Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2728/06 (N. Z.)
Odluka donesena 11. 03. 2008.
- Građevinsko zemljište
- Obaveze koje proizilaze iz javnog zakonodavstva
- Neiscrpljivanje pravnih lijekova
- Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Hatidža Hadžiosmanović, Krstan Simić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2728/06
Apelacija
Odluka o dopustivosti
11. 03. 2008.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije Seada Palavrić i Krstan Simić, na sjednici održanoj 11. marta 2008. godine, u predmetu broj AP-2728/06, rješavajući apelaciju Nemanje Zvjerca, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 4. tač. 9. i 15. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Nemanje Zvjerca, podnesena protiv rješenja Ustavnog suda Republike Srpske broj U-
95/03 od 12. jula 2006. godine i Odluke o usvajanju Regulacionog plana stambenog naselja „Beglučište“ u Laktašima broj 01-022-47/01 od 17. maja 2001. godine (“Službeni glasnik opštine Laktaši“, broj 2/01), zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine. Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Nemanje Zvjerca, podnesena zbog neizvršenja ugovora o uređenju građevinskog zemljištabroj 296/91 od 16. decembra 1991. godine, zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova mogućih prema zakonu.
OBRAZLOŽENJE
1. Nemanja Zvjerac (u daljnjem tekstu: apelant) iz Laktaša, podnio je, 25. septembra 2006. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Ustavnog suda Republike Srpske broj U-95/03 od 12. jula 2006. godine i Odluke o usvajanju Regulacionog plana stambenog naselja „Beglučište“ u Laktašima (u daljnjem tekstu: Odluka o usvajanju regulacionog plana) broj 01-022-47/01 od 17. maja 2001. godine (“Službeni glasnik opštine Laktaši“, broj 2/01). Apelant je, 5. jula 2007. godine, dopunio apelaciju žaleći se na neizvršenje ugovora o uređenju građevinskog zemljišta broj 296/91 od 16. decembra 1991. godine.
2. Tokom 1991. i 1992. godine apelantu je izdata urbanistička zaglasnost i odobrenje za građenje za izmjenu namjene prizemlja porodično-stambene zgrade izgrađene na k.č. broj 460/7 k.o. Laktaši u poslovni prostor, namjenjen za trgovinsku djelatnost sa dogradnjom istog u stambeno poslovni objekat p+1, sa poslovnim prostorom u prizemlju namjenjenim za trgovinsku djelatnost.
3. Apelant je, 16. decembra 1991. godine, sa Opštinskim društvenim fondom za puteve i uređenje građevinskog zemljišta Laktaši (u daljnjem tekstu Fond za puteve), zaključio ugovor o uređenju građevinskog zemljišta broj 296/91. Članom 1. predmetnog ugovora, Fond za puteve se obavezao da će izvršiti uređenje građevinskog zemljišta na parceli k.č. broj 460/7 k.o. Laktaši, koje je, između ostalog, obuhvatalo troškove opremanja građevinskog zemljišta pripremom izgradnje saobraćajnica (prilaznog puta) za kolski i pješački saobraćaj i parkirališta u dijelovima naselja gdje je to predviđeno programom, a prema regulacionom ili urbanističkom planu. Članom 5. ugovora, određeno je da je u slučaju spora po tom ugovoru nadležan sud stvarne nadležnosti u Banjoj Luci. Prema stanju spisa, apelant nije podnio tužbu nadležnom sudu zbog neizvršenja predmetnog ugovora.
4. Apelant navodi da je na osnovu urbanističke saglasnosti i dozvole za građenje, nadležni ogran opštine Laktaši izvršio kolčenje za predmetni stambeno-poslovni objekat, odnosno odredio kako se taj objekat treba izgraditi. Nadalje, navodi da je na osnovu izvršenog kolčenja izgradio jedan dio objekta, ali da je nakon izrade nacrta Regulacionog plana, utvrdio da se poslovnom prostoru u prizemlju objekta, namjenjenom za trgovinsku djelatnost, „ne može prići ni pješice, a kamo li transportnim sredstvima za dovoz nabavljene i odvoz prodane trgovinske robe“.
5. Apelant je podnio primjedbu na nacrt Regulacionog plana, ističući da mu tim planom nije omogućen prilaz objektu sa istočne strane, a što bi trebalo biti ostvareno jer je po odluci nadležnog organa, parcelizacijom i kolčenjem određeno da objekat bude okrenut prema istoku, pošto je ulaz u poslovni prostor sa istočne strane. Međutim, njegova primjedba je odbijena uz obrazloženje da navedeni objekat ima postojeći prilaz, što po apelantovom mišeljenju, ne odgovara istini.
