Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2265/06 („Smrča“ d.o.o. Bosanska Krupa)

Odluka donesena 11. 03. 2008.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Vještak
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Pravično suđenje - jednakost strana u postupku
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Dokaz
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović, Krstan Simić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2265/06

Apelacija

Odluka o dopustivosti

11. 03. 2008.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije Mato Tadić i Krstan Simić, na sjednici održanoj 11. marta 2008. godine, u predmetu broj AP-2265/06, rješavajući apelaciju „Smrča“ d.o.o. Bosanska Krupa, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija “Smrča” d.o.o. Bosanska

Krupa podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Bihaću, broj 001-0-Gž-06-000 126 od 11. maja 2006. godine, i Presude Općinskog suda u Bosanskoj Krupi, broj P-242/99 od 20. oktobra 2005. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. „Smrča“ d.o.o. Bosanska Krupa (u daljnjem tekstu: apelant), koga zastupa Hamdija Veladžić, advokat iz Bihaća, podnio je, 24. jula 2006. godine, Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj 001-0-Gž-06-000 126 od 11. maja 2006. godine, i Presude Općinskog suda u Bosanskoj Krupi (u daljnjem tekstu: Općinski sud), broj P-242/99 od 20. oktobra 2005. godine.

2. Presudom Općinskog suda, broj P-242/99 od 20. oktobra 2005. godine, koja je potvrđena Presudom Kantonalnog suda, broj 001-0-Gž-06-000 126 od 11. maja 2006. godine, djelimično je usvojen tužbeni zahtjev tužioca Hilmije Ibrahimovića (u daljnjem tekstu: tužitelj) kojim je apelantu, kao tuženom, naloženo da tužiocu naknadi na ime nematerijalne štete iznos i to: na ime pretrpljenih duševnih bolova zbog umanjenja životne aktivnosti iznos od 3.000,00 KM, za pretrpljene fizičke bolove 2.000,00 KM, za pretrpljeni strah 1.300,00 KM odnosno ukupno na ime naknade nematerijalne štete iznos od 6.300,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 20. oktobra 2005. godine kao dan presuđenja, pa do konačne isplate, sve u roku od 30 dana od dana donošenja presude pod prijetnjom prinudnog izvršenja. Apelant je obavezan da tužiocu na ime troškova postupka isplati iznos od 1.885,00 KM u roku od 30 dana od dana donošenja presude pod prijetnjom prinudnog izvršenja. Sa viškom zahtjeva za naknadu nematerijalne štete iznad dosuđenog do traženog iznosa, kao i sa viškom zahtjeva za naknadu troškova postupka iznad dosuđenog iznosa, tužilac je odbijen, kao previsoko opredjeljenim. Odbijen je tužbeni zahtjev tužioca na ime potraživanja naknade nematerijalne štete i na na ime naruženosti u traženom iznosu od 3.000,00 KM, kao i tužbeni zahtjev koji je usmjeren na naknadu materijalne štete za troškove liječenja u traženom iznosu od 1.000,00 KM u cijelosti, kao neosnovan.

3. U obrazloženju drugostepene presude se navodi da je prvostepeni sud utvrdio da je tužitelj na dan 1. aprila 1998. godine bio zaposlen kod tuženog, da je navedenog dana pretrpio povredu na poslu radeći na poprečnom cirkularu kao pomoćni radnik, koja povreda je okvalifikovana kao teška tjelesna povreda u vidu nagnječno-razderne rane sa otvorenim prelomom palca desne ruke, da je kod tužitelja kao posljedica povrede umanjena životna aktivnost u procentu 15% trajnog umanjenja, da se navedeno umanjenje manifestuje u ukočenosti obadva zgloba, a pokretljivost palca koja je prisutna da se pokreće od pokretljivosti zgloba prve kosti dlana sa ručnim pomjeranjem, da je tužitelj zbog zadobivene povrede trpio fizičke bolove jakog intenziteta oko 7 dana, srednjeg oko 3 sedmice i do kraja liječenja oko 1,5 mjesec slabijeg intenziteta, da je trpio strah oko 5 dana jakog intenziteta, 20 dana srednjeg i oko 1,5 mjesec slabijeg intenziteta, te da je tužitelj rođen 25. maja 1956. godine. Drugostepeni sud je našao da se navedeno utvrđenje prvostepenog suda ne dovodi u sumnju ni žalbenim navodima. Konstatovano je da je apelant u toku postupka tvrdio da je do povređivanja tužitelja došlo krajnjom nepažnjom tužitelja na način da letvu za rezanje nije pričvrstio uz graničnik stroja nego da je svoj palac postavio između letve i graničnika, na koji način je došlo do povrijeđivanja, te da je tužitelj isključivo odgovoran za nastalu povredu.

