Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2479/06 (R. G.)

Odluka donesena 11. 03. 2008.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Član 8. EK – Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života, doma i prepiske
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović, Krstan Simić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2479/06

Apelacija

Odluka o dopustivosti

11. 03. 2008.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije Mato Tadić i Krstan Simić, na sjednici održanoj 11. marta 2008. godine, u predmetu broj AP-2479/06, rješavajući apelaciju Radoslav Guzina, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Radoslava Guzine podnesena protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, broj Rev-780/05 od 20. jula 2006. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Radoslav Guzina (u daljnjem tekstu: apelant) iz Gacka, kojeg zastupa Obrad Ristić, advokat iz Nevesinja, podnio je 21. avgusta 2006. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj Rev-780/05 od 20. jula 2006. godine.

2. Apelant je podnio tužbu Općinskom sudu u Mostaru (u daljnjem tekstu: Općinski sud) protiv Almina Penave i Emira Penave (u daljnjem tekstu: tuženi) sa zahtjevom da se utvrdi da je temeljem građenja postao vlasnik porodično-stambene zgrade koja se nalazi u Mostaru u ulici 29 HUD bb, što su tuženi dužni priznati i ukloniti nadzidani dio objekta, sprat i ozidani dio na navedenim temeljima, kao i naknaditi mu troškove parničnog postupka.

3. Općinski sud se Rješenjem, broj P-2/03-II od 9. jula 2004. godine, koje je potvrđeno Rješenjem Kantonalnog suda, broj Gž-932/04 od 7. aprila 2005. godine, oglasio apsolutno nenadležnim za postupanje u predmenom sporu, ukinuo sve provedene radnje u postupku i tužbu odbacio. Apelant je obavezan da tuženim naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 3.731,00 KM u roku od 30 dana pod prijetnom izvršenja.

4. U obrazloženju prvostepenog Rješenja se navodi da je Općinski sud na osnovu provedenih dokaza, a što je i apelant u toku postupka učinio nespornim, utvrdio da je prizemni dio objekta apelant gradio na zemljištu koje se vodi kao neizgrađno građevinsko zemljište, bez odobrenja nadležnog organa, te da na osnovu navedenog ne može postati vlasnikom građevine niti stiče pravo trajnog korištenja zemljišta na kojem je zgrada podignuta (pravno pravilo paragrafa 418. bivšeg OGZ-a). Općinski sud je naveo da se odredbe sticanja vlasništva građenjem na tuđem zemljištu ne mogu primjenjivati kad se radi o zemljištu u društvenom vlasništvu, te da općinsko tijelo uprave, ovlašteno za imovinsko-pravne poslove, donosi rješenje o utvrđivanju prava vlasništva fizičkoj ili pravnoj osobi. Općinski sud se pozvao na odredbe člana 61. Zakona o građevinskom zemljištu Federacije Bosne i Hercegovine kojim je propisano da na građevinskom zemljištu u državnoj svojini na kojem je izgrađena zgrada bez prava korišćenja zemljišta radi građenja, što je predmetni slučaj, apelant nije koristio pravo za istu, a za koju se može naknadno izdati odobrenje za građenje po odredbama Zakona o prostornom uređenju. Općinsko vijeće će utvrditi pravo vlasništva u korist graditelja uz obavezu plaćanja naknade za dodijeljeno građevinsko zemljište na korišćenje i za uređenje građevinskog zemljišta. Prije utvrđivanja prava vlasništva, u skladu sa navedenim članom nadležni općinski organ će raspraviti imovinsko-pravne odnose. Po mišljenju Općinskog suda navedeno upućuje da je Skupština općine odnosno općinsko vijeće dužno utvrditi pravo vlasništva na građevinskom zemljištu u državnoj svojini, na kojem je izgrađena zgrada, bez prava korištenja, radi građenja, a za koju se može naknadno izdati odobrenje za građenje. Mogućnost legalizacije objekta nastalog bespravnom gradnjom, na gradskom građevinskom zemljištu postoji samo za one bespravno izgrađene objekte za koje se može naknadno izdati odobrenje za građenje prema odredbama Zakona o prostornom uređenju.

5. Stoga je Općinski sud zaključio da prvi dio apelantovog tužbenog zahtjeva, kojim je tražio da se utvrdi da je temeljem gradnje postao vlasnik spornog objekta, ne spada u sudsku nadležnost nego u nadležnost organa uprave. Sud je naveo da drugi dio apelantovog tužbenog zahtjeva, kojim je tražio da tuženi uklone nadzidani dio objekta, također, ne spada u sudsku nadležnost jer se u konkretnoj pravnoj stvari radi o povredi propisa o građenju.

6. Protiv Rješenja Kantonalnog suda, broj Gž-932/04 od 7. aprila 2005. godine, apelant je izjavio reviziju Vrhovnom sudu koji je Rješenjem broj Rev-780/05 od 20. jula 2006. godine odbio apelantovu reviziju.

