Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1295/06 (Tuzlanski kanton)
Odluka donesena 11. 03. 2008.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pasivna legitimacija
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Regres
- Zastara
- Radni odnos
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović, Krstan Simić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1295/06
Apelacija
Odluka o dopustivosti
11. 03. 2008.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije Mato Tadić i Krstan Simić, na sjednici održanoj 11. marta 2008. godine, u predmetu broj AP-1295/06, rješavajući apelaciju Tuzlanskog Kantona, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Tuzlanskog Kantona podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli, broj Gž-1133/05 od 8. februara 2006. godine, i Presude Općinskog suda u Kalesiji, broj P-28/05 od 9. juna 2005. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Tuzlanski kanton (u daljnjem tekstu: apelant), koga zastupa Kantonalno pravobranilaštvo Tuzla, podnio je, 28. aprila 2006. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj Gž-1133/05 od 8. februara 2006. godine, i Presude Općinskog suda u Kalesiji ( u daljnjem tekstu: Općinski sud), broj P-28/05 od 9. juna 2005. godine.
2. Presudom Općinskog suda, broj P-28/05 od 9. juna 2005. godine, koja je potvrđena Presudom Kantonalnog suda, broj Gž-1133/05 od 8. februara 2006. godine, obavezan je apelant da tužiteljici N. T. iz Banovića (u daljnjem tekstu: tužiteljica) na ime naknade regresa za godišnji odmor za 2001. godinu isplati iznos od 384,42 KM, za 2002. godinu 367,49 KM, za 2003. godinu 364,96 KM i za 2004. godinu iznos od 175,09 KM, kao i da joj naknadi troškove postupka u iznosu od 537,36 KM, sa zakonskom zateznom kamatom počev od 8. decembra 2004. godine, kao dana podnošenja tužbe pa do isplate, a sve u roku od 15 dana od dana donošenja presude.
3. U postupku koji je prethodio donošenju prvostepene presude, a tu odluku je potvrdio i Kantonalni sud, Općinski sud je utvrdio da je tužiteljica, kao radnica Općinskog suda u Živinicama, koristila godišnji odmor u 2001, 2002, 2003 i 2004. godini, a da je apelant samo za 2004. godine izvršio djelimičnu isplatu regresa. Polazeći od ovako utvrđenog činjeničnog stanja, sud je obavezao apelanta na isplatu dosuđenih iznosa regesa, kako je naznačeno u izreci prvostepene presude. Osim toga, sud je prigovor apelanta o nedostatku pasivne legitimacije, jer navodno on nije obveznik isplate regresa, razrješio pozivom na član 106. Zakona o sudovima («Službene novine Tuzlansko-
Podrinjskog Kantona» br. 3/96, 7/96, 2/97 i 9/97 i «Službene novine Tuzlanskog Kantona», br. 7/99, 13/99, i 8/00 i 15/02; u daljnjem tekstu: Zakon o sudovima), utvrđujući njegovu pasivnu legitimaciju odnosno obavezu apelanta da obezbjedi sredstva za rad sudova na području Kantona, uključujući i sredstva za naknadu korištenja godišnjeg odmora odnosno regresa. U pogledu zastarjelosti potraživanja, sudovi su utvrdili da je tužbeni zahtjev tužiteljice podnesen blagovremeno, a u skladu sa članom 106 Zakona o radu Federacije Bosne i Hercegovine («Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine», broj 43/99; u daljnjem tekstu: Zakon o radu), kojim se predviđa da «apsolutna zastara potraživanja iz radnog odnosa nastupa za tri godine od dana nastanka potraživanja, ako zakonom nije drukčije određeno».
