Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-922/07 (I. V.)
Odluka donesena 11. 03. 2008.
- Neiscrpljivanje pravnih lijekova
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Hatidža Hadžiosmanović, Krstan Simić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-922/07
Apelacija
Odluka o dopustivosti
11. 03. 2008.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije Seada Palavrić i Krstan Simić, na sjednici održanoj 11. marta 2008. godine, u predmetu broj AP 922/07, rješavajući apelaciju Ismeta Velića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Ismeta Velića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, broj 070-0-Uvp-06-000018 od 13. decembra 2006. godine, Presude Kantonalnog suda u Livnu, broj U-63/05 od 15. novembra 2005. godine, Rješenja Ministarstva unutrašnjih poslova Kantona 10, Livno, broj 02-5-126-13-2/05 od 9. juna 2005. godine, zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova mogućih prema zakonu.
OBRAZLOŽENJE
1. Ismet Velić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Livna, kojeg zastupa Emir R. Karača, advokat iz Sarajeva, podnio je 27. marta 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), broj 070-0-Uvp-06-000018 od 13. decembra 2006. godine, Presude Kantonalnog suda u Livnu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj U-63/05 od 15. novembra 2005. godine, Rješenja Ministarstva unutrašnjih poslova Kantona 10, Livno (u daljnjem tekstu: Ministarstvo), broj 02-5-126-13-2/05 od 9. juna 2005. godine.
2. Rješenjem policijskog komesara Ministarstva, broj 02-2/1-126-13/05 od 18. maja 2005. godine, apelantu je prestao radni odnos po sili zakona sa pravom na starosnu penziju, sa danom 31. majem 2005. godine. Rješenjem Ministarstva, broj 02-5-126-13-2/05 od 9. juna 2005. godine, odbijen je prigovor apelanta protiv rješenja od 18. maja 2005. godine. Nezadovoljan odlukama prvostepenog i drugostepenog upravnog organa, apelant je pokrenuo upravni spor kod Kantonalnog suda.
3. Kantonalni sud je donio presudu, broj U-63/05 od 15. novembra 2005. godine, kojom je tužba apelanta odbijena kao neosnovana. Sud je u obrazloženju predmetne presude naveo da su pobijana rješenja donesena uz pravilno utvrđeno činjenično stanje, pravilnu primjenu materijalnog prava, a bez povrede pravila postupka.
4. Protiv navedene presude apelant je podnio zahtjev za vanredno preispitivanje koji je Vrhovni sud presudom, broj 070-0-Uvp-06-000018 od 13. decembra 2006. godine, uvažio i pobijanu presudu Kantonalnog suda, broj U-63/05 od 15. novembra 2005. godine, preinačio tako što je tužbu odbacio. Obrazlažući osporenu presudu Vrhovni sud je naveo da je apelant tužbom prvostepenom sudu pokrenuo upravni spor protiv rješenja prvostepenog upravnog organa kojim mu je prestao radni u Ministarstvu. Sud je zaključio da osporeno rješenje nije upravni akt u smislu člana 8. Zakona o upravnim sporovima, te se u smislu istog člana protiv njega nije mogao voditi upravni spor.
5. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Prokola broj 1 uz Evropsku kovenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljem tekstu: Evropska konvencija ).
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»
Član 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda glasi: «1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: (15) apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu;»
7. Prema pravilu o iscrpljivanju pravnih lijekova, apelant mora da dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je djelotvoran i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu. Pri tome apelant odlučuje o tome da li će koristiti pravni lijek bez obzira na to da li je riječ o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odluka kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uvjeta) ne može se smatrati konačnom. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda (vidi odluke Ustavnog suda broj AP 283/03 od 14. oktobra 2004. godine i AP 106/04 od 18. januara 2005. godine).
8. U konkretnom slučaju apelant je zahtjevao da se poništi rješenje policijskog komesara Ministarstva od 18. maja 2005. godine, koje je potvrđeno rješenjem Ministarstva od 9. juna 2005. godine, a po osnovu kojih je apelantu prestao radni odnos po sili zakona, obzirom da je ispunio uvjet od 40. godina penzijskog staža za odlazak u penziju. Apelant je protiv predmetnih rješenja pokrenuo upravni spor kod Kantonalnog suda, koji je presudom od 15. novembra 2005. godine, tužbu apelanta odbio kao neosnovanu. Međutim, Vrhovni sud je odlučujući o zahtjevu za vanredno preispitivanje presude Kantonalnog suda, donio presudu, broj broj 070-0-Uvp-06-000018 od 13. decembra 2006. godine, kojom je zahtjev uvažen, pobijana presuda Kantonalnog suda preinačena tako što je tužba apelanta odbačena, nakon što je utvrdio da akt koji je tužbom osporavan nije upravni akt u smislu čl. 8. i 25. stav 1. tačka 2. Zakona o upravnim sporovima, te se u tom smislu protiv njih ne može voditi upravni spor.
9. Prema ustaljenoj praksi Evropskog suda za ljudska prava, «na svakoj državi potpisnici sporazuma je da uspostavi odgovarajuće sudove i tribunale, da utvrdi granice svoje nadležnosti i predvidi uvjete za pokretanje postupaka (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Guzzardy protiv Italije , presuda od 6. novembra 1980. godine, serija A, broj 39, stav 72). Međutim, taj sud ističe da su mehanizmi zaštite koje je uspostavila Evropska konvencija sekundarni u odnosu na pravne sisteme država koji se tiču zaštite ljudskih prava. Evropska konvencija prepušta zadatak osiguravanja prava i sloboda koji su u okrilju Evropske konvencije nadležnim organima svake države potpisnice. «Institucije uspostavljene Konvencijom daju svoj doprinos ovom zadatku, ali će one biti uključene u postupak tek kada se iscrpe svi pravni lijekovi u domaćem pravnom sistemu» (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Handyside protiv Velike Britanije, serija A broj 24, stav 48). Prema tome, zaštita ustavnih prava apelanata je, prije svega, zadatak redovnih sudova, a tek onda Ustavnog suda.
10. U konkretnom slučaju, apelant nije podnio tužbu nadležnom sudu protiv rješenja policijskog komesara Ministarstva od 18. maja 2005. godine, odnosno rješenja Ministarstva od 9. juna 2005. godine, te pokušao ishodovati meritornu odluku u cilju zaštite svojih prava u skladu sa članom
103. Zakona o radu Fedracije Bosne i Hercegovine ("Službene novine FBiH", broj 43/99 i 32/00).
11. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
12. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Hatidža Hadžiosmanović