Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-553/08 (S. V.)
Odluka donesena 11. 03. 2008.
- Privremena mjera - odbijena
Sastav suda
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-553/08
Apelacija
Odluka o privremenoj mjeri
11. 03. 2008.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Malom vijeću, u sastavu: predsjednica Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić, na sjednici održanoj 11. marta 2008. godine, u predmetu broj AP-553/08, rješavajući zahtjev Slaviše Vukovića za donošenje privremene mjere, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 5. i člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je
ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI
Odbija se kao neosnovan zahtjev Slaviše Vukovića za donošenje privremene mjere.
OBRAZLOŽENJE
1. Slaviša Vuković (u daljnjem tekstu: apelant) iz Prnjavora, kojeg zastupa Milan Romanić, advokat iz Banja Luke, podnio je, 16. februara 2008. godine, Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Rješenja Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH), broj Kž-4/08 od 1. februara 2008. godine, i Rješenja Suda BiH, broj Kv-02/08 od 16. januara 2008. godine. Apelant je u apelaciji podnio i zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi mu Ustavni sud ukinuo pritvor i pustio ga na slobodu.
2. Rješenjem Okružnog suda Doboj (u daljnjem tekstu: Okružni sud) apelantu je određen pritvor Rješenjem, broj 013-0-Kpp-07-000 040 od 19. decembra 2007. godine, zbog osnova sumnje da je zajedno sa još jednim licem, izvršio krivično djelo trgovine ljudima radi vršenja prostitucije iz člana 198. stav. 4. u vezi sa st. 1. i 2. Krivičnog zakona Republike Srpske. U obrazloženju navedenog rješenja Okružni sud je kao razloge za određivanje pritvora iz člana 189. stav 1. tačka g. Zakona o krivičnom postupku, naveo da je apelant osumnjičen za krivično djelo za koje se može izreći kazna zatvora od deset godina ili teža kazna, da krivično djelo za koje je apelant osumnjičen izaziva revolt građana, jer je u dužem vremenskom periodu vrbovao maloljetna lica radi vršenja prostitucije i uzimao novac za seksualne usluge koje su maloljetnice pružale, da bi na slobodi mogao i dalje vršiti pritisak na maloljetnice i njihove porodice kojima je i ranije upućivao poruke prijetečeg sadržaja
3. Protiv navedenog rješenja Okružnog suda apelant je izjavio žalbu Okružnom sudu koji je Rješenjem, broj 013-0-Kv-07-000 070 od 21. decembra 2007. godine, odbio žalbu apelanta i potvrdio prvostepeno rješenje navodeći da su razlozi za određivanje pritvora pravilno utvrđeni i da je odluka o pritvoru zasnovana na zakonu. Pored toga, u obrazloženju se navodi da nije saslušan veliki broj svjedoka i da postoje realni razlozi za bojazan kako bi apelant mogao ometati krivični postupak uticajem na svjedoke.
4. Tužilaštvo Bosne i Hercegovine je, 14. januara 2008. godine, u skladu sa svojom nadležnošću, podnijelo prijedlog za produženje pritvora apelantu. Odlučujući o ovom prijedlogu Sud BiH je Rješenjem, broj Kv- 02/08 od 16. januara 2008. godine, apelantu produžio pritvor u trajanju od dva mjeseca, nakon što je 16. januara 2008. godine održao sjednicu na kojoj je data mogućnost i apelantu da se izjasni o prijedlogu Tužilaštva Bosne i Hercegovine. U obrazloženju Rješenja Sud BiH navodi da postoje naročite okolnosti koje ukazuju na bojazan da će apelant boravkom na slobodi ometati krivični postupak uticajem na svjedoke, da bi mogao međusobno uticati sa drugim osumnjičenim na izlaganje odbrane, da se radi o krivičnom djelu koje je izazvalo teške posljedice jer su oštećene maloljetna lica, da je za krivično djelo za koje je apelant osumnjičen predviđena kazna zatvora od najmanje pet godina i da bi apelant mogao vršiti uticaj na oštećene.
5. Protiv navedenog Rješenja Suda BiH, apelant je izjavio žalbu Sudu BiH koji je Rješenjem, broj Kž-4/08 od 1. februara 2008. godine, žalbu odbio i potvrdio prvostepeno Rješenje Suda BiH, broj Kv-
02/08 od 16. januara 2008. godine, prihvatajući kao osnovane i zakonite razloge za produženje pritvora.