6. Nakon toga, odnosno 31. oktobra 2003. godine, apelant je podnio Ustavnom sudu Republike Srpske inicijativu za pokretanje postupka za ocjenu ustavnosti čl: 34. st. 3, 54. st. 2, 61, 69. st. 3, 71. st. 4, 78. st. 3, 82. st. 3, 84. st. 4, 92. st. 2, 115, 116. st. 2, 123. st. 6, 138. st. 1. tač. 3, 139. st. 3 i
154. Zakona o uređenju prostora Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“, broj 84/02), zatim Pravilnika o sadržaju planova („Službeni glasnik Republike Srpske“, broj 7/03) i Odluke o usvajanju Regulacionog plana broj 01-022-47/01 od 17. maja 2001. godine. Ustavni sud Republike Srpske je rješenjem broj U-95/03 od 12. jula 2006. godine, odlučio da ne prihvaća podnesenu inicijativu. Ustavni sud Republike Srpske je, cijeneći navode apelanta, te imajući u vidu da su Zakonom o uređenju prostora utvrđeni osnovni principi i pravci prostornog i urbanističkog planiranja, uz usklađenost opštih i posebnih interesa svih korisnika prostora, utvrdio da nema povrede prava zagarantovanih članom 16. i 32. Ustava Republike Srpske. Nadalje, Ustavni sud Republike Srpske je istakao da se nije upuštao u ocjenjivanje da li je osporenim regulacionim planom utvrđeno i najcjelishodnije urbanističko rješenje jer ocjenjivanje cjelishodnosti odredaba opštih akata, u smislu člana 115. Ustava Republike Srpske, ne spada u njegovu nadležnost.
7. Apelant tvrdi da je osporenim odlukama povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant smatra kako je Ustavni sud Republike Srpske trebao utvrditi da su tačni njegovi navodi o nemogućnosti prilaza predmetnom poslovnom prostoru za koji ima urednu urbanističku saglasnosti i dozvolu za građenje, te da je na osnovu toga trebao preduzeti adekvatne mjere da se osporenim regulacionim planom obezbijedi prilaz ljudi i saobraćajnih sredstava poslovnom prostoru. U dopuni apelacije, apelant je zatražio da se Opština Lataši, kao pravni slijednik Fonda za puteve, shodno ugovoru o uređenju građevinskog zemljišta broj 296/91 od 16. decembra 1991. godine, obaveže da izgradi saobraćajnicu za kolski i pješački saobraćaj do njegovog poslovno-stambenog objekta, koji se nalazi na k.č. 460/7 k.o. Laktašima, s obzirom da je izvršio svoju ugovornu obavezu isplate naknade za izgradnju saobraćajnice.
8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 4. tač. 9. i 15. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»
Član 16. stav 4. ta. 9. i 15. Pravila Ustavnog suda glasi: «Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: (9)apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom; [...] (15) apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu;» a.)Dopustivost apelacije u odnosu na rješenja Ustavnog suda Republike Srpske broj U-
95/03 od 12. jula 2006. godine
9. Prvo pitanje na koje Ustavni sud treba da odgovori je primjenjivost garancija prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u konkretnom slučaju. Ustavni sud konstatuje da se apelant formalno žali na rješenje Ustavnog suda Republike Srpske broj U-95/03 od 12. jula 2006. godine, ali da iz njegovih apelacionih navoda proizilazi da je ustvari nezadovoljan Odlukom o usvajanju regulacionog plana broj 01-022-47/01 od 17. maja 2001. godine, jer je, prema njegovom mišljenju, tom odlukom onemogućen prilaz ljudi i saobraćajnih sredstava predmetnom poslovnom prostoru. Potrebno je odgovoriti na pitanje da li se u postupku donošenja osporenog rješenja Ustavnog suda Republike Srpske, odlučivalo o građanskim pravima i obavezama apelanata. U predmetnom postupku Ustavni sud je odlučio da ne prihvaća podnesenu inicijativu ocjene ustavnosti Zakona o uređenju prostora Republike Srpske, Pravilnika o sadržaju planova i Odluke o usvajanju Regulacionog plana imajući u vidu da su Zakonom o uređenju prostora utvrđeni osnovni principi i pravci prostornog i urbanističkog planiranja, uz usklađenost opštih i posebnih interesa svih korisnika prostora. Ustavni sud stoga zaključuje da je Ustavni sud Republike Srpske odlučivao samo o dopuštenosti inicijative za ocjenu Ustavnosti određenih opštih pravnih akata. Pri tome Ustavni sud konstatuje da osporeni akti, čiju ocjenu je apelant tražio od Ustavnog suda Republike Srpske predstavljaju opšte pravne akte plansko-tehničke regulative, koji su doneseni u okviru javnopravnog ovlaštenja svojih donosilaca, a ne pojedinačne pravne akte kojim bi se odlučivalo o građanskim pravima i obavezama apelanta.
