Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-804/06 (A. Đ., S. Đ., Z. K., M. Z., S. Đ. i drugi)
Odluka donesena 29. 03. 2008.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Vlasničko-pravni odnosi
- Eksproprijacija
- Šta se ne smatra imovinom
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović, Krstan Simić, Tudor Pantiru, Constance Grewe
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-804/06
Apelacija
Odluka o meritumu
29. 03. 2008.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu u predmetu broj AP 804/06, rješavajući apelaciju Asima Đuherića i dr., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 4. tačka 9, člana 59. stav 2. alineja 2. i člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), u sastavu:
Hatidža Hadžiosmanović, predsjednica
Miodrag Simović, potpredsjednik
Valerija Galić, potpredsjednica
Tudor Pantiru, sudija
Mato Tadić, sudija
Constance Grewe, sutkinja
Seada Palavrić, sutkinja
Krstan Simić, sudijana sjednici održanoj 29. marta 2008. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbijaju se kao neosnovane apelacije Asima Đuherića, Zekije Đuherić, Sejde Đuherić, Hilme Đuherića, Zahida Kremića, Fadila Žilića, Refije Đuherić, Fahira Žilića, Teufika Kremića, Sejada Kremića, Šefika Kremića, Saliha Hadžića, Emine Hadžić, Nermina Ahmića, Mustafe Bekrića, Mirsada Halilovića, Mustafe Karamehića, Mirsada Halilovića, Mustafe Karamehića, Hanife Bečić, Senada Hedžića, Mejre Đuherić, Hajre Smajlovića, Hasana Vošanovića, Mirsade Huskić, Fahira Hedžića, Ibrahima Pujagića, Ismete Huskić, Mulije Odobašić, Fahira Hedžića, Šahzudina Žilića, Nazifa Halilovića, Mulije Odobašić, Šahzudina Huskića, Esada Huskića, Hilme Đuherića, Mejre Đuherić, Ferhata Huskića i Have Hedžić, podnesene protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj Rev-236/04 od 27. juna 2006. godine, Presude Okružnog suda u Doboju broj Gž-344/04 od 22. juna 2004. godine, Presude Osnovnog suda u Doboju broj P-760/02 od 29. aprila 2004. godine i Presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj U-599/05 od 25. oktobra 2006. godine.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Asima Đuherića, Safeta Đuherića, Zahida Kremića, Mehe Zečevića, Sejde Đuherić, Hajre Smajlovića, Fadila Žilića, Refije Đuherić, Emine Žilić, Fikrete Karanuhić, Salihe Hodžić, Emine Hodžić, Mulije Odobašić, Ibrahima Hodžića, Senada Hedžića, Mejre Zuherić, Fadila Hadžića, Junuza Đuherića, Hasana Vošanovića, Hilme Zuherića, Reufika Kremića, Senada Kremića, Šefika Kremića, Šahzudina Žilića, Redže Zećevića, Mirsada Kotorića, Murisa Sivčevića i Ahmeta Hodžića, podnesena protiv Rješenja Okružnog suda u Doboju broj U-89/05 od 6. decembra 2005. godine, zbog toga što je, ratione materiae, inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine. Odluku objaviti u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine», «Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine», «Službenom glasniku Republike Srpske» i «Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine».
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. Asim Đuherić, Safet Đuherić, Zahid Kremić, Meho Zečević, Sejdo Đuherić, Hajro Smajlović, Fadil Žilić, Refija Đuherić, Emina Žilić, Fikreta Karanuhić, Saliha Hodžić, Emina Hodžić, Mulija Odobašić, Ibrahim Hodžić, Senad Hedžić, Mejra Zuherić, Fadil Hadžić, Junuz Đuherić, Hasan Vošanović, Hilmo Zuherić, Reufik Kremić, Senad Kremić, Šefik Kremić, Šahzudin Žilić, Redžo Zećević, Mirsad Kotorić, Muris Sivčević i Ahmet Hodžić (u daljnjem tekstu: apelanti), svi iz Kotorskog, koje zastupa Zijad Mehmedagić, advokat iz Doboja, podnijeli su 9. marta 2006. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Okružnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj U-89/05 od 6. decembra 2005. godine. Apelanti su podnijeli 11. septembra 2006. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj Rev-236/04 od 27. juna 2006. godine, Okružnog suda broj Gž-344/04 od 22. juna 2004. godine i Osnovnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj P-760/02 od 29. aprila 2004. godine. Apelanti su, također, podnijeli zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud zabranio Vladi Republike Srpske i Općini Doboj donošenje odluke o izuzimanju i raspolaganju spornog zemljišta, «na način na koji je to vršeno diskriminacijom prema nacionalnoj osnovi». Apelanti su, također, podnijeli 27. decembra 2006. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj U-599/05 od 25. oktobra 2006. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. S obzirom na to da je Ustavnom sudu dostavljeno više apelacija iz njegove nadležnosti, koje se tiču istog činjeničnog i pravnog osnova, Ustavni sud je, u skladu sa članom 31. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio odluku o spajanju predmeta u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP 804/06. Spojene su sljedeće apelacije: AP-804/06, AP-2636/06 i AP-23/07.
3. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Okružnog suda, Osnovnog suda, i učesnika u postupku, Općine Doboj, koju zastupa Republičko javno pravobranilaštvo, Kancelarija u Doboju (u daljnjem tekstu: prvotužena), te od Vlade Republike Srpske, koju zastupa Kancelarija za zastupanje Vlade Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vlada RS), i advokata Siniše Đorđevića iz Doboja, koji je u postupku okončanom osporenom presudom zastupao 125 fizičkih lica, svi iz Kotorskog, kojima je odlukom prvotužene dodijeljeno sporno zemljište (u daljnjem tekstu: trećetuženi) zatraženo je 24. oktobra 2006. godine dostavljanje odgovora na apelaciju od 11. septembra 2006. godine.
4. Vrhovni sud je 3. novembra 2006. godine dostavio odgovor na navedenu apelaciju, Okružni sud 9. novembra 2006. godine, a Osnovni sud je dostavio odgovor na apelaciju 8. novembra 2006. godine. Prvotužena je dostavila odgovor na apelaciju 13. novembra 2006. godine, Vlada RS 6. novembra 2006. godine, a trećetuženi nije dostavio odgovor na apelaciju.
5. Ustavni sud je na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, 5. januara 2007. godine zatražio odgovore na apelaciju od 27. decembra 2006. godine od Okružnog suda u Banjoj Luci i Vlade RS.
6. Okružni sud u Banjoj Luci je dostavio odgovor na navedenu apelaciju 26. januara 2007. godine, a Vlada RS 25. januara 2007. godine.
7. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju od 11. septembra 2006. godine su dostavljeni apelantima 17. novembra 2006. godine, a odgovori na apelaciju od 27. decembra 2006. godine dostavljeni su apelantima 6. novembra 2007. godine.
III. Činjenično stanje
8. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
Postupak u predmetu okončanom Presudom Okružnog suda broj U-89/05 od 6. decembra 2005. godine
9. Odlukom prvotužene broj 01-012-2-14-2/00 od 23. marta 2000. godine usvojeni su planovi parcelacije za lokalitete Bukovica Velika i Trnovo I i II kod Kotorskog u općini Doboj.
10. Apelanti su Okružnom sudu podnijeli tužbu radi poništenja navedene odluke, osporavajući njezinu zakonitost.
11. Okružni sud je, postupajući prema tužbi apelanata protiv tužene, donio Presudu broj U-9/02 od 4. februara 2003. godine kojom je poništen akt tužene o usvajanju planova parcelacije na lokalitetu Velika Bukovica i Trnovo I i II kod Kotorskog, broj 01-012-2-12/00 od 23. marta 2000. godine.
12. Odlučujući o zahtjevu tužene za izvanredno preispitivanje Presude Okružnog suda broj U-9/02 od 4. februara 2003. godine, Vrhovni sud Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) je Presudom broj Uvl-10/03 od 29. juna 2005. godine uvažio zahtjev, ukinuo osporenu presudu i predmet vratio na ponovni postupak. U obrazloženju se ističe da je osporenom presudom došlo do povrede pravila postupka i povrede materijalnog prava, jer je izostala ocjena pravne prirode osporenog akta, a s tim u vezi i stranačke uloge apelanata kao tužioca u ovom sporu. Također se ističe da se iz obrazloženja osporene presude ne vidi povreda bilo kakvog prava tužilaca ili njihovog ličnog, neposrednog interesa zasnovanog na zakonu, a to je uvjet za pravo pokretanja upravnog spora i time njihovu aktivnu legitimaciju u upravnom sporu.
13. U ponovnom postupku, postupajući prema uputstvima Vrhovnog suda, Okružni sud je donio Rješenje broj U-89/05 od 6. decembra 2005. godine kojim je tužba tužilaca u predmetnoj pravnoj stvari odbačena. U obrazloženju rješenja se navodi da je osporeni akt tužena donijela na osnovu ovlaštenja iz člana 12. Zakona o lokalnoj samoupravi («Službeni glasnik Republike Srpske» broj 35/99), a kojim je propisano, između ostalog, da Skupština općine donosi odluke i druge opće akte. Također se ukazuje da je odredbom člana 26. stav 1. Zakona o uređenju prostora («Službeni glasnik RS» br. 19/96, 25/97 i 10/98), kao važećeg zakona u vrijeme donošenja osporene odluke tužene, propisano da se parcelacija vrši na osnovu regulacionog plana i urbanističkog projekta i utvrđuje planom parcelacije, koja je njihov sastavni dio, kao i da plan parcelacije donosi Skupština općine u skladu s namjenom površina utvrđenih urbanističkim, odnosno prostornim planom. Odredbom člana 32. stav 3. Zakona o uređenju prostora, važećeg u vrijeme donošenja osporene odluke tužene, propisano je da su regulacioni planovi i urbanistički projekti tehničko-regulativni planski dokumenti na osnovu kojih se prostor privodi trajnoj namjeni. Stoga je Okružni sud zaključio da je, prema svojoj pravnoj prirodi, odluka tužene o usvajanju planova parcelacije opći pravni akt urbanističko-planske regulative, a ne upravni akt iz člana 6. Zakona o upravnim sporovima («Službeni glasnik RS» broj 12/94). Kako je utvrđeno da osporeni akt nije upravni akt, tužba je odbačena kao nedopuštena na osnovu člana 29. stav 1. tačka 2, a u vezi sa stavom 2. Zakona o upravnim sporovima kojim je propisano da će sud rješenjem odbaciti tužbu u svakom stadiju postupka ako utvrdi da akt koji se tužbom osporava nije upravni akt.
Činjenice u predmetu okončanom Presudom Vrhovnog suda broj Rev-236/04 od 27. juna 2006. godine
14. U periodu od 1962. do 1965. godine Komisija za arondaciju Skupštine općine Doboj je provela postupak arondacije nekretnina na području Kotorskog, općina Doboj, i njihovog izuzimanja od dotadašnjih vlasnika, za koje apelanti tvrde da su njihovi pravni prednici, u korist zemljoradničke zadruge «Johovac», čiji je pravni sljednik ZZ «Bosnakop» Doboj (u daljnjem tekstu: drugotužena). Postupak arondacije je okončan donošenjem pravosnažnih rješenja o arondaciji.
15. U katastarskoknjižnim evidencijama od 1967. godine sve su sporne nekretnine uknjižene kao društveno vlasništvo u korist drugotužene, odnosno njezinog pravnog prednika, kao korisnika arondacije. U zemljišnoknjižnoj evidenciji većina spornih nekretnina je, također, uknjižena kao društveno vlasništvo u korist drugotužene, dok je manji dio predmetnih nekretnina uknjižen na ime fizičkih lica, a samo jedna na ime nekog od apelanata i to Ismete Huskić koja je upisana kao suvlasnica na jednoj od spornih parcela u dijelu 21/3200.
16. Odlukom Vlade RS od 15. marta 2000. godine utvrđen je opći interes da se na lokalitetu Velika Bukovica, Trnovo I i II kod Kotorskog, gdje se nalaze i predmetne nekretnine, izgradi izbjegličko naselje, pa da se u tu svrhu može izvršiti potpuna i nepotpuna eksproprijacija nekretnina prema projektu koji je sastavni dio te odluke. Navedena odluka donesena je na osnovu ovlaštenja Vlade RS iz čl. 2. i 19. Zakona o eksproprijaciji («Službeni glasnik Republike Srpske» br. 8/96, 9/96 i 15/96) koji kao jedan od osnova za utvrđenje općeg interesa za eksproprijaciju nekretnina predviđa «izgradnju stanova kojima se rješavaju stambene potrebe izbjeglica, raseljenih lica i drugih socijalno ugroženih lica».
17. Odlukom prvotužene broj 01-012-2-14-2/00 od 23. marta 2000. godine usvojen je plan parcelacije za lokalitet Velika Bukovica, Trnovo I i II kod Kotorskog.
18. Ugovorom o poravnanju u postupku eksproprijacije, odnosno administrativnog prijenosa prava korištenja sa drugotužene na prvotuženu od 20. marta 2000. godine, koji je zaključen između Izvršnog odbora prvotužene, kao korisnika eksproprijacije, i drugotužene, kao posjednika nekretnina koje su predmet eksproprijacije, regulirani su uvjeti i način nadoknade za zemljište koje je prema odluci Vlade RS namijenjeno za izgradnju izbjegličkog naselja. Navedeni ugovor je zaključen u upravnom postupku administrativnog prijenosa prava korištenja nekretnina u državnom vlasništvu koji je vođen u skladu sa odredbama Zakona o eksproprijaciji čl. 69-72. pred Republičkom upravom za geodetske i imovinskopravne poslove radi prijenosa prava korištenja sa drugotužene na prvotuženu.
