Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3186/07 (Z. A.)

Odluka donesena 11. 03. 2008.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Krivično djelo
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović, Krstan Simić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3186/07

Apelacija

Odluka o dopustivosti

11. 03. 2008.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: Hatidža Hadžiosmanović, predsjednica, Miodrag Simović i Valerija Galić, potpredsjednici, Mato Tadić i Krstan Simić, sudije, na sjednici održanoj 11. marta 2008. godine, u predmetu broj AP-3186/07, rješavajući apelaciju Zorana Arsenića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Zorana Arsenića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske, broj 118- 0-Kžž-07-000 005 od 4. oktobra 2007. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Zoran Arsenić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Mrkonjić Grada, kojeg zastupa Jelena Todić, advokatica iz Banja Luke, podnio je, 26. novembra 2007. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), broj 118-0-Kžž-07-000 005 od 4. oktobra 2007. godine. Ujedno, apelant je podnio i zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi mu Ustavni sud odložio izvršenje kazne zatvora izrečene osporenom presudom.

2. Presudom Osnovnog suda u Mrkonjić Gradu (u daljnjem tekstu: Osnovni sud), broj K-18/04 od 14. decembra 2004. godine, apelant je oglašen krivim i osuđen na kaznu zatvora od tri godine zbog krivičnog djela pronevjere iz člana 348. stav 3. u vezi sa stavom 1. Krivičnog zakona Republike Srpske. Osnovni sud je na osnovu saslušanja svjedoka, uvidom u dokumentaciju, nalaz sudskog vještaka i druge dokumentacije priložene u spisu, utvrdio da je apelant u vremenskom periodu od 1. januara 2002. godine do 10. februara 2003. godine, radeći u privatnom preduzeću »Savić» D.O.O. Mrkonjić Grad, u više navrata protivpravno prisvojio novac koji mu je povjeren na rad u ukupnom iznosu od 118.723,40 KM.

3. Protiv Presude Osnovnog suda, broj K-18/04 od 14. decembra 2004. godine, apelant je izjavio žalbu Okružnom sudu Banja Luka (u daljnjem tekstu: Okružni sud) u kojoj je osporavao činjenično stanje utvrđeno prvostepenom presudom, nalaz vještaka finansijske struke, pravnu kvalifikaciju krivičnog djela za koje je osuđen, a posebno je ukazao na povredu prava na odbranu, jer Osnovni sud nije prihvatio kao dokaz, bez da je to posebno obrazložio i opravdao, potpuno različit nalaz drugog vještaka finansijske struke, kojega je na navode svoje odbrane predložio apelant.

4. Rješenjem Okružnog suda, broj 011-0-Kž-05-000 085 od 17. oktobra 2006. godine, uvažena je žalba apelanta i ukinuta Presuda Osnovnog suda, broj K-18/04 od 14. decembra 2004. godine, zbog apelantove povrede prava na odbranu. Istim Rješenjem Okružni sud je odlučio da se novi pretres održi pred Okružnim sudom.

