Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3069/06 (F. I.)

Odluka donesena 11. 03. 2008.

  • Neiscrpljivanje pravnih lijekova
  • Radni spor
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Hatidža Hadžiosmanović, Krstan Simić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3069/06

Apelacija

Odluka o dopustivosti

11. 03. 2008.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije Seada Palavrić i Krstan Simić, na sjednici održanoj 11. marta 2008. godine, u predmetu broj AP 3069/06, rješavajući apelaciju Fakete Imamović, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Fakete Imamović, podnesena protiv rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske, broj 118-

0-Rev-06-000 393 od 22. septembra 2006. godine, rješenja Okružnog suda u Banjaluci, broj Ž-153/05 od 10. februara 2006. godine i presude Osnovnog suda u Kotor Varoši, broj Rs-491/04 od 28. januara 2005. godine, zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova mogućih prema zakonu.

OBRAZLOŽENJE

1. Faketa Imamović (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Kotor Varoši, koju zastupa Meliha Filipović, advokat iz Banjaluke, podnijela je 11. novembra 2006. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), broj 118-0-Rev-06-000 393 od 22. septembra 2006. godine, rješenja Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud), broj Ž-153/05 od 10. februara 2006. godine i presude Osnovnog suda u Kotor Varoši (u daljnjem tekstu: Osnovni sud), broj Rs-

491/04 od 28. januara 2005. godine. Apelantica je dopunila apelaciju 28. i 29. novembra 2006. godine.

2. Odlučujući o tužbi apelantice protiv AD «Trgoprom» Kotor Varoš (u daljnjem trekstu: tuženi) radi zaštite prava iz radnog odnosa, Osnovni sud je donio presudu, broj Rs-491/04 od 28. januara 2005. godine, koja je potvrđena rješenjem Okružnog suda, broj Ž-153/05 od 10. februara 2006. godine, kojom je tužba apelantice odbačena kao nedozvoljena. U obrazloženju rješenja je navedeno da je apelantici prema utvrđenju suda u junu 1992. godine, kada joj je zaključena radna knjižica, saznala za povredu iz radnog odnosa, te da je apelantica u roku od 15 dana od saznanja, shodno članu 80. Zakona o osnovnim pravima iz radnog odnosa, koji je bio na snazi u vrijeme spornog odnosa između apelantice i tuženog, mogla pokrenuti postupak zaštite povrijeđenog prava kod tuženog, a potom dalje kod nadležnog suda. Također, u skladu sa članom 83. navedenog Zakona, apelantica je bila dužna prethodno pokrenuti postupak zaštite povrijeđenih prava kod tužene. Obzirom da se apelantica nije obraćala tuženom podnošenjem prigovora nakon saznanja da joj je prestao radni odnos već se samo usmeno obraćala tuženom, a tužbu sudu podnijela 26. maja 1998. godine, sud je našao da je apelantica izgubila pravo na podnošenje tužbe i istu odbacio kao nedozvoljenu.

3. Nezadovoljna navedenim rješenjem, apelantica je izjavila reviziju Vrhovnom sudu, koji je rješenjem, broj 118-Rev-06-000 393 od 22. septembra 2006. godine, odbio reviziju kao neosnovanu budući da se apelantica nije u zakonom propisanom roku obratila za zaštitu prava iz radnog odnosa. U obrazloženju rješenja je navedeno da su nižestepene odluke pravilne i na zakonu zasnovane, uz isticanje da je prihvatljiv stav da bi zahtjev apelantice u pravilu bio osnovan do 19. juna 1996. godine, kao dana kada je odlukom Narodne skupštine Republike Srpske, objavljene u "Službenom glasniku Republike Srpske" broj 15/96, ukinuto stanje neposredne ratne opasnosti i ratno stanje. Prema stavu Vrhovnog suda do tada se, naime, može smatrati da su postojali opravdani razlozi za propuštanje apelanta da se obrati nadležnom organu za zaštitu svojih prava.

4. Apelantica navodi da je osporenim rješenjima povrijeđeno njeno pravo na pravčno suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), prava iz Aneksa I Ustava Bosne i Hercegovine-Međunarodna konvencija o uklanjanju svih oblika rasne diskriminacije i Konvencija o uklanjanju svih oblika diskriminacije u odnosu na žene, kao i člana 1. Protokola 12 uz Evropsku konvenciju.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»

Član 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda glasi: «1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: (15) apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu;»

6. Prema pravilu o iscrpljivanju pravnih lijekova, apelant mora da dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je djelotvoran i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu. Pri tome apelant odlučuje o tome da li će koristiti pravni lijek bez obzira na to da li je riječ o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odluka kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uvjeta) ne može se smatrati konačnom. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda (vidi odluke Ustavnog suda broj AP 283/03 od 14. oktobra 2004. godine i AP 106/04 od 18. januara 2005. godine).

7. U konkretnom slučaju apelanticina tužba radi zaštite prava iz radnog odnosa je presudom Osnovnog suda, broj Rs-491/04 od 28. januara 2005. godine, koja je potvrđena rješenjem Okružnog suda, broj Ž-153/05 od 10. februara 2006. godine, odbačena kao nedopuštena. Potom je Vrhovni sud odbio apelanticinu reviziju zaključivši da su nižestepene odluke pravilne i zasnovane na zakonu.

8. Dakle, redovni sudovi nisu raspravljali o zakonitosti prestanka radnog odnosa apelanatice i osnovanosti njenog tužbenog zahtjeva, već je tužba odbačena iz formalnih razloga, obzirom da apelantica nije u zakonom propisanom roku podnijela prigovor čime je izgubila pravo na traženje sudske zaštite. Da bi se raspravljalo pitanje osnovanosti tužbenog zahtjeva, uključujući i postupak pred Ustavnim sudom, apelantica je morala blagovremeno podnijeti prigovor ili opravdati nemogućnost blagovoremenog podnošenja prigovora, tj. iscrpljivanja pravnih lijekova (vidi mutatis mutandis odluku Ustavnog suda, broj U-22/00 od 22. i 23. juna 2001. godine, tačka 20, objavljenu u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine», broj 25/01 i broj AP-329/05 od 26. aprila 2005. godine). Stoga, Ustavni sud zaključuje da apelantica nepodnošenjem prigovora tuženom nije efektivno iscrpila pravne lijekove, te redovni sudovi, u postupku koji je okončan osporenim odlukama, nisu mogli meritorno odlučivati o apelanticinoj tužbi, jer ista nije ispunjavala formalne uslove tog pravnog lijeka. Prema tome, pošto nije ispunjen uvjet iscrpljivanja svih pravnih lijekova mogućih prema zakonu, apelacija se ne može razmatrati.

9. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

10. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Hatidža Hadžiosmanović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3069/06 (F. I.) | Sudska praksa | Aktio