Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-73/07 (F.S.)
Odluka donesena 11. 03. 2008.
- Radni odnos
- Neiscrpljivanje pravnih lijekova
- Radni spor
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Hatidža Hadžiosmanović, Krstan Simić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-73/07
Apelacija
Odluka o dopustivosti
11. 03. 2008.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije Seada Palavrić i Krstan Simić, na sjednici održanoj 11. marta 2008. godine, u predmetu broj AP 73/07, rješavajući apelaciju F.S, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija F.S. podnesena protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske, broj 118-0-Rev-06-000 364 od 3. oktobra 2006. godine, Rješenja Okružnog suda u Doboju, broj Gž-
634/05 od 16. decembra 2005. godine i Rješenja Osnovnog suda u Tesliću, broj Rs:15/02 od 1. jula 2005. godine, zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova mogućih prema zakonu.
OBRAZLOŽENJE
1. F.S. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Teslića, kojeg zastupa Predrag Radulović, advokat iz Banja Luke, podnio je 4. januara 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), broj 118-0-Rev-06-000 364 od 3. oktobra 2006. godine, Rješenja Okružnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružni sud), broj Gž-634/05 od 16. decembra 2005. godine i Rješenja Osnovnog suda u Tesliću (u daljnjem tekstu: Osnovni sud), broj Rs:15/02 od 1. jula 2005. godine.
2. Rješenjem Osnovnog suda, broj Rs:15/02 od 1. jula 2005. godine, koje je potvrđeno rješenjem Okružnog suda, broj Gž-634/05 od 16. decembra 2005. godine, tužbeni zahtjev apelanta je odbačen kao neblagovremen, a kojim je tražio da se utvrdi da mu nije prestao radni odnos kod "Telekomunikacije" RS, A.D. Banja Luka, R.J. Regionalni telekom Doboj (u daljnjem tekstu: tuženi), da se tuženi obaveže da ga vrati na posao i rasporedi na njegovo ranije radno mjesto, u skladu sa njegovim stručnim i radnim sposobnostima, te da mu naknadi izgubljenu dobit na ime neisplaćenih plata za period od 27. januara 1993. godine, pa do dana donošenja presude, sa zakonskom zateznom kamatom, počev od dana dospijeća svake dospjele neisplaćene plate, do konačne isplate, u roku od 15 dana od dana pravosnažnosti presude, pod prijetnjom prinudnog izvršenja. Tužbeni zahtjev apelanta pritiv tuženog, radi uplate zakonskih stopa doprinosa za penzijsko i invalidsko osiguranje, za isti period, je odbačen kao nedozvoljen zbog apsolutne nenadležnosti suda. U obrazloženju svoje odluke, prvostepeni sud je naveo da je apelantu radni odnos prestao 25. januara 1993. godine, na osnovu rješenja tuženog, broj 01-13/93. Osnovni sud dalje ističe da je članom 83. Zakona o osnovnim pravima iz radnog odnosa ("Službeni list SFRJ", broj 60/89), regulisano da radnik koji nije zadovoljan konačnom odlukom ili ako se ne donese odluka o prigovoru radnika u roku od 30 dana od podnošenja prigovora, ima pravo da u narednom roku od 15 dana traži zaštitu svojih prava.pred nadležnim sudom. Osnovni sud je zaključio da je, u konkretnom slučaju, apelant za povredu svojih prava od strane tužene saznao u trenutku prestanka radnog angažovanja, još u mjesecu januaru 1993. godine, a tužbu sudu je podnio nakon više od devet godina (23. aprila 2002. godine). Osim toga, Osnovni sud je obrazložio i razloge odbacivanja tužbe apelanta, u odnosu na njegov zahtjev da mu se uplate doprinosi za penzijsko i invalidsko osiguranje za sporni period. Naime, sud je u konkretnom slučaju zaključio da se radi o sporu o kojem u smislu odredaba člana 20. do 41. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju ("Službeni glasnik RS", broj 32/00), postupak vodi i odlučuje nadležni upravni organ u upravnom postupku. Ovakvo stanovište u cjelosti je potvrdio i Okružni sud, koji nije detaljnije obrazlagao opravdanost odbacivanja apelantovog tužbenog zahtjeva u pogledu isplate doprinosa za penzijsko i invalidsko osiguranje.
