Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2655/06 (Z. C. C.)

Odluka donesena 11. 03. 2008.

Nema povrede
Član 2. EK i član II/3.a) Ustava BiH (Pravo na život)
Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
Član 11. EK i član II/3.i) Ustava BiH (Sloboda okupljanja i udruživanja)
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Nacionalizacija
  • Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
  • Restitucija
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović, Krstan Simić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2655/06

Apelacija

Odluka o dopustivosti

11. 03. 2008.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije Mato Tadić i Krstan Simić, na sjednici održanoj 11. marta 2008. godine, u predmetu broj AP-2655/06, rješavajući apelaciju Zvonimira Carla Compari, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i stav 4. tačka 9. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Zvonimira Carla Compari podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu, broj U-675/05 od 31. maja 2006. godine, Rješenja Federalne uprave za geodetske i imovinsko-pravne poslove Sarajevo, broj 05-31-748/04 od 29. juna 2004. godine, i Zaključka Službe za upravu za imovinsko-pravne poslove, geodetske poslove i katastar nekretnina Općine Centar Sarajevo, broj 05-31-288/04 od 25. maja 2004. godine u odnosu na član II/3.a), d), f) i g) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 2, 5, 8, 11. i 14. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Zvonimira Carla Compari podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu, broj U-675/05 od 31. maja 2006. godine, Rješenja Federalne uprave za geodetske i imovinsko-pravne poslove Sarajevo, broj 05-31-748/04 od 29. juna 2004. godine, i Zaključka Službe za upravu za imovinsko-pravne poslove, geodetske poslove i katastar nekretnina Općine Centar Sarajevo, broj 05-31-288/04 od 25. maja 2004. godine, u odnosu na član II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

OBRAZLOŽENJE

1. Zvonimir Carlo Compari (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, podnio je, 15. septembra 2006. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud), protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj U-675/05 od 31. maja 2006. godine, Rješenja Federalne uprave za geodetske i imovinsko-pravne poslove Sarajevo (u daljnjem tekstu: Federalna uprava), broj 05-31-748/04 od 29. juna 2004. godine, i Zaključka Službe za upravu za imovinsko-pravne poslove, geodetske poslove i katastar nekretnina Općine Centar Sarajevo (u daljnjem tekstu: Općinska služba), broj 05-31-288/04 od 25. maja 2004. godine.

2. Apelant se, 19. aprila 2004. godine, obratio Općinskoj službi zahtjevom za povrat nacionalizovanih nekretnina koje se nalaze u ulici Dobrovoljačka 30 i Skenderija 18 u Sarajevu. Općinska služba je Zaključkom, broj 05-31-288/04 od 25. maja 2004. godine, apelantov zahtjev odbacila kao preuranjen. U obrazloženju ovog zaključka je navedeno da je na osnovu rješenja Komisije za nacionalizaciju pri Izvršnom Vijeću Narodne Repbulike Bosne i Hercegovine, broj 342/62 od 1. juna 1962. godine, utvrđeno da su sporne nekretnine nacionalizovane i da su postale državna svojina. Kako još nije donesen Zakon o restituciji, Općinska služba je zaključila da «nema pravnog osnova za udovoljavanje zahtjevu apelanta».

3. Federalna uprava je Rješenjem, broj 05-31-748/04 od 29. juna 2004. godine, odbila apelantovu žalbu protiv prvostepenog zaključka. U obrazloženju ovog rješenja je navedeno da je odredbama Zakona o upravnom postupku («Službene novine FBiH» br. 2/98 i 48/99) propisano da će nadležni organ odbaciti zahtjev stranke ako utvrdi da po važećim propisima nema uslova za pokretanje postupka. Kako je u konkretnom slučaju prvostepeni organ utvrdio da nema uslova za vođenje postupka o apelantovom zahtjevu zato što nije donesen materijalni propis na osnovu kojeg bi se moglo odlučiti, Federalna uprava je zaključila da je prvostepeni zaključak zakonito donesen. Istovremeno, u obrazloženju je navedeno da ovakva odluka ne isključuje mogućnost postupanja po novom zahtjevu apelanta kad se za to steknu propisani uslovi.

