Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2588/06 (Tuzlanski kanton)
Odluka donesena 11. 03. 2008.
- Izvršni postupak
- Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Hatidža Hadžiosmanović, Krstan Simić
Citirani propisi
- Zakon o privremenom odlaganju od izvršenja potraživanja na osnovu izvršnih odluka na teret budžeta Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o privremenom odlaganju od izvršenja potraživanja na osnovu izvršnih odluka na teret budžeta Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o privremenom odlaganju od izvršenja potraživanja na osnovu izvršnih odluka na teret budžeta Federacije Bosne i Hercegovine
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-2588/06
Apelacija
Odluka o dopustivosti
11. 03. 2008.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije Seada Palavrić i Krstan Simić, na sjednici održanoj 11. marta 2008. godine, u predmetu broj AP 2588/06, rješavajući apelaciju Tuzlanskog kantona, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 4. tačka 9. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Tuzlanskog kantona podnesena protiv rješenja Kantonalnog suda u Tuzli, broj Gž-1769/05 od 28. juna 2006. godine, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
OBRAZLOŽENJE
1. Tuzlanski kanton (u daljnjem tekstu: apelant), koga zastupa Kantonalno pravobranilaštvo u Tuzli, podnio je 5. septembra 2006. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj Gž-1769/05 od 28. juna 2006. godine.
2. Presudom Općinskog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Općinski sud), broj P-60/02 od 24. januara 2005. godine, koja je potvrđena presudom Kantonalnog suda, broj Gž-357/05 od 29. jula 2005. godine, apelant je obavezan da tužiteljima na ime neisplaćenog regresa isplati tačno određene iznose za određene periode uz pripadajuću zakonsku zateznu kamatu i troškove postupka. Tužitelji su odbijeni sa viškom tužbenog zahtjeva. Drugostepenom presudom tužitelji su odbijeni sa zahtjevom za naknadu troškova žalbenog postupka.
3. Općinski sud je na osnovu pravosnažne presude Općinskog suda, broj P-60/02 od 24. januara 2005. godine, donio rješenje o izvršenju, broj I-2562/05 od 20. septembra 2005. godine, kojim je dozvoljeno predloženo izvršenje.
4. Rješenjem Općinskog suda, broj I-2562/05 od 16. novembra 2005. godine, odbijen je prigovor apelanta kao izvršenika i rješenje o izvršenju u cijelosti održano na snazi, odbačen kao nedopušten prijedlog apelanta za odlaganje izvršenja, te odmjereni troškovi tužiteljici kao tražiocu izvršenja za sastav odgovora na prigovor i naloženo Tuzlanskoj banci d.d. Tuzla da sa računa apelanta zaplijeni taj iznos i prenese ga na račun punomoćnika tužiteljice.
5. Rješenjem Kantonalnog suda, broj Gž-1769/05 od 28. juna 2006. godine, odbijena je žalba apelanta i potvrđeno rješenje Općinskog suda od 16. novembra 2005. godine. U obrazloženju rješenja Kantonalni sud ističe da je članom 3. stav 2. Zakona o privremenom odlaganju od izvršenja potraživanja na osnovu izvršnih odluka na teret budžeta Federacije BiH («Službene novine Federacije BiH» br.9/04 i 30/04- u daljnjem tekstu-Zakon o privremenom odlaganju), na koji se apelant poziva u svojoj žalbi, izričito propisano da se ovaj Zakon ne primjenjuje ako je obaveza korisnika budžeta nastala nakon stupanja na snagu ovog Zakona. Kantonalni sud je zaključio da navedeni Zakon nije primjenjiv na predmetno izvršenje u cilju njegovog privremenog odlaganja od izvršenja jer je stupio na snagu 17. februara 2004. godine, dok je obaveza apelanta prema tražiocima izvršenja nastala 29. jula 2005. godine.
6. Apelant se žali da mu je pobijanom odlukom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana
13. Evropske konvencije, pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine u vezi sa pravom na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pravo iz člana 17. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»
Član 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda glasi: «Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: 9. apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;»
8. S obzirom da je apelant nosilac javne vlasti, Ustavni sud podsjeća da apelant ne uživa zaštitu prava zagarantovanih odredbama Evropske konvencije i njenih protokola, koji regulišu odnos javne vlasti i pojedinaca i pružaju pojedincima zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu sa javnom vlašću. Međutim, Ustavni sud se poziva na svoj stav ustanovljen u odluci broj AP-39/03 od 27. februara 2004. godine, u kojoj je zaključeno da Evropska konvencija pruža minimum zaštite u pogledu ljudskih prava i osnovnih sloboda, dok Ustav Bosne i Hercegovine daje širu zaštitu, te da prema članu VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, svako ko je bio stranka u određenom postupku i ko ima presudu bilo kog suda za koju smatra da su mu njome povrijeđena prava, može podnijeti apelaciju Ustavnom sudu. U citiranoj odluci je pored navedenog zaključeno, da državni organi i javna vlast kao učesnici sudskih postupaka uživaju garancije prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će ispitati dopustivost apelacije u odnosu na apelantovo ustavno pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, te pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine u vezi sa pravom na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine.
9. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom su rješenja Kantonalnog suda i Općinskog suda koja su donesena u izvršnom postupku. S obzirom na to, neophodno je prvenstveno odgovoriti na pitanje da li se predmetni izvršni postupak tiče određivanja apelantovih prava i obaveza, u smislu člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine.
10. Ustavni sud podsjeća na praksu bivše Evropske komisije za ljudska prava, prema kojoj se odluke koje donese sud u postupku izvršenja pravosnažne presude nužno ne odnose na novo i posebno određivanje građanskih prava, u poređenju sa postupkom koji je prethodio i odlukom koja je rezultat tog postupka (vidi odluku bivše Evropske komisije za ljudska prava, Anton Dornbach protiv Savezne Republike Njemačke, broj 11258/84 OI 46). Ustavni sud je u svojoj odluci, broj AP-2253/05 od 31. marta 2007. godine, donesenoj u gotovo identičnoj pravnoj situaciji, podržavši praksu bivše Evropske komisije za ljudska prava, zaključio da odluke sudova koje se tiču izvršenja ne uživaju zaštitu u smislu člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, osim ukoliko se njima utvrđuju nova građanska prava koja se tiču podnosioca apelacije.
11. U konkretnom slučaju prava i obaveze apelanta su utvrđene pravosnažnom Presudom Općinskog suda, broj P-60/02 od 24. januara 2005. godine, koja je potvrđena presudom Kantonalnog suda, broj Gž-357/05 od 29. jula 2005. godine 2005. godine, kojima je apelant obavezan na isplatu određenog novčanog iznosa tražiocu izvršenja. . Redovni sudovi su zaključili da u konkretnom slučaju ne postoje zakonske smetnje za određivanje predloženog izvršenja sadržane u odredbama Zakona o privremenom odlaganju, budući da odredba člana 3. stav 2. navedenog zakona izričito reguliše da se odredbe ovog zakona ne odnose na obaveze nastale nakon stupanja na snagu ovog zakona, t.j. 17. februara 2004. godine, a u konkretnom slučaju izvršne isprave, presuda Općinskog suda, broj P-60/02 od 24. januara 2005. godine, koja je potvrđena presudom Kantonalnog suda, broj Gž-357/05 od 29. jula 2005. godine 2005. godine su donesene nakon stupanja na snagu ovog zakona. Dakle, u predmetnom izvršnom postupku, utvrđeno je da su se stekli zakonski uslovi za određivanje prinudnog izvršenja pravosnažne i izvršne sudske odluke, kojom su u postupku koji je prethodio izvršnom postupku, utvrđene apelantove obaveze prema tražiocima izvršenja, a nisu određena nova ni posebna prava ili obaveze apelanta u smislu člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine. S obzirom na navedeno nesporno je da u predmetnom izvršnom postupku koji je okončan pobijanim rješenjem Kantonalnog suda, nisu za apelanta utvrđivana nikakva nova prava i obaveze.
12. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da se predmetni izvršni postupak ne tiče utvrđivanja novih prava i obaveza apelanta u smislu člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, pa je apelacija u ovom dijelu ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine. Dosljedno prednjem i navodi o povredi prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine u vezi sa pravom na pravično suđenje, a budući da se radi o akcesornom pravu, takođe su ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
13. Apelant, takođe, navodi da mu je povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine. U vezi s tim, Ustavni sud se poziva na svoju praksu u predmetu broj AP-206/02 od 23. jula 2004. godine gdje je konstatovao da se predmetni izvršni postupak nije ticao utvrđivanja apelantovih građanskih prava i obaveza, pa su apelantovi navodi u pogledu kršenja prava na imovinu odbačeni kao ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
14. Ustavni sud smatra da se praksa iz predmeta, broj AP-206/02 od 23. jula 2004. godine, može shodno primijeniti i u konkretnom slučaju, s obzirom da je prethodno utvrđeno da se predmetni izvršni postupak nije ticao utvrđivanja novih apelantovih prava i obaveza. Potraživani novčani iznos koji apelant treba isplatiti tražiocu izvršenja jeste imovina koja je kao imovinsko pravo zaštićena članom II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine, međutim, osnovanost isplate kao i visina navedenog novčanog iznosa nisu utvrđeni u predmetnom izvršnom postupku, već u parničnom postupku koji je prethodio donošenju odluka u izvršnom postupku. Stoga se, apelantovi navodi u vezi povrede prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine moraju, takođe, odbaciti kao ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
15. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
16. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Hatidža Hadžiosmanović