Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2729/06 (S. S.)
Odluka donesena 11. 03. 2008.
- Neiscrpljivanje pravnih lijekova
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Hatidža Hadžiosmanović, Krstan Simić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2729/06
Apelacija
Odluka o dopustivosti
11. 03. 2008.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije Seada Palavrić i Krstan Simić, na sjednici održanoj 11. marta 2008. godine, u predmetu broj AP 2729/06, rješavajući apelaciju Safeta Smajovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Safeta Smajovića, podnesena protiv rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, broj Rev-953/05 od 27. juna 2006. godine, rješenja Kantonalnog suda u Goraždu, broj GŽ: 191/05 od 4. jula 2005. godine i rješenja Općinskog suda u Goraždu, broj P-408/04 od 21. marta 2005. godine, zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova mogućih prema zakonu.
OBRAZLOŽENJE
1. Safet Smajović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Hrenovice, koga zastupa Esad Muminović, advokat iz Goražda, podnio je 26. septembra 2006. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), broj Rev-953/05 od 27. juna 2006. godine, rješenja Kantonalnog suda u Goraždu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj GŽ: 191/05 od 4. jula 2005. godine i rješenja Općinskog suda u Goraždu (u daljnjem tekstu: Općinski sud), broj P-408/04 od 21. marta 2005. godine.
2. Odlučujući o tužbi apelanta protiv tuženog JP BH Pošta Sarajevo, Centar Pošta Goražde (u daljnjem tekstu: tuženi) radi zaštite prava iz radnog odnosa, Općinski sud donio je rješenje, broj P-408/04 od 21. marta 2005. godine, koje je potvrđeno rješenjem Kantonalnog suda, broj GŽ: 191/05 od 4. jula 2005. godine, kojim je odbacio tužbu apelanta kao neblagovremenu. U obrazloženju rješenja je navedeno da je prvostepeni sud utvrdio da je apelant bio zaposlen kod tuženog, da je apelant prestao sa radom kod tuženog dana 24. maja 2001. godine, da apelantu plata nije isplaćena počev od juna 2001. godine, da je tuženi donio odluku, broj 10.6.3.-1311-4/01 od 12. jula 2001. godine kojom apelantu prestaje radni odnos zbog kršenja obaveza iz radnog odnosa (nedolaska na posao) te je sud naveo da je apelant znao i morao znati da mu je radni odnos prestao po odluci tuženog činjenicom da od tog momenta nije mogao ostvarivati prava iz radnog odnosa. Stoga je sud zaključio da se momenat prestanka radnog odnosa po odluci o otkazu, u uslovima neuručenja iste apelantu, smatra početkom roka od jedne godine u toku koje je apelant, shodno članu 103. stav 3. Zakona o radu, mogao zatražiti sudsku zaštitu. Obzirom na navedeno Kantonalni sud je naveo .da je prvostepeni sud na potpuno i pravilno utvrđeno činjenično stanje pravilno primjenio materijalno pravo, tj. odredbe člana 103. stav 3. Zakona o radu i odbacio tužbu apelanta kao neblagovremenu.
3. Nezadovoljan navedenim rješenjima, apelant je izjavio reviziju Vrhovnom sudu, koji je rješenjem, broj Rev-953/05 od 27. juna 2006. godine odbio reviziju kao neosnovanu. U obrazloženju rješenja Vrhovni sud je citirao odredbu člana 103. stav 3. Zakona o radu kojom je regulisano da zaposlenik može podnijeti tužbu pred nadležnim sudom zbog povrede prava iz radnog odnosa u roku od jedne godine od dana dostave odluke kojom je povrijeđeno njegovo pravo, odnosno od dana saznanja za povredu prava iz radnog odnosa. U obrazloženju je dalje navedeno, da je rok za podnošenje tužbe počeo teći od dana saznanja za učinjenu povredu, odnosno od dana kada je apelant prestao dolaziti na posao 24. maja 2001. godine i kada mu nije isplaćena plata za mjesec juni 2001. godine, a da je tužbu podnio 8. jula 2004. godine. Vrhovni sud na kraju zaključuje, da su nižestepeni sudovi pravilno primjenili materijalno pravo-odredbe člana 103. stav 3. Zakona o radu kada su odbacili tužbu apelanta kao neblagovremenu.
4. Apelant navodi da je osporenim rješenjima povrijeđena njegovo pravo na pravčno suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant smatra da je postupcima suda spriječen da dokazuje opravdanost otkaza ugovora o radu, te da je rok za podnošenje tužbe trebao teći od dostave odluke o otkazu ugovora o radu a ne od saznanja određenih činjenica.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»
Član 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda glasi: «1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: (15) apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu;»
6. Prema pravilu o iscrpljivanju pravnih lijekova, apelant mora da dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je djelotvoran i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu. Pri tome apelant odlučuje o tome da li će koristiti pravni lijek bez obzira na to da li je riječ o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odluka kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uvjeta) ne može se smatrati konačnom. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda (vidi odluke Ustavnog suda broj AP 283/03 od 14. oktobra 2004. godine i AP 106/04 od 18. januara 2005. godine).
7. U konkretnom slučaju apelantova tužba radi zaštite prava iz radnog odnosa je rješenjem Općinskog suda, broj P-408/04 od 21. marta 2005. godine, koje je potvrđeno rješenjem Kantonalnog suda, broj GŽ: 191/05 od 4. jula 2005. godine, odbačena kao neblagovremena. Potom je Vrhovni sud odbio apelantovu reviziju zaključivši da su nižestepene odluke pravilne i zasnovane na zakonu.
8. Dakle, redovni sudovi nisu raspravljali o zakonitosti prestanka radnog odnosa apelanta i osnovanosti njegovog tužbenog zahtjeva, već je tužba odbačena iz formalnih razloga, obzirom da nije podnesena u zakonom propisanom roku. Da bi se raspravljalo pitanje osnovanosti tužbenog zahtjeva, uključujući i postupak pred Ustavnim sudom, apelant je morao blagovremeno podnijeti tužbu ili opravdati nemogućnost blagovoremenog podnošenja tužbe, tj. iscrpljivanja pravnih lijekova (vidi mutatis mutandis odluku Ustavnog suda, broj U-22/00, od 22. i 23. juna 2001. godine, tačka 20, objavljenu u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine», broj 25/01 i broj AP-329/05 od 26. aprila 2005. godine). Prema tome, za meritorno razmatranje apelacije nije ispunjen uslov iscrpljivanja svih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Stoga, Ustavni sud zaključuje da apelant neblagovremenim podnošenjem tužbe Općinskom sudu nije efektivno iscrpio pravne lijekove, već je samo formalno van roka podnio tužbu, na temelju koje redovni sudovi nisu mogli meritorno odlučivati, jer ista nije ispunjavala formalne uslove tog pravnog lijeka. Prema tome, pošto nije ispunjen uvjet iscrpljivanja svih pravnih lijekova mogućih prema zakonu, apelacija se ne može razmatrati.
9. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Hatidža Hadžiosmanović