19. Apelanti su 4. aprila 2002. godine podnijeli tužbu Osnovnom sudu kojom su tražili utvrđivanje ništavosti ugovora o poravnanju u postupku eksproprijacije, odnosno administrativnog prijenosa od 20. marta 2000. godine, zaključen između Izvršnog odbora prvotužene, kao budućeg korisnika i drugotužene, kao posjednika predmetnih nekretnina. Tužbom su tražili i da se obavežu prvotužena, drugotužena i trećetuženi da im predaju u posjed nekretnine označene prema zemljišnoknjižnim podacima starog premjera, upisane u zk. ulošcima u k.o. Kotorsko. U obrazloženju tužbenog zahtjeva apelanti su naveli da su vlasnici ili nasljednici vlasnika zemljišta na lokalitetu Velika Bukovica, Trnovo I i II kod Kotorskog, te da su oštećeni, jer u postupku arondacije nisu naplatili naknadu za oduzeto zemljište, niti su dobili drugo odgovarajuće zemljište u zamjenu za oduzeto. Naveli su da su godinama vodili sporove koji nikada nisu pravosnažno okončani i da su niz godina uživali i obrađivali oduzeto zemljište, jer je novoformirana zadruga bila neefikasna i nije vodila računa o obradi zemlje. Smatraju da su Odluka Vlade RS od 15. marta 2000. godine, kojom je utvrđen opći interes da se sporno zemljište dodijeli izbjeglicama i raseljenim licima u svrhu gradnje stambenog naselja, kao i ugovor zaključen 20. marta 2000. godine između prvotužene i drugotužene na osnovu kojeg je drugotužena pristala na eksproprijaciju predmetnog zemljišta i na kompenzaciju koju je ponudila prvotužena, te odluka kojom je sporno zemljište isparcelirano u 175 parcela i dodijeljeno izbjeglicama i raseljenim licima -trećetuženim, donesene suprotno tada važećim propisima u Republici Srpskoj, te odlukama i stavovima ureda Visokog predstavnika za BiH kojima se zabranjuje raspolaganje nekretninama u državnom vlasništvu.
20. Osnovni sud je Presudom broj P-244/02 od 17. juna 2002. godine usvojio tužbene zahtjeve apelanata. U obrazloženju se ističe da je sud u postupku utvrdio da je ugovor zaključen između prvotužene i drugotužene 20. marta 2000. godine suprotan odluci Visokog predstavnika za BiH od 26. maja 1999. godine o zabrani raspolaganja državnom, odnosno društvenom imovinom. Ocijenjeno je, budući da je u junu 2000. godine zatraženo izuzeće od navedene odluke, a koje je dato u decembru 2000. godine, da je ugovor ništav jer je u vrijeme zaključenja ugovora važila zabrana raspolaganja državnom imovinom i usvojen je tužbeni zahtjev. Konstatirano je da su apelanti vlasnici predmetne nekretnine jer je to njihova «očevina i djedovina». Nadalje je navedeno da su tužioci «čekali skoro 40 godina na pravdu» i da je daljnje čekanje potpuno neosnovano i neprihvatljivo.
21. Okružni sud je Presudom broj Gž-499/02 od 5. augusta 2002. godine uvažio žalbe tuženih i preinačio prvostepenu presudu u prvom stavu tako da se odbija tužbeni zahtjev apelanata kao tužilaca o tome da se utvrdi da je ništav ugovor o poravnanju u postupku eksproprijacije od 20. marta 2000. godine, zaključen između prvotužene i drugotužene. Osporena presuda je ukinuta u drugom stavu i predmet je vraćen Osnovnom sud na ponovni postupak. U obrazloženju presude se navodi da je prvostepeni sud pogrešno primijenio materijalno pravo kada je u prvom stavu osporene presude usvojio tužbeni zahtjev tužilaca o tome da poništi ugovor o poravnanju u postupku eksproprijacije od 20. marta 2000. godine zaključen između Izvršnog odbora prvotužene, kao korisnika eksproprijacije, i drugotužene, kao posjednika nekretnina koje su predmet eksproprijacije. Navedeno je da, ako su apelanti kao tužioci vlasnici predmetnih nekretnina, onda svoja prava mogu štititi vlasničkom tužbom i tražiti predaju u posjed predmetnih nekretnina na način i pod uvjetima predviđenim u članu 37. Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima («Službeni list SFRJ» broj 6/80), te da onda ne bi bili ovlašteni da traže poništenje predmetnog ugovora jer bi raspolaganje predmetnim nekretninama onih koji nisu vlasnici bilo ništavo i ne bi prema vlasnicima proizvodilo pravno djelovanje. Pri tome je konstatirano da je u odnosu na predmetne nekretnine vođen administrativni postupak prijenosa prava posjeda u državnom vlasništvu u skladu sa odredbama čl. 69, 71. i 72. Zakona o eksproprijaciji («Službeni glasnik Republike Srpske» br. 8/96, 9/96 i 15/96). Prema odredbi člana 28. stav 1. navedenog zakona, taj postupak vodi nadležni upravni organ u upravnom postupku, pa je zaključeno da apelanti ne mogu u građanskoj parnici pred redovnim sudom osporavati pravilnost i prikladnost provedenog administrativnog prijenosa prava raspolaganja na spornim nekretninama, već zaštitu svojih prava prema tim pitanjima mogu pokušati ostvariti pred nadležnim upravnim organom u upravnom postupku. Navedeno je da je osporena presuda u stavu 2, kojim se nalaže svim tuženim da predaju svim tužiocima predmetne nekretnine, nejasna i neizvršiva, jer među parničnim strankama nije bilo sporno da prvotužena i drugotužena ne drže u posjedu predmetne nekretnine, nego ih drže trećetuženi kojima su kao izbjeglim i raseljenim licima predmetne nekretnine predate u posjed nakon izvršene parcelacije u vidu građevinskih parcela radi izgradnje stambenih objekata. Zaključeno je da je osporena presuda i u odnosu na trećetužene neizvršiva pošto se ni u izreci ni u obrazloženju ne precizira koji tuženi kojem tužiocu trebaju predati koju parcelu. Prvostepeni sud, prema ocjeni Okružnog suda, nije dao u tom dijelu valjane i prihvatljive razloge o ocjeni izvedenih dokaza, već je samo prepisao raspravne zapisnike, ne dajući pri tome bilo kakav komentar, ocjenu i sud, na način propisan članom 8. Zakona o parničnom postupku. Također je u obrazloženju drugostepene presude ocijenjeno da prvostepeni sud nije dao valjane pravne razloge o tome koje materijalno pravo je poslužilo tom sudu za donošenje osporene presude, što predstavlja bitnu povredu postupka, pa se presuda u tom dijelu ne može pravilno ispitati.
22. Osnovni sud je u ponovnom postupku donio Presudu broj P-533/02 od 24. septembra 2002. godine kojom je u cijelosti usvojio tužbeni zahtjev apelanata, pozivajući se u suštini na iste razloge kao i u svojoj Presudi broj P-244/02 od 17. juna 2002. godine.
23. Okružni sud je Presudom broj Gž-671/02 od 21. novembra 2002. godine uvažio žalbe tuženih, prvostepenu presudu u prvom stavu izreke ukinuo zbog pravosnažno presuđene stvari, budući da je tužbeni zahtjev apelanata o utvrđivanju ništavosti ugovora o poravnanju u postupku eksproprijacije od 20. marta 2000. godine zaključen između prvotužene i drugotužene pravosnažno odbijen Presudom Okružnog suda broj Gž-499/02 od 5. augusta 2002. godine i taj tužbeni zahtjev je odbačen kao nedopušten. Osporena presuda je ukinuta u drugom i trećem stavu izreke kojim su tuženi obavezani tužiocima predati u posjed sporne nekretnine i kojim je odlučeno o parničnim troškovima, te je predmet, u tom dijelu, vraćen prvostepenom sudu na ponovno odlučivanje.
24. Presudom Osnovnog suda broj P-760/02 od 29. aprila 2004. godine, koja je potvrđena Presudom Okružnog suda broj Gž-344/04 od 22. juna 2004. godine, odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev apelanata kao tužilaca da se prvotužena, drugotužena i trećetuženi obavežu da svakom tužiocu predaju u posjed nekretnine označene prema zemljišnoknjižnim i katastarskim podacima starog i novog premjera, a koje se nalaze u Kotorskom, općina Doboj. Odbijeno je preinačenje tužbe učinjeno podneskom koji je punomoćnik tužilaca dostavio sudu na ročištu za glavnu raspravu održanom 31. marta 2004. godine.
25. U obrazloženju presude Osnovnog suda se ističe kao glavni razlog neosnovanosti tužbenog zahtjeva apelanata, koji je postavljen na osnovu člana 37. Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima, kao vlasnička tužba, da je u prvostepenom postupku utvrđeno, što je i među stankama nesporno, da je u periodu od 1962. do 1964. godine Komisija za arondaciju Skupštine općine Doboj, na osnovu odredaba Zakona o iskorištavanju poljoprivrednog zemljišta («Službeni list FNRJ» br. 43/59 i 53/62), proveden postupak arondacije zemljišta u građanskom vlasništvu u Kotorskom, na lokalitetu Trnovo polje I i II, te da je predmetno zemljište prešlo u vlasništvo općenarodne imovine, a u korist ZZ «Johovac», čiji je pravni sljednik drugotužena, kao njezina korisnica. Nadalje je utvrđeno da pravo vlasništva na spornim nekretninama nije upisano u zemljišnim knjigama u korist apelanata kao tužioca, izuzev apelantice Ismete Huskić koja je upisana kao suvlasnica na jednoj od spornih parcela u dijelu 21/3200. Također je utvrđeno da je u zemljišnim knjigama pravo vlasništva na manjem dijelu spornih nekretnina upisano u korist fizičkih lica, dok je većina spornog zemljišta u zemljišnim knjigama upisana kao društveno vlasništvo sa pravom korištenja ZZ «Johovac», pravnog prednika drugotužene. Utvrđeno je da se u katastarskoknjižnim evidencijama, najkasnije od 1967. godine, kada je vršeno aerofotogrametrijsko snimanje, cijelo sporno zemljište vodi kao društveno vlasništvo. Utvrđeno je da apelanti ni primjenom drugih relevantnih propisa nisu mogli imati zakonito očekivanje da će uspjeti sa vlasničkom tužbom, ni u odnosu na manji dio spornih nekretnina koje su u zemljišnoknjižnoj evidenciji upisane na ime fizičkih lica, a svakako ni u odnosu na veći dio nekretnina koje su prema osnovu provedene arondacije i u katastarskom operatu i zemljišnoknjižnoj evidenciji upisane u korist društvenog vlasništva, jer vlasničku tužbu nisu podnijeli u prekluzivnom roku iz člana 47. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o iskorištavanju poljoprivrednog zemljišta, niti iz člana 142. Zakona o nasljeđivanju.
26. Redovni sudovi su se pozvali na odredbu člana 47. Zakona o izmjenama i dopunama osnovnog Zakona o iskorištavanju poljoprivrednog zemljišta («Službeni list SFRJ» broj 12/67), koji se primjenjivao u relevantnom periodu, a koji propisuje da zemljište na kojem postoji pravo vlasništva prelazi u društveno, sada državno vlasništvo, ukoliko ga vlasnik nije obrađivao, niti je za to zemljište plaćao obaveze prema društvenoj zajednici 10 ili više godina do stupanja na snagu tog zakona (23. mart 1967. godine), nego je za to vrijeme zemlju koristila bez ugovora sa vlasnikom radna zajednica ili društveno-politička zajednica, ako za to vrijeme vlasnik nije podnio tužbu za priznanje svog prava vlasništva ili tužbu za naknadu za korištenje tog zemljišta. S obzirom na to da do zaključenja glavne rasprave apelanti nisu sudu ponudili dokaz da su sporno zemljište obrađivali i plaćali obaveze prema društvenoj zajednici u periodu od provođenja postupka arondacije, pa do podnošenja tužbe, odnosno u periodu od 10 i više godina, računajući od dana stupanja na snagu navedenog zakona, tj. 23. marta 1967. godine, niti su pak ponudili dokaz o pokretanju i vođenju postupaka predviđenih navedenom odredbom pred nadležnim sudom prije 4. aprila 2002. godine, zaključeno je da su apelanti izgubili pravo da podnesu tužbu radi priznavanja vlasništva na zemljištu koje je predmet tužbenog zahtjeva. Ovo je zaključeno budući da je utvrđeno da je predmetno zemljište drugotužena koristila najkasnije od 1965. godine, a da tužioci od 1967. godine, od kada se sporne nekretnine vode u katastarskom operatu kao posjed drugotužene, za njih nisu plaćali porez, odnosno snosili društvene obaveze. Utvrđeno je na osnovu izjava samih apelanata, kao i na osnovu izjave svjedoka, zaposlenika drugotužene i vještaka geodetske struke, da je drugotužena u posjedu predmetnih nekretnina od 1965. godine i da ih je obrađivala kao jedinstven kompleks, dok su apelanti predmetne nekretnine povremeno koristili, na osnovu ugovora o zakupu sa drugotuženom, tako što su nakon dizanja usjeva kosili travu i djetelinu za što su plaćali naknadu drugotuženoj. Također je utvrđeno da su apelanti tužbu kojom je pokrenut ovaj spor podnijeli 4. aprila 2002. godine, dakle nakon proteka roka od 10 godina od dana kada je drugotužena započela koristiti sporno zemljište. Pored navedenog, sud je od pisarnice suda pribavio informaciju da apelanti od 1. januara 1965. do 4. aprila 2002. godine nisu pokretali i vodili postupke za utvrđivanje prava vlasništva na predmetnim nekretninama, kao ni postupke za naknadu štete.
27. Očitujući se na navode apelanata da su predmetne nekretnine pripadale njihovim pravnim prednicima, pa da su u času njihove smrti, po sili zakona, prešle u vlasništvo apelanata, sud se pozvao na član 142. Zakona o nasljeđivanju, kojim je propisano da pravo nasljednika za predaju zaostavštine zastarijeva prema savjesnom držaocu za godinu dana od kada je nasljednik saznao za svoje pravo i za držaoca stvari zaostavštine, a najdalje za 10 godina, računajući za zakonskog nasljednika od ostaviočeve smrti, a za testamentarnog nasljednika od proglašenja testamenta. Ukazano je na okolnost da u konkretnom slučaju apelanti kao tužioci sudu nisu ponudili niti jedan dokaz do zaključenja glavne rasprave, da su u roku predviđenom citiranom odredbom zakona zatražili predaju u posjed navodne zaostavštine svojih predaka, a prije podnošenja tužbe i pokretanja predmetnog postupka. Budući da apelanti nisu dokazali da su vlasnici predmetnih nekretnina, njihov tužbeni zahtjev zasnovan na članu 37. Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima o tome da im se, kao vlasnicima, predaju u posjed predmetne nekretnine, odbijen je kao neosnovan.
28. U obrazloženju presude Okružnog suda se navodi da je prvostepeni sud pravilno zaključio da je tužbeni zahtjev apelanata kao tužilaca neosnovan i to prije svega što sporne nekretnine nisu pripadale prednicima apelanata kao tužilaca u času njihove smrti, jer su u postupku arondacije izuzete od ranijih vlasnika i prešle u državno vlasništvo, pa u momentu smrti ranijih vlasnika nisu činile njihovu zaostavštinu. Stoga je zaključio da su neosnovani žalbeni razlozi, da ne postoje razlozi na koje sud pazi prema službenoj dužnosti, pa je žalbu odbio, a prvostepenu presudu potvrdio.