5. Nakon održanog pretresa Okružni sud je Presudom, broj 011-0-Kžk-05-000 085 od 13. decembra 2006. godine, apelanta oglasio krivim i osudio na kaznu zatvora u trajanju od jedne godine i šest mjeseci, zbog krivičnog djela pronevjere iz člana 348. stav 3. Krivičnog zakona Republike Srpske uz primjenu čl. 39. i 40. istog zakona. U obrazloženju Presude Okružni sud navodi da su svi provedeni dokazi u prvostepenom postupku uzeti kao dokazni materijal, od iskaza unakrsno saslušanih svjedoka, do nalaza vještaka finansijske struke. Takođe, od objektivnih dokaza kao dokazni materijal prihvaćena je i dopuna nalaza vještaka finansijske struke Miroslava Lazendića od 28. decembra 2003. godine i 18. oktobra 2004. godine, koji vršio vještačenje u prvostepenom postupku, a pred sudom su neposredno izvedeni dokazi saslušanjem tri svjedoka. Neposredno su salušani i suočeni vješetaci finansijske struke Miroslav Lazendić i Zdravko Radošević, kao predloženi vještak odbrane apelanta. Detaljno analizirajući provedene dokaze, odbranu apelanta, iskaze svjedoka, nalaze vještaka finansijske struke i dokumentaciju priloženu u spisu Okružni sud je utvrdio da je apelant u periodu od 1. januara 2002. godine do 8.maja 2002. godine i u periodu od 22. novembra 2002. godine do 10. februara 2003. godine radeći kao poslovođa samoposluge u Mrkonjić Gradu i u prodavnici «Centar 2» u Mrkonjić Gradu nije dostavljao račune od robe sa dokumentacijom, primane od više dobavljača i vršio razduženja u preduzeću, a zatim tu robu prodavao bez zaduženja i prisvajao novčane iznose ostvarene prodajom i to kao poslovođa u samoposluzi 9.895,42 KM, a kao poslovođa prodavnice iznos od 4.354,40 KM. Nadalje, apelant u periodu od 24. maja 2002. godine do 25. oktobra 2002. godine kao blagajnik u preduzeću Savić, nije vodio blagajnički dnevnik, nije slao pazare i dokumentaciju u centralnu blagajnu, a vršio je novčane naplate direktno od kupaca bez da ih predaje u blagajnu, već ih je zadržavao za sebe, na koji način je oštetio ovo preduzeće za iznos od 104.473,58 KM. Posebno je Okružni sud obrazložio zbog čega je poklonio vjeru vještaku finansijske struke Miroslavu Lazendiću i zbog čega u otklanjanju razlika u vještačenju nije poklonio vjeru vještaku Zdravku Radoševiću, ocjenjujući pri tome da nadvještačenje nije bilo potrebno jer je nalaz vještaka Radoševića, kojeg je apelant angažovao bilo pristrasno u korist apelanta i to tako što je sve što je bilo u korist apelanta prihvatao, a što mu je išlo na štetu odbacivao, te da nije imao jedinstven pristup kod zaduženja i razduženja apelanta kao ni balansiran odnos prilikom vještačenja. U pogledu vinosti apelanta Okružni sud je utvrdio da je apelant djelovao sa direktnim umišljajem, htio i želio prisvajanje novca što je vidljivo i iz radnji koje je poduzimao uzimajući i zadržavajući novac, ne predavajući ga blagajni ili naplačujući za sebe novac neposredno od dobavljača.

6. Protiv Presude Okružnog suda, broj 011-0-Kžk-05-000 085 od 13. decembra 2006. godine, Okružni tužilac u Banja Luci (u daljnjem tekstu: tužilac) i apelant su izjavili žalbe Vrhovnom sudu koji je Presudom, broj 118-0-Kžž-07-000 005 od 4. oktobra 2007. godine, uvažio žalbu tužioca i preinačio kaznu zatvora apelantu sa jedne godine i šest mjeseci na dvije godine, odbio žalbu apelanta kao neosnovanu i u ostalom djelu potvrdio prvostepenu presudu.

7. U obrazloženju Presude Vrhovni sud navodi da je Okružni sud pravilno i zakonito utvrdio sva obilježja krivičnog djela za koje je apelant osuđen, da je na osnovu valjano cjenjenih dokaza uz jasno i prihvatljivo obrazloženje utvrdio činjenično stanje i svjesno djelovanje apelanta u pogledu radnji koje je poduzimao. U pogledu izrečene kazne apelantu Vrhovni sud je utvrdio da olakšavajuće okolnosti koje je cjenio Okružni sud nisu dovoljan osnov za ublažavanje predviđene kazne zatvora, jer tužilac opravdano ukazuje žalbom da visina imivinske koristi koju je pribavio apelant višestruko nadilazi iznos od 50.000,00 KM koji predstavlja zakonski minimum predviđen za krivično djelo pronevjere, pa je iz tog razloga apelantu izrekao kaznu zatvora od dvije godine, smatrajući da će u konkretnom slučaju i minimalna kazna zatvora predviđena za krivično djelo prevare ostavriti svrhu kažnjavanja.

