Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2582/06 (H. Š.)
Odluka donesena 11. 03. 2008.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
- Član 8. EK – Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života, doma i prepiske
- Vanparnični postupak
- Miješanje u pravo na dom
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Dokazni postupak
- Stanarsko pravo
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović, Krstan Simić
Citirani propisi
- Zakon o parničnom postupku · čl. 456
- Zakon o preuzimanju Zakona o stambenim odnosima
- Zakon o parničnom postupku · čl. 376
- Ukaz o proglašenju Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o preuzimanju Zakona o stambenim odnosima
- Zakon o preuzimanju Zakona o stambenim odnosima
- Zakon o parničnom postupku
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-2582/06
Apelacija
Odluka o dopustivosti
11. 03. 2008.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije Mato Tadić i Krstan Simić, na sjednici održanoj 11. marta 2008. godine, u predmetu broj AP-2582/06, rješavajući apelaciju Hakije Šute, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 60/05), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Hakije Šute podnesena protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, broj Rev-925/05 od 18. maja 2006. godine, i Rješenja Kantonalnog suda Tuzla, broj Gž-501/05 od 30. juna 2005. godine, jer je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Hakija Šuta (u daljnjem tekstu: apelant) iz Tuzle, koga zastupa Rifat Konjić, advokat iz Tuzle, podnio je, 1. septembra 2006. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), broj Rev-925/05 od 18. maja 2006. godine, i Rješenja Kantonalnog suda Tuzla (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj Gž-501/05 od 30. juna 2005. godine.
2. Rješenjem Općinskog suda Tuzla (u daljnjem tekstu: Općinski sud), broj RI-47/02 od 4. februara 2003. godine, određen je apelant, kao predlagač u ovom postupku, za nosioca stanarskog prava na trosobnom stanu koji se nalazi u Tuzli, ul. Armije BiH broj 13 dok Esmi Šuta (u daljnjem tekstu: protivnica predlagača) prestaje svojstvo nosioca stanarskog prava na spornom stanu nakon što joj apelant obezbjedi nužni smještaj. Protivnica predlagača je obavezna apelantu naknaditi troškove postupka u iznosu od 264,00 KM sve pod prijetnjom prinudnog izvršenja.
3. Razmatrajući žalbu protivnice predlagača Kantonalni sud je radi pravilnog i potpunog utvrđenja činjeničnog stanja pa time i pravilne primjene materijalnog prava održao glavnu raspravu, proveo dokaze i Rješenjem, broj Gž-501/05 od 30. juna 2005 godine, žalbu uvažio i prvostepeno rješenje preinačio tako što je protivnicu predlagača odredio za nosioca stanarskog prava na spornom stanu dok je apelantu prestalo svojstvo nosica stanarskog prava na spornom stanu.
4. U obrazloženju rješenja Kantonalni sud navodi da je članom 20. Zakona o stambenim odnosima («Službeni list RBiH», br.14/84. 12/87, 36/89 i 2/93, i «Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine», br.11/98 i 19/99, u daljnjem tekstu: ZSO), propisano da ako se u slučaju razvoda braka raniji bračni drugovi koji su zajednički nositelji stanarskog prava ne sporazumiju koji će od njih ostati nositelj stanartskog prava, o tome o zahtjevu jednog od njih odlučuje sud u vanparničnom postupku, vodeći računa o stambenim potrebama oba bračna druga, njihove djece o razlozima iz kojih je brak razveden, kao i drugim socijalnim okolnostima. Shodno navedenom, nastavlja dalje sud, prvostepeni sud je utvrdio da su bračni odnosi stranaka teško i trajno poremećeni, da je protivnica predlagača preživljavala traume radi kojih ima psihološke smetnje i radi kojih je napustila bračnu zajednicu i stan u decembru 1997 godine, te je za nosioca stanarskog prava odredio apelanta isključivo iz razloga što je on dobio sporni stan na korištenje, što ima ozbiljnih zdravstvenih problema i što živi u stanu sa nezaposlenim sinom koji je i stambeno neobezbjeđen. Po mišljenju Kantonalnog suda ovako dati razlozi nisu mogli poslužiti prvostepenom sudu za donošenje pravilne i zakonite odluke.
