Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2519/06 (D. V.)
Odluka donesena 11. 03. 2008.
- Nema povrede
- Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravično suđenje - razuman rok
- Smetanje posjeda
- Član 14. EK – zabrana diskriminacije
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Pravično suđenje - nepristrasan sud
- Član 13. EK – Pravo na djelotvorni pravni lijek
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović, Krstan Simić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2519/06
Apelacija
Odluka o dopustivosti
11. 03. 2008.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije Mato Tadić i Krstan Simić, na sjednici održanoj 11. marta 2008. godine, u predmetu broj AP-2519/06, rješavajući apelaciju Dragana Vikića na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Dragana Vikića podnesena protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, broj 070-0-Rev-06-00 1255 od 6. marta 2007. godine, i Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu, broj Gž-2841/05 od 20. jula 2006. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Dragan Vikić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupa Mirsad Sipović, advokat iz Sarajeva, podnio je, 29. augusta 2006. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj Gž-2841/05 od 20. jula 2006. godine. Apelant je, 4. aprila 2007. godine, podnio dopunu apelacije protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), broj 070-0-Rev-06-00 1255 od 6. marta 2007. godine.
2. Rješenjem Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud), broj P-2228/04 od 8. septembra 2005. godine, usvojen je tužbeni zahtjev apelanta kojim je tražio da se utvrdi da je Zoran Čegar (u daljnjem tekstu: tuženi) izvršio smetanje posjeda na njegovu štetu jer je nezakonito oduzeo dio zemljišne parcele približne površine 1.800 m2 u posjedu apelanta, na način što je skinuo postavljene žute trake, ogradio oduzeti dio posjeda pripajajući ga svom posjedu. Navedenim rješenjem, tuženom je naloženo da u roku od osam dana uspostavi pređašnje stanje nesmetanog, posljednjeg, mirnog posjeda, tako što će ukloniti postavljenu ogradu i vratiti apelantu oduzeti posjed dijela parcele, te mu je zabranjeno da ubuduće na isti način ometa apelanta u mirnom posjedovanju označene parcele.
3. U obrazloženju osporenog rješenja, Općinski sud je naveo da je nakon provedenih dokaza utvrđeno da je apelant posjednik parcela pobliže opisanih u tužbenom zahtjevu pa mu kao posljednjem mirnom posjedniku pripada pravo na posjedovnu zaštitu na osnovu člana 80. i 83. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima. Zbog navedenog, tuženi je na osnovu člana 84. istog Zakona obavezan da u roku od 8 dana uspostavi pređašnje stanje posjeda, tako što će ukloniti ogradu i apelantu vratiti oduzeti posjed dijela parcele.
4. Kantonalni sud je odlučujući o žalbi tuženog donio Rješenje, broj Gž-2841/05 od 20. jula 2006. godine, kojim je žalba uvažena i prvostepeno rješenje preinačeno na način što je tužbeni zahtjev odbijen. Naime, Kantonalni sud smatra da je prvostepeni sud pogrešno primijenio materijalno pravo, jer je pri donošenju rješenja propustio cijeniti protivpravnost, a kako postupanje tuženog nije bilo protivpravno, to se apelantu nije mogla pružiti posjedovna zaštita u smislu člana 83. u vezi sa članom 80. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima. Obrazlažući rješenje, taj sud je istakao da iz dokumentacije u spisu i utvrđenog činjeničnog stanja proizilazi da su i apelant i tuženi kupovali zemlju od istog vlasnika, zbog čega je dio sporne parcele previdom dva puta prodan. Naime, apelant je, kako sam tvrdi, kupio dio spornog zemljišta na osnovu usmenog kupoprodajnog ugovora koji nije pravno valjan, a tuženi je zaključio pismeni kupoprodajni ugovor, i svoje vlasništvo upisao u zemljišne knjige, a u katastru je evidentiran kao posjednik cijele parcele. Kantonalni sud je zaključio da je tuženi, na osnovu izvršene kupoprodaje, postao zakoniti posjednik cijele parcele, pa u njegovom postupanju nema protivpravnosti. S obzirom na navedeno, Kantonalni sud je zaključio da postupanje tuženog nije bilo protivpravno, pa apelantu nije mogla biti pružena posjedovna zaštita u smislu člana 83. u vezi sa članom 80. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima, zbog čega je u prvostepenom postupku došlo do pogrešne primjene materijalnog prava. O ostalim žalbenim razlozima Kantonalni sud nije ni odlučivao, cijeneći da isti nisu od uticaja za donošenje drugačije odluke. Očigledno je, kako ističe taj sud, da između apelanta i tuženog postoji imovinski spor u vezi sa kupoprodajom zemljišta i pravom vlasništva, što se ne može rješavati u postupku smetanja posjeda, niti se rješenje o izvršenom ili neizvršenom smetanju može koristiti za rješavanje imovinskih sporova.
