Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-585/08 (V. P.)

Odluka donesena 11. 03. 2008.

  • Privremena mjera - odbijena
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Hatidža Hadžiosmanović

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-585/08

Apelacija

Odluka o privremenoj mjeri

11. 03. 2008.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine, u Malom vijeću, u sastavu: Hatidža Hadžiosmanović, predsjednica, Miodrag Simović i Valerija Galić, potpredsjednici, na sjednici održanoj 11. marta 2008. godine, u predmetu broj AP-585/08, rješavajući zahtjev Vukosave Popović, za donošenje privremene mjere, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 5. i člana 77. stav

1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je

ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI

Odbija se zahtjev Vukosave Popović za donošenje privremene mjere, kao neosnovan.

OBRAZLOŽENJE

1. Vukosava Popović (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Banja Luke, podnijela je, 22. februara 2008. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda Banja Luka (u daljnjem tekstu: Okružni sud), broj 011-0-Gž-07-002126 od 15. januara 2008. godine. Apelantica je zatražila da Ustavni sud donese privremenu mjeru kojom će odložiti izvršenje pravosnažne presude Okružnog suda dok ne donese odluku o apelaciji.

2. Presudom Osnovnog suda Banja Luka (u daljnjem tekstu: Osnovni sud), broj P-1756/00 od 21. maja 2007. godine, odbijen je tužbeni zahtjev Janka Trivića (u daljnjem tekstu. tužitelj), kojim je tražio da sud obaveže apelanticu da mu na ime građevinskih ulaganja u stanu isplati iznos od 16.131,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom od 1. januara 1994. godine i troškovima postupka. Istom presudom odbijena je apelantica sa protivtužbenim zahtjevom kojim je tražila da joj tužitelj ne ime neosnovanog bogaćenja isplati iznos od 36.200,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom od dana podnošenja protivtužbe pa do isplate.

3. Odlučujući o žalbi koju je na prvostepenu presudu izjavio tužitelj, Okružni sud je Presudom, broj 011-0-Gž-07-002126 od 15. januara 2008. godine, žalbu tužioca djelimično uvažio i osporenu presudu preinačio tako što je obavezao apelanticu da tužitelju na ime ulaganja u predmetni stan koji se nalazi u Banja Luci, Ul. Srpskih dobrovoljaca broj 69, isplati iznos od 7.324,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom od 21. augusta 2002. godine kao dana predaje u posjed pa do isplate, te da mu na ime troškova postupka naknadi iznos od 1.941,75 KM dok se po preostalom odbijajućem dijelu do traženog iznosa žalba odbija i osporena presuda potvrđuje. U odnosu na žalbu apelantice protiv opomene za taksu od 21. maja 2007. godine, Okružni sud je žalbu odbacio kao nedozvoljenu.

4. U obrazloženju presude Okružni sud navodi da je prvostepeni sud našao utvrđenim da je apelantica bila raniji nosilac stanarskog prava na spornom stanu, a da je tužitelj bio privremeni korisnik stana na osnovu rješenja Opštine Banja Luka od 29. septembra 1993. godine i da je stan koristio do 21. augusta 2002. godine kada je rješenjem Ministarstva za izbjeglice i raseljena lica, Odsjek Banja Luka stan vraćen u posjed apelantici. Okružni sud dalje navodi da je među strakama nesporno da je tužilac vršio ulaganja u stan, međutim apelantica smatra da su ulaganja bila nepotrebna i da je tužitelj to radio u cilju pregrađivanja i prilagođavanja stana svojim potrebama. Okružni sud ističe da iz razloga prvostepene presude proizilazi da sud zaključuje da se u konkretnom slučaju radi o poslovodstvu bez naloga u smislu člana 223. Zakona o obligacionim odnosima, jer je tužilac vršio radove u stanu koji je vlasništvo Grada Banja Luke, a nije imao odobrenje vlasnika za poslove ulaganja i popravki, te zaključuje da se prema vrsti izvedenih radova ne radi o radovima koji po svojoj prirodi predstavljaju neophodna i korisna ulaganja u cilju otklanjanja štete. U pogledu protivtužbenog zahtjeva apelantice, Okružni sud primjećuje da je prvostepeni sud zaključio da apelantica saglasno principu pravila o teretu dokazivanja nije dokazala svoja potraživanja. Okružni sud dalje ukazuje da prema odredbi člana 27.a) Zakona o korištenju napuštene imovine, lice čije je pravo privremenog korištenja ili stanarsko pravo prestalo prema članu 2 tog zakona a koje je uložilo svoja lična sredstva na ime neophodnih troškova u stanu, ima pravo tražiti povrat tih sredstava prema Zakonu o obligacionim odnosima. U konkretnom slučaju, nastavlja dalje sud, nesporno je da je predmetni stan u vrijeme kada je apelantica kao predratni nosilac stanarskog prava stan napustila 1993. godine, dodjeljen tužitelju koji je zaključio ugovor o korištenju stana i u isti uselio i koristio sve do iseljenja tj. do 21, augusta 2002. godine. Dakle, zaključuje sud, tužitelj je imao pravni osnov i bio je savjesni korisnik sve do momenta kada je stan saglasno odredbama Zakona o korištenju napuštene imovine vraćen u posjed apelantici. Sljedom iznesenog, a pazeći po službenoj dužnosti na pravilnu primjenu materijalnog prava, ovaj sud ističe da zahtjev tužitelja za naknadu uloženih sredstava u stan se ima cijeniti sa aspekta odredbi čl. 214. i 215. Zakon o obligacionim odnosima (sticanje bez onova), a ne člana 223. Zakona o obligacionim odnosima (poslovodstvo bez naloga) kako je to pogrešno zaključio prvostepeni sud. Okružni sud zaključuje da je zahtjev tužioca osnovan jer je kao savjestan posjednik imao pravo na naknadu nužnih i korisnih troškova za održavanje stana u mjeri u kojoj je povećana vrijednost stana, shodno odredbama člana 38. st. 3. i 4. Zakona o osnovnim svojinsko pravnim odnosima. Također, Okružni sud navodi da je u smislu člana 229. stav 2. Zakona o parničnom postupku, drugačijom ocjenom dokaza koji su izvedeni pred prvostepenim sudom utvrdio koji su nužni i korisni radovi koje je tužilac obavio u stanu, te time i povećao njegovu vrijednost te u tom dijelu preinačio prvostepenu presudu i dosudio tužitelju iznos od 7.324,00 KM. Na kraju u odnosu na žalbu apelantice koja se odnosi na dostavljanje naloga da plati taksu, Okružni sud navodi da poziv za plaćanje takse nema karakter odluke, pa se protiv takve radnje suda ne može izjaviti žalba, te je ista odbačena kao nedozvoljena.

