Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2225/06 (Ž. S.)

Odluka donesena 11. 03. 2008.

  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Hatidža Hadžiosmanović, Krstan Simić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2225/06

Apelacija

Odluka o dopustivosti

11. 03. 2008.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije Seada Palavrić i Krstan Simić, na sjednici održanoj 11. marta 2008. godine, u predmetu broj AP-2225/06, rješavajući apelaciju Žarka Simića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Žarka Simića podnesena zbog neprovođenja rješenja o izvršenju Osnovnog suda u Bijeljini broj I-1646/83, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Žarko Simić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Bijeljine, podnio je 18. jula 2006. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zbog neprovođenja rješenja o izvršenju Osnovnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj I-1646/83.

2. S obzirom da apelant nije uz apelaciju dostavio potrebnu dokumentaciju, nego je predložio da Ustavni sud izvrši uvid u spis Osnovnog suda, Ustavni sud je od Osnovnog suda tražio da se izjasni na navode apelacije i da Ustavnom sudu dostavi relevantnu dokumentaciju.

3. Osnovni sud je 14. avgusta 2006. godine dostavio svoj odgovor na apelaciju uz koji je priložio i traženu dokumentaciju. U odgovoru se navodi da je pred tim sudom vođen postupak po tužbi apelanta protiv Neđe Tekića zbog smetanja posjeda prava služnosti puta uz prijedlog za donošenje privremene mjere kojom bi tuženom bilo naloženo da zakopa šanac preko puta kojim se apelant kao tužilac koristi.

4. Predmet je evidentiran pod brojem P-893/80. Osnovni sud je donio rješenje o privremenoj mjeri broj P-893/80 od 4. novembra 1980. godine, koje je prinudno izvršeno rješenjem o izvršenju broj I-2620/81 od 23. novembra 1985. godine, tako što je apelant uveden u posjed prava služnosti spornog puta

5. Zbog ponovnog smetanja posjeda Osnovni sud je usvojio prijedlog apelanta, kao tražioca izvršenja i donio rješenje broj I-1646/83 od 14. novembra 1990. godine, koje je potvrđeno rješenjem broj I-1646/83 od 6. marta 1991. godine i izvršeniku naložio da zakopa šanac na spornom putu pod prijetnjom izricanja novčane kazne.

6. Prvostepeni sud je donio rješenje broj P-893/80 od 21. januara 1985. godine, kojim je tužbeni zahtjev apelanta odbijen. Na to rješenje apelant je izjavio žalbu, povodom koje je Okružni sud u Tuzli rješenjem broj Gž-1726/86 od 11. decembra 1986. godine ukinuo prvostepeno rješenje i predmet je vraćen na ponovni postupak.

7. Predmet je zaveden pod novim brojem P-195/87. Privremena mjera je ukinuta rješenjem Osnovnog suda broj P-195/87 od 7. februara 1991. godine, koje je ukinuto rješenjem Višeg suda u Tuzli broj Gž-906/91 od 16. maja 1991. godine i predmet vraćen na ponovni postupak.

8. U ponovnom postupku doneseno je rješenje Osnovnog suda broj P-939/91 od 14. oktobra 1991. godine, koje je potvrđeno rješenjem Višeg suda u Bijeljini broj Gž-127/92 od 16. oktobra 1992. godine, kojim je tužbeni zahtjev apelanta odbijen i time je postupak pravosnažno okončan.

9. Osnovni sud dalje ističe, nasuprot navodima apelacije, da apelant nije imao pravosnažnu presudu, kao izvršnu ispravu kojom bi stekao osnov za pokretanje izvršnog postupka. Jedino što je imao je rješenje o privremenoj mjeri, broj P-893/80 od 4. novembra 1980. godine, koje je donijeto u toku preliminarnog ispitivanja osnovanosti tužbenog zahtjeva, nakon održanog pripremnog ročišta. Na osnovu tog rješenja je i pokrenut izvršni postupak koji je predmet apelacije. Privremena mjera je ukinuta rješenjem tog suda broj P-195/87 od 7. februara 1991. godine i time je definitivno prestala da postoji izvršna isprava koja je predstavljala osnov za vođenje predmetnog izvršnog postupka.

10. Pored toga parnični postupak, u kome je donesena predmetna privremena mjera okončan je 16. oktobra 1992. godine, donošenjem drugostepenog rješenja kojim je odbijen tužbeni zahtjev apelanta, tako da nema nikakvog osnova za bilo kakvo podnošenje apelacije 2006. godine.

11. Ustavni sud je 25. januara 2008. godine proslijedio odgovor Osnovnog suda apelantu i pozvao ga da se izjasni na navode iz odgovora na apelaciju, te da navede broj i datum presude na čije se neizvršenje žali, budući da iz odgovora Osnovnog suda proizilazi da je izvršna isprava u predmetnom izvršnom postupku bilo rješenje o privremenoj mjeri broj P-893/80 od 4. novembra 1980. godine, koje je ukinuto rješenjem broj P-195/87 od 7. februara 1991. godina, a ne pravosnažna presuda.

12. Apelant nije u ostavljenom roku dostavio svoje izjašnjenje na navedene okolnosti, niti je ponudio dokaze kojim bi argumentovao svoje navode iz apelacije.

13. Apelant u apelaciji navodi da je kao tužilac podnio tužbu Osnovnom sudu još 1980. godine, koja je usvojena, pravosnažnom presudom, koja predstavlja izvršnu ispravu u postupku izvršenja pod brojem I-1646/83. Navodi da je od podnošenja tužbe do podnošenja apelacije prošlo 26 godina, a da postupak nije okončan zbog čega trpi ogromnu štetu, čime je povrijeđeno i njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

14. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

„ Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.»

15. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-

Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/) kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

16. Ustavni sud je utvrdio da je apelant iznio niz neargumentovanih navoda koji su očigledno u suprotnosti sa navodima Osnovnog suda iz odgovora na apelaciju i relevantnom dokumentacijom koju je Osnovni sud priložio uz svoj odgovor. Budući da apelant u ostavljenom roku nije dao svoje izjašnjenje na ove navode, niti je ponudio dokaze da postoji pravosnažna presuda čije izvršenje nije okončano u razumnom roku, Ustavni sud u cjelini prihvata navode Osnovnog suda kao tačne i zaključuje da navodi apelacije ni na koji način ne ukazuju na to da apelant ima «opravdan zahtjev», odnosno da je žrtva kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine na koja se pozvao. Ustavni sud stoga zaključuje da su apelantovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

17. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

18. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Hatidža Hadžiosmanović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2225/06 (Ž. S.) | Sudska praksa | Aktio