5. Rješenjem Vrhovnog suda broj 070-0-Rev-06-001255 od 6. marta 2007. godine, revizija apelanta je odbačena kao nedozvoljena.
6. Apelant smatra da su mu osporenim rješenjima Vrhovnog suda i Kantonalnog suda povrijeđena prava i slobode predviđene Evropskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i odsnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i njenim protokolima koji se direktno primijenjuju u Bosni i Hercegoivini i imaju prioritet nad svim ostalim zakonima iz člana II/2. Ustava Bosne i Hercegovine, pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav
1. Evropske konvencije, pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. U pogledu povrede prava na pravično suđenje, apelant ističe da je Kantonalni sud pogrešno primijenio materijalno pravo jer je ispitivao pravo na posjed, umjesto činjenicu poslednjeg mirnog posjeda, pogrešno je cijenio činjenicu «protivpravnosti» i pitanje šta se u konkretnom slučaju smatra protivpravnim činom. Osim toga, smatra da mu je povrijeđeno pravo da se konkretna građanska stvar ispita u razumnom roku, obzirom da je na rješenje Kantonalnog suda «čekao» gotovo godinu dana, bez obzira što Zakon o parničnom postupku FBiH (u daljnjem tekstu: ZPP) u ovakvim stvarima nalaže hitnost u postupanju. Apelant nadalje smatra da mu je odbacivanjem revizije od strane Vrhovnog suda povrijeđeno pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Naime, apelant je onemogućen, kako tvrdi, da po redovnim i vanrednim pravnim lijekovima pobija nezakonito i pravno neodrživo rješenje te ističe da je Vrhovni sud imao obavezu i dužnost da uđe u meritum spora i uvjeri Kantonalni sud da je potpuno pogrešno primijenio materijalno pravo i učinio grube povrede procesnih pravnih pravila. Ovo iz razloga što je Kantonalni sud u konkretnom slučaju odlučivao kao da se radi o parnici za predaju u posjed i utvrđivanje vlasništva, a ne o smetanju posjeda. Apelant ističe da član II/2. Ustava Bosne i Hercegovine sublimira član 13. Evropske konvencije, što je, po njegovom mišljenju bio razlog više da Vrhovni sud dopusti izjavljenu reviziju i upusti se u meritorno rješavanje. Povredu prava na nediskriminaciju apelant nije posebno obrazlagao.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
«Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.» Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
„Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.»
8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom zaštićenih prava.
9. Apelant se u konkretnom slučaju žali na povredu prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije zbog pogrešne primjene materijalnog prava na njegovu štetu, zatim donošenja odluke od strane Kantonalnog suda izvan razumnog roka, te, iako to eksplicitno ne navodi, nepristrasnosti sudskog vijeća u drugostepenom postupku. Budući da se u konkretnom slučaju vodio sudski postupak u kojem je apelant učestvovao i u kojem su donesene osporene odluke, Ustavni sud smatra da prima facie postoji mogućnost da je došlo do kršenja prava na pravično suđenje. Stoga će Ustavni sud ispitati da li apelant ima «opravdan zahtjev», tj. da li su njegove tvrdnje o navodnom kršenju prava na koje se poziva dovoljno razložne i opravdane, da bi te navode trebalo meritorno ispitati.