29. Apelanti su protiv navedene presude Okružnog suda izjavili reviziju Vrhovnom sudu RS koji je Presudom broj Rev-236/04 od 27. juna 2006. godine reviziju odbio kao neosnovanu. U obrazloženju presude se ističe da nižestepeni sudovi nisu pogrešno primijenili materijalno pravo, niti su počinili povrede postupka koje spominje revident i na koje sud pazi prema službenoj dužnosti, pa je revizija odbijena kao neosnovana.
Činjenice u predmetu okončanom Presudom Okružnog suda u Banjoj Luci broj U-
599/05 od 25. oktobra 2006. godine
30. Presudom Vrhovnog suda broj U-456/02 od 2. februara 2005. godine uvažena je tužba apelanata protiv Odluke Vlade RS (u daljnjem tekstu: tužena) broj 02/1-020-164/00 od 15. marta 2000. godine kojom je utvrđeno da je od općeg interesa izgradnja izbjegličkog naselja, pa da se u tu svrhu može izvršiti eksproprijacija nekretnina na području općine Doboj, lokalitet Kotorsko i Velika Bukovica, a osporeni akt je poništen. U obrazloženju presude se ističe da osporena odluka ne sadrži oznake nekretnine za koju se utvrđuje opći interes za eksproprijaciju, pa da bi se moglo na pouzdan način utvrditi imaju li tužioci aktivnu legitimaciju za podnošenje tužbe u ovom sporu, prethodno je bilo potrebno utvrditi o kojem se zemljištu tačno radi, sa njegovim tačnim oznakama. Osim toga, osporena odluka ne sadrži konstataciju je li donijet odgovarajući planski akt kojim je na određenom zemljištu predviđena izgradnja objekata. Data su uputstva tuženoj da u ponovnom postupku utvrdi koje zemljište je predviđeno za izgradnju objekata za koje se utvrđuje opći interes za eksproprijaciju, sa njegovim tačnim oznakama, da utvrdi postoji li planski akt kojim je predviđena izgradnja tih objekata, kao i jesu li tužioci vlasnici, odnosno posjednici tih nekretnina.
31. U ponovnom postupku tužena je donijela Odluku broj 02/1-020-452/05 od 7. aprila 2005. godine kojom je utvrđeno da je od općeg interesa izgradnja izbjegličkog naselja u Kotorskom, na lokalitetu Trnovo I, II i Velika Bukovica u općini Doboj, pa da se u tu svrhu može izvršiti potpuna i nepotpuna eksproprijacija, u skladu sa urbanističko-tehničkim uvjetima i Rješenjem o urbanističkoj saglasnosti broj 08/364-44/00 od 29. februara 2000. godine, a koja je izdata prema prostornom planu općine Doboj i Odluci o usvajanju plana parcelacije za navedene lokalitete («Službeni glasnik Općine Doboj» broj 4/04), koje su bliže naznačene u tački 1. odluke. Tač. 2. i 3. navedene odluke određeno je da je investitor izgradnje objekata iz prethodne tačke Općina Doboj sa kojom će tužena, u skladu sa članom 7. Zakona o eksproprijaciji, posebnim ugovorom regulirati međusobne odnose, te da odluka stupa na snagu osmog dana od dana objavljivanja u «Službenom glasniku Republike Srpske».
32. Apelanti su protiv navedene odluke podnijeli tužbu Vrhovnom sudu, osporavajući zakonitost navedene odluke. Vrhovni sud se Rješenjem broj U-192/05 od 13. jula 2005. godine, prema odredbama novog Zakona o upravnim sporovima, proglasio nenadležnim i tužbu proslijedio Okružnom sudu u Banjoj Luci na nadležno postupanje. U tužbi su naveli da je osporena odluka donesena u postupku izvršenja Presude Vrhovnog suda broj U-456/02 od 2. februara 2005. godine, kojom je uvažena tužba apelanata i poništena Odluka tužene broj 02/1-020-164/00 od 15. marta 2000. godine i da tužena i u ovoj odluci ponavlja argumente iz prethodne, poništene odluke, ignorirajući pravno shvatanje i primjedbe suda u pogledu postupka, iako je tuženi organ u obavezi u ponovnom postupku u svemu postupiti prema pravnom shvatanju i primjedbama suda.
33. Okružni sud je Presudom broj U-599/05 od 25. oktobra 2006. godine odbio tužbu apelanata kao neosnovanu. U obrazloženju presude se navodi da iz podataka spisa proizlazi da je SO Doboj 17. septembra 2004. godine donijela Odluku o usvajanju plana parcelacije za lokalitete Velika Bukovica, Trnovo I i II, i Odluku o promjeni namjene poljoprivrednog zemljišta na parcelama k.č. br. 2452, 2453/1, 2453/4, 2545 i 2453/9 k.o. Kotorsko, upisane u p.l. br. 116 i 1181 u nepoljoprivredne svrhe, radi izgradnje individualnih stambenih objekata za raseljena lica u naselju Kotorsko, nakon što je Rješenjem Odjeljenja za privredu i društvene djelatnosti Općine Doboj, broj 07/400-1-293/00 od 1. septembra 2000. godine data saglasnost za pretvaranje poljoprivrednog zemljišta u nepoljoprivredne svrhe na lokalitetu Velika Bukovica «Aerodrom» k.č. br. 995 i 1047 k.o. Velika Bukovica za izgradnju individualnog stambenog naselja za potrebe smještaja izbjeglica. Utvrđujući aktivnu legitimaciju apelanata kao tužilaca u predmetnom sporu, sud se pozvao na izjave koje su apelanti dali u parničnom postupku pred Osnovnim sudom u predmetu broj P-760/02 da su predmetne nekretnine koristili do 1992. godine na osnovu ugovora o zakupu zaključenog sa ZZ »Bosnakop», a ne kao vlasnici ili posjednici, pa je zaključio, budući da nisu vlasnici ni posjednici spornih nekretnina, da nisu aktivno legitimirani za pokretanje tužbe u tom sporu. Ukazano je da je njihova tužba za utvrđenje prava vlasništva na predmetnom zemljištu i predaju u posjed odbijena Presudom Osnovnog suda broj P-760/02 od 29. aprila 2004. godine, koja je postala pravosnažna 22. juna 2004. godine. Utvrđeno je iz podataka spisa da prijedlog za eksproprijaciju sadrži sve elemente u smislu člana 19. stav 3. Zakona o eksproprijaciji, jer je u njemu navedena svrha u koju je potrebno izvršiti eksproprijaciju zemljišta oznake parcela sa naznačavanjem njihovih vlasnika, odnosno korisnika, a priložena je i Odluka SO Doboj broj 01-013-117/04 od 17. septembra 2004. godine o usvajanju plana parcelacije za lokalitete Velika Bukovica, Trnovo I i II, te odluka iste skupštine o promjeni namjene poljoprivrednog zemljišta. Okružni sud je ocijenio da je u ponovnom postupku tužena Vlada RS otklonila propuste prilikom donošenja osporenog akta u pogledu označavanja parcela, te imena vlasnika i posjednika parcela na kojima se utvrđuje opći interes, čime je ispoštovala naloge iz presude Vrhovnog suda RS. Također je zaključeno da plan parcelacije predstavlja planski dokument u smislu određivanja namjene zemljišta u smislu člana 37. Zakona o uređenju prostora («Službeni glasnik RS» br. 19/96, 25/96 i 10/98), pa da nije osnovan tužbeni navod o tome da ne postoji planski dokument kao osnov za utvrđivanje općeg interesa za navedene nekretnine.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
34. U apelaciji od 9. marta 2006. godine apelanti se žale da je donošenjem osporenog Rješenja Okružnog suda broj U-89/05 od 6. decembra 2005. godine došlo do povrede njihovog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), kao i povrede prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Smatraju da su imali pravni interes da učestvuju u postupku izrade plana parcelacije koji se tiče njihove imovine, tako da je prema njihovoj ocjeni osporeno rješenje kojim se njihova tužba radi poništenja plana parcelacije odbacuje nezakonito i krši njihova ustavna prava.
35. U apelaciji od 11. septembra 2006. godine apelanti navode da su im u postupku okončanom Presudom Vrhovnog suda broj Rev-236/04 od 27. juna 2006. godine povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, pravo na djelotvoran pravni lijek i pravo na nediskriminaciju iz čl. 13. i 14. Evropske konvencije. Kršenje ovih prava apelanti vide u tome što su Osnovni sud, Okružni sud i Vrhovni sud odluke donosili povredom odredaba parničnog postupka, na osnovu pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešnom primjenom materijalnog prava, što su apelanti istjecali tokom čitavog postupka. Naime, apelanti smatraju da je ocjena redovnih sudova o tome da apelanti nisu vlasnici predmetnih nekretnina zasnovana na pogrešno i nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju i, na osnovu toga, pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Ističu da su nekretnine još uvijek uknjižene u zemljišnoknjižnoj evidenciji na ime njihovih pravnih prednika, a da arondacija nikada nije provedena, te da je neprihvatljivo da samo na osnovu uvida u rješenja o arondaciji u kojim je priznato pravo ranijim vlasnicima na naknadu ili zamjensko zemljište sudovi zaključe da je ta naknada isplaćena ili zamjensko zemljište dodijeljeno. Apelanti navode da su njihovi pravni prednici i danas upisani kao vlasnici predmetnih nekretnina u zemljišnoj knjizi u Osnovnom sudu i smatraju da su u skladu sa odredbama čl. 126. i 133. Zakona o nasljeđivanju prema sili zakona stekli vlasništvo na predmetnim nekretninama u trenutku smrti njihovih pravnih prednika. Apelanti smatraju da ih je Vlada Republike Srpske i Općina Doboj diskriminirala u pogledu njihovih imovinskih prava zbog nacionalnog porijekla, zato što su Bošnjaci, jer prema njima postupa drugačije u odnosu na građane srpske nacionalnosti u istim ili relativno sličnim uvjetima.
36. U apelaciji od 27. decembra 2006. godine apelanti navode da im je Presudom Okružnog suda u Banjoj Luci broj U-599/05 od 25. oktobra 2006. godine povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, pravo na djelotvoran pravni lijek i pravo na nediskriminaciju iz čl. 13. i 14. Evropske konvencije. Kršenje ovih prava apelanti vide u tome što je tužena potpuno zanemarila uputstva Vrhovnog suda, i u ponovnom postupku na nezakonit način donijela osporenu odluku, što je prema ocjeni apelanata čini ništavom. Okružni sud u obrazloženju osporene presude zauzima, prema mišljenju apelanata, pogrešan stav o tome da je tužena u svemu ispoštovala pozitivne zakone iz ove oblasti i svoje shvatanje zasniva na pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i samim tim pogrešnoj primjeni materijalnog prava.
b) Odgovor na apelaciju
Odgovori na apelaciju od 11. septembra 2006. godine u predmetu okončanom Presudom Vrhovnog suda broj Rev-236/04 od 27. juna 2006. godine
37. U odgovoru na apelaciju Vrhovni sud ističe da u cijelosti ostaje pri činjeničnim i pravnim zaključcima sadržanim u obrazloženju odluke koja se osporava apelacijom, tim prije što su razlozi za osporavanje presude identični onima koje su apelanti kao tužioci istjecali tokom postupka, a na koje se već očitovao taj sud. Vrhovni sud ukazuje da je svim apelantima tokom postupka koji je prethodio donošenju odluke pružena mogućnost učestvovanja u postupku. Tokom postupka zastupao ih je kvalificirani punomoćnik, advokat, koji je neposredno na raspravama i u pismenim podnescima u više navrata obrazlagao navode apelanata i očitovao se na navode i tvrdnje suprotne strane. Vrhovni sud ističe da su pored toga i svi tužioci neposredno učestvovali u postupku i pružena im je mogućnost saslušanja, pa je, iako je to neuobičajeno, održano i posebno ročište radi uređenja tužbe. Iskoristili su i sve mogućnosti za ulaganje pravnih lijekova, a činjenica da nisu uspjeli sa svojim zahtjevima, sama po sebi, ne čini te pravne lijekove nedjelotvornim. Apelanti ničim ne obrazlažu tvrdnju da su diskriminirani zbog svoje nacionalne pripadnosti u postupku koji je prethodio donošenju osporene presude ovog suda. Naime, njihov zahtjev, usmjeren protiv svih tuženih da im predaju sporne nekretnine u posjed, odbijen je iz razloga sadržanih u obrazloženju osporene presude, a takva odluka nije zasnovana, niti iz bilo čega to proizlazi, makar posredno, na činjenici da su apelanti bošnjačke nacionalnosti, nego na relevantnim materijalnopravnim propisima. U činjenici da je sporno zemljište arondirano i kao takvo prešlo u tadašnje društveno vlasništvo, te da apelanti, uzimajući u obzir i njihove pravne prednike, niz godina, sve do 4. aprila 2002. godine, kada je podnesena tužba u ovom sporu, nisu na pravno relevantan način zahtijevali ostvarenje bilo kojeg vlasničkopravnog ovlaštenja na spornim nekretninama, ne može se uzeti da ove nekretnine predstavljaju njihovu privatnu imovinu koja bi predstavljala pravo zaštićeno Ustavom. Osim toga, apelanti pravo na sporne nekretnine zasnivaju na pravu nasljeđivanja. Vrhovni sud ukazuje da se radi o pravu stjecanja imovine, koje kao buduća imovina, a prema odlukama Ustavnog suda BiH, nije zaštićena članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Stoga, Vrhovni sud predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.
38. Okružni sud u odgovoru na apelaciju ističe da osporenom presudom tog suda, kao ni u postupku koji je prethodio njezinom donošenju, nisu na bilo koji način povrijeđena Ustavom zagarantirana prava apelanata na koja se pozivaju u svojoj apelaciji. U obrazloženju drugostepene presude dati su razlozi i navedeni propisi na osnovu kojih je ocijenjeno da je tužbeni zahtjev apelanata neosnovan, pa se predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.
39. U svom odgovoru na apelaciju Osnovni sud ističe da apelanti u svojoj apelaciji nisu obrazložili, odnosno dali razloge, zašto smatraju da su im povrijeđena ustavna prava na pravično suđenje, imovinu, djelotvoran pravni lijek i nediskriminaciju. Odgovor na sve navode koje su apelanti naveli u apelaciji nalazi se, kako u prvostepenoj i drugostepenoj, tako i u Presudi Vrhovnog suda broj Rev-236/04 od 27. juna 2006. godine. U apelaciji apelanti ne navode ništa novo osim navoda koje su već iznosili u žalbi i reviziji izjavljenoj Vrhovnom sudu. Apelantima je omogućen pristup sudu, apelacijom se ne ukazuje ni na jednu okolnost koja bi dovela u sumnju neovisnost i nepristranost suda, već se iznose razlozi koji su iznijeti u žalbi i reviziji i na koje su drugostepeni, odnosno Vrhovni sud već dali odgovore, a iz kojih proizlazi da nižestepeni sudovi, odbijajući tužbeni zahtjev, nisu pogrešno primijenili materijalno pravo i povrijedili odredbe postupka. Zbog svega navedenog, predloženo je da se apelacija odbije kao neosnovana.
