Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2282/06 (M. K.)
Odluka donesena 11. 03. 2008.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Propisano zakonom
- Miješanje u imovinu
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Šta se smatra imovinom
- Proporcionalnost
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović, Krstan Simić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2282/06
Apelacija
Odluka o dopustivosti
11. 03. 2008.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije Mato Tadić i Krstan Simić, na sjednici održanoj 11. marta 2008. godine, u predmetu broj AP-2282/06, rješavajući apelaciju Mitra Kuljanina, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Mitra Kuljanina podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, broj Rev-547/05 od 15. juna 2006. godine, i Presude Kantonalnog suda u Mostaru, broj Gž-64/04 od 30. decembra 2004. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Mitar Kuljanin (u daljnjem tekstu: apelant), koga zastupa Ešref Gracić, advokat iz Sarajeva, podnio je, 26. jula 2006. godine, Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), broj Rev-547/05 od 15. juna 2006. godine, i Presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj Gž-64/04 od 30. decembra 2004. godine.
2. Presudom Općinskog suda u Konjicu (u daljnjem tekstu: Općinski sud), broj P-14/03 od 24. decembra 2003. godine, usvojen je u cjelosti apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio raskid ugovora, broj 01-482 od 3. aprila 1992. godine, zaključenog između apelanta i preduzeća UTTP „Borašnica“ Konjic (u daljnjem tekstu: tuženi), te da se tuženi obaveže da apelantu vrati uplaćeni iznos novca od 50.150,00 KM, sa kamatom od 3. aprila 1992. godine pa do isplate po članu 1. Zakona o visini stope zatezne kamate, kao i da apelantu naknadi troškove postupka u roku od 15 dana pod prijetnjom izvršenja.
3. Protiv navedene presude tuženi je podnio žalbu koju je uvažio Kantonalni sud u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) i Presudom, broj Gž-64/04 od 30. decembra 2004. godine, prvostepenu presudu preinačio i apelantov tužbeni zahtjev u cjelosti odbio.
4. U obrazloženju drugostepene presude se navodi da iz stanja spisa proizilazi da su apelant i tuženi zaključili ugovor o kupoprodaji nekretnine, montažni objekat sa 300m2 u Bradini za cijenu od 50.150,00 KM u protuvrijednosti YU dinara po srednjem bankarskom kursu 84,45 din. za 1 DM. Dalje je utvrđeno da je apelant kao kupac isplatio kupoprodajnu cijenu u cjelosti i stupio u posjed navedene nekretnine koju je tuženi kao prodavatelj predao apelantu (tačka 6. Ugovora). Ugovor o kupoprodaji je ovjeren 15. septembra 1998. godine. Istaknuto je da među strankama nije sporno da je prodata nekretnina imala pravni nedostatak, koji se sastojao u tome što je u ugovoru pod tačkom 1. označeno da se zemljište odnosno montažni objekat i zemljište, koji su predmet kupoprodaje nalaze na parceli označenoj kao k.č. 757/1 upisano u K.O. Dragočaj.
5. Drugostepeni sud je našao da nije osnovano pravno stanovište prvostepenog suda niti je utemeljeno na pravilnoj primjeni materijalnog prava. Konstatovano je da tuženi osnovano u žalbi istakao da je osnov punovažnosti ugovora o kupoprodaji predmet prodaje i cijena. Uzimajući u obzir činjenicu da je postojao pravni nedostatak, koji je tokom postupka otklonjen, u postupku Komisije za izlaganje podataka o nekretninama i utvrđivanja prava na nekretninama Općine Konjic u predmetu Dn. 04-005-951-393/2000 od 7. septembra 2000. godine, kao i sporazum o naknadi u predmetu Općinske uprave za geodetske i imovinsko-pravne poslove Općine Konjic, br. 04-31-998/99 od 12. oktobra 1999. godine, kojim je izvršen prenos prava zemljišta na tuženog na parceli K.č. 158/2 K.O. Bradina na površini od 350 m2, a potom da se izvrši prijenos prava korištenja na apelanta, koji je prije rata kupio objekat na tom zemljištu, kao i zemljište oko objekta. Na osnovu navedenog Kantonalni sud je zaključio da je tuženi jasno izrazio volju da se apelant upiše kao vlasnik kupljene nekretnine na osnovu ugovora od 3. aprila 1992. godine.