4. Utvrđeno je da je ocjenom provedenih dokaza, predloženih od strane tužitelja i apelanta, a uzimajući u obzir odredbe Zakona o radu, Zakon o zaštiti na radu i Zakon o obligacioniom odnosima, koje odredbe su citirane u obrazloženju prvostepene presude, prvostepeni sud pravilno zaključio da nema krivice tužitelja u njegovom povrijeđivanju, pa ni odgovornosti za nastalu štetu usljed povređivanja već da je za povređivanje tužitelja i nastalu šteteu usljed toga isključivo odgovoran tuženi. Stoga je po mišljenju drugostepenog suda prvostepeni sud pravilno odlučio kada je presudom obavezao apelanta da tužitelju nakandi štetu, te da je za takvu odluku sud dao detaljne, jasne i argumentovane razloge. Istaknuto je da pravilnost i zakonitost prvostepene presude žalbom nije dovedena u sumnju.

5. Drugostepeni sud je naveo da je apelant u toku postupka predlagao da se vještak Rakočević dr. Miroslav na licu mjesta neposrednim uvidom u predmetni stroj izjasni o načinu povređivanja tužitelja. Utvrđeno je da se na navedeni apelantov prijedlog očitovao vještak, te da je izjavio da o procesu rada stroja ne može dati nikakvo mišljenje jer on nije tehnolog, a da se o procesu rada može izjasniti samo tehnolog. Apelant nije predložio provođenje dokaza od strane vještaka tehnologa. Drugostepeni sud je našao da s obzirom na navode vještaka Rakočević dr. Miroslava i ponašanje apelanta u pogledu predlaganja saslušanja vještaka tehnologa na navedene okolnosti prvostepeni sud pravilno postupio kada je odbio prijedlog apelanta da se navedeni vještak upućuje na lice mjesta i sasalušava na pomenute okolnosti, te da time prvostepeni sud nije učinio povredu odredaba parničnog postupka na što žalba neosnovano ukazuje.

6. Nadalje je drugostepeni sud naveo da je sve provedene dokaze, a na okolnosti kako se desio štetni događaj prvostepeni sud cijenio u skladu sa odredbom iz člana 8. Zakona o parničnom postupku, te da stoga nisu osnovani žalbeni razlozi koji tvrde suprotno. Također je utvrđeno je prvostepeni sud dao odgovor na sve apelantove navode i prigovore u odnosu na utvrđivanje odgovornosti tužitelja za štetni događaj. Zaključeno je da je činjenično stanje potpuno i pravilno utvrđeno i nije dovedeno u sumnju žalbenim razlozima, te da je na tako utvrđeno činjenično stanje pravilno primjenjeno materijalno pravo.