7. U obrazloženju Rješenja Vrhovni sud je naveo da su nižestepeni sudovi pravilno zaključili da apelant kao bespravni graditelj prizemnog dijela objekta koji je izgrađen na zemljištu koje se vodi kao neizgrađeno građevinsko zemljište ne može postati vlasnik istog. S obzirom na to, Vrhovni sud je naveo da su nižestepeni sudovi trebali donijeti odluku o meritumu i u tom dijelu odbiti tužbeni zahtjev apelanta kao neosnovan. Navedeno iz razloga jer u materijalnom pravu nema uporišta o čemu su dati valjani razlozi u pobijanom rješenju, a graditelj s tim u vezi može isticati samo obligacionopravni zahtjev kao naknadu za uložene troškove gradnje. Vrhovni sud je u konkretnom slučaju uvažio pravilo zabrane preinačenja odluke na štetu strane koja se jedino žalila, u smislu člana

230. Zakona o parničnom postupku («Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine» br. 53/03, 73/05 i 19/06), te odbio reviziju s obzirom da je za apelanta u predmetnom slučaju povoljnija procesna odluka o odbacivanju tužbe nego meritorna odluka o odbijanju tužbenog zahtjeva. U pogledu drugog dijela tužbenog zahtjeva apelanta kojim je tražio da tuženi uklone nadzidani dio objekta, Vrhovni sud je naveo da su nižestepeni sudovi pravilno postupili kada su odbacili tužbu u odnosu na taj dio tužbenog zahtjeva jer je apelantov zahtjev upravljen na rušenje nadzidanog objekta o čemu se odlučuje u upravnom postupku.

8. Apelant smatra da mu je pobijanim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Navodi da su svi nižestepeni sudovi propustili ući u suštinu spora za koji je isključivo nadležan sud, te da je organ uprave tužene, zaključkom od 3. septembra 2001. godine, a tužitelja 21. marta 2002. godine uputio da međusobno pitanje vlasništva na bespravno izgrađenom objektu riješe na sudu.

9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi: „ Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.»

10. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-

Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

11. Iz apelacije proizilazi da se apelant žali na proizvoljnu primjenu materijalnog prava u predmetnom postupku koji je okončan osporenom odlukom Vrhovnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud konstatuje da nije nadležan vršiti provjeru utvrđenih činjenica i načina na koji su nižestepeni sudovi protumačili pozitivno-pravne propise, osim ukoliko odluke nižih sudova krše ustavna prava. To će biti slučaj kada odluka redovnog suda ne uključuje ili pogrešno primjenjuje ustavno pravo, kada je primjena pozitivno-pravnih propisa bila očigledno proizvoljna, kada je relevantni zakon sam po sebi neustavan ili kada je došlo do povrede osnovnih procesnih prava, kao što su pravo na pravičan postupak, pravo na pristup sudu, pravo na efektivan pravni lijek i u drugim slučajevima (vidi Odluku Ustavnog suda, broj U -29/02 od 27. juna 2003. godine, objavljenu u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine», broj 31/03).

12. Ustavni sud konstatuje da je Vrhovni sud našao da prvi dio apelantovog tužbenog zahtjeva spada u sudsku nadležnost zbog čega ga nižestepeni sudovi nisu trebali odbaciti već meritorno odbiti kao neosnovan iz razloga jer apelant kao bespravni graditelj prizemnog dijela objekta izgrađivanog na zemljištu koje se vodi kao neizgrađeno građevinsko zemljište ne može postati vlasnikom spornog objekta. Mađutim i pored povrede odredaba parničnog postupka od strane nižestepenigh sudova Vrhovni sud je primjenjujući pravilo zabrane preinačenja presude na štetu stranke kada se ona jedino žalila, a što je u interesu apelanta, reviziju ipak odbio cijeneći da je za apelanta u pogledu prvog dijela tužbenog zahtjeva povoljnija procesna odluka o odbačaju tužbe nego meritorna odluka o odbijanju tužbenog zahtjeva. U dijelu apelantovog tužbenog zahtjeva kojim je tražio da se tuženi obavežu da otkone nadzidani dio objekta Vrhovni sud je našao da navedeno spada u nadležnost organa uprave.

13. Iz navoda apelacije kao i priložene dokumentacije, ne može se zaključiti da su osporenom odlukom Vrhovnog suda povrijeđena ili zanemarena apelantova ustavna prava. Također, ne može se zaključiti da je tumačenje i primjena zakona od strane Vrhovnog suda bila proizvoljna. Vrhovni sud je za svoju odluku dao jasne i precizne razloge. Stoga, Ustavni sud smatra da apelant ne nudi činjenice koje bi mogle opravdati tvrdnju da postoji povreda ustavnog prava na koje se poziva, te da bi bilo potrebno meritorno ispitivanje. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi apelanta o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.

14. Apelant također, smatra da mu je u predmetnom postupku povrijeđeno i pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, kao i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Obzirom da se u suštini, navodi o kršenju prava na dom i prava na imovinu zasnivaju na navodima o proizvoljnoj primjeni materijalno-pravnih propisa, a što je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim tačkama ove odluke u vezi sa članom 6. stav 1. Evropske konvencije, te kako uz apelaciju nije dostavljen bilo kakav dokaz koji bi mogao, prima facie, ukazati mogućim i vjerovatnim navode o kršenju navedenih prava, Ustavni sud zaključuje, da su navodi o kršenju prava na dom i prava na imovinu iz člana II/3.f) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, očigledno (prima facie) neosnovani.

15. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

16. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Hatidža Hadžiosmanović