10. U kontekstu navedenog, Ustavni sud ističe da prema praksi Evropskog suda, zadatak Ustavnog suda nije da preispituje zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava, osim u slučajevima u kojima su odluke nižih sudova povrijedile ustavna prava, ili su zanemarile ta prava, te ako je primjena zakona bila proizvoljna ili diskriminacijska, ukoliko je došlo do povrede procesnih prava (pravo na pravično suđenje pravo na, pristup sudu, pravo na djelotvorni pravni lijek i dr.) ili ukoliko utvrđeno činjenično stanje ukazuje na povredu Ustava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01, Ustavni sud, odluka broj U 62/01 od 5. aprila 2002. godine, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 24/02). Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije, te da li odluke redovnih sudova krše ustavna prava (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine).
11. Ustavni sud konstatuje da je Kantonalni sud, odlučujući o žalbi tuženog, žalbu uvažio i prvostepeno rješenje preinačio na način što je zahtjev apelanta odbio, ocijenivši da je prvostepeni sud pogrešno primijenio materijalno pravo. Odbijajući zahtjev apelanta, Kantonalni sud je zaključio da je Općinski sud prilikom donošenja rješenja, pored blagovremenosti, nastalog smetanja i posljednjeg mirnog posjeda, propustio ocijeniti protivpravnost. S obzirom da je tuženi, kako obrazlaže Kantonalni sud, kupio spornu parcelu i svoje pravo vlasništva upisao u zemljišne knjige, to u njegovom postupanju - postavljanju ograde na kupljenoj parceli, nije bilo protivpravnosti kao bitnog elementa, pa se apelantu nije mogla pružiti posjedovna zaštita. Ustavni sud konstatuje da je Kantonalni sud za svoje tvrdnje dao jasne, precizne i logične zaključke zasnovane na pravilnoj primjeni materijalnog prava, kako ZPP-a tako i Zakona o vlasničko pravnim odnosima, koji pored blagovremenosti, nastalog smetanja i posljednjeg mirnog posjeda, kao bitnih elemenata za pružanje posjedovne zaštite, predviđa i protivpravnost u postupanju. Iz navedenog proizilazi da nezadovoljstvo apelanta osporenom odlukom ne pokreće samo po sebi pitanja u vezi sa zaštićenim ustavnim pravima ili pravima iz Evropske konvencije.
12. Pored navedenog, apelant smatra i da je nerazumno dugo čekao na odluku Kantonalnog suda, s obzirom s obzirom da je proteklo skoro godinu dana od dana podnošenja žalbe protiv prvostepene presude do dana donošenja drugostepene odluke, iako je postupak smetanja posjeda po samom zakonu hitan. Cio postupak, od podnošenja tužbe do donošenja konačne odluke Kantonalnog suda, trajao je kako ističe, nešto više od dvije godine. Prema mišljenju Ustavnog suda, razdoblje od nepune godine dana nije nerazumno dugo vrijeme za donošenje odluke drugostepenog suda, niti je ukupno trajanje postupka od nešto više od dvije godine izvan razumnog roka. Nadalje, Ustavni sud konstatuje da je Kantonalni sud obrazlažući svoje rješenje istakao da se iz navoda tužbe i odgovora na tužbu moglo nesumnjivo utvrditi da je tužba blagovremena, te nije bilo potrebe da se ova okolnost utvrđuje putem svjedoka, tim prije što se niti jedan svjedok nije tačno i pouzdano mogao izjasniti ni o vremenu smetanja, ni o vremenu apelantovog saznanja za smetanje. Polazeći od činjenice da je apelant pokrenuo postupak radi smetanja posjeda, te da je u tužbi sudu predložio provođenje velikog broja dokaza, čak i na okolnosti utvrđivanja bitnog elementa (blagovremenost) koje nije bilo potrebno dokazivati, te da je Općinski sud vrlo intenzivno zakazivao ročišta i proveo sve predložene dokaze, proizilazi zaključak da je apelant svojim pravnim radnjama uticao na ukupnu dužinu trajanja postupka, ali taj rok u konačnici po mišljenju Ustavnog suda nije izvan razumnog roka, zbog čega apelant ni u ovom dijelu navodne povrede člana 6. stav 1. Evropske konvencije nije opravdao svoj zahtjev koji bi pokrenuo pitananja iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije, da bi ih trebalo meritorno ispitati.