5. Naime, ističe sud, pravilno je prvostepeni sud zaključio da je protivnica predlagača bila prinuđena da napusti predmetni stan usljed ispoljene fizičke i psihičke sile od strane apelanta, ali tu okolnost nije cijenio sa dovoljnom pažnjom u pogledu objektivno veće odgovornosti apelanta za konačan razvod braka. Po mišljenju suda protivnica predlagača je upravo nakon saznanja da je njen brak razveden putem privremenog staraoca i bez njenog znanja, te da je na isti način proveden i postupak određivanja nosioca stanarskog prava u kojem je apelant određen za nosioca stanarskog prava, svojim konkretnim postupanjem tj, predlozima za ponavljanje postupka pokazala nedvojben interes za sporni stan i jasno izraženu volju da ga kao nosilac stanarskog prava koristi za stanovanje, a nije sporno da je za cijelo vrijeme od 1997 godine, boravila po tuđim kućama, najviše u Sarajevu kod sestre, bez imovine i zaposlenja. Suprotno tome, nastavlja dalje sud, apelant je stan koristio, bio je zaposlen tako da je i njegova materijalna situacije bila daleko bolja, a koje okolnosti postoje i sada, jer apelant ostvaruje penziju od 270,00 KM, ne plaća izdržavanje za protivnicu predlagača, i dalje je u stanu, a protivnica predlagača živi u Sarajevu kod sestre i bez ikakvih prihoda. Okolnost što u stanu sa apelantom živi sin stranaka, po mišljenju ovog suda sama po sebi se ne može smatrati kao okolnost koja bi mogla ići isključivo u korist apelanta, jer je sin stranaka star 35 godina, neoženjen, dakle zrela osoba i intelektualac sa završenim pravnim fakultetom, pa je logično da je u stanju brinuti se o sebi i svojim potrebama, tim prije što je u vrijeme zaključenjua glavne rasprave bio zaposlen. Također, sin kao korisnik stana u smislu odredbe člana 6 ZSO, ima pravo dalje nastaviti koristiti stan kao svoj dom u kojem je i živio sa roditeljima od uselenja. Kantonalni sud ističe da iz iskaza stranaka proizilazi da imaju zajedničku bračnu tečevinu, vikendicu i zemljište u Đurđeviku s tim da je tu zajedničku imovinu cijelo vrijeme od 1997 godine, koristio isključivo apelant, a apelant je i sunasljednik na zaostavštini svoga oca koju imovinu može koristiti i njome raspolagati što nije ni osporio. Suprotno tome, navodi sud, protivnica predlagača nema bilo kakve imovine, te se po ocjeni suda, imajući u vidu prihode koje apelant ostvaruje kao penzioner, da ne plaća izdržavanje bivšoj supruzi, da je nasljednik značajnog dijela imovine i da isključivo koristi njihovu bračnu tečevinu pa i sporni stan, ukazuje da su imovinske prilike apelanta daleko povoljnije nego protivnice predlagača.
6. Sud dalje navodi da je predmetni stan dobijen i po osnovu protivnice predlagača i zajedničke djece, te se okolnost što je apelant zaključenjem ugovora o korištenju stana postao formalni nosilac stanarskog prava, ne može suprotno zaključku prvostepenog suda, smatrati kao okolnost da je isključivo samo apelant dobio sporni stan na korištenje. Sud ističe da prema medicinskoj dokumentaciji proizilazi da je zdravstveno stanje apelanta ozbiljno narušeno, a da li je u tolikoj mjeri da značajno utiče na njegov život i rad pa da mu je iz tih razloga neophodno potrebno da se upravo on odredi za nosioca stanarskog prava na spornom stanu, to apelant nije posebno dokazivao. Kantonalni sud je imao u vidu da je i zdravstveno stanje protivnice predlagača narušeno i to upravo zbog ponašanja apelanta prema njoj tokom trajanja braka kao i činjenici da ona u 56-toj godini života već skoro 8 godina nema svog prebivališta, adrese i mjesta normalnog življenja. Na kraju, a imajući u vidu okolnosti koje su uslovile da protivnica predlagača bez svoje volje napusti stan, način na koji je njihov brak razveden, sve ukupne socijalne, ekonomske i stambene prilike obje stanke te činjenicu da apelant izričito odbija bilo kakav dogovor oko mogućnosti eventualne prodaje stana, odnosno isplate protivnice predlagača u određenoj vrijednosti, na koji način bi bilo riješeno stambeno poitanje obje stranke, Kantonalni sud je primjenom odredbe člana 20. ZSO, a u vezi sa članom 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropske konvencija), rukovodeći se i razlozima jednakosti i pravičnosti odlučio da protivnicu predlagača odredi za nosioca stanarskog prava na predmetnom stanu. Također, ovaj sud napominje da je apelant bez saglasnosti i znanja protivnice predlagača izvršio otkup spornog stana i polaganje ugovora u KPU.404/01 od 20. januara 2001. godine, te protivnica predlagača ne može zahtjevati iselenje apelanta iz spornog stana i predaju u posjed dok se ne utvrdi ništavost ugovora o otkupu stana i brisanje upisa, te nije bilo mjesta primjeni odredbe člana 20. stav 2. ZSO tim prije što protivnica predlagača nije ni tražila da se postupi po toj odredbi.
