Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3124/06 (M. B.)
Odluka donesena 11. 03. 2008.
- Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
- Ponavljanje postupka
- Radni spor
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Hatidža Hadžiosmanović, Krstan Simić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3124/06
Apelacija
Odluka o dopustivosti
11. 03. 2008.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije Seada Palavrić i Krstan Simić, na sjednici održanoj 11. marta 2008. godine, u predmetu broj AP 3124/06, rješavajući apelaciju Melihe Blažević, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 4. tačka 9. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Melihe Blažević, podnesena protiv presude Kantonalnog suda Bihać, broj UVL-4/05 od 25. oktobra 2006. godine, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
OBRAZLOŽENJE
1. Meliha Blažević (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Sanskog Mosta, koju zastupa Nijaz Hadžić advokat iz Sanskog Mosta, podnijela je 17. novembra 2006. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda Bihać, broj UVL-4/05 od 25. oktobra 2006. godine.
2. Rješenjem JU Centra za socijalni rad Sanski Most (u daljnjem tekstu: Centar), broj 09-
11-54-22/00 od 8. januara 2001. godine, apelantici je priznato pravo na novčanu naknadu za vrijeme porodiljskog odsustva od 8. augusta 2000. godine do 13. marta 2001. godine, odnosno od dana primjene zakona iz ove oblasti, pa do isteka trudničkog bolovanja.
3. Apelantica je podnijela žalbu protiv rješenja prvostepenog organa, navodeći da ovim aktom od momenta porođaja 13. marta 2000. godine, pa do stupanja na snagu Zakona, nije uspjela regulisati svoja prava iz penzionog i zdravstvenog osiguranja, zbog čega ne može povezati svoj radni staž od momenta porođaja.
4. Kantonalno ministarstvo zdravstva i socijalne politike Unsko-sanskog kantona (u daljnjem tekstu: tuženi), donijelo je rješenje, broj 09/3-35-44-UP-2/02- F & J od 26. marta 2003. godine, kojim je žalba apelantice protiv rješanja prvostepenog organa odbijena kao neosnovana.
5. U međuvremenu, apelantica je protiv tuženog pokrenula i parnični postupak radi naplate plata za vrijeme trajanja porodiljskog odsustva ali je isti okončan presudom Kantonalnog suda, broj RSŽ-294/02 od 23. januara 2003. godine, kojom je apelantica odbijena sa tužbenim zahtjevom u cjelosti kao neosnovanim budući da tuženi, kao organ uprave ne može biti stranka u predmetnom parničnom postupku
6. Apelantica je potom 17. juna 2006. godine podnijela tužbu, radi poništenja rješenja tuženog, broj 09/3-35-44-UP-2/02- F & J od 26. marta 2003. godine, Kantonalnom sudu, koji je presudom, broj U-91/03 od 31. maja 2005. godine, tužbu odbio kao neosnovanu. U obrazloženju presude je navedeno da prvostepeni organ pravilno utvrdio činjenično stanje i primijenio materijalno pravo, kada je u predmetu ostvarivanja prava na novčanu naknadu za vrijeme porodiljskog odsustva, svojim rješenjem, od 8. januara 2001.godine, priznao apelantici ovu naknadu u periodu od 8. augusta 2000. godine do 13.03.2001.godine, a od dana stupanja na snagu Zakona o socijalnoj zaštiti, zaštiti civilnih žrtava rata i zaštiti porodice sa djecom ("Službeni glasnik USK" broj 5/00). Sud je naveo da je tuženi pravilno zaključio da se činjenica rođenja apelanticinog djeteta desila prije stupanja na snagu navedenog zakona te da u to vrijeme Centar nije ni bio nadležan da rješava o predmetnom zahtjevu budući da je po odredbama ranije važećeg Zakona o zdravstvenom osiguranju, kojim je bila regulirana ova oblast, bilo propisano da se naknada plaće po osnovu porodiljskog odsustva ostvaruje u oblasti zdravstvenog osiguranja.
7. Rješavajući po tužbi apelantice za ponavljanje postupka pravosnažno okončanog presudom, broj U-91/03 od 31. maja 2005. godine, Kantonalni sud je presudom, broj UVL-4/05 od 25. oktobra 2006. godine, odbio apelanticinu tužbu za ponavljanje postupka kao neosnovanu sa obrazloženjem da u apelanticinom slučaju nisu ispunjeni uvjeti za ponavljanje postupka iz člana 47. Zakona o upravnim sporovima F BiH.
