Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-395/08 (S. M.)
Odluka donesena 11. 03. 2008.
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović, Krstan Simić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-395/08
Apelacija
Odluka o dopustivosti
11. 03. 2008.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije Mato Tadić i Krstan Simić, na sjednici održanoj 11. marta 2008. godine, u predmetu broj AP-395/08, rješavajući apelaciju Svetozara Milojevića na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Svetozara Milojevića podnesena protiv Presude Okružnog suda u Doboju, broj 013-0-Gž- 06-000 725 od 20. novembra 2007. godine, i Presude Osnovnog suda u Derventi, broj P-411/04 od 19. maja 2006. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Svetozar Milojević (u daljnjem tekstu: apelant) iz Dervente, kojeg zastupa Božo Cvijanović, advokat iz Doboja, podnio je, 2. februara 2008. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružni sud), broj 013-0-Gž-06-000 725 od 20. novembra 2007. godine, i Presude Osnovnog suda u Derventi (u daljnjem tekstu: Osnovni sud), broj P-411/04 od 19. maja 2006. godine. Apelant je takođe predložio Ustavnom sudu donošenje privremene mjere kojom bi se na parceli broj k.č. 350/5 upisane u Pl. broj 3238 K.O. Derventa I, zabranilo poduzimanje bilo kakvih radnji i aktivnosti, do okončanja postupka o ovoj apelaciji.
2. Odlučujući o tužbi Vojina Tepića i Bore Novića (u daljnjem tekstu: tužitelji) protiv apelanta u svojstu prvotuženog i Miodraga Savkovića u svojstvu drugotuženog, radi uklanjanja stvari i predaje u posjed, Osnovni sud je donio Presudu, broj P-411/04 od 19. maja 2006. godine, kojom je obavezao apelanta i drugotuženog da sa nekretnina koje su vlasništvo tužitelja uklone svoje kioske, svaki po dva i zemljište na kojem su kiosci postavljeni predaju tužiteljima u posjed i slobodno raspolaganje. Drugim stavom dispozitiva navedene presude, obavezan je apelant da tužiteljima na ime korištenja zemljišta na kojim su kiosci postavljeni isplati novčani iznos kako je pobliže navedeno u presudi, uz troškove postupka, dok je preostali dio tužbenog zahtjeva odbijen.
3. Osnovni sud je u obrazloženju presude istakao da je među parničnim strankama nesporno da su tužitelji u postupku privatizacije, na osnovu Ugovora o kupoprodaji kojeg su zaključili 12. novembra 2003. godine sa AD «Motajica» Derventa, kao prodavcem, ovjeren kod Osnovnog suda pod brojem OV-3150/03 od 13. novembra 2003. godine, kupili nekretnine opisane u tužbenom zahtjevu, svaki sa dijelom ½. Nesporno je, po mišljenju tog suda, da na predmetnom zemljištu apelant ima objekte privremenog karaktera u kojima obavlja ugostiteljsku djelatnost, te da za te objekte trenutno nikome ne plaća naknadu za korišćenje zemljišta. Spornim se po mišljenju Osnovnog suda postavlja pitanje aktivne legitimacije, s obzirom da je apelant tužiteljima osporio pravo vlasništva na predmetnim nekretninama, ističući da su iste kupljene od strane Općine Derventa. Na osnovu provedenih dokaza, cijeneći ih posebno i u njihovoj sveukupnosti, Osnovni sud je utvrdio da su tužitelji, svaki sa ½, na osnovu kupoprodajnog ugovora stekli pravo vlasništva na nekretninama opisanim u tužbenom zahtjevu, na kojima se nalaze privremeni objekti apelanta koji nije dokazao da ima pravni osnov za korištenje navedene parcele, pa mu je naloženo da svoje objekte ukloni i tužiteljima preda u posjed spornu parcelu, slobodnu od lica i stvari u roku od 30 dana. U pogledu obaveze plaćanja naknade za korištenje navedene parcele, sud je apelanta obavezao na plaćanje od momenta podnošenja tužbe do predaje u posjed, s obzirom da tužitelji nisu dokazali da su od momenta kad su postali vlasnici pa do momenta podnošenja tužbe apelanta pozivali radi definisanja faktičkog stanja i izmirenja ove obaveze, pa je u tom dijelu zahtjev tužitelja odbijen.