4. Apelant je protiv drugostepenog rješenja pokrenuo upravni spor, pa je Kantonalni sud Presudom, broj U-675/05 od 31. maja 2006. godine, apelantovu tužbu odbio. U obrazloženju ove presude, Kantonalni sud je naveo da je u upravnom postupku nesporno utvrđeno da su sporne nekretnine nacionalizovane, te da je apelantov zahtjev odbačen kao preuranjen primjenom odredaba člana 123. stav 2. Zakona o upravnom postupku. Kantonalni sud je naveo da u cijelosti prihvata zauzete stavove upravnih organa, konstatujući da su u konkretnom slučaju dosljedno primijenjene relevantne odredbe Zakona o upravnom postupku. Dalje, cijeneći tužbeni prigovor apelanta da se i pored nepostojanja Zakona o restituciji odnosno denacionalizaciji, «pojedincima vraća njihova nacionalizirana imovina 'skidanjem pečata nacionalnizacije', na koji način se vrši diskriminacija i segregacija», Kantonalni sud je zaključio da se radi o paušalnim navodima koji su bez utjecaja na rješavanje konkretnog upravnog spora, zato što je u konkretnom slučaju pravno relevantno to što «u oblasti prava na povrat nacionaliziranih nekretnina nije donesen pozitivan propis, kako bi se po njemu moglo postupati i odlučivati». Kantonalni sud je dalje naveo da u slučaju da su ovi navodi apelanta tačni, onda on ima mogućnost da «zakonskim putem pokrene postupak preispitivanja zakonistosti takvih odluka», ali da je do donošenja relevantnih propisa koji će regulisati pitanje povrata nacionalizovane imovine, njegov zahtjev za povrat imovine preuranjen.

5. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama prekršeno prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na poštivanje doma i privatnog života iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, pravo na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije, pravo na život iz člana II/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Evropske konvencije, pravo na slobodu misli savjesti i vjere iz člana II/3.g) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 11. Evropske konvencije. Apelant također navodi da mu je prekršeno «pravo na nacionalno porijeklo», te «prava nacionalnih manjina Italijana, Hrvata, Njemaca i dr.». Apelant ne obrazlaže detaljnije u čemu vidi kršenje svih navedenih prava, a u obrazloženju svojih navoda, navodi da je nacionalizacija izvršena nezakonito, te da je zahtjev podnio zato što je «u mnogo primjera [...] bez Zakona o denacionalizaciji, vraćena imovina 'restitucijom na mala vrata' pojedincima», navodeći taksativno određene nekretnine. Dalje, apelant navodi da je Parlament FBiH donio odluku od 11. jula 2006. godine «majorizacijom većinskog naroda», na osnovu koje je «počeo teći otkup nacionaliziranih stanova od čega su izuzeti stanovi vakufa, legata, zaduzbina Islamske zajednice», čime se vrši «diskriminacija fizičkih lica».

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»

Član 16. stav 2. i stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda glasi:

2. Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno. [...]

4. Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: [...]

9. apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;»

a) Navodi o kršenju prava na imovinu

7. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama prekršeno pravo na imovinu, zato što je njegov zahtjev za povrat nacionalizovane imovine odbačen kao preuranjen. Ustavni sud zapaža da apelant svoje navode o kršenju prava na imovinu temelji na navodima da je nacionalizacija nezakonito provedena, kao i na tvrdnjama da se povrat nacionalizovane imovine u određenim slučajevima vrši i bez zakona.

8. U vezi s ovim navodima, Ustavni sud mora prvo ispitati da li je član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju primjenjljiv u konkretnom slučaju. U tom pravcu, Ustavni sud ukazuje na konzistentnu praksu Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i vlastitu jurisprudenciju, prema kojoj «imovina» u smislu člana 1. Protkola broj 1 uz Evropsku konvenciju može biti ili «postojeća imovina» ili «dobra» uključujući i potraživanja u odnosu na koja lice ima bar «legitimno očekivanje» da će ih realizovati (vidi Evropski sud, Peter Gratzinger i Eva Gratzingerova protiv Češke Republike, odluka o dopustivosti od 10. jula 2002. godine, aplikacija broj 39794/98, stav 69). S druge strane, nada da bi imovina koja je nekada davno oduzeta mogla biti vraćena ne može se smatrati «imovinom» u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, kao ni uslovno potraživanje s kojim apelant nije uspio zato što nije ispunio traženi uslov (idem).