7. Odlučujući o reviziji koju je apelant izjavio protiv navedenog rješenja Kantonalnog suda, Vrhovni sud je odbio reviziju Rješenjem, broj Rev-925/05 od 18. maja 2006. godine. Umjesto posebnog obrazloženja ovog rješenja Vrhovni sud se primjenom člana 376. ranije važećeg Zakona o parničnom postupku («Službene novine Federacije biH, broj 42/98, u daljnjem tekstu ZPP), a koji se primjenjuje po odredbama člana 456. sada važaćeg ZPP-a («Službene novine Federacije BiH, broj 53/03) umjesto posebnog obrazloženja rješenja pozvao na razloge drugostepenog rješenja.
8. Apelant navodi da je osporenim odlukama povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i iz člana 8. Evropske konvencije kao i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant hronološki iznosi tok postupka pred redovnim sudovima a povredu navedenih prava vidi u pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog propisa. Apelant je nezadovoljan i ocjenom dokaza od strane Kantonalnog suda te ističe da je potpuno zanemarena činjenica da je on dobio na korištenje sporni stan. Apelant smatra da je u toku postupka protivnica predlagača željela dokazati da će on kao zakonski nasljednik svoga oca steći jedan dio nepokretnosti i tako steći imovinu. Međutim, on smatra da se na temelju tih dokaza ne može odlučivati i ocjenjivati o njegovom materijalnom stanju. Također navodi da rješenje revizionog suda ne sadrži obrazloženje te je i na taj način povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje. Predlaže da Ustavni sud usvoji apelaciju i ukine osporene odluke.
9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
„Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.“ Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
„ Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.“
10. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
11. Apelant se u konkretnom slučaju žali na povredu navedenih prava, smatrajući da su redovni sudovi pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno i proizvoljno primjenili materijalne propise te se žali i na ocjenu dokaza od strane Kantonalnog suda.
12. U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava i Ustavnog suda, nije zadatak ovih sudova da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava osim ukoliko odluke tih sudova krše ustavna prava. To će biti slučaj kada odluka redovnog suda ne uključuje ili pogrešno primjenjuje ustavno pravo, kad je primjena pozitivno-pravnih propisa bila očigledno proizvoljna, kad je relevantni zakon sam po sebi neustavan ili kada je došlo do povrede osnovnih procesnih prava, kao što su pravo na pravičan postupak, pravo na pristup sudu, pravo na efektivan pravni lijek i u drugim slučajevima (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije, te da li odluke redovnih sudova krše ustavna prava (vidi odluku Ustavnog suda, broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine).