4. Odlučujući o žalbi apelanta protiv prvostepene presude, Okružni sud je donio Presudu, broj 013- 0-Gž-06-000 725 od 20. novembra 2007. godine, kojom je žalbu djelomično uvažio i presudu u dosuđujućem dijelu stava dva peinačio, tako što je tužitelje odbio sa zahtjevom za isplatu na ime korištenja zemljišta dok je u preostalom dijelu prvostepenu presudu potvrdio. Obrazlažući presudu, Okružni sud je naveo da je prvostepeni sud na osnovu nespornih činjenica i rezultata provedenih dokaza utvrdio da su tužioci u postupku privatizacije, na osnovu kupoprodajnog ugovora postali vlasnici sporne parcele koju apelant koristi bez ikakvog pravnog osnova, pa mu je pravilnom primjenom materijalnog prava naloženo da svoje kioske ukloni i parcelu preda u posjed tužiteljima. Taj sud ističe da su bez osnova i žalbeni prigovori kojim se prvostepeni postupak morao prekinuti do okončanja spora između Opštine Derventa i AD «Motajica», koji se takođe vodi pred Osnovnim sudom u vezi sa nekretninama, jer je pravilno prvostepeni sud, na osnovu podataka iz spisa, zaključio da parcela zbog koje se vodio spor nije parcela na kojoj se nalaze kiosci apelanta, već parcela k.č. broj 350/1 pa nije ni bilo razloga da se postupak prekida i čeka ishod tog drugog spora. Odluku kojom je odbio zahtjev tužilaca za isplatu naknade radi korištenja zemljišta sud je obrazložio time što parnične stranke nisu ni u kakvom obligaciono-pravnom odnosu da bi se apelant i drugotuženi mogli obavezivati da plate ovu vrstu naknade. Okružni sud smatra da su tužioci mogli, eventualno, potraživati kakvu naknadu štete ukoliko im je ona pričinjena zbog neuklanjanja kioska od stran a pelanta i drugotuženog. Naposljetku, Okružni sud je preinačio i odluku prvostepenog suda o troškovima postupka tako što je odlučio da svaja stranka snosi svoje troškove jer su tužioci po preinačenoj presudi sam djelimično uspjeli u parnici odnosno sa jednim dijelom zahtjeva su uspjeli u cjelosti.
5. Apelant smatra da su mu presudama Osnovnog suda i Okružnog suda povrijeđena prava i slobode predviđene Evropskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i odsnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i njenim protokolima koji se direktno primijenjuju u Bosni i Hercegoivini i imaju prioritet nad svim ostalim zakonima iz člana II/2. Ustava Bosne i Hercegovine, pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije i pravo na zabranu zloupotrebe prava iz člana 17. Evropske konvencije. U pogledu povrede prava na pravično suđenje, apelant ističe da su redovni sudovi pogrešno i nepotpuno utvrdili činjenično stanje, te stoga pogrešno primijenili materijalno pravo jer su zanemarili činjenicu da je on još od 1983. godine u svojstvu zakupca koristio sporno gradsko građevinsko zemljište na kojem je postavio najprije jedan privremeni građevinski objekat – kiosk, a zatim i drugi, te da predmetna parcela nije mogla biti predmetom prodaje. Taj ugovor, kako tvrdi apelant, nikada nije dostavljen javnom pravobraniocu radi davanja mišljenja i ocjene pravne valjanosti istog. Apelant nije posebno obrazlagao u čemu se ogledaju ostale povrede prava koje je u apelaciji naveo, ali je istakao da tužitelji ispoljavaju namjere da u izvršnom postupku po pobijanim presudama realiziraju svoje pravo, što bi za posljedicu imalo promjenu postojećeg stanja i za njega bi prouzrokovalo nenadoknadivu štetu. Zbog toga je Ustavnom sudu predložio donošenje privremene mjere kojom bi se tužiteljima zabranilo da preduzimaju bilo kakve radnje i aktivnosti na spornoj parceli.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
«Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.» Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
„Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.»