8. Nezadovoljan ishodom postupka po izjavljenoj žalbi apelant je podnio apelaciju Ustavnom sudu u kojoj ponavljajući žalbene razloge iz postupka pred redovnim sudovima navodi da su redovni sudovi pogrešno utvrdili činjenice i pogrešno primjenili materijalne propise, te da je sud poklonio vjeru jednom vještaku finansijske struke, čiji je stručni nalaz bio dijametralno suprotan nalazu drugog vještaka, iako je po mišljenju apelanta bio dužan da sud zatraži mišljenje drugog vještaka. Apelant smatra da je činjenično stanje pogrešno jer su iskazi svjedoka kontradiktorni i neprecizni i da ih sud nije cjenio pojedinačno, niti ih je povezao u jedinstvenu cjelinu pa je usljed takvih propusta pogrešno primjenjen i materijalni propis. Ističe da nije izvršio krivično djelo za koje je osuđen i ukazuje da mu je na taj način povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija).

9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

«Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.» Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

„ Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.»

10. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudencji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Herecgovine zaštićenih prava.

11. Ustavni sud naglašava da „nadležnost Ustavnog suda u apelacionim postupcima ograničena je „na pitanja koja su sadržana u ovom Ustavu“ i Sud nije nadležan da preispituje činjenično stanje ili tumačenje i primjenu zakona redovnih sudova osim u slučajevima u kojima su odluke tih sudova povrijedile ustavna prava, ili su zanemarile ta prava, te ako je primjena zakona bila proizvoljna ili diskriminacijska, ukoliko je došlo do povrede procesnih prava (pravično suđenje, pristup sudu, efektivni pravni lijekovi i dr.) ili ukoliko utvrđeno činjenično stanje ukazuje na povredu Ustava“ (vidi, Ustavni sud, Odluka broj U 62/01 od 5. aprila 2002. godine, objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“, broj 24/02).

12. U konkretnom slučaju nezadovoljan presudama redovnih sudova apelant osporava utvrđeno činjenično stanje, primjenu materijalnog prava i sugeriše zaključke suprotne od onih za koje su se sudovi opredjelili. Međutim, apelant samo paušalno ukazuje na navodne povrede prava na pravično suđenje i ne nudi nijedan dokaz ili činjenicu iz kojih bi sa dovoljnom jasnoćom proizašao zaključak da su povrede prava koje navodi i stvarno moguće, pa stoga te povrede ne izgledaju vjerovatno. Naime, procjenu navoda iznesenih u apelaciji koji se odnose na utvrđeno činjenično stanje, primjenu materijalnih propisa, procjenu pojedinih dokaza i oblik vinosti apelanta, apelant je iznosio tokom prvostepenog i drugostepenog postupka i redovni sudovi su povodom tih navoda detaljno izvršili ocjenu činjenica i dokaza i na osnovu te ocjene primjenili materijalno pravo.

13. Nadalje, u pogledu primjene materijalnog prava od strane redovnih sudova, Ustavni sud podsjeća da nije njegov zadatak da preispituje zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava tim prije što su odlučne činjenice i dokazi na kojima su redovni sudovi zasnovali svoje odluke brižljivo cjenjeni i jasno obrazloženi. Nasuprot osporenim odlukama redovnih sudova apelant, osim sopstvenog, drugačijeg tumačenja vjerodostojnosti i značaja provedenih dokaza i primjene pravnih normi, paušalnih navoda i nezadovoljstva konačnim ishodom postupka, ne nudi činjenice ili dokaze iz kojih bi se moglo zaključiti da su povrede prava na koje se poziva i stvarno moguće. Ustavni sud takođe smatra da nema dokaza da je na bilo koji način povrijeđeno pravo apelanta na pravično suđenje, time što je Vrhovni sud smatrao da za primjenu materijalnog propisa, odnosno rješavanje pravnih pitanja, kao neargumentovani i neosnovani nisu od značaja navodi odbrane apelanta izneseni tokom postupka, a odnose se na umišljajnu djelatnost apelanta, kvalifikaciju krivičnog djela koje je izvršio, kao i validnost i ocjenu u toku postupka provedenih dokaza.