10. Dakle, iz navedenog proizilazi da Ustavni sud Republike Srpske osporenim rješenjem, broj U-95/03 od 12. jula 2006. godine, nije odlučivao o «građanskim pravima i obavezama apelanata» u smislu značenja prava na pravično suđenje, te slijedi da je predmetna apelacija u odnosu na navodne povrede člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
11. Apelant smatra da je pobijanim rješenjem Ustavnog suda Republike Srpske, odnosno Odlukom o usvajanju regulacionog plana broj 01-022-47/01 od 17. maja 2001. godine povrijeđeno i njegovo pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Ustavni sud zaključuje da se osporenim rješenjem odlučivalo o tome da li su ispunjeni uslovi za prihvaćanje inicijative za ocjenu ustavnosti osporenih opštih pravnih akata kojim javna vlast, u skladu sa ovlaštenjima iz stava 2. člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju « donosi i primjenjuje takve zakone koje smatra potrebnim da bi [donošenjem planskih akata u oblasti prostornog uređenja] nadzirala korištenje imovine u skladu sa općim interesima». Prema tome pobijanim rješenjem i osporenim opštim pravnim aktima javna vlast je postupala u okviru svog javnopravnog ovlaštenja. S tim u vezi, Ustavni sud podsjeća da je i ranije stao na stanovište da ne postoji povreda prava na imovinu iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, ukoliko je nametanje obaveza, u konkretnom slučaju sadržanih u aktima prostornog i urbanističkog planiranja koji proizilaze iz javnog zakonodavstva imalo osnovu u zakonu, kao što je bilo u ovom slučaju (vidi, mutatis mutandis Ustavni sud, odluka broj U-27/01, od 28. septembra 2001. godine, tačka 29. objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine», broj 8/02 i mutatis mutandis odluku o dopustivosti, broj AP-669/03, od 17. marta 2004. godine). Prema tome, u konkretnom slučaju osporenim aktima donesenim u skladu sa ovlaštenjima javne vlasti iz stava 2. člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju nije došlo do neustavnog miješanja u apelantovo pravo na imovinu, koje je zaštićeno stavom 1. člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju. Stoga, iz navedenih razloga proizilazi da je predmetna apelacija i u odnosu na član II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.b.)Neizvršenje ugovora o uređenju građevinskog zemljišta broj 296/91 od 16. decembra 1991. godine
12. Prema pravilu o iscrpljivanju pravnih lijekova, apelant mora da dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je djelotvoran i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu. Pri tome apelant odlučuje o tome da li će koristiti pravni lijek bez obzira na to da li je riječ o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odluka kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uvjeta) ne može se smatrati konačnom. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda (vidi odluke Ustavnog suda broj AP 283/03 od 14. oktobra 2004. godine i AP 106/04 od 18. januara 2005. godine).
13. Apelant se u dopuni apelacije od 5. jula 2007. godine žali na neizvršenje ugovora o uređenju građevinskog zemljišta broj 296/91 od 16. decembra 1991. godine ističući da druga ugovorna strana nije izvršila svoje obaveze predviđene tim ugovorom. U vezi sa tim, Ustavni sud podsjeća da je apelant, prema članu 5. predmetnog ugovora, u tom slučaju imao mogućnost pokrenuti parnični postupak pred nadležnim sudom, što prema stanju spisa, nije učinio. Prema tome, pošto nije ispunjen uslov iscrpljivanja svih pravnih lijekova mogućih prema zakonu, apelacija se ne može razmatrati.
14. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tač. 9. i 15. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, i ukoliko apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
16. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Hatidža Hadžiosmanović