Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1650/06 (O. B.)

Odluka donesena 11. 03. 2008.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Dokaz
  • Naknada štete
  • Vještak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Načelo slobodne ocjene dokaza
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović, Krstan Simić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1650/06

Apelacija

Odluka o dopustivosti

11. 03. 2008.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije Mato Tadić i Krstan Simić, na sjednici održanoj 11. marta 2008. godine, u predmetu broj AP-1650/06, rješavajući apelaciju Omera Berbića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Omera Berbića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, broj Rev-700/04 od 7. februara 2006. godine, Presude Kantonalnog suda Tuzla, broj Gž-737/03 od 1. aprila 2004. godine, i Presude Općinskog suda Banovići, broj P-479/95 od 26. marta 2003. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Omer Berbić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banovića, kojeg zastupa Hajrudin Mešić, advokat iz Tuzle, podnio je, 2. juna 2006. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), broj Rev-700/04 od 7. februara 2006. godine, Presude Kantonalnog suda Tuzla (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj Gž-737/03 od 1. aprila 2004. godine, i Presude Općinskog suda Banovići (u daljnjem tekstu: Općinski sud), broj P-479/95 od 26. marta 2003. godine.

2. Presudom Općinskog suda, broj P-479/95 od 26. marta 2003. godine, koja je potvrđena Presudom Kantonalnog suda, broj Gž-737/03 od 1. aprila 2004. godine, odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev apelanta kojim je tražio da se RMK «Banovići» d.o.o. (u daljnjem tekstu: tuženi) obaveže da mu na ime naknade štete za oštećenje stambenog objekta isplati iznos od 30.000,00 KM, sa zakonskom zateznom kamatom počev od 23. novembra 1987 godine, pa do isplate, kao i da mu nadoknadi troškove postupka, a sve u roku od 15 dana pod prijetnjom prinudnog izvršenja.

3. Sudovi su našli da je tužbeni zahtjev apelanta neosnovan jer apelant nije dokazao da je predmetna šteta nastala u vezi sa opasnom djelatnošću tuženog, iako je teret dokazivanja u skladu sa odredbom člana 173. Zakona o obligacionim odnosima bio na apelantu. U obrazloženju navedenih presuda sudovi, u bitnom, ističu da se rudarski radovi tuženog na eksploataciji uglja, a naročito miniranja koja se izvode pri rudarskim radovima, mogu smatrati opasnom djelatnošću, pa se mogu primjeniti odredbe Zakona o obligacionim odnosima koji se odnose na objektivnu odgovornost tuženog kao vršioca opasne djelatnosti. Međutim, sudovi su utvrdili da se šteta na predmetnom stambenom objektu ne može dovesti u uzročno posljedičnu vezu sa rudarskim aktivnostima tuženog, nego da ista potiču iz drugih uzroka za koje tuženi nije odgovoran.

4. Vrhovni sud je reviziju apelanta odbio Presudom, broj Rev-700/04 od 7. februara 2006. godine. U obrazloženju presude sud navodi da nižestepeni sudovi nisu utvrdili postojanje uzročne veze između obavljanja rudarskih radova tuženog i nastanka štete, pa nema ni odgovornosti tuženog. Također, ovaj sud ističe da je propust prvostepenog suda da na ročištu za glavnu raspravu sasluša vještaka čijem nalazu je apelant prigovorio, otklonjen određivanjem drugog vještaka po prijedlogu apelanta. Međutim, prvostepeni sud je pravilno primjenio odredbe člana 143. st. 1. i 3. Zakona o parničnom postupku, kada je odustao od provođenja nadvještačenja, primjenjujući pravila o teretu dokazivanja, jer apelant po nalogu suda nije unaprijed položio iznos potreban za podmirenje troškova vještačenja.

5. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana. II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant se žali na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje te pogrešnu primjenu materijalnog prava. Navodi da je tokom postupka bio nezadovoljan nalazom vještaka geologa, te je tražio neposredno saslušanje tog vještaka kao i novo vještačenje po vještaku geologu, jer je isključivo geolog kompetentan za davanje mišljenja o uzrocima oštećenja izazvanim radovima pod zemljom i na zemlji. Ističe da je bio spreman platiti novo vještačenje ali samo po vještaku geologu, a ne vještaku rudarske struke čije vještačenje nije ni predložio, te je sud svoju odluku zasnovao isključivo na nalazu vještaka geologa Hamida Begića, a koji isključuje da su rudarski radovi doveli do oštećenja njegovog objekta. Apelant je predložio da Ustavni sud ukine osporene odluke i predmet vrati na ponovno suđenje.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

„ Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.»

7. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudencji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-

Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

8. U konkretnom slučaju nezadovoljan osporenim presudama apelant osporava utvrđeno činjenično stanje, primjenu materijalnog prava i sugeriše zaključke suprotne od onih za koje su se sudovi opredjelili. Ustavni sud podsjeća na svoje ranije utvrđene stavove da nije njegov zadatak da preispituje zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava, osim u slučajevima u kojima su odluke nižih sudova povrijedile ustavna prava, ili su zanemarile ta prava, te ako je primjena zakona bila proizvoljna ili diskriminacijska, ukoliko je došlo do povrede procesnih prava (pravo na pravično suđenje pravo na, pristup sudu, pravo na djelotvorni pravni lijek i dr.) ili ukoliko utvrđeno činjenično stanje ukazuje na povredu Ustava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01, Ustavni sud, odluka broj U 62/01 od 5. aprila 2002. godine, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 24/02). Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije, te da li odluke redovnih sudova krše ustavna prava (vidi Ustavni sud, odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine).

9. U odnosu na prigovor apelanta da je u toku postupka bio nezadovoljan nalazom vještaka geologa, te da je tražio neposredno saslušanje tog vještaka kao i novo vještačenje po vještaku geologu, a sud je svoju odluku zasnovao isključivo na nalazu vještaka geologa čijim vještačenjem apelant nije zadovoljan, Ustavni sud naglašava da je u svojoj dosadašnjoj praksi konstantno ponavljao da je zadatak redovnih sudova da ocjene koje će dokaze prihvatiti a koje ne, te da Ustavni sud nema nadležnost da zamjeni redovne sudove u pogledu ocjene dokaza, ukoliko takva ocjena dokaza nije očigledno proizvoljna i nije dovela do kršenja ustavnih prava. U vezi s tim, Ustavni sud se neće miješati ni u to kojim dokazima strana u postupku redovni sudovi poklanjaju povjerenje na osnovu slobodne sudijske procijene. To je isključivo uloga redovnih sudova, čak i kada su izjave svjedoka na javnoj raspravi i pod zakletvom suprotne jedna drugoj (vidi Ustavni sud, odluka broj AP-612/04 od 30. novembra 2004. godine, i Evropski sud za ljudska prava, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima, broj 1996-II, stav 78.).

10. U vezi sa pitanjem kako su redovni sudovi ocijenili dokaze i kojim su dokazima poklonili vjeru, Ustavni sud zapaža da su svi dokazi na kojima se temelje osporene odluke izvedeni na javnoj raspravi, a apelant je imao priliku ispitati sve dokaze i osporiti ih lično i putem punomoćnika. Iz osporenih odluka je vidljivo da je prvostepeni sud proveo niz vještačenja kako po vještaku geologu tako i po vještaku građevinske struke i vještaku geodetske struke, pa je njihove nalaze ocijenio i analizirao pojedinačno i u vezi sa drugim dokazima. Činjenica da je sud odustao od ponovnog vještačenja, sama po sebi ne predstavlja kršenje prava na pravično suđenje, budući da je sud u dva navrata odgađao ročišta (24. decembra 2001. godine i 4. novembra 2002. godine), jer apelant nije uplatio troškove nadvještačenja. Naime članom 143. stav 1. Zakona o parničnom postupku («Službene novine Federacije BiH», br. 42/98 i 3/99) je propisano da «Kad stranka predloži izvođenje dokaza, dužna je po nalogu suda unaprijed položiti iznos potreban za podmirenje troškova koji će nastati u povodu izvođenje dokaza», a stavom 3 istog člana je propisano «Sud će odustati od izvođenja dokaza ako iznos potreban za podmirenje troškova ne bude položen u roku što ga sud odredi».

11. Pored navedenog, nezadovoljstvo apelanta osporenim odlukama ne pokreće, samo po sebi, pitanja u vezi sa zaštićenim ustavnim pravima ili pravima iz Evropske konvencije, a apelant ne navodi nikakve proceduralne greške, niti su takve greške očigledne (vidi Evropski sud, već citirana odluka Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat). Ustavni sud uočava da je u postupku pred nižestepenim sudovima data razumna mogućnost i apelantu kao i tuženom za iznošenje dokazne građe. Apelant je, u toku cijelog postupka, imao mogućnost pozivanja i saslušavanja svjedoka i vještaka i iznošenja komentara na predočene materijalne dokaze upotrijebljene u postupku, kao i na izjave svjedoka i ostalih učesnika. Sud je primjenio određene zakonske odredbe u predmetu, a osporene sudske presude navode sve potrebne razloge na kojima su zasnovane i dovoljno su obrazložene. U kontekstu navedenog, budući da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke primjenjujući relevantne odredbe materijalnog i procesnog prava, Ustavni sud nije pronašao ništa što bi ukazivalo da su materijalno pravni propisi proizvoljno ili nepravično primijenjeni na apelantovu štetu. Ovo osobito imajući u vidu da apelant u svojoj apelaciji ponavlja navode koje je već isticao u žalbi i reviziji a koje navode je razmatrao Kantonalni i Vrhovni sud.

12. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije »žrtva« kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

13. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Hatidža Hadžiosmanović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1650/06 (O. B.) | Sudska praksa | Aktio