40. Prvotužena u odgovoru na apelaciju ističe da je ona u cijelosti neosnovana, jer, suprotno navodima apelacije, presude Osnovnog, Okružnog i Vrhovnog suda su donijete na osnovu potpuno i pravilno utvrđenog činjeničnog stanja, pravilne primjene materijalnog prava i bez povreda odredaba procesnog prava. Prvotužena ističe da u je toku postupka koji je prethodio donošenju odluka koje se osporavaju apelacijom, nesporno utvrđeno da je zemljište koje je predmet ove apelacije postalo državno vlasništvo na osnovu postupka arondacije. Prvotužena smatra da je nebitna činjenica koju apelanti ističu u apelaciji da su postupci arondacije praćeni manjkavostima, jer je to izgubilo značaj protekom vremena. Ovo stoga što drugotužena zemljoradnička zadruga «Bosnakop» iz Doboja nekretnine koje su predmet tužbenog zahtjeva nije pribavila silom i prevarom ili zloupotrebom povjerenja, a što se dokazuje rješenjima o arondaciji. Stoga, prvotužena predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.
41. Vlada RS smatra da je cjelokupan postupak pred redovnim sudovima vođen prema odredbama relevantnih zakona, te da ni u jednoj fazi postupka apelantima nije onemogućena suštinska ravnopravnost u iznošenju činjenica i dokaza, niti ima dokaza da je na drugi način povrijeđeno njihovo pravo na pravično suđenje. U konkretnom slučaju, apelanti nisu imali konstituirano pravo na imovinu na spornim nekretninama, niti bilo kakav pravni status na osnovu kojeg bi ga mogli steći u skladu sa zakonom, kako je to obrazloženo u presudama sudova. U pogledu navodne diskriminacije, ukazuje se da je apelacija paušalna, bez ijednog dokaza. Pravna priroda čl. 13. i 14. Evropske konvencije je akcesorne prirode, pa Vlada RS smatra da ih je bespredmetno obrazlagati, jer prema njezinom mišljenju nije došlo do povrede prava na pravično suđenje i imovinu, pa predlaže da se apelacija odbije. Odgovori na apelaciju od 27. decembra 2006. godine u predmetu okončanom Presudom Okružnog suda u Banjoj Luci broj U-599/05 od 25. oktobra 2006. godine
42. Okružni sud u Banjoj Luci u svom odgovoru ističe da u svemu ostaje pri razlozima datim u obrazloženju presude. Posebno ističe da je u predmetnom postupku pravilno primijenjeno materijalno pravo, konkretno član 2. Zakona o eksproprijaciji, kojim je propisano da se opći interes za eksproprijaciju utvrđuje zakonom ili odlukom Vlade RS, u skladu sa zakonom, i član 19. kojim je propisano da Vlada RS može utvrditi opći interes za eksproprijaciju ako je eksproprijacija nekretnina neophodna za izgradnju stanova kojim se rješavaju stambene potrebe izbjeglica, raseljenih lica i drugih socijalno ugroženih lica. U svojoj odluci od 7. aprila 2005. godine Vlada RS je otklonila propuste prilikom donošenja osporenog akta koji je bio poništen odlukom Vrhovnog suda i u svemu postupila prema primjedbama suda.
43. Vlada RS u svom odgovoru ističe da apelanti nisu dali ni jedan argument o povredi ustavnih prava navedenih u apelaciji, nego je, prema ocjeni Vlade RS, osnovni razlog ulaganja apelacije nezadovoljstvo apelanata ishodom postupka. Vlada RS ukazuje na to da samo nezadovoljstvo ishodom sudskog postupka ne znači uskraćivanje ustavnih prava, pa stoga predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.
V. Relevantni propisi
44. U Zakonu o iskorištavanju poljoprivrednog zemljišta («Službeni list FNRJ» br. 43/59 i 53/62) relevantne odredbe glase: «Član 64. st. 1.
Arondaciju koja je odobrena rješenjem nadležnog organa provodi komisija za arondaciju.
Član 65.
Nakon provedenog postupka komisija za arondaciju donosi rješenje o arondaciji.
Rješenje o arondaciji mora sadržavati, pored ostalog, pojedinačno za svakog vlasnika, naznaku prema kulturi, površini i katastarskoj klasi zemljišta koje se pripaja i zemljišta koje se daje u naknadu za pripojeno zemljište, odnosno iznos novčane naknade.
Protiv rješenja o arondaciji, ukoliko se ne odnosi na naknadu, može se izjaviti žalba republičkom organu uprave nadležnom za poslove poljoprivrede. Protiv rješenja donesenog na žalbu ne može se voditi upravni spor.
Član 66.
Protiv rješenja o arondaciji, ukoliko se odnosi na naknadu, ne može se izjaviti žalba, niti se može voditi upravni spor.
Raniji vlasnik pripojenog zemljišta i korisnik arondacije mogu u roku od 30 dana od dana dostavljanja rješenja o arondaciji podnijeti prijedlog da sud utvrdi naknadu. Prema prijedlogu za utvrđivanje naknade u izvanparničnom postupku rješava sreski sud na čijem se području nalazi pripojeno zemljište. Sud može svojim rješenjem naknadu za pripojeno zemljište, na prijedlog vlasnika tog zemljišta, odrediti i u novcu umjesto zemljištu, ili u drugom zemljištu, a koje je korisnik arondacije u svom popisu označio, a koje prema ocjeni suda odgovara pripojenom zemljištu.
Protiv prvostepenog rješenja sreskog suda može se izjaviti žalba okružnom sudu u roku od 15 dana od dana dostavljanja rješenja.
Pravosnažno sudsko rješenje o naknadi zamjenjuje rješenje o arondaciji u onom dijelu u kojem se rješenje o arondaciji odnosi na naknadu.
Prijedlog vlasnika pripojenog zemljišta ne odlaže izvršenje rješenja o arondaciji.
Kada je naknada utvrđena u novcu, a korisnik arondacije nije zadovoljan iznosom naknade, sud kojem je on podnio prijedlog za utvrđivanje naknade, odložit će, na njegov prijedlog, izvršenje rješenja o arondaciji u onom dijelu koji se prijedlogom osporava, ako je korisnik arondacije osporeni dio naknade položio u banci.
Troškove postupka arondacije snosi poljoprivredna organizacija koja je podnijela prijedlog za arondaciju.
Sve radnje u postupku arondacije oslobođene su od plaćanja taksa.
Član 67.
Predaja zemljišta pripojenog arondacijom privrednoj organizaciji u posjed vrši se nakon pravosnažnosti rješenja o arondaciji.
Ako na pripojenom zemljištu postoje zasadi raniji vlasnik ima pravo zemljište zadržati u posjedu do ubiranja plodova, ali najkasnije do završetka tekuće ekonomske godine. Ako se po rješenju o arondaciji treba u korist vlasnika pripojenog zemljišta podići zgrada, predaja pripojenog zemljišta u posjed korisniku arondacije izvršit će se tek pošto korisnik arondacije izvrši tu obavezu.»
45. U Zakonu o izmjenama i dopunama osnovnog Zakona o iskorištavanju poljoprivrednog zemljišta («Službeni list SFRJ» broj 12/67) relevantna odredba glasi: «Član 47.
Zemljište na kojem postoji pravo vlasništva, a koje vlasnik nije obrađivao niti za to zemljište plaćao obaveze prema društvenoj zajednici - 10 ili više godina do dana stupanja na snagu ovog zakona, nego je za to vrijeme zemljište koristila bez ugovora sa vlasnikom radna organizacija ili društveno-politička zajednica, prelazi u društveno vlasništvo ako vlasnik zemljišta za to vrijeme nije podnio tužbu za priznavanje svog prava vlasništva na to zemljište ili tužbu za naknadu za korištenje tog zemljišta.»
46. U Zakonu o nasljeđivanju («Službeni list SRBiH» broj 7/80) relevantne odredbe glase: «Član 2.
Nasljeđivati se mogu stvari i prava koja pripadaju pojedincima.
Član 133.
Zaostavština umrlog lica prelazi prema sili zakona na njegove nasljednike u trenutku njegove smrti.
Član 142.
Pravo nasljednika na zahtjev za predaju zaostavštine zastarijeva prema savjesnom držaocu za godinu dana od kada je nasljednik saznao za svoje pravo i za držaoca stvari zaostavštine, a najdalje za 10 godina, računajući za zakonskog nasljednika od ostaviočeve smrti, a za testamentarnog nasljednika od proglašenja testamenta.
Prema nesavjesnom držaocu ovo pravo zastarijeva za 20 godina.»
47. U Zakonu o osnovnim vlasničkopravnim odnosima («Službeni list SFRJ» broj 6/80) relevantne odredbe glase: «Član 37.
Vlasnik može tužbom zahtijevati od posjednika povrat individualno određene stvari. Vlasnik mora dokazati da na stvar čiji povrat traži ima pravo vlasništva, kao i da se stvar nalazi u faktičkoj vlasti tuženog.
Pravo na podnošenje tužbe iz stava 1. ovog člana ne zastarijeva.»
48. U Zakonu o eksproprijaciji («Službeni glasnik Republike Srpske» br. 8/96, 9/96 i 15/96) relevantne odredbe glase: «Član 2. Opći interes za eksproprijaciju nekretnine utvrđuje se zakonom ili odlukom Vlade Republike Srpske u skladu sa zakonom.
Član 19. st. 1. i 4.
Vlada Republike Srpske može utvrditi opći interes za eksproprijaciju ako je eksproprijacija nekretnine neophodna [...] za izgradnju stanova kojima se rješavaju stambene potrebe izbjeglica, raseljenih lica i drugih socijalno ugroženih lica. [...]
Prijedlog za utvrđivanje općeg interesa za eksproprijaciju, koji se podnosi Vladi Republike Srpske preko Republičke uprave za geodetske i imovinskopravne poslove, sadrži podatke o nekretnini za koju se predlaže utvrđivanje općeg interesa, vrstu objekta čija je izgradnja predviđena na određenom zemljištu i druge podatke od značaja za utvrđivanje općeg interesa. Uz prijedlog se podnosi i izvod iz odgovarajućeg planskog akta.
Član 28. stav 1.
Postupak po prijedlogu za eksproprijaciju provodi i rješenje donosi Republička uprava za geodetske i imovinskopravne poslove - područna jedinica u općini na čijoj se teritoriji nalazi nekretnina predložena za eksproprijaciju (u daljnjem tekstu: područna jedinica Uprave).
Član 69.
Prava na nekretnine u državnom vlasništvu mogu se rješenjem područne jedinice Uprave oduzeti ili ograničiti i prenijeti na drugog nosioca prava na nekretnine u državnom vlasništvu, ako to zahtijeva opći interes (administrativni prijenos).
Opći interes iz prethodnog stava utvrđuje se na način koji je zakonom određen za eksproprijaciju nekretnine».
49. U Zakonu o poljoprivrednom zemljištu («Službeni glasnik RS» broj 93/06) relevantne odredbe glase: Član 27. (1) Zabranjena je trajna ili privremena promjena namjene obradivog poljoprivrednog zemljišta I, II, III, IV i V katastarske, odnosno bonitetne klase u nepoljoprivredne svrhe. (2) Izuzetno, trajna ili privremena promjena namjene obradivog poljoprivrednog zemljišta iz stava 1. ovog člana može se vršiti samo u skladu sa zakonom kada je donesen odgovarajući planski akt kojim je na tom zemljištu predviđena izgradnja objekata od općeg interesa u oblasti zdravstva, obrazovanja, socijalne zaštite, kulture, vodoprivrede, sporta, saobraćajne, energetske i komunalne infrastrukture, objekata za potrebe državnih organa i lokalne zajednice, objekata za potrebe odbrane zemlje, osiguranja zaštite životne sredine i zaštite od elementarnih nepogoda za eksploataciju rudnog bogatstva, kao i za izgradnju objekata, ako je za to donesen regulacioni plan ili drugi planski akt prema kojem se smatra da je utvrđen opći interes za tu izgradnju, uz plaćanje naknade za promjenu namjene u skladu sa ovim zakonom. (3) Opći interes za izgradnju objekata iz stava 2. ovog člana utvrđuje Vlada Republike Srpske. (4) Trajna promjena namjene poljoprivrednog zemljišta VI, VII i VIII katastarske, odnosno bonitetne klase, ukoliko nije zasnovana na planu prostornog uređenja, vrši se na osnovu urbanističke saglasnosti.
Promjena namjene poljoprivrednog zemljišta
Član 30. (1) Promjena namjene poljoprivrednog zemljišta može biti trajna i privremena. (2) Trajnom promjenom namjene poljoprivrednog zemljišta u smislu ovog zakona smatra se svako korištenje poljoprivrednog zemljišta za izgradnju naselja, industrijskih objekata, željezničkih pruga, puteva, vodnih akumulacija, pošumljavanje ili drugi radovi kojima se trajno onemogućava korištenje tog zemljišta za poljoprivrednu proizvodnju.»
50. U Zakonu o građevinskom zemljištu Republike Srpske («Službeni glasnik RS» br. 41/03 i 86/03) relevantne odredbe glase: «Član 27.
Raniji vlasnik ima prvenstveno pravo korištenja zemljišta radi građenja na građevinskoj parceli čija je trajna namjena izgradnja zgrade na koju prema zakonu može imati pravo vlasništva. Prvenstveno pravo korištenja zemljišta radi građenja iz prethodnog stava se prenosi i nasljeđuje zajedno sa privremenim pravom korištenja zemljišta.»
51. U Zakonu o upravnim sporovima («Službeni glasnik Republike Srpske» broj 109/05) relevantne odredbe glase: «Član 50.
Kada sud poništi osporeni upravni akt ili osporeni i prvostepeni akt, predmet se vraća u stanje u kojem se nalazio prije nego što je poništeni akt donesen. Ako prema prirodi stvari koja je bila predmet spora treba umjesto poništenog upravnog akta donijeti novi upravni akt, nadležni organ je dužan da ga donese bez odlaganja, a najkasnije u roku od 30 dana od dana dostavljanja presude. Nadležni organ je pri tome vezan pravnim shvatanjem suda i primjedbama suda u pogledu postupka.»
