, sudovi su kao nesporno utvrdili i da su kriterijumi za utvrđivanje viška policajaca bili izloženi na oglasnoj ploči tuženog, a time i dostupni zainteresovanim licima, te da je apelantu omogućeno pravo da prigovori na vrednovanje rezultata njegovog rada koje je izvršio tuženi, na sastanku sa svim policajcima koji su bili nezadovoljni ocjenama njihovog rada, u Privrednoj komori Doboj, ali i da je apelant odbio datu mogućnost provjere stručnog znanja i na taj način odbio eventualno smanjenje negativnog broja bodova i uklanjanje sa liste viška policajaca.

9. Presude redovnih sudova su jasno, logično, uvjerljivo, detaljno i okolnosno obrazložene, kako u pogledu dokaza koji su provedeni, tako i u pogledu utvrđenih činjenica, procesnih i materijalnih zakona koje su primjenili. Ustavni sud ne može naći bilo kakve elemente koji bi ukazali da je relevantni zakon proizvoljno primijenjen, jer su redovni sudovi u presudama kojima je odlučeno o svim elementima relevantnim za donošenje presuda, dali detaljno obrazloženje svojih odluka, pri tome uzimajući u obzir i obrazlažući svoja postupanja i odluke u kontekstu i žalbenih razloga apelanta.

10. Ustavni sud ukazuje da nezadovoljstvo apelanta ishodom sudskog postupka i drugačije tumačenje pojedinih odredbi zakona, ne pokreće, samo po sebi, pitanja u vezi sa zaštićenim ustavnim pravima ili pravima iz Evropske konvencije, a apelant ne navodi nikakve proceduralne greške, niti su takve greške očigledne (vidi Evropski sud, već citirana odluka Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat). Osim toga, Ustavni sud nije pronašao bilo šta što bi ukazalo da su materijalno-pravni propisi proizvoljno ili nepravično primijenjeni na štetu apelanta, niti ima elemenata koji ukazuju na procesnu nepravičnost u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije

11. Apelant se paušalnom, ničim dokazanom ili obrazloženom tvrdnjom, također žali na povredu prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Član 13. Evropske konvencije ima supsidijaran karakter. To znači da član 13. Evropske konvencije ne garantuje pravo na djelotvoran pravni lijek sam po sebi, niti se može posmatrati samostalno i nezavisno od nekog od prava garantovanih Evropskom konvencijom. U konkretnom slučaju navodi apelanta o kršenju ovog prava suštinski se mogu odnositi na povredu prava na pravično suđenje. Kako je Ustavni sud u ovom slučaju ocijenio da apelanat nije dokazao povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, apelant nije dokazao ni da mu je povrijeđeno pravo na djeleotvoran pravni ljek. Naime, u postupku koji je predviđen Zakonom apelant je imao dvostepeni postupak kod organa tuženog, a zatim mu je, po njegovom tužbenom zahtjevu, obezbjeđen pristup sudu u dvostepenom postupku, u kojem je izjavio i žalbu, pa je očigledno da organi tuženog i sudovi ni na koji način nisu povrijedili njegovo pravo na djelotvoran pravni ljek. Stoga, Ustavni sud smatra i ovaj navod apelanta očigledno (prima facie) neosnovanim.

12. Pored navedenog, apelant se žali da mu je osporenim presudama povrijeđeno i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno člana 14. Evropske konvencije. Ustavni sud ističe da je prema pravnoj praksi Evropskog suda za ljudska prava, pravo na nediskriminaciju, akcesorno pravo. To znači da ovaj član ne osigurava nezavisno i samostalno pravo na nediskriminaciju, već se na diskriminaciju po ovom članu može pozvati samo u vezi sa «uživanjem prava i sloboda garantovanih Evropskom konvencijom». Iako utvrđivanje kršenja nekog od garantovanih prava nije pretpostavka za primjenu člana 14. Evropske konvencije, ipak se ovaj član neće moći primijeniti ukoliko činjenice konkretnog slučaja ne ulaze u «opseg»garantovanog prava (vidi Evropski sud, Karlheinz Schmidt protiv Njemačke, presuda od 18. jula 1994.godine, serija A broj 291-B, stav 22).

13. Ocjenjujući navedeni prigovor, Ustavni sud, ipak, smatra da apelant u konkretnom slučaju svoje tvrdnje o diskriminaciji nije potkrijepio relevantnim dokazima. Štaviše, rezultati postupka pred redovnim sudovima upućuju na zaključak da je apelant bio stavljen u potpuno jednak položaj sa drugim policajcima prillikom vrednovanja rezultata njihovog rada, kao i drugim policajcima koji su se našli na listi viška policajaca, te da mu je kao i drugim policajcima data prilika da smanji broj negativnih bodova provjerom stručnog znanja. Ni sam apelant ne navodi da je samo prema njemu vršeno ocjenjivanje rezultata rada ili da se samo on našao na listi viška policajaca, odnosno da je samo njemu prestao radni zbog toga što je negativno ocjenjen i stavljen na listu viška policajaca. Iz navedenog slijedi da je neosnovana paušalna tvrdnja apelanta da je prema njemu postupljeno na diskriminatoran način zbog nacionalne pripadnosti, jer nije ponudio bilo kakav dokaz ili naveo bilo koju činjenicu na osnovu kojih bi se moglo zaključiti da su drugi policajci bili favorizovani u odnosu na njega po bilo kom, pa i nacionalnom osnovu. Ustavni sud je već istakao da u konkretnom slučaju redovni sudovi svojim presudama nisu povrijedili ili proizvoljno primjenili materijalne ili procesne propise, pa Ustavni sud smatra da su navodi o kršenju prava na nediskriminaciju iz člana

14. Evropske konvencije u vezi sa pravom na pravično suđenje iz člana 6 stav 1. Evropske konvencije, očigledno (prima facie) neosnovani, jer predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava na koje apelanti ukazuju.

14. Na osnovu svega izloženog, a imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno ako predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije »žrtva« kršenja Ustavom zaštićenih prava tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

15. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatidža Hadžiosmanović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1745/06 (B. S.) | Sudska praksa | Aktio