4. Apelant navodi da mu je osporenim presudama povređeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine kao i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant navodi da tužiteljica nije imala pravo na naknadu regresa na ime korištenja godišnjeg odmora, jer je na sporni odnos pogrešno primjenjeno materijalno pravo odnosno odredbe Zakona o radnim odnosima i plaćama službenika organa uprave Tuzlanskog kantona («Službene novine Tuzlanskog Kantona br. 14/01 i 14/02; u daljnjem tekstu: Zakon o radnim odnosima) kao i odredbe Kolektivnog ugovora za službenike organa uprave i sudske vlasti u Federaciji («Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine», broj 23/00; u daljnjem tekstu: Kolektivni ugovor). Umjesto ovih opštih akata, apelant smatra da je trebalo primjeniti Uredbu Vlade Tuzlanskog Kantona o načinu i postupku utvrđivanja plaća, naknada i drugih materijalnih primanja službenika organa uprave («Službene novine Tuzlanskog Kantona», br.6/02 i 15/03; u daljnjem tekstu: Uredba), kao i Sporazum o uređenju odnosa o primjeni kolektivnog ugovora za službenike u organima uprave i sudske vlasti u Federacije Bosne i Hercegovine od 2. aprila 2002. godine.
5. Apelant navodi da je pogrešnom primjenom pozitivno pravnih propisa, koja je očigledno proizvoljna, došlo do povrede navedenih ustavnih prava donošenjem odluka da se apelant obaveže na isplatu naknada za korištenje godišnjeg odmora. Ovo stoga, što je u sporu koji radnik državnog organa vodi zbog potraživanja iz radnog odnosa pasivno legitimisan isključivo državni organ (sud) u kome je radnik zaposlen, dok Kanton alimentira isključivo pravosudne organe Kantona. Takvo tumačenje proizilazi iz odredbi Zakona o budžetu Tuzlansko-podrinjskog kantona («Službene novine Tuzlansko-podrinjskog kantona», broj 6/96). Apelant smatra da su sudovi pogrešno protumačili, pa samim tim i primjenili na njegov slučaj materijalne odredbe koje se tiču ne samo obaveza Tuzlanskog kantona za finansiranje sudova, nego i utvrđivanja pasivne legitimacije, jer se zahtjev za ostvarivanje naknade na ime regresa nije mogao usmjeriti prema Kantonu, nego sudu u kojem je tužiteljica zaposlena. Nadalje, pogrešno je utvrđen rok zastare, koji je, po mišljenju apelanta, trebalo biti utvrđen na rok od jedne godine, a ne na tri godine kako su odlučili sudovi, pozivom na član 106 Zakona o radu. Apelant konačno predlaže da se apelacija usvoji, ukinu osporene sudske odluke i predmet vrati na ponovni postupak i odlučivanje, odnosno da Ustavni sud odluči o meritumu ovog predmeta..
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi: «Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.»
7. Ustavni sud naglašava da će shodno svojoj posljednjoj praksi razmotriti eventualne povrede apelantovih prava isključivo sa aspekta prava garantiranih Ustavom Bosne i Hercegovine (vidi Ustavni sud, odluke br. AP 39/03 od 27. februara 2004. godine i AP 2253/05 od 30. marta 2007. godine).
8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 640/04 od 13. septembra 2005. godine i Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
9. Ustavni sud primjećuje da se suština navoda o kršenju prava na pravično suđenje u stvari odnosi na pogrešnu primjenu materijalnog prava. Međutim, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, nije zadatak ovih sudova da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava, osim u slučajevima u kojima su odluke nižih sudova povrijedile ustavna prava, ili su zanemarile ta prava, te ako je primjena zakona bila proizvoljna ili diskriminacijska, ukoliko je došlo do povrede procesnih prava (pravo na pravično suđenje pravo na, pristup sudu, pravo na djelotvorni pravni lijek i dr.) ili ukoliko utvrđeno činjenično stanje ukazuje na povredu Ustava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01, Ustavni sud, odluka broj U 62/01 od 5. aprila 2002. godine, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 24/02). Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva,presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije, te da li odluke redovnih sudova krše ustavna prava (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine).
