Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3371/06 (P.K.)
Odluka donesena 11. 03. 2008.
- Neiscrpljivanje pravnih lijekova
- Radni odnos
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Hatidža Hadžiosmanović, Krstan Simić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3371/06
Apelacija
Odluka o dopustivosti
11. 03. 2008.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije Seada Palavrić i Krstan Simić, na sjednici održanoj 11. marta 2008. godine, u predmetu broj AP 3371/06, rješavajući apelaciju P. K. na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija P. K., podnesena protiv rješenja Okružnog suda u Banjoj Luci, broj o11-0-Ž-06-000 579 od 13. oktobra 2006. godine, i rješenja Osnovnog suda u Banjoj Luci, broj Rs-
150/99 od 14. jula 2006. godine, zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova mogućih prema zakonu.
OBRAZLOŽENJE
1. P.K. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banje Luke, kojeg zastupa Dane Končar, advokat iz Banje Luke, podnio je 18. decembra 2006. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv, rješenja Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud), broj o11-0-Ž-06-000 579 od 13. oktobra 2006. godine, i rješenja Osnovnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud), broj Rs-150/99 od 14. jula 2006. godine.
2. Osnovni sud donio je rješenje, broj Rs-150/99 od 14. jula 2006. godine, kojim je tužbu apelanta, koju je podnio radi isplate naknade plata i drugih ličnih primanja za period od 2. novembra 1993. do 31. decembra 1995. godine, odbacio kao neblagovremenu. Osnovni sud je utvrdio da je apelantu radni odnos prestao na osnovu rješenja Ministarstva unutražnjih poslova Republike Srpske CJB Banja Luka, broj 11-1/09-126-29/21 od 18. oktobra 1993. godine, a koje je po prigovoru apelanta poništeno, te mu je novim rješenjm, broj 08/1-123-43 od 5. aprila 1996. godine, ponovo utvrđen prestanak radnog odnosa. Također je utvrdio da je pomenuto rješenje apelant primio krajem juna 1996. godine, i protiv istog nije izjavio prigovor, a da je tužbu radi isplate naknade plata i drugih ličnih primanja podnio sudu 3. maja 1999. godine. Osnovni sud je obrazložio da je apelant, u skladu sa članom 80. Zakona o osnovnim pravima iz radnog odnosa, u slučaju ako nije zadovoljan konačnom odlukom nadležnog organa ili ako nadležni organ nije donio odluku u roku od 30 dana od dana podnošenja prigovora, imao mogućnost da u roku od 15 dana tužbom traži zaštitu svojih prava pred nadležnim sudom. U vezi sa navedenim, Osnovni sud je zaključio da je, obzirom da je apelant imao saznanje za povredu svojih prava još od 1993. godine, tj. otkada mu je bila obustavljena isplata svih primanja u vezi sa radnim odnosom, te da je blagovremeno podnio prigovor protiv rješenja, broj 11-
1/09-126-29/21 od 18. oktobra 1993. godine, o kojem je odlučeno rješenjem broj 08/1-123-43 od 5. aprila 1996. godine, a tužbu je podnio tek 3. maja 1999. godine, apelantova tužba neblagovremena.
3. Rješavajući po žalbi apelanta protiv rješenja Osnovnog suda, broj Rs-150/99 od 14. jula 2006. godine, Okružni sud je donio rješenje, broj o11-0-Ž-06-000 579 od 13. oktobra 2006. godine, kojim je odbio žalbu apelanta i potvrdio osporeno prvostepeno rješenje. Okružni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno utvrdio činjenično stanje, ali da je pogrešno primijenio materijalni propis, ali obzirom da su posljedice za apelant iste, žalbu je odbacio i potvrdio prvostepeno rješenje. Naime, Okružni sud je obrazložio da je za rješavanje spora u konkretnom slučaju mjerodavan Zakon o radnim odnosima u državnim organima («Službeni glasnik Republike Srpske», broj 11/94), koji u članu 37. propisuje da zaposleni u državnim organima protiv svakog rješenja ili dugog akta kojim je odlučeno o njihovim pravima i obavezama imaju pravo da podnesu prigovor funkcineru koji rukovodi državnim organom, u roku od 8 dana od dana uručenja rješenja, a funkcioner je dužan da o njemu odluči u roku od 15 dana. Nadalje, ako funkcioner u utvrđenom roku ne odluči o podnesenom prigovoru, ili ako zaposleni nije zadovoljan odlukom funkcionera, zaposleni se može obratiti nadležnom sudu u roku od 15 dana. Okružni sud je, stoga, zaključio da je zaštita prava pred sudom uslovljena prethodnom, internom zaštitom, te kako apelant u konkretnom slučaju nije koristio navedeno pravo interne zaštite, tj. nije izjavio prigovor protiv rješenja broj 08/1-123-43 od 5. aprila 1996. godine, to je dovelo do gubitka njegovog prava na sudsku zaštitu.
4. Aelant se žali da je ospornim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»
Član 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda glasi: «1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: (15) apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu;»
6. Prema pravilu o iscrpljivanju pravnih lijekova, apelant mora da dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je djelotvoran i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu. Pri tome apelant odlučuje o tome da li će koristiti pravni lijek bez obzira na to da li je riječ o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odluka kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uvjeta) ne može se smatrati konačnom. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda (vidi odluke Ustavnog suda broj AP 283/03 od 14. oktobra 2004. godine i AP 106/04 od 18. januara 2005. godine).
7. U konkretnom slučaju apelant je propustio da u skladu sa odredbom člana 37. Zakona o radnim odnosima u državnim organima («Službeni glasnik Republike Srpske», broj 11/94) podnese prigovor protiv rješenja, broj 08/1-123-43 od 5. aprila 1996. godine, kojim je konačno odlučeno o njegovim pravima iz radnog odnosa, a koje mu je uručeno u junu 1996. godine.
8. Dakle, redovni sudovi nisu raspravljali o zakonitosti prestanka apelantovog radnog odnosa i osnovanosti tužbenog zahtjeva, već je tužba odbačena iz formalnih razloga, obzirom da apelant nije u zakonom propisanom roku podnio prigovor čime je izgubio pravo na traženje sudske zaštite. Da bi se raspravljalo pitanje osnovanosti tužbenog zahtjeva, uključujući i postupak pred Ustavnim sudom, apelant je morao blagovremeno podnijeti prigovor ili opravdati nemogućnost blagovoremenog podnošenja prigovora, tj. iscrpljivanja pravnih lijekova (vidi mutatis mutandis odluku Ustavnog suda, broj U-22/00 od 22. i 23. juna 2001. godine, tačka 20, objavljenu u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine», broj 25/01 i broj AP-329/05 od 26. aprila 2005. godine). Stoga, Ustavni sud zaključuje da apelant nepodnošenjem prigovora tuženom nije efektivno iscrpio pravne lijekove, te redovni sudovi, u postupku koji je okončan osporenim odlukama, nisu mogli meritorno odlučivati o apelantovoj tužbi, jer ista nije ispunjavala formalne uslove tog pravnog lijeka. Prema tome, pošto nije ispunjen uvjet iscrpljivanja svih pravnih lijekova mogućih prema zakonu, apelacija se ne može razmatrati.
9. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Hatidža Hadžiosmanović