13. U vezi s tim, budući da je Kantonalni sud dovoljno jasno obrazložio svoju odluku primjenjujući relevantne odredbe materijalnog i procesnog prava, Ustavni sud u navodima apelanta i predočenoj dokumentaciji nije pronašao ništa što bi ukazivalo da su materijalno-pravni propisi proizvoljno ili nepravično primijenjeni na njegovu štetu. Ustavni sud podsjeća da je vanparnični postupak vođen po prijedlogu apelanta, a da je Kantonalni sud odlučujući o žalbi protiv predlagača dao jasne i nedvojbene razloge zbog kojih je preinačio prvostepenu odluku nakon što je predhodno radi pravilnog i potpunog utvrđenja činjeničnog stanja pa time i pravilne primjene materijalnog prava održao glavnu raspravu. Naime, članom 20. stav 1. propisano je da: «Ako se u slučaju razvoda braka raniji bračni drugovi, koji su zajednički nosioci stanarskog prava ne sporazumiju koji će od njih ostati nosilac stanarskog prava o tome, po zahtjevu jednog od njih, odlučuje nadležni sud u vanparničnom postupku vodeći računa o stambenim potrebama oba bračna druga, njihove djece i drugih lica koje zajedno s njim stanuju, o razlozoima iz kojih je brak razveden kao i o drugim socijalnim okolnostima» U smislu navedenog propisa, Kantonalni sud je nakon provedenog postupka a imajući u vidu okolnosti koje su uslovile da protivnica predlagača bez svoje volje napusti stan, način na koji je brak razveden, sve ukupne socijalne, ekonomske i stambene prilike obje stanke, te činjenicu da apelant izričito odbija bilo kakav dogovor oko mogućnosti eventualne prodaje stana, odnosno isplate protivnice predlagača u određenoj vrijednosti na koji način bi bilo rješeno stambeno pitanje obje stranke, protivnicu predlagača odredio za nosioca stanarskog prava na spornom stanu. Ustavni sud ne može naći bilo kakve elemente koji bi ukazali da je relevantni zakon proizvoljno primijenjen, sud je dao detaljno obrazloženje svoje odluke, pri tome uzimajući u obzir i obrazlažući svoja postupanja i odluke u kontekstu i navedenih prigovora apelanta.
14. U odnosu na nezadovoljstvo apelanta ocjenom dokaza od strane Kantonalnog suda, Ustavni sud naglašava da je van njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu ocjene dokaza, ukoliko se ova ocjena ne doima očigledno proizvoljnom (vidi Ustavni sud, odluka broj AP-661/04 od 22. aprila 2005. godine). Ustavni sud se neće miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. U vezi s tim, Ustavni sud se neće miješati ni u to kojim dokazima strana u postupku redovni sudovi poklanjaju povjerenje na osnovu slobodne sudijske procijene. To je isključivo uloga redovnih sudova, čak i kada su izjave svjedoka na javnoj raspravi i pod zakletvom suprotne jedna drugoj (vidi Ustavni sud, odluka broj AP-612/04 od 30. novembra 2004. godine i Evropski sud za ljudska prava, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima, broj 1996-II, stav 78.).
15. Ustavni sud zapaža da su svi dokazi na kojima se temelje osporene odluke izvedeni na javnoj raspravi, a apelant je imao priliku ispitati sve dokaze i osporiti ih lično i putem svoga punomoćnika. Ustavni sud smatra da je sud sa jednakom pažnjom ispitao i analizirao sve predočene dokaze, te ukazuje da je redovni sud dužan savjesno ocijeniti sve dokaze pojedinačno i u vezi sa ostalim dokazima, pa onda na osnovu takve, brižljive ocjene, izvesti zaključak da li je neka činjenica dokazana (član 8. ZPP). Pri tome, prema članu 123. ZPP, svaka stranka je dužna dokazati činjnice na kojima zasniva svoj zahtjev, a sud i drugi organi nisu vezani, ni ograničeni posebnim formalnim dokaznim pravilima, već po načelu slobodne ocjene dokaza ocjenjuju postojanje ili nepostojanje neke činjenice slobodno. Ova slobodna ocjena dokaza zahtijeva obrazloženje kako svakog dokaza pojedinačno, tako i svih dokaza zajedno, te dovođenje svih provedenih dokaza u uzajamnu logičnu vezu. Načelo slobodne procjene dokaza ne predstavlja apsolutnu slobodu. Ta sloboda je ograničena općim pravilima i zakonitostima ljudskog mišljenja i iskustva. Zbog toga je obaveza redovnog suda da se u obrazloženju presude opiše proces pojedinačne ocjene dokaza, dovođenja svakog ocijenjenog dokaza u vezu sa drugim dokazima i izvođenja zaključka o dokazanosti određene činjenice (vidi mutatis mutandis već citiranu odluku Ustavnog suda broj AP- 661/04).
16. Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju takva analiza izvedenih dokaza nije izostala, već da je Kantonalni sud u svojoj odluci u potpunosti opisao proces pojedinačne ocjene dokaza, njihovog dovođenja u međusobnu vezu te je analizirajući sve provedene dokaze, logično i uvjerljivo obrazložio zbog čega je određene dokaze prihvatio a druge ne i na osnovu utvrđenog činjeničnog stanja i dokaza utvrdio da se za nosioca stanarskog prava na spornom stanu treba odrediti protivnica predlagača. U odnosu na navode apelanta da Vrhovni sud nije obrazložio svoju odluku Ustavni sud primjećuje da je članom 376. ranije važećeg ZPP-a propisano da Vrhovni sud kada odbija reviziju može umjesto posebnog obrazloženja da se pozove na razloge iz prvostepene ili drugostepene odluke. U konkretnom slučaju Vrhovni sud je utvrdio da odluka Kantonalnog suda sadrži utvrđenje odnosno obrazloženje svih činjenica odlučnih za pravilnu primjenu materijalnog prava na kojem je utemeljena te da nesumnjivo ne postoje bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje revizija ukazuje, te se u skladu sa navedenom odredbom pozvao na obrazloženje odluke Kantonalnog suda. Ustavni sud naglašava da nezadovoljstvo apelanata osporenim odlukama ne pokreće, samo po sebi, pitanja u vezi sa zaštićenim ustavnim pravima ili pravima iz Evropske konvencije. (vidi Evropski sud, već citirana odluka Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat). Također, apelant ne navodi nikakve proceduralne greške, niti su takve greške očigledne (vidi Evropski sud, već citirana odluka Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat), a Ustavni sud nije pronašao ništa što bi ukazalo da su materijalno-pravni propisi proizvoljno ili nepravično primijenjeni na štetu apelanata, niti ima elemenata koji ukazuju na procesnu nepravičnost.
17. Stoga, Ustavni sud zaključuje da apelant ne nudi činjenice koje bi mogle opravdati tvrdnju da postoji povreda ustavnih prava na koja se poziva, te da bi bilo potrebno meritorno ispitivanje. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su navodi apelanta o kršenju prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.
18. U odnosu na navode apelanta da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na dom, Ustavni sud ukazuje da su svi navodi apelanta koje ističe u svojoj apelaciji već bili predmet raspravljanja pred redovnim sudovima i da apelant nije uspio, tokom postupaka pred redovnim sudovima, dokazati osnovanost svog prijedloga da se odredi za nosioca stanarskog prava na spornom stanu. Radi toga, redovni sudovi nisu udovoljili traženju apelanta da se on odredi za nosioca stanarskog prava na spornom stanu. Razmatrajući dokumentaciju spisa predmeta, a posebno cijeneći navode samog apelanta, Ustavni sud uviđa da je apelant i dalje u posjedu predmetnog stana, te da ga je koristio u vrijeme podnošenja apelacije, a osporenim rješenjima, koja su samo deklarativne prirode, nije utvrđena obaveza apelanta da napusti sporni stan, niti je protivnica predlagača tražila da se postupi po odredbi člana 20. stav 2 ZSO, odnosno da se apelantu naloži iselenje iz spornog stana. Dakle, s obzirom da osporenim odlukama nije naloženo apelantu da mora iseliti iz predmetnog stana, niti je prema njemu, od strane bilo koga, upućen takav zahtjev, te da i sada koristi sporni stan kao svoj dom, Ustavni sud konstatuje da osporenim rješenjima nije bilo miješanja u apelantovo pravo na poštivanje doma radi čega apelant i nije bio «žrtva» kršenja člana
8. Evropske konvencije. Stoga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, očigledno, (prima facie) neosnovani.
19. Apelant povredu prava na imovinu vidi u činjenici da su redovni sudovi pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primjenili materijalno pravo. U pogledu ovog apelacionog navoda Ustavni sud je u ovoj odluci već dao svoje mišljenje, pa slijedi da su i navodi iz apelacije o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
20. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
21. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatidža Hadžiosmanović