10. U vezi odluke da apelant tužiteljici isplati naknadu za korištenje godišnjeg odmora za sporni period, sudovi su se pozvali na odredbe člana 30. Zakona o radnim odnosima i člana 32. Kolektivnog ugovora. Na drugačije presuđenje spora, kako su naveli sudovi, nije imalo uticaja Sporazum o uređenju, odnosno primjeni Kolektivnog ugovora u kojem je, članom 2. tog opšteg akta, odložena primjena člana 32. Kolektivnog ugovora, dok se u budžetu Tuzlanskog kantona ne osiguraju potrebna finansijaska sredstva i steknu uslovi za potpunu primjenu odredaba Kolektivnog ugovora. Obzirom da je Sporazum o uređenju odnosa o primjeni Kolektivnog ugovora za službenike u organima uprave i sudske vlasti u Federacije Bosne i Hercegovine zaključen 2. aprila 2002. godine, odnosno apelant mu je tada pristupio, a tim opštim aktom je određena i visina regresa, od tog datuma je preuzeta obaveza isplate regresa od strane Kantona. Kako je osporena presuda donesena 9. juna 2005. godine, apelant se nije mogao sa uspjehom pozivati na član 2. Sporazuma, kako bi izbjegao primjenu navedenih propisa.
11. Takođe, Ustavni sud konstatira da su redovni sudovi donijeli odluke u pogledu svih prigovora koje je u toku postupka istakao apelant i da su u vezi navedenih odluka dali jasne, precizne i detaljne razloge. Tako, sudovi su obrazložili stav u pogledu pasivne legitimacije, pozivajući se na odredbe člana 106. Zakona o sudovima, kojim je propisano da Kanton, između ostalog, osigurava i sredstva za rad sudova u kojim sredstvima su obuhvaćena i sredstva za plaćanje radnika i sredstva za materijalne rashode i drugo. Nadalje, u odnosu na tvrdnju apelanta da je zastarni rok koji su sudovi računali u ovom slučaju iznosi jednu godina, sudovi su obrazložili zašto se radi o zastarnom roku od tri godine, pozivajući se na relevantne odredbe Zakona o radu. Ustavni sud smatra da sudovi nisu postupili proizvoljno jer nisu, kako sugeriše apelant, primjenili odredbu člana 45. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o radu, jer se ova odredba odnosi na povredu prava radnika o kojima se odlučuje pojedinačnim aktom poslodavca, a ne i ostvarivanja dospjelih, a neisplaćenih novčanih potraživanja zaposlenika.
12. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud konstatuje da navodi apelanta u pogledu proizvoljnosti u primjeni materijalnog prava ne nude činjenice i dokaze koji bi ukazali da su relevantni propisi zaista proizvoljno primijenjeni. Takođe, apelant ne navodi nikakve proceduralne greške, niti su takve greške očigledne (vidi Evropski sud, već citirana odluka Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat), niti ima elemenata koji ukazuju na procesnu nepravičnost u smislu člana II/3.e) Ustava. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi apelanta o kršenju prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine očigledno (prima facie) neosnovani.
13. Apelant takođe navodi da mu je pobijanim presudama povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine.
14. U pogledu ovih žalbenih navoda apelanta, Ustavni sud zapaža da se suština žalbenih navoda o kršenju prava na imovinu, takođe, odnosi na navodno pogrešnu pogrešnu primjenu materijalnog prava, a što je Ustavni sud već apsolvirao u ovoj odluci u vezi sa pravom na pravično suđenje, te kako uz apelaciju nije dostavljen bilo kakav dokaz koji bi mogao, prima facie, ukazati mogućim i vjerovatnim navode o kršenju ovih prava, Ustavni sud zaključuje, da su navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine očigledno (prima facie) neosnovani, jer činjenice predočene Ustavnom sudu ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje navedenog prava.
15. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije »žrtva« kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
16. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Hatidža Hadžiosmanović