13. U pogledu navoda apelanta koji se tiču pristrasnosti drugostepenog sudskog vijeća koje je donijelo pobijano rješenje, Ustavni sud naglašava da se nepristrasnost suda u smislu prava na pravično suđenje ispituje s aspekta subjektivne i objektivne nepristrasnosti suda. Subjektivna ili lična nepristrasnost se pretpostavlja, odnosno smatra se da je u ličnom smislu sud uvijek nepristrasan u odnosu na stranke, osim ukoliko se to ne ospori uvjerljivim dokazima. Ustavni sud smatra da apelant, osim što pravi paralelu između prvostepenog i drugostepenog suda, ističući da «ne stoji uvijek tvrdnja da drugostepeni sud bolje poznaje pravo od prvostepenog suda» ne nudi nikakve dokaze koji bi ukazivali na subjektivnu nepristrasnost suda. S druge strane objektivna nepristranost se ne pretpostavlja već se ista utvrđuje na osnovu objektivnih činjenica koje se nalaze u samom predmetu, tj. utvrđuje se da li u spisu postoje objektivni dokazi na osnovu kojih se može razumno sumnjati da sud nije bio nepristrasan. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da u spisu apelacije nema objektivnih dokaza, na temelju kojih se može razumno sumnjati da je sud koji je odlučio u žalbenom postupku bio pristrasan.
14. Iz navedenih razloga a vezano za navode apelanata o kršenju prava na pravično suđenje, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanja iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije, koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su navodi apelanata o kršenju prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.
15. Apelant se također žali na povredu prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije i povredu prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana
14. Evropske konvencije. Povredu prava na djelotvoran pravni lijek vidi u činjenici što je Vrhovni sud njegovu reviziju izjavljenu protiv rješenja Kantonalnog suda odbacio kao nedozvoljenu, iako je po njegovom mišljenju, a osnovu člana 273. stav 3. ZPP-a reviziju morao dozvoliti, bez obzira na vrijednost spora. Ustavni sud napominje da je u članu 426. stav 4. istog zakona propisano da protiv rješenja donesenih u parnicama zbog smetanja posjeda revizija nije dopuštena. Iz navedenog proizilazi, da revizija kao vanredan pravni lijek nije dozvoljena po samom zakonu, a s obzirom da član 13. Evropske konvencije ima supsidijaran karakter, to znači da se ovo pravo ne garantuije samo po sebi već u vezi sa nekim od osnovnih prava garantovanih Evropskom konvencijom. U konkretnom slučaju, proizilazi da se navodi apelanata o kršenju ovog prava odnose se na povredu prava na pravično suđenje. Kako je Ustavni sud u ovom slučaju ocijenio da apelanat nije dokazao osnovanom povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana
6. Evropske konvencije, proizilazi da nije dokazao ni da mu je povrijeđeno pravo na djeleotvoran pravni lijek. Stoga, Ustavni sud smatra i ovaj navod apelanta očigledno (prima facie) neosnovanim.
16. U pogledu prava na nediskriminaciju, Ustavni sud napominje da je pravo na nediskriminaciju, prema pravnoj praksi Evropskog suda, akcesorno pravo a to znači da ovaj član ne osigurava nezavisno i samostalno pravo na nediskriminaciju, već se na diskriminaciju po ovom članu može pozvati samo u vezi sa «uživanjem prava i sloboda garantovanih Evropskom konvencijom. S obzirom na paušalne navode apelanta u pogledu navodne povrede ovog prava, kao i na ocjenu u pogledu prava na pravično suđenje elaboriranu u predhodnim tačkama, Ustavni sud smatra da su navodi o kršenju prava na nediskriminaciju iz člana 14. Evropske konvencije u vezi sa pravom na pravično suđenje iz člana 6 stav 1. Evropske konvencije, očigledno (prima facie) neosnovani, jer predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava na koje apelant ukazuje.
17. Na osnovu svega izloženog, a imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno ako predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije »žrtva« kršenja Ustavom zaštićenih prava tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
18. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatidža Hadžiosmanović