VI. Dopustivost
52. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
53. U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
54. U konkretnom slučaju, predmet osporavanja apelacijom od 11. septembra 2006. godine je Presuda Vrhovnog suda broj Rev-236/04 od 27. juna 2006. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelanti su primili 13. jula 2006. godine, a apelacija je podnesena 11. septembra 2006. godine, tj. u roku od 60 dana kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda.
55. Predmet osporavanja apelacijom od 27. decembra 2006. godine je Presuda Okružnog suda u Banjoj Luci broj U-599/05 od 25. oktobra 2006. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelanti su primili 13. novembra 2006. godine, a apelacija je podnesena 27. decembra 2006. godine, tj. u roku od 60 dana kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda.
56. Na kraju, navedene apelacije ispunjavaju i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
57. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i
4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetne apelacije ispunjavaju uvjete u pogledu dopustivosti.
58. Međutim, pri ispitivanju dopustivosti apelacije od 9. marta 2006. godine, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»
Član 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda glasi: «Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
9. Apelacija je, ratione materiae, inkompatibilna sa Ustavom.»
59. Prvo pitanje na koje Ustavni sud treba odgovoriti je primjenjivost garancija prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u konkretnom slučaju. Potrebno je odgovoriti na pitanje je li se u postupku donošenja osporenog Rješenja Okružnog suda broj U-89/05 od 6. decembra 2005. godine odlučivalo o građanskim pravima i obavezama apelanata. U predmetnom postupku Okružni sud je utvrdio da osporeni akt nije upravni akt, nego opći pravni akt plansko-tehničke regulative, koji je tužena donijela u okviru svog javnopravnog ovlaštenja. Stoga je Okružni sud osporenim rješenjem tužbu apelanata odbacio kao nedopuštenu na osnovu člana 29. stav 1. tačka 2. Zakona o upravnim sporovima.
60. Dakle, iz navedenog proizlazi da Okružni sud osporenim Rješenjem broj U-89/05 od 6. decembra 2005. godine nije odlučivao o «građanskim pravima i obavezama apelanata» u smislu značenja prava na pravično suđenje, te slijedi da je predmetna apelacija u odnosu na navodne povrede člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, ratione materiae, inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
61. Apelanti se, također, žale da im je osporenim rješenjem Okružnog suda povrijeđeno pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, a u vezi sa njihovim pravom na pravično suđenje iz člana 6. Evropske konvencije. Član 13. Evropske konvencije ima supsidijaran karakter. To znači da ovaj član ne osigurava neovisno i samostalno pravo na djelotvoran pravni lijek, već se na pravo zagarantirano ovim članom može pozvati samo u vezi sa «uživanjem prava i sloboda garantiranih Evropskom konvencijom». Iako utvrđivanje kršenja nekog od garantiranih prava nije pretpostavka za primjenu člana 13. Evropske konvencije, ipak se ovaj član neće moći primijeniti ukoliko činjenice konkretnog slučaja ne ulaze «u obim» garantiranog prava (vidi Evropski sud, Karlheinz Schmidt protiv Njemačke, presuda od 18. jula 1994. godine, serija A, broj 291-B, stav 22). Stoga, da bi se utvrdilo je li došlo do povrede člana 13. Evropske konvencije, prethodno je bilo potrebno utvrditi je li u konkretnom slučaju primjenjiv član 6. Evropske konvencije na čiju su navodnu povredu apelanti ukazali u svojoj apelaciji.
62. U konkretnom slučaju, već je utvrđeno da postupak pred Okružnim sudom ne ulazi u obim člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da se apelanti ne mogu pozivati na pravo na pravično suđenje u postupku u kojem se nije odlučivalo o njihovim građanskim pravima i obavezama, pa slijedi da je i ovaj dio apelacije koji se odnosi na navodnu povredu člana 13. u vezi sa članom 6. stav 1. Evropske konvencije, ratione materiae, inkompatibilan sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
VII. Meritum
63. Apelanti u apelaciji od 11. septembra 2006. godine osporavaju Presudu Vrhovnog suda broj Rev-236/04 od 27. juna 2006. godine, tvrdeći da im je u postupku okončanim tom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, pravo na djelotvoran pravni lijek i pravo na nediskriminaciju iz čl. 13. i 14. Evropske konvencije.
64. Pored navedenog, apelanti u apelaciji od 27. decembra 2006. godine osporavaju Presudu Okružnog suda u Banjoj Luci broj U-599/05 od 25. oktobra 2006. godine, smatrajući da im je njezinim donošenjem povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, pravo na djelotvoran pravni lijek i pravo na nediskriminaciju iz čl. 13. i 14. Evropske konvencije.a)Pravo na imovinu
Postupak okončan Presudom Vrhovnog suda broj Rev-236/04 od 27. juna 2006. godine
65. Apelanti osporavaju navedenu presudu Vrhovnog suda, tvrdeći da je u postupku okončanim tom presudom došlo do povrede njihovih ustavnih prava iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
66. Član II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana što uključuje: […]
k) Pravo na imovinu».
67. Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju glasi: «Svako fizičko ili pravno lice ima pravo na neometano uživanje svoje imovine. Niko ne može biti lišen svoje imovine, osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim principima međunarodnog prava.
Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne utječu na pravo države da primjenjuje takve zakone koje smatra potrebnim da bi kontrolirala korištenje imovine u skladu s općim interesima ili da bi osigurala naplatu poreza ili drugih doprinosa ili kazni».
68. Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju obuhvata tri različita pravila. Prvo pravilo, navedeno u prvom stavu, jeste opće prirode i iskazuje princip mirnog uživanja imovine. Drugo pravilo, sadržano u drugoj rečenici istog stava, obuhvata lišavanje imovine i čini ga podložnim određenim uvjetima. Treće pravilo, koje se nalazi u drugom stavu, priznaje da države članice imaju pravo, između ostalog, kontrolirati korištenje imovine u skladu sa javnim interesom. Ova tri pravila nisu «različita» u smislu da nisu povezana: drugo i treće pravilo se odnose na pojedinačne slučajeve ometanja prava na mirno uživanje imovine, te ih, stoga, treba tumačiti u okviru općeg principa iskazanog u prvom pravilu (vidi Evropski sud za ljudska prava, Sporrong i Lönnorth protiv Švedske, presuda od 23. septembra 1982. godine, serija A, broj 52, stav 61).
69. Pojam «imovina» podrazumijeva širok spektar vlasničkih interesa koji predstavljaju ekonomsku vrijednost (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 14/00 od 4. aprila 2001. godine, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 33/01). Također, prema jurisprudenciji Evropskog suda za ljudska prava, «imovina» koja se štiti može biti samo postojeća imovina (vidi Evropski sud za ljudska prava, Van der Mussele, presuda od 23. novembra 1983. godine, serija A, broj 70, tačka 48) ili barem imovina za koju apelant ima «opravdano očekivanje» da će je dobiti (vidi Evropski sud za ljudska prava, Pine Valley Developments Ltd i drugi, presuda od 29. novembra 1995. godine, serija A, broj 332, tačka 31). Međutim, ovaj pojam ne uključuje prava ili očekivanja na stjecanje imovine u budućnosti, npr. kroz nasljedstvo (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 12/01 od 25. februara 2002. godine, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 20/02).
70. Ustavni sud najprije mora utvrditi mogu li se predmetne nekretnine, čiju su predaju u posjed apelanti tražili u postupku koji je okončan osporenom presudom, smatrati imovinom apelanata u skladu sa kriterijima Evropske konvencije.
71. U konkretnom slučaju, apelanti u postupku pred redovnim sudovima pune jurisdikcije na tri instance nisu uspjeli dokazati da su vlasnici predmetnih nekretnina. U postupku pred redovnim sudovima utvrđeno je da su sporne parcele u periodu od 1962. do 1965. godine bile predmet arondacije, te da je u skladu sa članom 65. tada važećeg Zakona o iskorištavanju poljoprivrednog zemljišta postupak okončan donošenjem rješenja o arondaciji predmetnih nekretnina, na osnovu kojih su predmetne nekretnine izuzete od ranijih vlasnika i prešle u državno, odnosno društveno vlasništvo. Ustavni sud zapaža da je donošenjem tih rješenja, u odnosu na prigovore apelanata o naknadi za izuzeta zemljišta, postupak arondacije pravosnažno okončan, budući da se prema članu 66. stav 1. navedenog zakona « protiv rješenja o arondaciji, ukoliko se odnosi na naknadu, ne može izjaviti žalba, niti se može voditi upravni spor». Eventualno pokrenuti izvanparnični postupci na prijedlog o određivanju naknade, a koje su raniji vlasnik i korisnik arondacije u skladu sa članom 66. stav 2. ovog zakona mogli podnijeti u roku od 30 dana od dostavljanja rješenja, prema odredbi člana 66. stav 7. navedenog zakona, ne utječu na pravosnažnost i izvršnost rješenja o arondaciji. Naime, citirana odredba propisuje da «prijedlog [za određivanje naknade] vlasnika pripojenog zemljišta ne odlaže izvršenje rješenja o arondaciji». Ustavni sud se pored navedenog poziva na vlastiti stav iznesen povodom istog činjeničnog i pravnog pitanja u odluci Komisije za ljudska prava pri Ustavnom sudu u predmetu broj CH/01/8379 od 7. aprila 2007. godine, a koji dosljedno podržava praksu Doma za ljudska prava i Evropske komisije za ljudska prava, da oduzimanje vlasništva ili nekog drugog stvarnog prava predstavlja trenutnu radnju i ne rezultira nastavljenim uplitanjem u imovinsko pravo podnosioca prijave (vidi, naprimjer, prijavu broj 7379/76, odluka od 10. decembra 1976. godine, Odluke i izvještaji 8, str. 211). Dakle, Ustavni sud je u navedenoj odluci Komisije za ljudska prava pri Ustavnom sudu, povodom žalbe podnosilaca prijave koja se, također, odnosila na arondaciju zemljišta u Kotorskom, zaključio da su samim donošenjem rješenja o arondaciji u periodu od 1962. do 1965. godine predmetne nekretnine prešle u državno vlasništvo, te da nije bilo kontinuiranog uplitanja u imovinsko pravo ranijih vlasnika predmetnih nekretnina. Ustavni sud smatra da je navedeni stav primjenjiv i u konkretnom slučaju, te zaključuje da su donošenjem rješenja o arondaciji predmetne nekretnine prešle u državno vlasništvo.
72. Nadalje je utvrđeno da su apelanti tužbu podnijeli nakon isteka prekluzivnih rokova iz člana 47. Zakona o izmjenama i dopunama osnovnog Zakona o iskorištavanju poljoprivrednog zemljišta i člana 142. Zakona o nasljeđivanju, što znači da apelanti u konkretnom slučaju nisu mogli imati «zakonito očekivanje» da će im biti priznato pravo vlasništva i povrata u posjed predmetnih nekretnina, ni u odnosu na manji dio predmetnih nekretnina koje se vode u zemljišnoknjižnoj evidenciji na ime fizičkih lica za koje apelanti tvrde da su njihovi pravni prednici, kao i na ime apelantice Ismete Huskić, koja je jedina od svih apelanata uknjižena u zemljišnim knjigama kao suvlasnica na jednoj od spornih parcela u dijelu 21/3200. Također je utvrđeno da apelanti nisu bili ni posjednici predmetnih nekretnina, budući da su ih, prema vlastitim izjavama, koristili na osnovu ugovora o zakupu sa drugotuženom, tako što su kosili travu sa predmetnih nekretnina koje je u posjedu držala drugotužena i to nakon dizanja usjeva drugotužene uz naknadu koju su plaćali drugotuženoj. Imajući u vidu ovakvo utvrđenje sudova, Ustavni sud konstatira da su 14. decembra 1995. godine, kada je zasnovana, ratione temporis, nadležnost Ustavnog suda, predmetne nekretnine već 30 godina bile u društvenom, odnosno državnom vlasništvu, te da samim tim ni u vrijeme podnošenja tužbe za povrat u posjed predmetnih nekretnina one nisu bile u vlasništvu ni pravnih prednika apelanata, ni apelanata. Prema tome, apelanti nisu u postupcima na tri instance uspjeli dokazati ni da su vlasnici, ni posjednici, niti da imaju «zakonito očekivanje» da su predmetne nekretnine njihova imovina. Stoga, slijedi da apelanti nemaju «imovinu» koja bi ulazila u djelokrug zaštite člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
73. U skladu sa principom da član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju štiti samo postojeću imovinu, budući da apelanti nemaju konstituirano imovinsko pravo na predmetnim nekretninama, Ustavni sud konstatira da se u konkretnom slučaju predmetne nekretnine ne mogu smatrati imovinom u odnosu na koju apelanti uživaju zaštitu u skladu sa kriterijima iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Pri tome, Ustavni sud se poziva na stav Komisije za ljudska prava pri Ustavnom sudu u već citiranoj Odluci broj CH/01/8379 od 7. aprila 2007. godine, gdje je povodom istog činjeničnog i pravnog stanja zaključeno da u situaciji kada se podnosilac prijave žali da mu se ne dopušta stjecanje arondiranog zemljišta, navodno izuzetog od njegovih pravnih prednika, da predmetno zemljište nije postojeća imovina podnosioca prijave a da pravo na stjecanje imovine nije pravo zagarantirano Evropskom konvencijom i njezinim Protokolima.
74. Stoga, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju nije bilo kršenja prava apelanata na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Pravo na pravično suđenje
Pravičnost postupka okončanog Presudom Okružnog suda u Banjoj Luci broj U-599/05 od 25. oktobra 2006. godine
75. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana što uključuje: […]
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.»
76. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi: «1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. […]»
77. Ustavni sud podsjeća da se prema ustaljenoj praksi Ustavnog suda i Evropskog suda za ljudska prava član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjuje na postupke čiji je ishod odlučujući za utvrđivanje građanskih prava i obaveza. Pored toga što ishod postupka treba biti odlučujući za utvrđivanje građanskih prava i obaveza, uvjet za primjenljivost člana 6. stav 1. Evropske konvencije je da u konkretnom postupku postoji spor oko utvrđivanja građanskih prava i obaveza. Pojam «spora», u smislu značenja člana 6. stav 1. Evropske konvencije, podrazumijeva «sve postupke čiji je rezultat presudan za privatna prava i obaveze», čak i kada se postupak tiče spora između pojedinca i javne vlasti koja djeluje u okviru svojih ovlaštenja, a odnose se, kao u konkretnom slučaju, na privatna prava i obaveze. Karakter «zakonodavstva koje određuje kako će se problem riješiti» i «ovlaštenja» koja pripadaju predmetnom organu je od malog značaja (vidi Ustavni sud, Odluka AP 540/04 od 18. januara 2005. godine, stav 20, i Evropski sud za ljudska prava, Ringeisen protiv Austrije, presuda od 28. juna 1978. godine, serija A, broj 13, stav 94).
