Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2826/06 (M. Č.)
Odluka donesena 11. 03. 2008.
- Povrat stana
- Neiscrpljivanje pravnih lijekova
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Hatidža Hadžiosmanović, Krstan Simić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2826/06
Apelacija
Odluka o dopustivosti
11. 03. 2008.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije Seada Palavrić i Krstan Simić, na sjednici održanoj 11. marta 2008. godine, u predmetu broj AP-2826/06, rješavajući apelaciju Mihneta Čuškovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Mihneta Čuškovića, podnesena protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske, broj U-
860/03 od 23. augusta 2006. godine, rješenja Ministarstva za izbjeglice i raseljena lica Republike Srpske, broj 05-050-1-403/03 od 20. maja 2003. godine i zaključka Odsjeka Ministarstva za izbjeglice i raseljena lica Doboj, broj 05-050-13-2-402/02 od 11. marta 2003. godine, zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova mogućih prema zakonu.
OBRAZLOŽENJE
1. Mihnet Čušković (u daljnjem tekstu: apelant) iz Doboja, koga zastupa Zijad Mehmedagić, advokat iz Doboja, podnio je 11. oktobra 2006. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), broj U-860/03 od 23. augusta 2006. godine, rješenja Ministarstva za izbjeglice i raseljena lica Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Ministarstvo), broj 05-050-1-403/03 od 20. maja 2003. godine i zaključka Odsjeka Ministarstva za izbjeglice i raseljena lica Doboj (u daljnjem tekstu: Odsjek), broj 05-050-13-2-402/02 od 11. marta 2003. godine.
2. Zaključkom Odsjeka, broj 05-050-13-2-402/02 od 11. marta 2003. godine, koji je potvrđen rješenjem Ministarstva, broj 05-050-1-403/03 od 20. maja 2003. godine, odbačen je zahtjev apelanta za povrat u posjed stana u Doboju, kao neblagovremen sa obrazloženjem da zahtjev nije podnesen u zakonom dozvoljenom roku, tj. do 19. aprila 2000. godine te da se u konkretnom slučaju ne radi o oštećenom ili uništenom stanu.
3. Presudom Vrhovnog suda, broj U-860/03 od 23. augusta 2006. godine, odbijena je kao neosnovana tužba apelanta protiv rješenja Ministarstva, broj 05-050-1-403/03 od 20. maja 2003. godine. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da je u postupku koji je prethodio donošenju osporenog upravnog akta utvrđeno da je zahtjev za povrat predmetnog stana podnesen 25. juna 2002. godine, što ni apelant tokom upravnog postupka i upravnog spora nije osporio, tako da je drugostepeni organ pravilno postupio kada je odbio žalbu apelanta, obzirom da je prema odredbi člana 16. Zakona o prestanku primjene Zakona o korištenju napuštene imovine («Službeni glasnik RS» br. 38/98, 12/99, 31/99, 38/99 i 65/01) rok za podnošenje zahtjeva za vraćanje stana u posjed istekao dana 19. aprila 2000. godine. Stoga je Vrhovni sud zaključio da je prvostepeni organ postupio pravilno kad je odbacio apelantov zahtjev za povrat u posjed stana kao neblagovremen, a da je isto tako pravilno postupio tuženi organ kad je odbio žalbu apelanta kao neosnovanu.
4. Apelant se žali da su joj osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravičan postupak iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, te pravo na djelotvorni pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»
Član 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda glasi: «1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: (15) apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu;»
6. Prema pravilu o iscrpljivanju pravnih lijekova, apelant mora da dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je djelotvoran i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu. Pri tome apelant odlučuje o tome da li će koristiti pravni lijek bez obzira na to da li je riječ o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odluka kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uvjeta) ne može se smatrati konačnom. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda (vidi odluke Ustavnog suda broj AP 283/03 od 14. oktobra 2004. godine i AP 106/04 od 18. januara 2005. godine).
7. U konkretnom slučaju apelantov zahtjev za povrat stana je zaključkom Odsjeka, koji je potvrđen rješenjem Ministarstva, odbačen kao neblagovremen. Vrhovni sud je odbio kao neosnovanu apelantovu tužbu usmjerenu na poništenje rješenja Ministarsatva sa obrazloženjem da je zahtjev za povrat stana podnesen po proteku prekluzivnog roka pa je stav upravnih organa koji su odlučivali o zahtjevu za povrat zakonit i pravilan. Iz navedenog proizilazi da presuda Vrhovnog suda na koju se apelant žali, nije presuda o meritumu apelantovog zahtjeva, jer je navedenom presudom samo odlučeno da li su zakonite ili ne procesne odluke upravnih organa kojima je apelantov zahtjev za povrat stana odbačen kao neblagovremen.
8. Dakle, nadležni organi uprave i redovni sud u upravnom sporu nisu raspravljali o osnovanosti zahtjeva apelanta za povrat stana u posjed, već je zahtjev odbačen iz formalnih razloga, s obzirom da nije podnesen u zakonom propisanom roku. Da bi se meritorno raspravljalo pitanje prava apelanta na povrat u posjed predmetnog stana, uključujući i postupak pred Ustavnim sudom, apelant je morao blagovremeno podnijeti zahtjev za povrat stana u posjed, tj. iscrpiti pravne lijekove (vidi mutatis mutandis odluku Ustavnog suda, broj U-22/00, od 22. i 23. juna 2001. godine, tačka 20, objavljenu u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine», broj 25/01 i broj AP-329/05 od 26. aprila 2005. godine). Prema tome, za meritorno razmatranje apelacije nije ispunjen uslov iscrpljivanja svih pravnih lijekova mogućih po zakonu. Stoga, Ustavni sud zaključuje da apelant neblagovremenim podnošenjem zahtjeva nije efektivno iscrpio pravne lijekove (vidi odluku Ustavnog suda, broj AP-
1310/06 od 15. februara 2007. godine).
9. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Hatidža Hadžiosmanović