Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2241/06 (M. H.)

Odluka donesena 11. 03. 2008.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Član 8. EK – Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života, doma i prepiske
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Upravni postupak
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Povrat stana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović, Krstan Simić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2241/06

Apelacija

Odluka o dopustivosti

11. 03. 2008.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije Mato Tadić i Krstan Simić, na sjednici održanoj 11. marta 2008. godine, u predmetu broj AP-2241/06, rješavajući apelaciju Minke Hajdarović, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Minke Hajdarović podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu, broj U-

1159/05 od 24. maja 2006. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Minka Hajdarović (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Sarajeva, koju zastupaju Amir Salihagić i Armin Mušlija, advokati iz Sarajeva, podnijela je, 21. jula 2006. godine, Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj U-1159/05 od 24. maja 2006. godine.

2. Rješenjem Ministarstva stambenih poslova Kantona Sarajevo (u daljnjem tekstu: Ministarstvo), broj 27/02-23-1798/05 od 21. febraura 2005. godine, odbijena je kao neosnovana apelantičina žalba podnijeta protiv Rješenja Uprave za stambena pitanja Kantona Sarajevo (u daljnjem tekstu: Uprava za stambena pitanja), broj 23/6-372-P-3201/98 od 21. decembra 2004. godine, kojom je odbijen apelantičin zahtjev za povrat u posjed stana u ulici Envera Šehovića broj 5/IV u Sarajevu.

3. U obrazloženje drugostepenog rješenja je navedeno da je, po ocjeni Ministarstva, prvostepeno rješenja zasnovano na zakonu, ali ne iz razloga koji su navedeni u prvostepenom rješenju već iz drugih razloga. Pri tome je navedeno da je prvostepeni organ u ponovnom postupku postupio po uputama datim u presudi Kantonalnog suda, broj U-57/03 od 2. oktobra 2003. godine, pravilno proveo postupak i utvrdio činjenično stanje, ali je napravio grešku u obrazloženju rješenja pozivajući se na potvrdu Odjela upravnih, inspekcijskih i poslova zaštite i spašavanja uprave Dubrovačko-

Neretvanska MUP Republike Hrvatske, broj 511-03-6/2-11/69-04 od 8. juna 2004. godine. Iz sadržaja navedenog dokumenta prvostepeni je organ, po mišljenju Ministarstva, izveo pogrešan zaključak da je apelantica od 27. januara 1985. godine prijavljena sa adresom boravka u Dubrovniku, s obzirom da se iz sadržaja iste vidi da je apelantica prijavu izvršila 27. januara 1995. godine, kao privremeni boravak. Nasuprot toga, prema izvedenim dokazima i utvrđenom činjeničnom stanju u spisu predmeta očigledno se može zaključiti da je apelantica živila i radila u Sarajevu do 1994. godine kada je napustila Sarajevo. Dalje je navedeno da je Ministarstvo na osnovu izvedenih dokaza i utvrđenog činjeničnog stanja ocijenilo da predmetni stan, na dan 30. april 1991. godine nije bio apelantičin dom, s obzirom da je Kantonalni sud u svojoj presudi, broj U-57/03 od 2. oktobra 2003. godine, jasno naglasio da se u ponovnom postupku na siguran način utvrdi gdje je na dan 30. april 1991. godine bio dom apelantice i da se u zavisnosti od utvrđenja navedene činjenice odluči o predmetnoj upravnoj stvari.

4. Ministarstvo je našlo da je prvostepeni organ pravilno odlučio kada je odbio apelantičin zahtjev za vraćanje u posjed predmetnog stana iz razloga što se na osnovu raspoložive dokumentacije u spisu predmeta zajedno sa izjavama saslušanih svjedoka može izvesti zaključak da je apelantica predmetni stan napustila 1985. godine, da je nakon toga u isti samo povremeno navraćala do konačnog napuštanja Sarajeva i odlaska u Dubrovnik krajem 1994. godine. U vezi apelantičinih žalbenih navoda odnosno isticanja činjenice da je kao dokaz priložila uvjerenje o kretanju PU Novo Sarajevo, potvrdu „Sarajevostan“-a, uvjerenje Službe za oblast opće uprave Novo Sarajevo koji na jasan i nedvosmislen način upućuje na to da je apelantica na dan 30. aprila 1991. godine imala prebivalište na adresi stana koji potražuje, Ministarstvo je istaklo da su navedene isprave proistekle iz činjenice što apelantica nije izvršila svoju dužnost i prijavila promjenu prebivališta prilikom udaje, što se očigledno desilo, a što ni apelantica nije osporila u svom iskazu datom pred prvostepenim organom, tako da postojeće isprave ne odražavaju stvarno stanje.