6. Kantonalni sud se pozvao na odredbu člana 490. Zakona o obligacionim odnosima prema kojoj kupac može raskinuti ugovor samo ako je predhodno ostavio prodavcu naknadni primjereni rok za ispunjenje ugovora. Utvrđeno je da je prvostepeni sud pogrešno primjenio materijalno pravo kada je na osnovu odredaba člana 124, 126. i 510. Zakona o obligacionim odnosima raskinuo ugovor, a da pri tome nije imao u vidu odredbu člana 133. Zakona o obligacionim odnosima prema kojoj se raskid ugovora može tražiti u slučaju ako poslije zaključenja ugovora nastupe okolnosti koje otežavaju ispunjenje obaveze jedne strane ili ako se zbog njih ne može ostvariti svrha ugovora i u jednom i u drugom slučaju u toj mjeri da je očigledno da ugovor više ne odgovara očekivanjima ugovornih strana, te da bi po općem mišljenju bilo nepravično održati ugovor na snazi takav kakav je. Strana kojoj je otežano ispunjenje obaveze odnosno strana koja zbog promjenjenih okolnosti ne može ostvariti svrhu ugovora može zahtjevati da se ugovor raskine. Raskid ugovora ne može se zahtjevati ako je strana koja se poziva na promjenjene okolnosti bila dužna da u vrijeme zaključenja ugovora uzme u obzir te okolnosti ili ih je mogla izbjeći i savladati. Kantonalni sud je naveo da prema pravnoj teoriji pravni događaji mogu biti različiti, a to su prirodni događaji i druge upravne mjere ili to mogu biti ekonomske pojave. Istaknuto je da se apelant u tužbi nije pozvao na promjenjene okolnosti niti se prilikom zaključenja ugovora ugovorilo da će se ugovor moći raskinuti u slučaju promijenjenih okolnosti koje se ne bi mogle izbjeći i savladati. Stoga se po mišljenju Kantonalnog suda na osnovu same izjave apelanta o nezainteresiranosti za predmetnom nekretninom ne može tražiti raskid ugovora kako je to prvostepeni sud pogrešno ocijenio, iz razloga što apelant sada živi u drugoj državi, zbog čega je pogrešno primjenio materijalno pravo iz pomenutih odredaba Zakona o obligacionim odnosima, te pogrešno postupio kada je udovoljio tužbenom zahtjevu.
7. Protiv drugostepene presude apelant je izjavio reviziju koju je Vrhovni sud Preusudom, broj Rev-547/05 od 15. juna 2006. godine, odbio.
8. U obrazloženju revizijske presude se navodi da je Vrhovni sud ispitujući nižestepenu presudu u granicama revizije, pazeći po službenoj dužnosti na zakonske granice ispitivanja nižestepenih presuda i pravilnu primjenu materijalnog prava, našao da je nižestepeni sud pravilno primjenio materijalno pravo kada je preinačio prvostepenu presudu i odbio apelanta sa tužbenim zahtjevom, obzirom da je predmet tužbenog zahtjeva raskid kupoprodajnog ugovora koji je u potpunosti realizovan 1992. godine, jer nije ispunjen nijedan uslov predviđen odredbama članova 490, 131. i 133. Zakona o obligacionim odnosima. Vrhovni sud je naveo da je nižestepeni sud dao valjane razloge koje je u potpunosti prihvatio i taj sud, te odlučio da ih stoga neće ponavljati. Istaknuto je da je neosnovan prigovor da je drugostepena presuda diskriminirajuća u odnosu na apelanta jer je ista po nalaženju revizijskog suda pravilna i na zakonu zasnovana. S obzirom da su se ostali apelantovi navodi odnosili na nepotpuno i pogrešno utvrđeno činjenično stanje Vrhovni sud ih nije ni razmatrao u smislu odredbe člana 240. stav 2. Zakona o parničnom postupku jer se iz navedenih razloga revizija ne može izjavljivati.
9. Apelant navodi povredu prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana
1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Žali se na proizvoljnu primjenu materijalnog prava. Navodi da mu je povrijeđeno pravo na imovinu jer ne može doći do novca koji je dao za nekretninu, te da tuženi nije blagovremeno preduzeo radnje kako bi se apelant na nekretninama ponašao kao vlasnik i kao takav bio uknjižen u zemljišne knjige. Ističe da je tuženi tek nakon podizanja tužbe pokušao ispraviti pravne nedostatke. Po mišljenju apelanta tuženi je svoje obaveze trebao ispuniti ranije, a ne kada je apelant podnio tužbu.
10. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
„ Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.»
11. Pri ispitivanju dopustivosti predmeta Ustavni sud, prvenstveno treba utvrditi da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su navedeni u članu 16. Pravila Ustavnog suda. U tom kontekstu neophodno je da apelant navede povredu prava koja su zaštićena Ustavom Bosne i Hercegovine s tim da navedena povreda treba djelovati vjerovatno. Prema članu 16. stav 2. Pravila apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj nedostaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i odluku Ustavnog suda, broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), odnosno ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje apelantovih prava budući da apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
12. Apelant navodi da je u predmetnom postupku koji je okončan osporenom presudom došlo do povrede njegovog prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, ali se nije konkretno pozvao na neki od principa sadržanih u članu 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju. U suštini apelantovi navodi o povredi prava na imovinu se odnose na proizvoljnu primjenu materijalnog prava.
