Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3168/06 (Tuzlanski kanton)

Odluka donesena 11. 03. 2008.

  • Izvršni postupak
  • Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Hatidža Hadžiosmanović, Krstan Simić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3168/06

Apelacija

Odluka o dopustivosti

11. 03. 2008.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije Seada Palavrić i Krstan Simić, na sjednici održanoj 11. marta 2008. godine, u predmetu broj AP 3168/06, rješavajući apelaciju Tuzlanskog kantona, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 4. tačka 9. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Tuzlanskog kantona, podnesena protiv rješenja Kantonalnog suda u Tuzli broj 003-0-Gž-06-

000494 od 31. augusta 2006. godine i rješenja Općinskog suda u Tuzli broj I-2571/05 od 2. februara 2006. godine, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

OBRAZLOŽENJE

1. Tuzlanski kanton (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Kantonalno pravobranilaštvo Tuzla, podnio je 24. novembra 2006. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj 003-0-Gž-06-000494 od 31. augusta 2006. godine i rješenja Općinskog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Općinski sud), broj I-2571/05 od 2. februara 2006. godine.

2. Općinski sud je, postupajući po prijedlogu tražioca izvršenja Samira Buševca (u daljnjem tekstu: tražilac izvršenja), donio rješenje broj I-2571/05 od 20. septembra 2005. godine kojim je dozvoljeno izvršenje pravomoćne presude Općinskog suda, broj P-60/02 od 24. januara 2005. godine, radi namirenja tražioca izvršenja na novčnim sredstvima koja se vode na transakcijskom računu izvršenika kod Tuzlanske banke.

3. Odlučujući o prigovoru apelanta protiv rješenja o izvršenju, broj I-2571/05 od 20. septembra 2005. godine, Općinski sud je donio rješenje, broj I-2571/05 od 2. februara 2006. godine, kojim je odbijen prigovor apelanta te su određeni troškovi tražioca izvršenja za sastav odgovora na prigovor u iznosu od 264,00 KM. U obrazloženju rješenja Općinski sud je naveo da bi primjena Zakona o privremenom odlaganju od izvršenja potraživanja na osnovu izvršnih odluka na teret budžeta Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Zakon o privremenom odlaganju; «Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine» broj 9/04), na koji se u prigovoru pozvao apelant, dovela do povrede prava tražioca izvršenja na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) koje podrazumijeva i pravo na izvršenje presude. Sud je dalje naveo, da nije našao razloge za prigovor iz člana 47. Zakona o izvršnom postupku (u daljnjem tekstu: ZIP; «Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine» broj 32/03), pa je u smislu člana 49. stav 1. i 2. ZIP odbio prigovor apelanta.

4. Protiv rješenja Općinskog suda broj I-2571/05 od 2. februara 2006. godine apelant je podnio žalbu Kantonalnom sudu koji je rješenjem broj 003-0-Gž-06-000494 od 31. augusta 2006. godine odbio žalbu apelanta i potvrdio prvostepeno rješenje. U obrazloženju rješenja Kantonalni sud je prihvatio razloge prvostepenog suda vezane za odbijanje prigovora apelanta te je istakao da bi primjena Zakona o privremenom odlaganju od izvršenja potraživanja na osnovu izvršnih odluka na teret budžeta Federacije BiH (u daljnjem tekst: Zakon o privremenom odlaganju) dovela do sprječavanja izvršenja pravosnažne sudske odluke na štetu tražioca izvršenja, a time i do povrede člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Sud je dalje naveo da je članom 3. stav 2. Zakon o privremenom odlaganju, na koji se apelant poziva u svojoj žalbi, izričito propisano da se taj zakon ne primjenjuje ako je obaveza korisnika budžeta nastala nakon stupanja na snagu predmetnog zakona (17. februar 2004. godine). Budući da, u konkretnom slučaju izvršnu ispravu čini presuda koja je donesena nakon stupanja na snagu Zakona, Kantonalni sud je zaključio da Zakon nije primjenjiv na konkretan slučaj.