5. Protiv navedenog rješenja apelantica je podnijela tužbu koju je Kantonalni sud odbio Presudom, broj U-1159/05 od 24. maja 2006. godine.

6. U obrazloženju presude se navodi da je Kantonalni sud ocijenio da su Ministarstvo, kao i prvostepeni upravni organ u postupku koji je predhodio donošenju drugostepenog rješenja potpuno i pravilno utvrdili činjenično stanje i na tako utvrđeno činjenično stanje pravilno primjenili materijalno pravo. Konstatovano je da su u postupku koji je predhodio donošenju drugostepenog rješenja upravni organi nesumnjivo utvrdili da apelantica na dan 30. april 1991. godine nije bila član porodičnog domaćinstva svog oca Alije Aličića, nosioca stanarskog prava na predmetnom stanu u smislu odredbe člana 6. stav 2. Zakona o stambenim odnosima s obzirom da je isti napustila 1985. godine, te da je u isti samo povremeno navraćala do konačnog napuštanja Sarajeva i odlaska u Dubrovnik krajem 1994. godine iz čega proizilazi da apelantica nije lice iz člana 3. stav 1. i 2. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima koje bi imalo pravo da se vrati u predmetni stan.

7. Sud je našao da apelantica u tužbi nesonovano ističe da su upravni organi izveli pogrešan zaključak iz dokaza koje je prezentirala prvostepenom upravnom organu (uvjerenje o kretanju PU Novo Sarajevo, Potvrda „Sarajevostana“ i Uvjerenje Opštine Novo Sarajevo-nadležna služba) a iz kojih po njenom mišljenju proizilazi da je na dan 30. april 1991. godine bila prijavljena na adresi stana u ulici Envera Šehovića broj 5 i da je na istoj adresi živjela zajedno sa svojim roditeljima, kako je to ona izjavila u toku prvostepenog postupka, kao i svjedoci predloženi od strane apelantice.

8. Po mišljenju suda činjenice da je apelantica bila prijavljena na adresi spornog stana i da sa iste nije odjavljena ni nakon udaje 1985. godine, da se nalazila na popisu stanovništva iz 1991. godine na istoj adresi, te da je prilikom bodovanja predmetnog stana 1. decembra 1987. godine od strane „Sarajevostana“ evidentirana kao član porodičnog domaćinstva nosioca stanarskog prava Alije Aličića, same za sebe ne mogu biti dokaz da je apelantica svo vrijeme za koje je bila prijavljena zaista i faktički živjela na toj adresi jer iz svih drugih provedenih dokaza (iskaza svjedoka stanara zgrade i drugih pribavljenih potvrda) proizilazi suprotno. Stoga, kako apelantica na dan 30. april 1991. godine zaista nije živjela u predmetnom stanu odnosno nije bila član porodičnog domaćinstva svoga oca Alije Aličića, to apelantica po mišljenju suda nije lice iz člana 3. stav 1. i 2. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima koje bi imalo pravo da se vrati u predmetni stan niti se predmetni stan može smatrati njenim domom u smislu člana 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija).

9. Apelantica navodi povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, prava na privatni i porodični život, dom i prepisku iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana

II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Navodi da je, 25. februara 2003. godine, od strane Uprave za stambena pitanja uvedena u posjed stana. Ističe da rješenje drugostepenog upravnog organa kao i presuda Kantonalnog suda kao osnov za odbijanje žalbe odnosno kao osnov za odbijanje tužbe nalaze u iskazima saslušanih svjedoka, te iskazu same apelantice. Dalje ističe da na navedenim dokazima prvostepeni upravni organ nije zasnovao svoju odluku. Smatra da je drugostepeni upravni organ morao u smislu člana 239. Zakona o upravnom postupku upotpuniti postupak odnosno saslušati apelanticu i svjedoke pa tek nakon toga eventualno izvoditi zaključke i dati pravilne razloge za svoje rješenje. Također smatra da je Kantonalni sud morao u postupku donošenja odluke po tužbi održati raspravu i utvrditi činjenično stanje potrebno za rješavanje upravnog spora u smislu člana 33. stav 1. i 2. Zakona o upravnim sporovima Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine FBiH”, broj 9/05) jer je faktički preispitivao sve dokaze na osnovu kojih je utvrđivao činjenično stanje dajući pri tome poseban značaj iskazima svjedoka koji su saslušani u prvostepenom postupku i iskazu apelantice. Navodi da je Kantonalni sud u presudi dao potpuno nove razloge nego što su navedeni u prvostepenom i drugostepenom rješenju. Po mišljenju apelantice donošenjem osporene presude u kojoj se odlučne činjenice zasnivaju na posredno izvedenim dokazima (čitanjem iskaza apelantice i svjedoka) došlo je do povrede prava na pravično suđenje. Ističe da su Ministarstvo i Kantonalni sud pogrešno utvrdili da stan za koji je apelantica podnijela zahtjev za povrat ne predstavlja njen dom u smislu člana 8. Evropske konvencije. Smatra da je odbijanjem apelantičinog zahtjeva za povrat stana njoj onemogućeno uživanje prava na imovinu, koje pravo apelantica uživa kao član porodičnog domaćinstava umrlog nosioca stanarskog prava, a koje pravo priznaje i Ustavni sud u svojim odlukama.

10. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

„ Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.»

11. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

12. U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, nije zadatak ovih sudova da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava osim u slučajevima u kojima su odluke nižih sudova povrijedile ustavna prava, ili su zanemarile ta prava, te ako je primjena zakona bila proizvoljna ili diskriminacijska, ukoliko je došlo do povrede procesnih prava (pravo na pravično suđenje pravo na, pristup sudu, pravo na djelotvorni pravni lijek i dr.) ili ukoliko utvrđeno činjenično stanje ukazuje na povredu Ustava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01, Ustavni sud, odluka broj U 62/01 od 5. aprila 2002. godine, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 24/02). Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva,presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije, te da li odluke redovnih sudova krše ustavna prava (vidi Ustavni sud, odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine).

13. Ustavni sud je utvrdio da je u upravnom postupku proveden odgovarajući dokazni postupak i utvrđene relevantne činjenice, za koje činjenice je Kantonalni sud našao da su pravilno utvrđene. Na tako utvrđeno činjenično stanje Kantonalni sud je primijenio važeće materijalno-pravnepropise i dao jasno obrazloženje svoje odluke, koje Ustavni sud ne nalazi proizvoljnim. Pri tome je Kantonalni sud utvrdio da činjenice o prijavi apelantice na adresi spornog stana, same za sebe, ne mogu biti dokaz da je apelantica za svo vrijeme dok je bila prijavljena na adresi predmetnog stana zaista i faktički živjela na toj adresi, s obzirom da je iz svih drugih provedenih dokaza utvrđeno upravo suprotno. Apelantičine navode o tome da je Kantonalni sud trebao održati raspravu na kojoj bi utvrdio činjenično stanje pri čemu se apelantica, kao i u tužbi, poziva na član 33. st. 2. i 3. Zakona o upravnim sporovima, Ustavni sud smatra neosnovanim iz razloga jer iz osporene presude Kantonalnog suda ne proizilazi da je sud utvrdio drugačije činjenično stanje od onoga koje je utvrđeno u upravnom postupku u kom slučaju bi došlo do primjene navedenog člana. Kantonalni sud je utvrdio da su upravni organi potpuno i pravilno utvrdili činjenično stanje i na takvo činjenično stanje pravilno primjenili materijalno pravo. Ustavni sud, takođe, ne nalazi ni da je sama apelantica izričito u tužbi zatražila, u smislu člana 28. st. 2. i 3. Zakona o upravnim sporovima, da se pred Kantonalnim sudom održi javna rasprava na kojoj bi se predmet raspravio u prisustvu apelantice, obzirom da je odredbom navedenog člana u stavu 1. propisano da u upravnim sporovima sud rješava nejavno po sudiji pojedincu ili na sjednici.

14. Ustavni sud nije pronašao ništa što bi ukazivalo da su u predmetnom postupku materijalno-pravni propisi proizvoljno ili nepravično primijenjeni na štetu apelantice, odnosno da utvrđeno činjenično stanje ukazuje na bilo koju povredu Ustava Bosne i Hercegovine. Također nema elemenata koji ukazuju na procesnu nepravičnost u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Stoga, Ustavni sud smatra da apelantica ne nudi činjenice koje bi mogle opravdati tvrdnju da postoji povreda ustavnog prava na koje se poziva, te da bi bilo potrebno meritorno ispitivanje. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi apelantice o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.

15. Apelantica, također, smatra da joj je u predmetnom postupku povrijeđeno i pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, kao i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Obzirom da se u suštini, navodi o kršenju prava na dom i prava na imovinu zasnivaju na navodima o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalno-pravnih propisa, a što je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim tačkama ove odluke u vezi sa članom 6. stav

1. Evropske konvencije, te kako uz apelaciju nije dostavljen bilo kakav dokaz koji bi mogao, prima facie, ukazati mogućim i vjerovatnim navode o kršenju navedenih prava, te da bi bilo potrebno meritorno ispitivanje, Ustavni sud zaključuje, da su navodi o kršenju prava na dom i prava na imovinu iz člana II/3.f) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, očigledno (prima facie) neosnovani.

16. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

17. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Hatidža Hadžiosmanović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2241/06 (M. H.) | Sudska praksa | Aktio