9. U konkretnom slučaju, apelant je podnio zathjev za povrat imovine koja je nacionalnizovana u ranijem režimu, što znači da se zahtjev ne tiče «postojeće imovine» apelanta, niti se on u postupku pojavljuje kao vlasnik te imovine, već samo kao podnosilac zahtjeva. S druge strane, u vezi s pitanjem da li je apelant mogao imati bar «legitimno očekivanje» da bi njegov zahtjev mogao biti riješen pozitivno, dakle da je «ostvariv», Ustavni sud zapaža da je apelant podnio zahtjev za povrat nacionalizovane imovine znajući da u Bosni i Hercegovini nije donesen zakon o restituciji ranije nacionalizovane imovine i nadajući se da će nadležni organi prihvatiti njegove argumente o tome da je ta nacionalizacija bila nezakonito provedena, te da se u određenim slučajevima vrši denacionalizacija. Ustavni sud prije svega ističe da se sporne nekretnine i u vrijeme podnošenja zahtjeva i donošenja odluka vode kao nacionalizovano zemljište, a da Ustavni sud nema nadležnost ratione temporis ispitivati navode u vezi s nacionalizacijom koja je provedena prije stupanja Ustava Bosne i Hercegovine na pravnu snagu, 14. decembra 1995. godine (vidi Evropski sud, Jasiūniené protiv Litvanije, presuda od 6. marta 2003. godine, aplikacija broj 41510/98, stav 38).

10. Dalje, apelant je u vrijeme podnošenja zahtjeva znao da zakon o restituciji nije donesen, a da se u konkretnom slučaju na njega ne mogu primijeniti odredbe Zakona o otkupu stanova na kojima postoji stanasko pravo, na šta se apelant u suštini poziva kod obrazloženja svojih navoda o provođenju denacionalizacije. Apelant se, u suštini samo nadao da će uspjeti sa zahtjevom za povrat upravo na osnovu svojih navoda o tome da se provodi denacionalizacija putem navedenog zakona, te na osnovu navoda da je u određenim slučajevima izvršena denacionalizacija i u odnosu na fizička lica. Međutim, Ustavni sud smatra da se ovakvo uvjerenje apelanta da će uspjeti sa takvim zahtjevom, uprkos tome što nacionalizacija spornih nekretnina nikada nije kao pojedinačni akt poništena odlukom nadležnog organa i uprkos tome što nije donesen odgovarajući pravni propis, ne predstavlja «legitimno očekivanje» u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, budući da «legitimno očekivanje» mora biti mnogo konkretnije od same nade u restituciju i mora biti zasnovano na zakonskoj odredbi ili na određenom pravnom aktu (vidi Ustavni sud, odluka broj AP-2361/06 od 10. januara 2008. godine). Stoga, Ustavni sud zaključuje da apelant nije pokazao da ima «ostvarivo potraživanje» koji bi predstavljalo «imovinu» u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju (vidi već citiranu odluku Gratzinger, stav 74), zbog čega njegovi navodi o kršenju prava na imovinu ne ulaze u okvir navedenog člana, već su ratione materiae inkompatibilni s Ustavom Bosne i Hercegovine.

b) Ostali navodi

11. U vezi s ostalim navodima, tj. o navodima o kršenju prava na poštivanje doma i privatnog života, prava na život, prava na slobodu i sigurnost ličnosti, prava na slobodu savjesti i vjere, te prava na nediskriminaciju u vezi s pravom na imovinu, Ustavni sud zapaža da se osporenim odlukama ni na koji način ne dira u navedena apelantova prava, te da apelant, u odnosu na ove navode nije dostavio bilo kakav dokaz koji bi mogao pokazati da zaista postoji povreda ustavnih prava na koja se u apelaciji poziva, niti to proizlazi iz informacija i dokumenata predočenih Ustavnom sudu. Ustavni sud smatra da su ovi navodi apelanta paušalni, a eventualna proizvoljnost i diskriminirajuća primjena zakona nije očigledna. Stoga, Ustavni sud smatra da apelant nema «opravdan zahtjev» u vezi sa kršenjem navedenih prava, zbog čega su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

12. U skladu s navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. i stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno ako predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije »žrtva« kršenja Ustavom zaštićenih prava tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, odnosno ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

13. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Hatidža Hadžiosmanović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2655/06 (Z. C. C.) | Sudska praksa | Aktio