78. U predmetnom slučaju se radi o postupku utvrđenja općeg interesa za eksproprijaciju nekretnina radi izgradnje stambenog naselja, a apelanti osporavaju ovaj postupak jer smatraju da su predmetne nekretnine njihovo vlasništvo. Dakle, ishod ovog postupka je odlučujući za građanska prava i obaveze apelanata, budući da je odluka o postojanju općeg interesa za eksproprijaciju predmetnih nekretnina preduvjet da se u kasnijem postupku eksproprijacije predmetne nekretnine izuzmu od vlasnika. Stoga, Ustavni sud zaključuje da je član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv u konkretnom slučaju. Prema tome, Ustavni sud mora ispitati je li spor pred sudom bio pravičan onako kako to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije.
79. U ovoj apelaciji apelanti smatraju da je do povrede njihovog prava na pravično suđenje došlo zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog i procesnog prava. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje na vlastitu jurisprudenciju prema kojoj nije u nadležnosti Ustavnog suda da se upušta u ocjenu načina na koji su redovni sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno i procesno pravo, osim ako se način na koji je činjenično stanje utvrđeno i način na koji su primijenjeni propisi doimaju proizvoljno i ako se time krše ustavna prava apelanata. Također, Ustavni sud je u brojnim odlukama naglasio da je izvan njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu ocjene dokaza, ukoliko se ova ocjena ne doima očigledno proizvoljnom.
80. Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju navodi apelacije otvaraju pitanje proizvoljnog postupanja tužene i Okružnog suda, te da je stoga neophodno razmotriti je li u ponovnom postupku tužena ispoštovala obavezujuća uputstva Vrhovnog suda.
81. Ustavni sud zapaža da je osporena odluka tužene kojom je utvrđen opći interes za eksproprijaciju spornih nekretnina za koje apelanti smatraju da su njihovo vlasništvo, donesena u ponovnom postupku izvršenja presude Vrhovnog suda i da je tužena, u skladu sa članom 50. Zakona o upravnim sporovima, bila u obavezi ispoštovati pravno shvatanje i uputstva Vrhovnog suda koji je njezinu prethodnu odluku o istom pitanju ukinuo kao nezakonitu. Prema uputstvima Vrhovnog suda tužena je bila dužna utvrditi koje zemljište je predviđeno za izgradnju objekata za koje se utvrđuje opći interes za eksproprijaciju radi izgradnje izbjegličkog naselja, sa njegovim tačnim oznakama, zatim utvrditi postoji li planski akt kojim je predviđena izgradnja tih objekata, kao i jesu li tužioci vlasnici, odnosno posjednici tih nekretnina. Tužena je u osporenoj odluci nabrojala nekretnine za koje se utvrđuje opći interes za eksproprijaciju, navodeći njihove oznake prema zemljišnoknjižnoj evidenciji Osnovnog suda. Ukupno je nabrojano 50 parcela upisanih u k.o. Kotorsko i k.o. Velika Bukovica. Od toga, osam parcela je uknjiženo na ime fizičkih lica, a ostale su uknjižene kao društveno vlasništvo. Utvrđeno je da su predmetne nekretnine u katastarskoj evidenciji uknjižene kao društveno vlasništvo na osnovu rješenja o arondaciji donesenih u periodu od 1962. do 1965. godine, koja je donijela Komisija za arondaciju sreza Doboj i da je aerofotogrametrijskim snimanjem 1967. godine sav kompleks upisan kao društveno vlasništvo, te da je kao korisnik upisan UPI RO Doboj OOK «Bosnakop» i fabrika «Enterijer» Kotorsko u p.l. br. 1181 i 116 k.o. Kotorsko. Okružni sud se, ocjenjujući prema uputstvima Vrhovnog suda, jesu li apelanti vlasnici, odnosno posjednici predmetnih nekretnina, pozvao na Presudu Osnovnog suda broj P-760/02 od 29. aprila 2004. godine, koja je postala pravosnažna 22. juna 2004. godine, kojom je tužba apelanata za utvrđenje vlasništva na predmetnom zemljištu i predaju u posjed odbijena, kao i na izjave apelanata u tom parničnom postupku. Okružni sud je ocijenio na osnovu navedene presude, kao i iz izjava apelanata kao tužilaca u navedenom parničnom postupku, da apelanti nisu ni vlasnici ni posjednici predmetnih nekretnina, budući da su ih uz naknadu koristili do 1992. godine na osnovu ugovora o zakupu zaključenog sa Zemljoradničkom zadrugom «Bosnakop». Stoga je zaključeno da apelanti predmetno zemljište nisu koristili ni kao vlasnici ni posjednici jer su to zemljište koristili prema odobrenju zakupodavca i to tek kada ovaj skine usjeve. Okružni sud je ocijenio da je u ponovnom postupku tužena Vlada RS otklonila propuste prilikom donošenja osporenog akta u pogledu označavanja parcela, te imena vlasnika i posjednika parcela na kojima se utvrđuje opći interes. Također je zaključeno da plan parcelacije predstavlja planski dokument u smislu određivanja namjene zemljišta u skladu sa članom 27. Zakona o uređenju prostora. Pored navedenog, a u skladu sa odredbama Zakona o poljoprivrednom zemljištu i Odlukom Vlade RS o postojanju općeg interesa da se predmetno zemljište izuzme od drugotužene radi izgradnje izbjegličkog naselja, proveden je postupak i izvršena promjena namjene predmetnog zemljišta sa poljoprivrednog u građevinsko zemljište. Ustavni sud zapaža da, ni nakon promjene namjene predmetnog zemljišta u građevinsko zemljište, nije bilo osnova da Zemljoradnička zadruga «Bosnakop», kao raniji vlasnik, a pogotovo ne apelanti kao navodni pravni sljednici fizičkih lica od kojih je predmetno zemljište arondirano, ostvare prvenstveno pravo korištenja zemljišta radi građenja na predmetnim građevinskim parcelama, budući da je Odlukom Vlade RS utvrđeno da postoji opći interes da se predmetno zemljište izuzme od ranijeg vlasnika radi izgradnje izbjegličkog naselja, a da je korisnik eksproprijacije općina Doboj. Stoga je, s ciljem realizacije legitimnog općeg interesa, stavljeno izvan snage prvenstveno pravo korištenja ranijeg vlasnika zagarantirano članom 27. Zakona o građevinskom zemljištu, te su predmetne nekretnine izuzete od ranijeg vlasnika u korist korisnika eksproprijacije. Ustavni sud zapaža da su navodi apelacije da je tužena osporenu odluku donijela na osnovu istog činjeničnog stanja, odnosno da na osnovu poništenih upravnih akata identičnih navodima tužbe, te da se Okružni sud u obrazloženju osporene presude očitovao na ove navode. Okružni sud je naveo da je SO Doboj, nakon što je njezina ranija Odluka broj 01-012-2-12/00 od 23. marta 2000. godine poništena Presudom Okružnog suda broj U-9/02 od 4. februara 2003. godine, donijela novu Odluku o parcelaciji broj 01-013-118/04 od 17. septembra 2004. godine, na osnovu koje je donijet osporeni akt tužene. Stoga je ocijenjeno da nije tačan navod tužbe da je osporeni akt zasnovan na istom činjeničnom stanju, odnosno na poništenoj Odluci SO Doboj broj 01-012-2-12/00 od 23. marta 2000. godine. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da je tužena u ponovnom postupku, u skladu sa članom 50. Zakona o upravnim sporovima ispoštovala obavezujuća uputstva Vrhovnog suda i da je Okružni sud, ocjenjujući pravilnost i zakonitost osporenog akta tužene, dao jasne i precizne razloge za svoju odluku, u skladu sa standardima prava na pravično suđenje sadržanim u članu II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članu 6. stav 1. Evropske konvencije. Stoga, osporenom presudom nije povrijeđeno pravo apelanata na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Ostali navodi
82. U svjetlu zaključka u pogledu kršenja prava iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud smatra da nije neophodno posebno razmatrati ostale navode iz apelacija o navodnim povredama ustavnih prava apelanata u postupcima okončanim Presudom Vrhovnog suda broj Rev-236/04 od 27. juna 2006. godine i Presudom Okružnog suda u Banjoj Luci broj U-599/05 od 25. oktobra 2006. godine.
VIII. Zaključak
83. Ustavni sud zaključuje da, u postupku okončanom Presudom Vrhovnog suda broj Rev-
236/04 od 27. juna 2006. godine, nije došlo do povrede prava apelanata na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju jer apelanti nemaju «imovinu» koja je zaštićena članom II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine ili članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Također, Ustavni sud zaključuje da, u postupku okončanom Presudom Okružnog suda u Banjoj Luci broj U-599/05 od 25. oktobra 2006. godine, nije došlo do povrede prava apelanata na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, jer se apelanti žale na nepotpuno i pogrešno utvrđeno činjenično stanje i na pogrešnu primjenu materijalnog prava u sudskom postupku, a Ustavni sud nije utvrdio da je sud proizvoljno utvrdio činjenično stanje ili proizvoljno primijenio pozitivnopravne propise, niti postoje drugi elementi koji bi ukazivali da je postupak bio nepravičan ili na štetu apelanata.
84. Na osnovu člana 16. stav 4. tačka 9, člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. Sastavni dio ove odluke čini i izdvojeno mišljenje o neslaganju sutkinje Seade Palavrić.
85. S obzirom na odluku Ustavnog suda u ovom predmetu, nije neophodno posebno razmatrati prijedlog apelanata za donošenje privremene mjere.
86. Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatidža Hadžiosmanović
Prilog:
- Izdvojeno mišljenje sutkinje Seade Palavrić
IZDVOJENO MIŠLJENJE SUTKINJE SEADE PALAVRIĆ U AP 804/06
U odnosu na većinsko odlučenje Suda u predmetu broj AP 804/06 izdvajam mišljenje i smatram da apelacije osnovano postavljaju pitanja kršenja prava apelanata na pravično suđenje, na imovinu, na povratak i na zabranu diskriminacije.
U odnosu na pravo na pravično suđenje
Postupak okončan Presudom Vrhovnog suda broj Rev-236/04 od 27. juna 2006. godine
Ukoliko se pravo na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije posmatra u kontekstu važećeg pozitivnog prava u Bosni i Hercegovini, onda se mora primijetiti da bitan segment prava na pravično suđenje čini brižljiva i savjesna ocjena dokaza i činjenica utvrđenih u postupku pred redovnim sudovima (vidi mutatis mutandis Ustavni sud, Odluku broj AP 5/05 od 14. marta 2006. godine). Ovo je jedna od temeljnih odredaba u vezi sa izvođenjem i ocjenom dokaza koja se nalazi u svim važećim procesnim zakonima u Bosni i Hercegovini, pa i u Zakonu o parničnom postupku Republike Srpske (u daljnjem tekstu: ZPP), u kojem je odredbom člana 8. propisano da će sud odlučiti koje će činjenice uzeti kao dokazane «na osnovu slobodne ocjene dokaza, savjesno i brižljivo ocijeniti svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno». Podsjećam da je u konkretnom slučaju suština zahtjeva apelanata zasnovana na tvrdnji da nekretnine koje su predmet apelacija nikad nisu prešle u društvenu svojinu, budući da postupak arondacije nije okončan, što dokazuju činjenicom da se neke od nekretnina vode još uvijek u zemljišnoknjižnoj evidenciji kao vlasništvo fizičkih osoba - pravnih prednika apelanata. Pored toga, pozivajući se na odredbe Zakona o nasljeđivanju, apelanti tvrde da je u času smrti njihovih prednika predmetno zemljište postalo njihovo vlasništvo. Tuženi osporavaju ove navode i smatraju da je predmetno zemljište nakon provedene arondacije u cjelini u društvenoj svojini. Moje je mišljenje da su odlučujuće činjenice koje su redovni sudovi trebali utvrditi radi ocjene osnovanosti tužbenog zahtjeva apelanata u vezi s valjanošću postupka arondacije one koje je Komisija za arondaciju Skupštine općine Doboj provodila na predmetnim nekretninama u periodu 1962-1964. godine. Bilo je potrebno utvrditi da li su arondirane nekretnine prešle u društveno vlasništvo. S tim u vezi, prethodno je bilo potrebno utvrditi za svaku od predmetnih nekretnina i svaku fizičku osobu - vlasnika predmetne nekretnine ponaosob da li je sporni postupak arondacije zakonito okončan. Međutim, iz obrazloženja pobijanih presuda proizlazi da su redovni sudovi odlučnu činjenicu valjanosti postupka arondacije utvrdili u dokaznom postupku samo uvidom u rješenja o arondaciji. Podsjećam na odredbu 67. Zakona o iskorištavanju poljoprivrednog zemljišta kojom je propisano da se predaja u posjed zemljišta pripojenog arondacijom korisniku arondacije vrši po pravosnažnosti rješenja o arondaciji, odnosno na odredbu člana 66. stav 6. istog zakona po kojoj pravosnažno sudsko rješenje o naknadi zamjenjuje rješenje o arondaciji u onom dijelu u kojem se rješenje o arondaciji odnosi na naknadu. Dakle, kako bi se zaključilo da li je arondacija pravosnažno okončana i time stekli uvjeti za prelazak zemljišta u društvenu svojinu, odnosno predaju zemljišta korisniku arondacije, bilo je potrebno utvrditi da li su vođeni i okončani postupci predviđeni relevantnim odredbama navedenog zakona. Redovni sudovi su zaključili da apelanti nisu ponudili nikakav dokaz u cilju potvrđivanja svog tužbenog navoda da arondacija nije provedena, odnosno da nisu pravosnažno utvrđene i isplaćene naknade vlasnicima nekretnina niti dodijeljena zamjenska zemljišta i da su oni ili njihovi pravni prednici vodili postupke kojima su osporili arondaciju i izuzimanje svojih nekretnina. S tim u vezi, apelanti navode da su pokušali doći do relevantne dokumentacije kojom bi dokazali da su, u smislu Zakona o iskorištavanju poljoprivrednog zemljišta, sve do početka rata 1992. godine vođeni upravni i sudski postupci kojima su raniji vlasnici predmetnog zemljišta osporavali postupak arondacije, ali da im je prvotužena odbila staviti na raspolaganje relevantnu dokumentaciju, uz obrazloženje da je relevantna dokumentacija uništena u poplavi. U ovakvoj situaciji redovni sudovi su samo konstatirali da iz rješenja o arondaciji proizlazi da je arondacija provedena, uz propust da iskoriste ovlaštenja iz stava 2. člana 7. ZPP-a i po službenoj dužnosti utvrde činjenice koje stranke nisu iznijele. Stoga se, u konkretnoj situaciji kada apelanti, kao izbjeglice i raseljene osobe, nisu u posjedu relevantne dokumentacije kojom bi dokazali osnovanost svog tužbenog zahtjeva, a prvotužena odbija da kao organ javne vlasti putem svojih službi stavi na uvid tu dokumentaciju apelantima, otvara pitanje nedozvoljenog raspolaganja pravom od prvotužene i otvara mogućnost da sud upotrijebi procesne ovlasti iz člana 7. stav 2. ZPP-a, kako u apelaciji osnovano navode apelanti. Pri tome, po mome mišljenju, redovni sudovi stavljaju pretjeran teret na apelante da u smislu stava 1. člana 7. ZPP-a dokazuju relevantne činjenice u vezi sa postupkom arondacije, budući da oni kao izbjegle i raseljene osobe, odnosno povratnici, nisu u posjedu dokumentacije koju su posjedovali prije početka rata 1992. godine, kada su napustili svoje domove u Kotorskom.