7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom zaštićenih prava.
8. Apelant se u konkretnom slučaju žali na povredu prava na pravično suđenje, prava na imovinu, prava na djelotvoran pravni lijek, prava na nediskriminaciju i zabranu zloupotrebe prava. U pogledu povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, apelant ističe da je do povrede navedenog prava došlo zbog nepotpuno i pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava na njegovu štetu. Budući da se u konkretnom slučaju vodio sudski postupak u kojem je apelant učestvovao i u kojem su donesene osporene odluke, Ustavni sud smatra da prima facie postoji mogućnost da je došlo do kršenja prava na pravično suđenje. Stoga će Ustavni sud ispitati da li apelant ima «opravdan zahtjev», tj. da li su njegove tvrdnje o navodnom kršenju prava na koje se poziva dovoljno razložne i opravdane, da bi te navode trebalo meritorno ispitati.
9. U kontekstu navedenog, Ustavni sud ističe da prema praksi Evropskog suda, zadatak Ustavnog suda nije da preispituje zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava, osim u slučajevima u kojima su odluke nižih sudova povrijedile ustavna prava, ili su zanemarile ta prava, te ako je primjena zakona bila proizvoljna ili diskriminacijska, ukoliko je došlo do povrede procesnih prava (pravo na pravično suđenje pravo na, pristup sudu, pravo na djelotvorni pravni lijek i dr.) ili ukoliko utvrđeno činjenično stanje ukazuje na povredu Ustava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01, Ustavni sud, odluka broj U 62/01 od 5. aprila 2002. godine, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 24/02). Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije, te da li odluke redovnih sudova krše ustavna prava (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine).
10. Ustavni sud konstatuje da je Osnovni sud nakon provođenja i ocjene dokaza, u skladu sa članom
8. Zakona o parničnom postupku RS («Službeni glasnik Republike Srpske» broj 58/03; u daljnjem tekstu: ZPP), a obrazlažući naročito prigovor nedostatka aktivne legitimacije, utvrdio da su tužitelji na osnovu pravno valjanog kupoprodajnog ugovora postali vlasnici spornog zemljišta, na kojem se nalaze objekti privremenog karaktera u vlasništvu apelanta, pa da su s toga aktivno legitimisani za podnošenje predmetne tužbe. Pored toga, taj sud je istakao da navodi apelanta koji se tiču pravnih posljedica kupoprodajnog ugovora, u kojima se kao razlog navodi to što ga nije odobrio javni pravobranilac, nisu osnovani, jer ne ukazuju na ništavost označenog pravnog posla pa izlaze izvan okvira pravno relevantnog za rješenje konkretne pravne stvari. S obzirom da apelant, prema mišljenju Osnovnog suda kojeg je u tom dijelu potvrdio Okružni sud, nije dokazao da ima pravni osnov za korišćenje sporne parcele, a tužitelji su u zakonitom posjedu, to je apelant obavezan da svoje objekte ukloni i tužiteljima preda spornu parcelu u posjed i slobodno raspolaganje. Ustavni sud konstatuje da su Osnovni sud i Okružni sud za svoje stavove dali jasne, precizne i logične zaključke zasnovane na pravilnoj primjeni materijalnog prava, Zakona o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima i Zakona o obligacionim odnosima. Iz navedenog proizilazi da nezadovoljstvo apelanta osporenim odlukama ne pokreće, samo po sebi, pitanja u vezi sa zaštićenim ustavnim pravima ili pravima iz Evropske konvencije, a apelant ne navodi nikakve proceduralne greške, niti su takve greške očigledne (vidi Evropski sud, već citirana odluka Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat). Ustavni sud nije pronašao ništa što bi ukazalo da su materijalno pravni propisi proizvoljno ili nepravično primijenjeni na štetu apelanta, niti ima elemenata koji ukazuju na procesnu nepravičnost u smislu garancija u okviru prava na pravično suđenje.