5. Apelantica smatra da joj je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu iz čl. II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine odnosno člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantica se žali na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje te pogrešnu i proizvoljnu primjenu procesnog i materijalnog prava. Apelantica navodi da je sud očigledno proizvoljno ocjenio dokaze i ističe da nije imala sredstava za angažovanje stručnog lica, te smatra da je sud po službenoj dužnosti trebao izvesti one dokaze koji su bili neophodni za donošenje pravilne odluke. Također, apelantica navodi da je drugostepeni sud preinačio presudu na njenu štetu bez rasprave i bez mogućnosti da pred tim sudom brani svoje interese, jer je prihvatio dokaz druge strane u vidu predračuna radova Perice Trivića, koji nije ni vještak, te proizvoljno dosudio iznos manji od 10.000,00 KM samo da bi se njoj uskratilo pravo na podnošenje revizije. Na kraju ističe da sud nije naveo jasno i uvjerljivo obrazloženje za svoju odluku, te nije cijenio dokaze provedene u pstupku koji idu u njenu korist.

6. Pri ispitivanju osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»

Član 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda glasi: «Malo vijeće može, na zahtjev podnosioca zahtjeva ili apelanta, odrediti strankama svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka.»

7. Ustavni sud naglašava da donošenje privremene mjere ima smisla i opravdanje jedino u situaciji kada šteta, čiji je nastanak nedvosmisleno naznačen u apelaciji i priloženim dokazima, može biti spriječena ili ograničena uvođenjem privremenih mjera.

8. Razlozi koje Ustavni sud uvažava pri usvajanju ili neusvajanju zahtjeva za donošenje privremene mjere mogu biti različiti od razloga koje Ustavni sud uvažava pri odlučivanju o apelaciji. Razlozi i dokazi koje je apelantica navela u pogledu navodnih kršenja ustavnih prava, ne mogu se analogno primijeniti pri odlučivanju o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere. Stoga, apelantica mora posebno obrazložiti i dokazati zašto traži donošenje privremene mjere.

9. Iz navoda apelacije proizilazi da apelantica predlaže da Ustavni sud donese privremenu mjeru kojom će naložiti odgodu izvršenja pravosnažne presude do donošenja odluke Ustavnog suda o apelaciji, da ne bi nastala za nju neprocjenjiva šteta.

10. Ustavni sud je u brojnim odlukama ukazao da pravo na izvršenje pravosnažne presude predstavlja dio prava na «pristup sudu» što je neodvojiv element prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije ( vidi Ustavni sud, odluka broj AP-288/03 od 17 decembra 2004. godine, broj AP-464/04 od 17. februara 2005. godine i broj AP-

774/04 od 20. decembra 2005. godine). Stoga, zahtjev za donošenje privremene mjere kojom se traži odlaganje izvršenja pravosnažne presude, mora imati jasne i argumentovane razloge iz kojih bi Ustavni sud nesumnjivo zaključio da je neophodno i opravdano da se napravi izuzetak od navedenog stava. Apelantica nije ponudila takve razloge niti dokaze koji bi Ustavnom sudu bili dovoljni da bi donio takvu privremenu mjeru, odnosno koji bi ukazivali da bi donošenjem takve privremene mjere bile spriječene eventualne nenadoknadive štetne posljedice koje su u suprotnosti sa zakonitim ciljem. Na osnovu izloženog Ustavni sud smatra zahtjev apelantice za donošenje privremene mjere neosnovanim.

11. Na osnovu izloženog odlučeno je kao u dispozitivu ove odluke.

12. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri ni u kom slučaju ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu, predmetne apelacije.

13. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Hatidža Hadžiosmanović

Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-585/08 (V. P.) | Sudska praksa | Aktio