Iz obrazloženja osporenih presuda proizlazi da su redovni sudovi isključivo na osnovu uvida u rješenja o arondaciji utvrdili odlučnu činjenicu da je postupak arondacije zakonito okončan i da su predmetne nekretnine prešle u društvenu svojinu, usprkos nesporno utvrđenoj činjenici da su neke od predmetnih nekretnina u zemljišnoknjižnoj evidenciji i danas uknjižene na ime fizičkih osoba. Ovakvim utvrđenjem redovni sudovi su zanemarili načelo javnog povjerenja u zemljišnoknjižne upise iz Zakona o zemljišnim knjigama RS-a, gdje je u članu 9. propisano da se upisano pravo u zemljišnoj knjizi smatra tačnim. Pored toga, redovni sudovi nisu utvrdili da li su i koje su osobe, koje su upisane u zemljišnim knjigama kao vlasnici predmetnih nepokretnosti, pravni prednici apelanata, nego su samo paušalno i mjestimično obrazložili da su predmetne nekretnine arondirali pravni prednici apelanata. Stoga smatram neophodnim podsjetiti da, iako redovni sudovi prema odredbi člana 8. ZPP-a presude donose na osnovu slobodne ocjene dokaza, to načelo ne znači apsolutnu slobodu. Ta sloboda je ograničena općim pravilima i zakonitostima ljudskog mišljenja, logike i iskustva. Zbog toga je obaveza redovnog suda da u obrazloženju presude opiše proces pojedinačne ocjene dokaza, dovođenja svakog ocijenjenog dokaza u vezu s drugim dokazima i izvođenja zaključka o dokazanosti određene činjenice. Nesporno je da u konkretnom slučaju redovni sudovi nisu izvršili svoju obavezu da pažljivo razmotre sve dokaze i argumente u postupku koji su vezani za određivanje osnovanosti tužbenog zahtjeva, te slijedom toga primijene relevantne propise, te da za svoju odluku daju jasne i razumljive razloge. Pored navedenog, imajući u vidu stav redovnih sudova da su predmetne nekretnine u postupku arondacije pribavljene u društvenu/državnu svojinu, redovni sudovi nisu ni ispitivali, a pogotovo objasnili zašto je potrebno nekretnine, koje su navodno već pribavljene u društvenu/državnu svojinu u postupku arondacije, ponovo pribavljati u društvenu/državnu svojinu, ali sada u postupku eksproprijacije. Jer, iako je odredbom člana 72. Zakona o eksproprijaciji, koji je bio na snazi u relevantnom periodu, propisano da se odredbe ovog zakona o eksproprijaciji, dosljedno primjenjuju i na administrativni prenos na nepokretnostima u državnoj svojini, činjenica je da ni prvom odlukom Vlade RS-a od 15. marta 2000. godine, a ni posljednjom od 7. aprila 2005. godine, nije utvrđeno da se u svrhu izgradnje izbjegličkog naselja u Kotorskom može izvršiti administrativni prenos na nepokretnostima u državnoj svojini, nego je utvrđeno da se u tu svrhu može izvršiti potpuna i nepotpuna eksproprijacija. Stoga, smatram da je u postupku okončanom Odlukom Vrhovnog suda broj Rev-236/04 od 27. juna 2006. godine došlo do povrede člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Pravičnost postupka okončanog Presudom Okružnog suda u Banjaluci broj U-599/05 od 25. oktobra 2006. godine Podsjećam da se prema ustaljenoj praksi Ustavnog suda i Evropskog suda za ljudska prava član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjuje na postupke čiji je ishod odlučujući za utvrđivanje građanskih prava i obaveza. Pored uvjeta da ishod postupka treba biti odlučujući za utvrđivanje građanskih prava i obaveza, uvjet za primjenljivost člana 6. stav 1. Evropske konvencije je da u konkretnom postupku postoji spor oko utvrđivanja građanskih prava i obaveza. Pojam «spora», u smislu značenja člana 6. stav 1. Evropske konvencije, podrazumijeva «sve postupke čiji je rezultat presudan za privatna prava i obaveze», čak i kada se postupak tiče spora između pojedinca i javne vlasti koja djeluje u okviru svojih ovlaštenja, a odnose se, kao u konkretnom slučaju, na privatna prava i obaveze. Karakter «zakonodavstva koje određuje kako će se problem riješiti» i «ovlaštenja» koja pripadaju predmetnom organu je od malog značaja (vidi Ustavni sud, Odluka AP 540/04 od 18. januara 2005. godine, stav 20. i Evropski sud za ljudska prava, Ringeisen protiv Austrije, presuda od 28. juna 1978. godine, serija A, broj 13, stav 94).
U predmetnom slučaju riječ je o postupku utvrđivanja općeg interesa za eksproprijaciju nekretnina za koje apelanti smatraju da su njihovo vlasništvo, radi izgradnje stambenog naselja, te osporavaju ovaj postupak jer smatraju da je riječ o poljoprivrednom, a ne građevinskom zemljištu. Dakle, ishod ovog postupka je odlučujući za građanska prava i obaveze apelanata, budući da je odluka o postojanju općeg interesa za eksproprijaciju predmetnih nekretnina preduvjet da se u kasnijem postupku eksproprijacije predmetne nekretnine izuzmu od vlasnika. Stoga zaključujem da je član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv u konkretnom slučaju, pa je Ustavni sud bio dužan ispitati da li je spor pred redovnim sudom bio pravičan onako kako zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije.
U ovoj apelaciji apelanti također smatraju da je do povrede njihovog prava na pravično suđenje došlo zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog i procesnog prava. S tim u vezi, svjesna da Ustavni sud prema vlastitoj jurisprudenciji nije nadležan da se upušta u ocjenu načina na koji su redovni sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno i procesno pravo, osim ako se način na koji je činjenično stanje utvrđeno i primjena propisa doimaju proizvoljno i ako se time krše ustavna prava apelanta, smatram da u konkretnom slučaju navodi apelacije ukazuju da postoje okolnosti koje upravo otvaraju pitanje proizvoljnog postupanja tužene i Okružnog suda, te da je stoga neophodno razmotriti način na koji su utvrđene činjenice u postupku, proveden dokazni postupak i cijenjeni dokazi. Naime, pobijana odluka tužene donesena je u ponovnom postupku izvršenja presude Vrhovnog suda, pa je tužena u skladu sa članom 50. Zakona o upravnim sporovima bila u obavezi da ispoštuje pravno shvatanje i upute Vrhovnog suda, koji je njenu prethodnu odluku o istom pitanju ukinuo kao nezakonitu. Prema uputama Vrhovnog suda tužena je bila dužna da utvrdi koje zemljište je predviđeno za izgradnju objekata, za koje se utvrđuje opći interes za eksproprijaciju radi izgradnje izbjegličkog naselja, sa njegovim tačnim oznakama, da utvrdi da li postoji planski akt kojim je predviđena izgradnja tih objekata, kao i da li su apelanti vlasnici odnosno posjednici tih nepokretnosti. Tužena je u ponovo donesenoj pobijanoj odluci nabrojala nekretnine, navodeći njihove oznake prema zemljišnoknjižnoj evidenciji Osnovnog suda. Ukupno je nabrojano 12 parcela upisanih u KO Kotorsko i KO Velika Bukovica. Od toga sedam parcela je uknjiženo na ime fizičkih osoba, bez oznake površina i bez odgovora na pitanje da li su te osobe pravni prednici apelanata, a ostalih pet su uknjižene kao društvena svojina, bez oznake ranijih vlasnika od kojih su nekretnine navodno prešle u društvenu svojinu i bez odgovora na pitanje da li su ti raniji vlasnici u stvari pravni prednici apelanata. Primjećujem da Okružni sud, ocjenjujući prema uputama Vrhovnog suda da li su apelanti vlasnici odnosno posjednici predmetnih nekretnina, nije sam provodio dokazni postupak nego se pozvao na izjave apelanata (i to nekorektno prenesene u odnosu na zapisnik) u parničnom postupku i Presudu u tom postupku Osnovnog suda broj P-760/02 od 29. aprila 2004. godine, kojim je tužba apelanata za utvrđenje vlasništva na predmetnom zemljištu i predaju u posjed odbijena. Već sam u prethodnim tačkama ovog izdvojenog mišljenja iznijela stav da parnični postupak u kojem je donesena navedena presuda ne zadovoljava standarde pravičnog suđenja iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te posebno ukazala da se ocjena valjanosti postupka arondacije i utvrđenje da su predmetne nekretnine u postupku arondacije prešle u društvenu svojinu doima proizvoljno. Zbog svega navedenog i utvrđenje Okružnog suda u ovom postupku da apelanti nisu vlasnici ili posjednici predmetnih nekretnina jer su one arondirane od njihovih pravnih prednika, koje je u cijelosti zasnovano na ukinutoj presudi nije validno, jer nije u skladu sa standardima prava na pravično suđenje. Kao što je već rečeno, pitanje valjanosti provedene arondacije je prethodno pitanje za utvrđenje da li su apelanti vlasnici predmetnih nekretnina i potrebno je za svaku nekretninu i svaku fizičku osobu ponaosob utvrditi da li je provedena arondacija i da li su predmetne nekretnine prešle u društvenu svojinu ili su ostale u vlasništvu fizičkih osoba, pravnih prednika apelanata, a onda, po sili zakona, nakon njihove smrti prešle u vlasništvo apelanata. Okružni sud u ovome postupku nije uopće dao osvrt na činjenicu da je apelantima de facto, pa čak i de iure prekinut posjed predmetnih nekretnina koje su koristili u poljoprivredne svrhe izbijanjem rata 1992. godine i odlaskom apelanata u izgnanstvo, odnosno nije dao odgovor na pitanje koje je zahtijevao Vrhovni sud, jesu li apelanti u vrijeme relevantno za primjenu Aneksa 7 bili posjednici predmetnih nekretnina, budući da je i sam posjed obuhvaćen ustavnim pravom na imovinu. Također, Okružni sud je navod apelanata iz tužbe da je predmetno zemljište poljoprivredno zemljište i da nije u skladu sa zakonom promijenjena njegova namjena u građevinsko zemljište odbio kao neosnovan, ukazujući na odluku SO Doboj o promjeni namjene poljoprivrednog zemljišta na parcelama k.č. 2452, 2453/1, 2453/4, 2545 i 2453/9 KO Kotorsko upisane u p.l. 116 i 1181 i k.č. 995 i 1047 KO Velika Bukovica u nepoljoprivredne svrhe. Podsjećam da navedene parcele nisu nabrojane u osporenoj odluci tužene, te nije jasno, budući da su označene po posjedovnoj evidenciji, na koje se od 12 parcela iz osporene odluke odnose. Kao što je već rečeno, u osporenoj odluci parcele su označene po zemljišnoknjižnoj evidenciji. Stoga, iz obrazloženja Okružnog suda nije jasno kako je na osnovu ove odluke o promjeni namjene poljoprivrednog zemljišta, u kojoj je nabrojano sedam parcela, Okružni sud utvrdio da se ona odnosi na sve parcele koje su nabrojane u pobijanoj odluci o utvrđivanju općeg interesa za eksproprijaciju. Iz navedenih razloga zaključujem da obrazloženje osporene presude ne sadrži jasne i precizne razloge iz kojih je utvrđeno da je predmetna odluka zakonita, a tužbeni zahtjev apelanata neosnovan. Na taj način Okružni sud je i u odnosu na svoju presudu broj U-599/05 od 25. oktobra 2006. godine povrijedio pravo apelanata na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
U odnosu na pravo na imovinu
Apelanti su titulari prava na imovinu u smislu člana 1. Protokola br. 1 uz Evropsku konvenciju. Naime, apelanti su pravni slijednici ranijih vlasnika nekretnina koje su predmet apelacije, u odnosu na koje je svojevremeno navodno izvršena arondacija. Arondacija je agrarno-politička mjera, koja služi stvaranju većih kompleksa obradive površine u društvenoj svojini. Vlasnik zemljišta koje se arondacijom pripaja ima pravo na naknadu od korisnika arondacije, a može mu se dati u zamjenu i zemljište iste katastarske kulture i klase (po mogućnosti i istog položaja).
U slučaju apelanata, oni tvrde da njihovim pravnim prednicima nikada nije izvršena ni isplata za arondirano zemljište niti im je u zamjenu dato drugo zemljište. S obzirom da je riječ o negativnim činjenicama, apelanti ih nisu u stanju dokazivati, ali javne vlasti jesu. Javne vlasti su te koje imaju raspoloživu dokumentaciju i, budući da tvrde da je arondacija okončana zakonito, dužne su to i dokazati. Umjesto da ponude dokaze o isplati iznosa za arondirano zemljište, odnosno dokaze da je pravnim prednicima apelanata za arondirano zemljište dodijeljeno drugo zemljište, javne vlasti se izgovaraju tvrdnjom da je dokumentacija nestala u poplavi 1963. godine, a sudovi to prihvataju.
Iako nema dokaza da je arondacija provedena u skladu sa tadašnjim zakonom, činjenica je, najprije, da pravni prednici apelanata a zatim i sami apelanti nikada nisu izgubili posjed predmetnih nekretnina i da su ih zakonito koristili u svrhu poljoprivredne proizvodnje, tako što su zasijavali bašte, držali stoku, imali na predmetnom zemljištu pomoćne objekte, štale, kosili travu i sl. (bilo iz razloga što su kao vlasnici ili posjednici bili upisani u katastarskim i zemljišnim knjigama, oni sami ili njihovi pravni prednici, bilo po ugovoru o zakupu sa Zemljoradničkom zadrugom, kao subjektom koji je trebao upravljati arondiranim zemljištem u svrhu poljoprivredne proizvodnje).