7. Apelant navodi povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Navodi da je u toku parničnog postupka koji je predhodio donošenju osporene presude, na ročištu od 16. avgusta 2005. godine, predložio provođenje dokaza uviđajem na licu mjesta uz prisustvo medicinskog vještaka, koji je saslušan u parničnom postupku, kako bi se vještak u prisustvu suda nakon prezentacije načina rada stroja, na kojem je došlo do povrijeđivanja tužitelja, izjasnio da li je do pvrijeđivanja tužitelja moglo doći na način kako to tužitelj opisuje uvažavajući radne operacije koje je tužitelj bio dužan radom provoditi guranjem letve uz graničnik stroja kada objektivno tužitelj ne ostvaruje nikakav kontakt sa reznom pilom. Samtra da je do povređivanja tužitelja došlo njegovom krajnjom nepažnjom. Ističe da je pomenuti apelantov prijedlog za izvođenje dokaza odbijen bez osnova, što je dovelo do donošenja za njega nepravilne odluke.

8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

„ Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.»

9. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

10. Razmatrajući apelantove navode u odnosu na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije Ustavni sud konstatuje da apelant u suštini nije zadovoljan ishodom predmetnog postupka smatrajući da je do povrijeđivanja tužitelja došlo njegovom krajnjom nepažnjom, te da je prvostepeni sud bez osnova odbio njegov prijedlog za provođenjem dokaza uviđajem na licu mjesta uz prisustvo medicinskog vještaka. Pomenuti apelantovi navodi bili su predmetom i njegove žalbe pred drugostepenim sudom o čemu se drugostepeni sud izjasnio u osporenoj presudi. Ustavni sud kao prvo podsjeća da nezadovoljstvo apelanta osporenom odlukom kojom je okončan predmetni postupak ne pokreće, samo po sebi, pitanja u vezi sa zaštićenim ustavnim pravima ili pravima iz Evropske konvencije (vidi, mutatis mutandis, Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02). Ustavni sud nalazi da je apelantov prijedlog za izvođenje dokaza uviđajem na licu mjesta uz prisustvo vještaka medicinske struke nije uvažen iz razloga jer se na navedeni apelantov prijedlog vještak medicinske struke izjasnio da o procesu rada stroja ne može dati nikakvo mišljenje jer nije tehnolog, koji se jedino može izjasniti o procesu rada stroja. Međutim, apelant u predmetnom postupku nije predložio provođenje navedenog dokaza od strane vještaka tehnologa. Stoga, suprotno navodima apelacije Ustavni sud ne može zaključiti da je predmetni prijedlog apelanta od strane prvostepenog suda odbijen bez osnova, odnosno da je odbijanjem navedenog apelantovog prijedloga došlo do povrede principa ravnopravnosti pred sudom koji je važan elemenat pravičnog suđenja i koji zahtjeva da objema stranama mora biti data razumna mogućnost da izlože svoj predmet uključujući i iznošenje dokazne građe pod uvjetima koji ih ne stavljaju u znatno podređen položaj u odnosu na protivnika (vidi Evropski sud za ljudska prava, Dombo B.V. protiv Nizozemske, presuda od 27. oktobra 1993. godine, serija A, broj 274, str. 19).

11. Ustavni sud smatra da se iz navoda u apelaciji, kao i priložene dokumentacije, ne može utvrditi da su osporenom odlukom Kantonalnog suda kojom je okončan predmetni postupak povrijeđena ili zanemarena apelantova ustavna prava. Ne može se zaključiti ni da je primjena zakona od strane Kantonalnog suda bila proizvoljna ili da je došlo do povrede apelantovih procesnih prava, odnosno da utvrđeno činjenično stanje ukazuje na bilo koju povredu Ustava Bosne i Hercegovine. Također, po mišljenju Ustavnog suda Kantonalni sud je za svoju odluku dao jasne i precizne razloge, a koje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Stoga, Ustavni sud smatra da apelant ne nudi činjenice koje bi mogle opravdati tvrdnju da postoji povreda ustavnog prava na koje se poziva, te da bi bilo potrebno meritorno ispitivanje. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi apelanta o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.

12. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno ako predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije »žrtva« kršenja Ustavom zaštićenih prava tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

13. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Hatidža Hadžiosmanović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2265/06 („Smrča“ d.o.o. Bosanska Krupa) | Sudska praksa | Aktio