14. Nadalje, redovni sudovi su detaljno analizirali postupke apelanta koji su se sastojali u obavljanju poslova blagajnika i poslovođe, a zatim cjeneći sve dokaze pojedinačnio i u međusobnoj povezanosti kao nesporno utvrdili, na osnovu iskaza svjedoka, priznanja apelanta, nalaza vještaka finansijske struke i dokumentacije priložene u spisu, da je apelant i pored činjenice da formalno nije posjedovao rješenje o obavljanju poslova poslovođe i blagajnika te poslove faktički obavljao, a nedostavljanjem dokumentacije preduzeću o primljenoj robi radi razduženja i istovremeno prodajući robu bez zaduženja prisvajao novac za sebe, odnosno nevođenjem blagajničkog dnevnika, propuštanjem slanja pazara i dokumentacije u centralnu blagajnu i vršenjem naplate novca direktno od kupaca prisvajajući ga za sebe, umjesto da ga preda blagajni, oštetio preduzeće za iznos od 104.473,58 KM. U pogledu prihvatanja nalaza vještaka finansijske struke čiji je nalaz bio potpuno oprečan nalazu drugom vještaku finansijske struke, sudovi su u osporenim odlukama vrlo iscrpno, detaljno i uvjerljivo obrazložili zbog čega smatraju nepotrebnim da se cijeli predmet uputi na novo vještačenje. Razlozi zbog kojih su u skladu sa načelom slobodne ocjene dokaza sudovi kao objektivne prihvatili sadržaj i validnost nalaza vještaka Miroslava Lazendića, takođe su detaljno, uvjerljivo i jasno obrazloženi. Sa druge strane, sudovi su dali i vrlo uvjerljive razloge i zašto ne prihvataju nalaz vještaka finansijske struke Zdravka Radoševića, navodeći da je ovaj vještak, kojeg je predložila odbrana apelanta, svoj nalaz u većem djelu posvetio kritici nalaza vještaka Miroslava Lazendića, a zatim postupajući selektivno i pristrasno u korist apelanta, zaključio koja lica treba teretiti za gubitke u spornom periodu. Cijeneći izloženo Ustavni sud smatra da su sudovi u osporenim odlukama dali dovoljno uvjerljivih razloga zašto su se opredjelili za nalaz vještaka Miroslava Lazendića kao objektivan i zašto kao pristrasan nisu prihvatili nalaz vještaka Zdravka Radoševića.

15. Na osnovu utvrđenog činjeničnog stanja, radnje apelanta su okvalifikovane kao krivično djelo izvršeno sa umišljajem, koje je propisano u Krivičnom zakonu i na osnovu tog propisa mu je izrečena kazna zatvora. Stoga, Ustavni sud smatra da redovni sudovi nisu proizvoljno primjenjivali pravo, niti da je došlo do povrede prava na pravično suđenje samo zato što je pravno shvatanje redovnih sudova u pogledu toga pod koje zakonske odredbe treba podvesti ponašanje apelanta, ocjenu provedenih dokaza i procjenu žalbenih navoda, različito od apelantovog.

16. Na osnovu izloženog Ustavni sud smatra da je apelacija očigledno neosnovana, jer nedostaju prima facie dokazi da su navedene povrede ljudskih prava i sloboda moguće.

17. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

18. S obzirom na odluku o dopustivosti u ovom predmetu, Ustavni sud zaključuje da nema osnova za razmatranje apelantovog prijedloga za donošenje privremene mjere.

19. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatidža Hadžiosmanović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3186/07 (Z. A.) | Sudska praksa | Aktio