Dakle, nesporno je da su apelanti u vrijeme izbijanja ratnih sukoba u Bosni i Hercegovini bili zakoniti posjednici predmetnih nekretnina, bez obzira na pravni osnov posjedovanja. Samim time, apelanti ulaze u opseg zaštite člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola br. 1 uz Evropsku konvenciju.
Javne vlasti su se umiješale u pravo na imovinu apelanata:
Predmetno zemljište na kojem su apelanti bili titulari prava na imovinu kao njegovi posjednici bilo je regulirano Zakonom o zaštiti i korištenju poljoprivrednog zemljišta, kao poljoprivredno zemljište.
U konkretnom slučaju, Vlada RS-a je svojom Odlukom broj 02/1-020-164/00 od 15. marta 2000. godine utvrdila opći interes za izgradnju stanova kojima se rješavaju stambene potrebe izbjeglica i raseljenih osoba, ali ne apelanata, nego osoba koje zagovaraju ostanak a ne povratak u svoje domove u mjesta iz kojih su došli u općinu Doboj. Vlada RS-a je tada onemogućila apelantima da uživaju u svojoj imovini, koju je dodijelila osobama za koje niti jedan organ uprave niti sud nisu utvrđivali da li im je vraćena njihova imovina u Federaciji BiH ili nekom drugom području u Bosni i Hercegovini iz kojeg su došli na imovinu apelanata.
Izvršni odbor Općine Doboj je 20. marta 2000. godine sa Zemljoradničkom zadrugom zaključio Ugovor o poravnanju u postupku eksproprijacije. Vrhovni sud RS-a je svojom presudom broj U-456/02 od 2. februara 2005. godine usvojio tužbu apelanata i poništio Odluku Vlade RS-a broj 02/1-020-164/00 od 15. marta 2000. godine, kojom je bio utvrđen opći interes za izgradnju izbjegličkog naselja na zemljištu u čijem su posjedu do izbijanja ratnih sukoba 1992. godine apelanti bili zakoniti posjednici. Međutim, navedeni ugovor o poravnanju u postupku eksproprijacije, zaključen na osnovu poništenog akta o utvrđivanju općeg interesa za eksproprijaciju, ostao je na pravnoj snazi. Skupština općine Doboj je, s ciljem stvaranja pretpostavki za utvrđivanje općeg interesa, 17. septembra 2004. godine donijela Odluku o usvajanju plana parcelacije za lokacije na kojima se nalazi zemljište na kojima su apelanti odnosno njihovi pravni prednici bili raniji korisnici. Istovremeno, Skupština općine Doboj je donijela i Odluku o promjeni namjene poljoprivrednog zemljišta na navedenim parcelama u nepoljoprivredne svrhe, radi izgradnje individualnih stambenih objekata za raseljene osobe u naselju Kotorsko, ali, ponavljam ne za povratnike, ranije posjednike tog zemljišta, nego za osobe koje su se odlučile za ostanak a ne povratak u svoje domove. Navedenom Odlukom o promjeni namjene poljoprivrednog zemljišta u nepoljoprivredne svrhe radi izgradnje individualnih stambenih objekata za raseljene osobe u naselju Kotorsko, predmetno zemljište je steklo tretman neizgrađenog gradskog građevinskog zemljišta u državnoj svojini, u skladu sa Zakonom o građevinskom zemljištu RS-a («Službeni glasnik RS-a» broj 86/03), koji je bio na snazi u vrijeme donošenja Odluke o promjeni namjene zemljišta i sve do 1. decembra 2006. godine, kada je donesen novi. Prema članu 20. Zakona o građevinskom zemljištu RS-a, na neizgrađenom gradskom građevinskom zemljištu raniji vlasnik ima privremeno pravo korištenja zemljišta i prvenstveno pravo korištenja zemljišta radi građenja. Ranijim vlasnikom neizgrađenog gradskog građevinskog zemljišta, koje je državna svojina, smatra se, između ostalog, osoba koja je u vrijeme prelaska građevinskog zemljišta u društvenu, sada državnu svojinu, imala uknjiženo pravo svojine u katastru nekretnina, odnosno zemljišnim knjigama; osoba za koju se utvrdi da je bila vlasnik u vrijeme prelaska građevinskog zemljišta u društvenu, sada državnu svojinu.
Prema članu 23. stav 3. Zakona o građevinskom zemljištu RS-a, privremeno pravo korištenja zemljišta nasljeđuju zakonski nasljednici ranijeg vlasnika, kao i zakonski nasljednici osoba na koje je raniji vlasnik prenio to pravo na način predviđen zakonom. U stavu 4. istog člana propisano je da se odredbe prethodnih stavova ovog člana primjenjuju i na ranije vlasnike zemljišta koje je postalo društvena svojina po ranijim propisima, kao i na osobe iz člana 20. stav 2. ovog zakona. Prema članu 27. stav 1. Zakona o građevinskom zemljištu, raniji vlasnik ima prvenstveno pravo korištenja zemljišta radi građenja na građevinskoj parceli čija je trajna namjena izgradnja zgrade na koju po zakonu može imati pravo svojine. Stavom 2. istog člana propisano je da se prvenstveno pravo korištenja zemljišta radi građenja iz prethodnog stava prenosi i nasljeđuje zajedno sa privremenim pravom korištenja zemljišta. Na kraju, stavom 1. člana 96. istog zakona propisano je: “Stupanjem na snagu ovog zakona, po sili zakona, prestaje državno vlasništvo na građevinskom zemljištu koje nije privedeno namjeni u skladu sa regulacionim planom, a u društveno, sada državno, vlasništvo je prešlo na osnovu odluke općine.” U stavu 2. člana 96. istog zakona propisano je: “Prestanak vlasništva iz stava 1. ovog člana, kao i uspostavljanje ranijeg vlasničko-pravnog odnosa, utvrđuje se rješenjem nadležnog organa uprave za imovinsko-pravne odnose.”
Iz navedenog je nesporno da je 17. septembra 2004. godine, donošenjem Odluke o promjeni namjene poljoprivrednog zemljišta u nepoljoprivredne svrhe, radi izgradnje individualnih stambenih objekata za raseljene osobe na nekretninama koje su arondirane u društvenu odnosno državnu svojinu od pravnih prednika apelanata, po samom zakonu, apelantima kao pravnim slijednicima, odnosno zakonskim nasljednicima ranijih vlasnika, pripalo privremeno pravo korištenja zemljišta i prvenstveno pravo korištenja zemljišta radi građenja. Nasuprot ovim pravima, javne vlasti RS-a apelantima nisu dozvolile ni da se vrate kao izbjeglice na zemljište koje su prije rata zakonito posjedovali, niti da ga privremeno koriste, a pogotovo im nisu dozvolile da koriste svoje prvenstveno pravo građenja na zemljištu na kojem su oni ili njihovi prednici po samom zakonu raniji vlasnici. Javne vlasti nisu iznijele svoj stav niti dale odgovor na pitanje koje refleksije na apelante kao pravne slijednike ranijih vlasnika imaju citirane odredbe člana 96. Zakona o građevinskom zemljištu, iako su apelanti sve vrijeme zahtijevali povrat u posjed predmetnih nekretnina, zbog čega je i OHR svojevremeno donio odluku o zabrani raspolaganja zemljištem u društvenoj svojini u koje spada i zemljište koje su apelanti posjedovali. Slijedi da su se javne vlasti nezakonito umiješale u pravo na imovinu apelanata. Štaviše, navedenim zakonodavstvom, prije svega, propisivanjem da je moguće utvrditi javni interes za eksproprijaciju zemljišta u svrhu izgradnje stanova kojima se rješavaju stambene potrebe izbjeglica i raseljenih osoba, podrazumijevajući pri tome pod izbjeglicama i raseljenim osobama samo osobe srpske nacionalnosti koje ne žele da se vrate u svoje domove u Bosni i Hercegovini iz kojih su došle, te primjenjujući ovakvo zakonodavstvo na zemljište koje je u vrijeme izbijanja rata bilo u zakonitom posjedu apelanata kao Bošnjaka, javne vlasti nisu ostvarile legitiman cilj koji je neophodan da bi miješanje u imovinu apelanata bilo u skladu sa članom II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 1. Protokola br. 1 uz Evropsku konvenciju, sve i da su postupci javnih vlasti u primjeni navedenog zakonodavstva bili u skladu sa zakonom. U odnosu na pravo na povratak
Prema odredbama člana II/5. Ustava Bosne i Hercegovine, sve izbjeglice i raseljene osobe imaju pravo slobodno se vratiti na svoja ognjišta, te ostala prava iz Aneksa 7 Općeg okvirnog sporazuma za mir u BiH. Aneksom 7 i Republika Srpska se, između ostalog, obavezala da će izbjeglicama i raseljenim osobama osigurati da im bude omogućeno vratiti se u sigurnosti, bez opasnosti od uznemiravanja, zastrašivanja, progona ili diskriminacije, osobito zbog njihova etničkog porijekla, vjerskog uvjerenja ili političkog mišljenja; da će poduzeti sve potrebne korake da spriječi radnje na svojoj teritoriji koje bi ometale ili sprečavale siguran i dobrovoljan povratak izbjeglica i raseljenih osoba; zaštititi etničko odnosno manjinsko stanovništvo; stvoriti na svojoj teritoriji političke, privredne i socijalne uvjete koji će pridonijeti dobrovoljnom povratku i skladnoj reintegraciji izbjeglica i raseljenih osoba, bez davanja prednosti nekoj posebnoj grupi, te im pružiti svu potrebnu pomoć u povratku.
Prema odredbama člana II/6. Ustava Bosne i Hercegovine, javne vlasti, pod kojima se podrazumijevaju kako organi uprave tako i svi sudovi, bile su dužne poduzeti sve mjere da se primijene i poštuju ljudska prava i osnovne slobode navedene u članu II Ustava Bosne i Hercegovine.
Umjesto da vlasti RS-a osiguraju apelantima pravo na imovinu i održiv povratak u skladu sa Aneksom 7 i članom II/5. Ustava Bosne i Hercegovine, kao ustavna prava, te iste vlasti su osigurale izbjeglim i raseljenim osobama, čiji dom nije bio u Kotorskom, pravo da tu ostanu i spriječe održiv povratak apelanata. Štaviše, čak i da su vlasti RS-a bile dužne osigurati ostanak izbjeglim i raseljenim osobama koje su došle u Kotorsko i čiji dom prije rata nije bio u Kotorskom, nesporno je da niti izvršni, niti zakonodavni organi, niti sudovi RS-a nisu utvrđivali činjenice da li je izbjeglim i raseljenim osobama koje žele smjestiti u Kotorsko osiguran povratak na njihova ognjišta u dijelove Bosne i Hercegovine odakle su došli ili im je isplaćena naknada za njihovu imovinu u skladu s Aneksom 7, niti su učinili bilo što da svojim radnjama ne ugrožavaju održiv povratak osoba koje su oduvijek tu živjele, te da vještačkim putem i putem sile javne vlasti ne mijenjaju etničku strukturu pojedinih naselja u Bosni i Hercegovini.
Štaviše, čini se da su vlasti RS-a u slučaju apelanata učinile sve, bilo svojim postupanjem bilo tolerancijom nezakonitih postupaka prema apelantima kao povratnicima, da ih prinude da ponovo napuste svoje domove u Kotorskom. Naime, javnim vlastima nije bilo dovoljno ono što je čak i OHR utvrdio, a to je da je uvidom stanja na terenu i sam OHR saglasan da su vlasnici zemlje na desnoj strani rijeke Bosne, prvenstveno Bošnjaci, izuzetno materijalno oštećeni zbog uništavanja plodnog zemljišta nekontrolisanom i nelegalnom eksploatacijom šljunka, te da je dodatni problem Kotorana nemogućnost da obrađuju zemlju koja nije bila uništena. Javne vlasti ni do danas nisu riješile navedeni problem. Ali jesu, po mome mišljenju, svojim djelovanjem potpuno prekršile odredbu člana II/5. Ustava Bosne i Hercegovine. Dovoljno je podsjetiti na ponovnu Odluku Vlade RS-a broj 02/1-
020-452/05 od 7. aprila 2005. godine, kojom je utvrđeno da je od općeg interesa izgradnja izbjegličkog naselja u Kotorskom na lokalitetima Trnovo I, Trnovo II i Velika Bukovica, u općini Doboj, pa se u tu svrhu može izvršiti potpuna i nepotpuna eksproprijacija (a eksproprijacija je izvršena još 2.000 godine iako je pravno valjan utvrđen javni interes morao biti preduvjet za eksproprijaciju) u skladu sa urbanističko-tehničkim uvjetima i Rješenjem o urbanističkoj saglasnosti broj 08/364-44/00, od 29. februara 2000. godine (“Službeni glasnik Republike Srpske» broj 40/05), kojom je, umjesto omogućavanja ustavnih prava apelanata, utvrđeno da je od općeg interesa izgradnja naselja s ciljem ostanka izbjeglih i raseljenih osoba srpske nacionalnosti na zemljištu koje ima 12 katastarskih čestica, od kojih su pet u društvenoj svojini, ali bez provjere ko su raniji vlasnici tih nekretnina i da li su to pravni prednici apelanata, dok su preostalih sedam katastarskih čestica u vlasništvu mještana bošnjačke nacionalnosti, za koje opet nije utvrđivano da li su pravni prednici apelanata.
U odnosu na navode o diskriminaciji Imajući u vidu navode iznesene u odnosu na povrede člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola br. 1 uz Evropsku konvenciju i člana II/5. Ustava Bosne i Hercegovine, iz kojih neosporno proizlazi drukčije tretiranje apelanata zbog njihove bošnjačke nacionalnosti u odnosu na građane srpske nacionalnosti, te sistematsko onemogućavanje povratka apelanata na imovinu koju su apelanti posjedovali do izbijanja rata 1992. godine, a s druge strane omogućavanje građanima srpske nacionalnosti da po svaku cijenu ostanu na imovini apelanata, zaključujem da su javne vlasti RS-a povrijedile i član II/4. Ustava Bosne i Hercegovine odnosno član 14. Evropske konvencije, jer su apelante diskriminirale u uživanju navedenih ustavnih prava zbog njihove nacionalne pripadnosti, te smatram da apelaciju treba usvojiti i utvrditi sve navedene povrede ustavnih prava apelanata. Sarajevo, 30. aprila 2008. godine Sutkinja
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine,
Seada Palavrić, v.r.