6. Nezadovoljan ishodom žalbenog postupka apelant je podnio apelaciju Ustavnom sudu. U apelaciji, detaljno analizirajući rješenja kojima mu je određen i produžen pritvor, kao i rješenje kojim je odbijena njegova žalba protiv rješenja o produženju pritvora. Apelant smatra da u osporenim rješenjima nisu analizirani i obrazloženi razlozi na osnovu kojih su odluke donesene, te da se kao valjana ne mogu prihvatiti obrazloženja koja su data, jer su stereotipna i neuvjerljiva. Posebno navodi da ne postoji mogućnost da utiče na oštećene koje ne poznaje, da se one nalaze u sigurnoj kući i da su već dale iskaze u tužilaštvu, da naročite okolnosti koje utiču na određivanje pritvora nisu ni navedene, ni obrazložene, te da je Sud BiH u nedostatku konkretnih razloga, postupio proizvoljno i na taj način povrijedio njegovo pravo na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno člana 5. st. 1. i 3. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija).
7. Pri ispitivanju osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»
Član 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda glasi: «Malo vijeće može, na zahtjev podnosioca zahtjeva ili apelanta, odrediti strankama svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka.»
8. Ustavni sud naglašava da donošenje privremene mjere ima smisla i opravdanje jedino u situaciji kada šteta, čiji je nastanak nedvosmisleno naznačen u apelaciji i priloženim dokazima, može biti spriječena ili ograničena uvođenjem privremenih mjera.
9. Razlozi koje Ustavni sud uvažava pri usvajanju ili neusvajanju zahtjeva za donošenje privremene mjere mogu biti različiti od razloga koje Ustavni sud uvažava pri odlučivanju o apelaciji. Razlozi i dokazi koje je apelant naveo u pogledu navodnih kršenja ustavnih prava ne mogu se analogno primijeniti pri odlučivanju o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere. Stoga, apelant mora posebno obrazložiti i dokazati zašto traži donošenje privremene mjere.
10. Ustavni sud podsjeća da je pravo na slobodu ličnosti i druga prava koja iz njega proizilaze, zaštićeno članom II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 5. Evropske konvencije i da predstavlja jedno od najvažnijih prava svake osobe. Međutim, nadležni organi, u toku postupka imaju pravo da u skladu sa pozitivnopravnim propisima, liše osobu ovog prava. U takvim okolnostima, Ustavni sud može preispitivati opravdanost lišavanja ovog prava, ukoliko apelant, u postupku pred Ustavnim sudom, dokaže da je do lišavanja došlo suprotno Ustavu Bosne i Hercegovine i Evropske konvencije, o čemu apelant mora pružiti dokaze za svoje tvrdnje. Međutim, lice koje se bez valjanog osnova poziva na ovo pravo, sa zahtjevom da se obustavi izvršenje mjere pritvora izrečene u zakonitom postupku, ne može tražiti obustavu izvršenja te mjere.
11. Nadalje, apelant u apelaciji nudi navode, činjenice i dokaze kojim potkrepljuju svoje tvrdnje o navodnom kršenju ustavnog prava i prava iz Evropske konvencije na slobodu i sigurnost. Međutim, apelant ne nudi nikakve argumente u prilog zahtjevu za donošenje privremene mjere, odnosno, ne navodi konkretne razloge, činjenice i dokaze iz kojih bi se moglo zaključiti da bi nedonošenjem privremene mjere nastupile posljedica i šteta koja se ne bi mogla nadoknaditi, a koje bi trebalo spriječiti donošenjem privremene mjere. Apelant smatra da njegovi navodi o kršenju navedenog ustavnog prava predstavljaju dovoljan osnov i razlog za donošenje privremene mjere. Međutim, Ustavni sud prilikom odlučivanja o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere cijeni druge razloge, a ne razloge koji se suštinski odnose na meritum apelacije, ne prejudicirajući pri tome ishod postupka o apelaciji. Stoga, navodi o kršenju ustavnih prava, bez obzira koliko ozbiljna pitanja pokretali, ne mogu predstavljati, sami po sebi, argumente za donošenje privremene mjere, niti opravdavaju postavljeni zahtjev za donošenje tražene privremene mjere. Apelant, kao što je već rečeno, u suštini nije ponudio razloge i dokaze koji bi Ustavnom sudu bili dovoljni i zadovoljavajući da bi usvojio zahtjev za privremenu mjeru, odnosno koji bi ukazali da bi donošenjem takve privremene mjere bile spriječene eventualne nenadoknadive štetne posljedice koje su u suprotnosti za zakonitim ciljem. Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere neosnovanim.
12. Na osnovu izloženog, odlučeno je kao u dispozitivu ove odluke.
13. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri ni u kom slučaju ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu, predmetne apelacije.
14. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Hatidža Hadžiosmanović