11. Apelant također, smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi sa navodima o povredi ovog prava, apelant se nije konkretno pozvao na neki od principa sadržanih u članu II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine, a s obzirom da je u pogledu nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava, Ustavni sud već dao svoju ocjenu u dijelu koje se tiče prava na pravično suđenje, slijedi da su i navodi apalenta o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
12. U pogledu apelantovih navoda o povredi prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, Ustavni sud napominje da navedeni član propisuje obavezu državama članicama da obezbijede pravo na djelotvoran pravni lijek pred nacionalnim vlastima, svakome ko smatra da su mu povrijeđena prava priznata Evropskom konvencijom. U vezi s tim, Ustavni sud primjećuje da je predmetni parnični postupak pokrenut po zahtjevu tužitelja, protiv apelanta, radi uklanjanja stvari i predaje u posjed, te da je Osnovni sud odlučujući o zahtjevu donio presudu kojom je zahtjev tužitelja djelomično usvojio. Okružni sud je odlučujući o žalbi apelanta protiv prvostepene presude, donio presudu kojom je žalbu djelomično uvažio, u pogledu dosuđene naknade za korištenje sporne parcele dok ju je u preostalom dijelu potvrdio. S obzirom na ovakvo stanje spisa apelacije, Ustavni sud smatra da «predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenog prava» jer je apelant imao i koristio mogućnost izjavljivanja žalbe. Iz navedenog proizilazi zaključak da se u konkretnom slučaju ne dovodi u sumnju dostuponost djelotvornog pravnog lijeka, već da je apelant nezadovoljan načinom rješavanja po njegovoj žalbi i ishodom te odluke, što u konkretnom slučaju nema nikakve direktne ili indirektne veze sa zaštićenim ustavnim pravima ili pravima iz Evropske konvencije.
13. U vezi navodne povrede prava na nediskriminaciju i zabranu zloupotrebe prava, Ustavni sud napominje da je pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercgovine i člana 14. Evropske konvencije, prema pravnoj praksi Evropskog suda, akcesorno pravo a to znači da ovaj član ne osigurava nezavisno i samostalno pravo na nediskriminaciju, već se na diskriminaciju po ovom članu može pozvati samo u vezi sa «uživanjem prava i sloboda garantovanih Evropskom konvencijom». S obzirom na paušalne navode apelanta u pogledu navodne povrede ovog prava, kao i na ocjenu u pogledu prava na pravično suđenje elaboriranu u predhodnim tačkama, Ustavni sud smatra da su navodi o kršenju prava na nediskriminaciju iz člana 14. Evropske konvencije u vezi sa pravom na pravično suđenje iz člana 6 stav 1. Evropske konvencije, očigledno (prima facie) neosnovani. Također, u pogledu navodne povrede koja se tiče zabrane zloupotrebe prava iz člana
17. Evropske konvencije, Ustavni sud zapaža da apelant osim paušalnog navoda da mu je povrijeđeno navedeno pravo nije ponudio niti jedan dokaz koji bi mogao opravdati tvrdnju da je povreda ovog prava moguća odnosno da apelant ima opravdan zahtjev koji pokreće pitanja iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije, te Ustavni sud konstatuje da su i ovi apelantovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
14. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
15. S obzirom na odluku o dopustivosti u ovom predmetu, Ustavni sud zaključuje da nema osnova za razmatranje apelantovog prijedloga za donošenje prvremene mjere.
16. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatidža Hadžiosmanović