3. Odlučujući o reviziji Vrhovni sud je rješenjem, broj 118-0-Rev-06-000 364 od 3. oktobra 2006. godine, reviziju odbio. U obrazloženu odluke Vrhovni sud navodi da nije od uticaja na pravilnost i zakonitost osporene odluke što se drugostepeni sud, kao i prvostepeni, pri donošenju osporene odluke pozvao na odredbe čl. 80. i 83. Zakona o osnovnim pravima iz radnog odnosa, koji nije bio na snazi krajem januara 1993. godine, kada je apelantu prestao da radi kod tuženog, odnosno kada je doneseno rješenje o prestanku radnog odnosa apelanta od 25. januara 1993. godine. U to vrijeme u primjeni je bio Zakon o radnim odnosima ("Službeni glasnik RS", br. 25/93 do 10/98) koji je stupio na snagu 7. januara 1993. godine, a koji u odredbama člana 55. do 58. sadrži ista pravila za zaštitu prava iz radnog odnosa kao i Zakon o osnovnim pravima iz radnog odnosa. Vrhovni sud, je dalje naveo da se u konkretnom slučaju blagovremenost tužbe mora cijeniti u odnosu na vrijeme uručenja akta tuženog, broj 01-13/93od 25. januara 1993. godine, apelantu i u odnosu na ponašanje apelanta tj. da li je mogao, s obzirom na opštepoznata dešavanja u to vrijeme, poduzeti odgovarajuće mjere radi zaštite svojih prava. Vrhovni sud, je dalje naveo, da je od 19. juna 1996. godine, ukinuto ratno stanje i stanje neposredne ratne opasnosti i od tog dana više nije bilo zapreke da apelant zatraži zaštitu svojih prava pred nadležnim sudom, pa je rok od 15 dana za podnošenje tužbe sudu počeo teći od 19. juna 1996. godine. S obzirom da je apelant tužbu podnio 23. aprila 2002. godine, Vrhovni sud zaključuje da je tužba podnesena po proteku zakonom propisanog roka od 15 dana i da je neblagovremena. Vrhovni sud nije obrazlagao opravdanost odbacivanja apelantovog tužbenog zahtjeva u pogledu isplate zakonskih stopa doprinosa za penzijsko i invalidsko osiguranje.
4. Apelant smatra da mu je ovim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u dalnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»
Član 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda glasi: «1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: (15) apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu;»
6. Prema pravilu o iscrpljivanju pravnih lijekova, apelant mora da dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je djelotvoran i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu. Pri tome apelant odlučuje o tome da li će koristiti pravni lijek bez obzira na to da li je riječ o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odluka kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uvjeta) ne može se smatrati konačnom. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda (vidi odluke Ustavnog suda broj AP 283/03 od 14. oktobra 2004. godine i AP 106/04 od 18. januara 2005. godine).
7. U konkretnom slučaju apelant je podnio tužbu Osnovnom sud, radi zaštite prava iz radnog odnosa. Osnovni sud je rješenjem, broj Rs:15/02 od 1. jula 2005. godine, odbacio tužbu kao neblagovremanu i nedozvoljenu. Odlučujući po žalbi Okružni sud je rješenjem, broj Gž-634/05 od 16. decembra 2005. godine, odbio žalbu i potvrdio prvostepeno rješenje. Odlučujući o reviziji Vrhovni sud je rješenjem, broj 118-0-Rev-06-000 364 od 3. oktobra 2006. godine, reviziju odbio.
8. Dakle, redovni sudovi nisu raspravljali o zakonitosti prestanka radnog odnosa apelanta, već je tužba odbačena iz formalnih razloga, obzirom da nije podnesena u zakonom propisanom roku. Da bi se raspravljalo to pitanje, uključujući i postupak pred Ustavnim sudom, apelant je morao blagovremeno podnijeti tužbu ili opravdati nemogućnost blagovoremenog podnošenja tužbe, tj. iscrpljivanja pravnih lijekova (vidi mutatis mutandis odluku Ustavnog suda, broj U-22/00, od 22. i 23. juna 2001. godine, tačka 20, objavljenu u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine», broj 25/01 i broj AP-329/05 od 26. aprila 2005. godine). Prema tome, za meritorno razmatranje apelacije nije ispunjen uslov iscrpljivanja svih pravnih lijekova mogućih po zakonu. Stoga, Ustavni sud zaključuje da apelant neblagovremenim podnošenjem tužbe Osnovnom sudu nije efektivno iscrpio pravne lijekove, već je samo formalno van roka podnio tužbu, na temelju koje redovni sudovi nisu mogli meritorno odlučivati, jer ista nije ispunjavala formalne uslove tog pravnog lijeka.
9. U vezi sa tužbenim zahtjevom koji se odnosi na uplatu doprinosa, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj ranijoj odluci broj AP-311/04 od 22. aprila 2005. godine zauzeo stav da su redovni sudovi nadležni i obavezni da meritorno rasprave o tužbenom zahtjevu koji se tiče uplate doprinosa za penzijsko i invalidsko osiguranje za uposlenika tokom radnog odnosa. Slijedi da bi sudovi i u konkretnom slučaju bili stvarno nadležni i dužni da meritorno ispitaju apelantov tužbeni zahtjev u pogledu uplate navedenih doprinosa iako su oni donijeli drugačije odluke i odbacili ovaj tužbeni zahtjev apelanta zbog apsolutne nenadležnosti. Međutim, kako se konkretni tužbeni zahtjev odnosi na uplatu doprinosa za period za koji apelant tvrdi da mu je nezakonito bio prestao radni odnos, znači da je ovaj tužbeni zahtjev za uplatu doprinosa akcesoran u odnosu na glavni tužbeni zahtjev da se utvrdi da mu nije prestao radni odnos kod tuženog i apelant vrati na posao, a utvrđeno je da je tužbeni zahtjev u pogledu prestanka radnog odnosa neblagovremen, pa slijedi da sudovi i pored toga što su bili stvarno nadležni, nisu mogli meritorno raspravljati o ovom tužbenom zahtjevu apelanta, jer apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće po zakonu, tj. nije blagovremeno podnio tužbu.
10. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
11. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Hatidža Hadžiosmanović