8. Nezadovoljna navedenim odlukama apelantica je podnijela apelaciju Ustavnom sudu izričito navodeći da osporava presudu Kantonalnog suda kojom je odbijen njen prijedlog za ponavljanje postupka, jer smatra da joj je na taj način povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na poštivanje privatnog i porodičnog života iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, prava iz čl. 13. i 17. Evropske konvencije, te pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola 1 uz Evropsku konvenciju.
9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»
Član 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda glasi: «Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: 9. apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;»
10. Ustavni sud primjećuje da se apelantica žali na rješenje koje je donoseno u postupku u kojem je Kantonalni sud odlučivao o prijedlogu apelantice za ponavljanje postupka okončanog pravosnažnom presudom Kantonalnog suda, broj U-91/03 od 31. maja 2005. godine. Ustavni sud smatra da je potrebno, kao prvo, odgovoriti na pitanje da li se predmetni postupak tiče određivanja apelantovih građanskih prava i obaveza u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije. U vezi sa tim, Ustavni sud se poziva na stav bivše Evropske komisije za ljudska prava u predmetu X protiv Austrije (vidi odluku o dopustivosti povodom aplikacije broj 7761/77 od 8. maja 1978. godine, Odluke i izvještaji (OI), broj 14. strana 171. i dalje). U navedenom predmetu Evropska komisija za ljudska prava je zauzela stanovište da se član 6. Evropske konvencije ne primjenjuje na postupak povodom zahtjeva za obnovu postupka, jer takav postupak ne utvrđuje «osnovanost bilo kakve krivične optužbe». Analogno iznesenom stavu u postupku povodom prijedloga za ponavljanje pravosnažno okončanog postupka se ne određuju građanska prava i obaveze apelantice. U ovom postupku odlučuje se samo o tome da li će biti odobreno ponovno suđenje ili ne.
11. Ustavni sud primjećuje da se u postupku pred Kantonalnim sudom, u kojem je donesena pravosnažna presuda, broj U-91/03 od 31. maja 2005. godine, kojom je odbijen tužbeni zahtjev apelantice, odlučivalo o njenim građanskim pravima i obavezama koje štiti član 6. stav 1. Evropske konvencije. U postupku koji je slijedio, po tužbi apelantice za ponavljanje pravosnažno okončanog postupka, odlučivalo se isključivo o tome da li su se stekli zakonski uslovi da se donese odluka kojom bi se dozvolilo ponavljanje navedenog postupka, pa se shodno tome apelantica ne može pozivati na povrede prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pošto je takva apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
12. Apelantica se također žali da joj je povrijeđeno pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Ustavni sud ističe, da član 13. Evropske konvencije ima supsidijaran karakter. To znači da član 13. Evropske konvencije ne garantuje pravo na djelotvoran pravni lijek sam po sebi, niti se može posmatrati samostalno i nezavisno od nekog od prava garantovanih Evropskom konvencijom. U konkretnom slučaju apelanticini navodi o kršenju ovog prava se odnose na povredu prava na pravično suđenje. Kako je Ustavni sud u ovom slučaju ocijenio da su apelanticini navodi o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije u konkretnom postupku ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine, time su i navodi apelantice o povredi člana 13. Evropske konvencije ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
13. Ustavni sud dalje konstatira da se, s obzirom da se u predmetnom postupku odlučivalo o tome da li su se stekli zakonski uslovi da se donese odluka kojom bi se dozvolilo ponavljanje pravosnažno okončanog postupka, predmetni postupak nije odnosio na apelanticina imovinska prava. Stoga, Ustavni sud zaključuje da su navodi apelanice o povredi člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju također ratione materie inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
14. Također, proizilazi da se u predmetnom postupku nije odlučivalo ni o apelanticinim pravima iz člana II/3.f) Ustava Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropskekonvencije te slijedi da je predmetna apelacija i u odnosu na navodne povrede tog prava ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
15. Ustavni sud dalje podsjeća da član 17. Evropske konvencije ne uspostavlja neko posebno individualno pravo, nego predviđa pravilo tumačenja čiji je cilj zaštita ideje, kao i cilja same Evropske konvencije. Stoga su i apelanticini navodi o kršenju člana 17. Evropske konvencije ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
16. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
17. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Hatidža Hadžiosmanović