13. Kao prvo Ustavni sud konstatuje da je u predmetnom postupku na nesporan način utvrđeno da je apelant kao kupac predmetnih nekretnina tuženom kao prodavcu na ime kupoprodajne cijene isplatio iznos od 50.150,00 KM, te da je stoga predmetni iznos novca, čiji povrat je apelant tužbom tražio, predstavlja njegovu imovinu u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
14. Iako se apelant nije konkretno pozvao na neki od principa sadržanih u članu 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju radi o miješanju u apelantovo pravo na imovinu. Prema tome, Ustavni sud u konkretnom slučaju mora odgovoriti na sljedeća pitanja: (a) je li miješanje predviđeno zakonom, (b) služi li miješanje zakonitom cilju u javnom interesu i (c) je li miješanje proporcionalno cilju, tj. uspostavlja li pravičnu ravnotežu između prava apelanta i općeg javnog interesa.
15. Ustavni sud konstatuje da je u predmetnom postupku na nesporan način utvrđeno da je predmetni ugovor realizovan u potpunosti 1992. godine, te da nije ispunjen nijedan uslov predviđen odredbama člana 490, 131. i 133. Zakona o obligacionim odnosima koji propisuju uslove kada se može tražiti raskid ugovora. Također je utvrđeno da je tuženi u toku postupka otlonio pravne nedostatke koje su se odnosile na upis apelanta kao vlasnika predmetnih nekretnina u zemljišne knjige. Ustavni sud ne može zaključiti da su razlozi, koje je u svojoj odluci naveo Kantonalni sud, a koji su prihvaćeni i od strane Vrhovnog suda, proizvoljni. Stoga, Ustavni sud smatra da su Kantonalni i Vrhovni sud u predmetnom postupku svoje odluke zasnovali na važećim materijalno-pravnim propisima o čemu su u svojim odlukama dali jasne razloge.
16. Slijedeće pitanje, na koje Ustavni sud mora odgovoriti je da li navedeno miješanje služi zakonitom cilju u javnom interesu. Ustavni sud smatra da se javni interes u konkretnom predmetu ogleda u pravnoj sigurnosti subjekata u pravnom prometu u pogledu ispunjenja ugovornih obaveza i raskida ugovora u smislu odredbi Zakona o obligacionim odnosima. Kako je u predmetnom postupku utvrđeno da je predmetni ugovor realizovan u cjelosti 1992. godine, te da nije ispunjen nijedan uslov za raskid ugovora u smislu relevantnih odredbi Zakona o obligacionim odnosima predmetni ugovor je ostavljen na snazi iz čega proizilazi da predmetno miješanje služi zakonitom cilju u javnom interesu.
17. Na kraju, Ustavni sud mora razmotriti je li miješanje proporcionalno cilju koji se želi postići, tj. uspostavlja li pravičnu ravnotežu između prava apelanta i općeg javnog interesa. S tim u vezi, Ustavni sud nalazi da je apelant stupio u posjed predmetnih nekretnina čije mu korištenje nije dovedeno u pitanje već je apelant bio nezadovoljan činjenicom što tuženi nije otklonio pravne nedostake u pogledu uknjižbe apelanta kao vlasnika predmetnih nekretnina u zemljišne knjige. Kako je u postupku nesporno utvrđeno da je tuženi, u toku predmetnog postupka, otklonio pravne nedostake koji su bili prepreka uknjižbi apelanta, Ustavni sud nalazi da ostavljanjem predmetnog ugovora na snazi na apelanta nije stavljen pretjeran teret jer je on za novac, koji predstavlja njegovu imovinu, a koji je on isplatio na ime kupoprodajne cijene, kao ekvivalent dobio u posjed nekretnine koje su bile predmet navedenog ugovora. Stoga, Ustavni sud smatra da na apelanta nije stavljen pretjeran teret u odnosu na opći javni interes.
18. Na osnovu navedenog, Ustavni sud zaključuje da apelant ne nudi činjenice koje bi mogle opravdati tvrdnju da postoji povreda ustavnog prava na koje se poziva, zbog čega nema elemenata koji prima facie ukazuju da je postoji kršenje navedenog ustavnog prava, te da bi bilo potrebno meritorno ispitivanje. Ustavni sud zaključuje da su navodi apelanta o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
19. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
20. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Hatidža Hadžiosmanović