5. Apelant smatra da mu je pobijanim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u vezi sa članom II/4. Ustava Bosne i Hercegovine, pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencijeu i pravo na zabranu zloupotrebe prava iz člana 17. Evropske konvencije.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»

Član 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda glasi: «Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: 9. apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;»

7. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom su rješenja Kantonalnog suda i Općinskog suda koja su donesena u izvršnom postupku. S obzirom na to, neophodno je prvenstveno odgovoriti na pitanje da li se predmetni izvršni postupak tiče određivanja apelantovih prava i obaveza, u smislu člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine.

8. Ustavni sud podsjeća na praksu bivše Evropske komisije za ljudska prava, prema kojoj se odluke koje donese sud u postupku izvršenja pravosnažne presude nužno ne odnose na novo i posebno određivanje građanskih prava, u poređenju sa postupkom koji je prethodio i odlukom koja je rezultat tog postupka (vidi odluku bivše Evropske komisije za ljudska prava, Anton Dornbach protiv Savezne Republike Njemačke, broj 11258/84 OI 46). Ustavni sud je u svojoj odluci, broj AP-1996/06 od 6. marta 2007. godine, donesenoj u gotovo identičnoj pravnoj situaciji, podržao praksu bivše Evropske komisije za ljudska prava u pogledu toga da odluke sudova koje se tiču izvršenja ne potpadaju pod član 6. Evropske konvencije, izuzev u slučajevima ako se njima utvrđuju nova građanska prava koja se tiču podnosioca apelacije (vidi odluku bivše Evropske komisije za ljudska prava, K. protiv Švedske, broj 13800/88 OI 94).

9. U konkretnom slučaju prava i obaveze apelanta su utvrđene pravosnažnom presudom Općinskog suda, broj P-60/02 od 24. januara 2005. godine, kojom je apelant obavezan na isplatu određenog novčanog iznosa tražiocu izvršenja. Obzirom na navedeno nesporno je da se u predmetnom izvršnom postupku koji je okončan osporenim odlukama nisu utvrđivala nikakva nova građanska prava niti obaveze apelanta.

10. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da se predmetni izvršni postupak ne tiče utvrđivanje građanskih prava i obaveza u smislu člana 6. Evropske konvencije, pa je apelacija u ovom djelu ratione materiae inkopatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine. Dosljedno prednjem i navodi o povredi prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine u vezi sa pravom na pravično suđenje, a budući da se radi o akcesornom pravu, takođe su ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

11. Apelant, također, navodi da mu je povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine. U vezi s tim, Ustavni sud ponovo ukazuje na svoju odluku, broj AP-

1996/06 od 6. marta 2007. godine, te konstatira da se predmetni izvršni postupak nije ticao utvrđivanja apelantovih građanskih prava i obaveza. Naime, novčani iznos koji apelant treba isplatiti tražiocu izvršenja jeste imovina koja je kao imovinsko pravo zaštićena članom II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine, međutim, osnovanost isplate kao i visina navedenog novčanog iznosa nisu utvrđeni u predmetnom izvršnom postupku, već u parničnom postupku koji je prethodio donošenju odluka u izvršnom postupku. Stoga se, apelantovi navodi u vezi povrede prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine moraju, također pokazuju kao ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

12. Ustavni sud dalje podsjeća da član 17. Evropske konvencije, na koji se apelant pozvao, ne uspostavlja neko posebno individualno pravo, nego predviđa pravilo tumačenja čiji je cilj zaštita ideje, kao i cilja same Evropske konvencije. Stoga su i apelantovi navodi o kršenju člana 17. Evropske konvencije ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

13. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

14. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Hatidža Hadžiosmanović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3168/06 (Tuzlanski kanton) | Sudska praksa | Aktio