Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-1646/06 (R. A.)

Odluka donesena 03. 04. 2008.

Povreda
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje - razuman rok
  • Građanski postupak
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Regres
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1646/06

Apelacija

Odluka o meritumu

03. 04. 2008.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u predmetu broj AP 1646/06, rješavajući apelaciju Ramiza Aljića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2, člana 61. st. 1, 2. i 3. i člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), u sastavu:

Hatidža Hadžiosmanović, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 3. aprila 2008. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Djelomično se usvaja apelacija Ramiza Aljića.

Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Ukida se Presuda Kantonalnog suda Sarajevo broj Gž-399/04 od 30. marta 2006. godine.

Predmet se vraća Kantonalnom sudu Sarajevo, koji je dužan po hitnom postupku donijeti novu odluku u skladu sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Nalaže se Kantonalnom sudu Sarajevo da, u skladu sa članom 74. stav 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

Odbija se kao neosnovana apelacija Ramiza Aljića u odnosu na suđenje u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u postupku koji je vođen pred Kantonalnim sudom u Sarajevu u predmetu broj Gž-399/04.

Odluku objaviti u “Službenom glasniku Bosne i Hercegovine”, “Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine”, “Službenom glasniku Republike Srpske” i u “Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine”.

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. Ramiz Aljić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Tuzle podnio je 5. maja 2006. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj Gž-399/04 od 30. marta 2006. godine. Apelant je 21. augusta 2006. godine dostavio dopunu apelacije.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda i učesnika u postupku Tuzlanskog kantona (u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je 1. novembra 2006. godine da dostave odgovore na apelaciju. Od Kantonalnog suda je 22. januara 2008. godine zatražen na uvid spis broj Gž-399/04.

3. Kantonalni sud i tuženi nisu dostavili odgovore na apelaciju.

4. Kantonalni sud je 13. februara 2008. godine dostavio na uvid spis Gž-399/04.

III. Činjenično stanje

5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

6. Apelant je 5. juna 2001. godine podnio tužbu Općinskom sudu protiv tuženog radi isplate razlike plaće za maj, juni i juli 2000. godine, što ukupno iznosi 2.771,20 KM, te tražio naknadu za korištenje godišnjeg odmora (regresa) za 2000. godinu u iznosu od 1.315,90 KM, za 2001. godinu u iznosu od 1.460,70 KM i za 2002. godinu u iznosu od 1.577,90 KM sa zakonskom zateznom kamatom i troškovima postupka. U historijatu tužbe apelant je naveo da je zaposlen kao sudija Općinskog suda u Živinicama i da mu, u skladu sa Zakonom o sudijskoj i tužilačkoj funkciji Federacije BiH, nisu isplaćivane plaće za navedeni period, kao i regres za godišnji odmor ni za jednu od tri navedene godine.

7. Općinski sud, postupajući povodom tužbe, donio je Presudu broj Pr-561/02 od 2. juna 2003. godine kojom je obavezao tuženog da apelantu na ime razlike plaće za maj, juni i juli 2000. godine isplati ukupan iznos od 2.771,20 KM sa zakonskom zateznom kamatom, kao i da mu isplati naknadu za korištenje godišnjeg odmora za 2000. godinu u iznosu od 1.315,90 KM, za 2001. godinu iznos od 1.315,90 KM i za 2002. godinu iznos od 1.577,90 KM, te da mu nadoknadi troškove postupka u iznosu od 1.666,50 KM, sve u roku od 8 dana pod prijetnjom prinudnog izvršenja. U preostalom dijelu apelantov tužbeni zahtjev je odbijen.

8. U obrazloženju Presude Općinski sud navodi da je uvidom u rješenja o korištenju godišnjeg odmora utvrđeno da je apelant kao sudija Općinskog suda u Živinicama koristio godišnji odmor 2000. godine, 2001. godine i 2002. godine na način kako je to navedeno u citiranim rješenjima. Uvidom u pregled neisplaćenih plaća također je utvrđeno da je apelantu obračunato, a nije isplaćeno 2.771, 20 KM na ime razlike plaće za period maj, juni i juli 2000. godine. Ovaj sud je ocijenio da je Zakon o sudijskoj i tužilačkoj funkciji lex specijalis u odnosu na sve druge propise, te je primjenjujući odredbe čl. 34, 35. i 36. navedenog zakona, s obzirom na to da nije sporno da nisu isplaćene razlike plaća za maj, juni i juli 2000. godine, usvojio tužbeni zahtjev u tom dijelu. Također, ovaj sud je ocijenio da je osnovan apelantov zahtjev za isplatu regresa - naknade za korištenje godišnjeg odmora zbog toga što je članom 13. Općeg kolektivnog ugovora za teritoriju Federacije (u daljnjem tekstu: Opći kolektivni ugovor) propisano da zaposleniku pripada pravo na regres za korištenje godišnjeg odmora u visini najmanje 70% prosječne plaće ostvarene u Federaciji Bosne i Hercegovine, a odredba člana 36. ovog ugovora obavezuje poslodavca na isplatu. Dalje, sud ističe da pravni osnov tužbenog zahtjeva proizlazi iz člana 162. Zakona o radnim odnosima i plaćama službenika organa uprave Federacije BiH, a činjenica da Vlada Tuzlanskog kantona nije osigurala finansijska sredstva u budžetu Kantona za isplatu ovih naknada ne utječe na apelantovo pravo koje je utvrđeno Općim kolektivnim ugovorom, a koji ih obavezuje. Na kraju, sud navodi da je visinu naknade za neisplaćeni regres utvrdio na osnovu potvrde Računovodstva Općinskog suda Živinice, koji je visinu obračunao na osnovu 70% plaće sudije, kako je propisano Općim kolektivnim ugovorom.

9. Odlučujući o žalbi tuženog, Kantonalni sud je donio Presudu broj Gž-399/04 od 30. marta 2006. godine kojom je žalbu tuženog djelimično usvojio i prvostepenu presudu preinačio u dijelu u kojem je tuženi obavezan da apelantu na ime regresa za navedene godine isplati tražene iznose sa kamatama i apelantov zahtjev u ovom dijelu se odbija, kao i u dijelu odluke o troškovima spora, te je svaka stranka dužna snositi svoje troškove spora. U preostalom dijelu žalba je odbijena kao neosnovana i prvostepena presuda je potvrđena.

10. U obrazloženju drugostepene presude Kantonalni sud navodi da je neosnovan žalbeni prigovor da ne postoji osnov da se tuženi obaveže da isplati regres s obzirom na to da je članom 41. tačka 3. Zakona o sudijskoj i tužilačkoj funkciji propisano da sudiji pripada pravo na regres za korištenje godišnjeg odmora, i to je upravo osnov koji je sud trebalo da ima u vidu i koji jeste osnov za utvrđivanje da apelantu prapada pravo na regres. Također, nastavlja dalje sud, nije osnovan ni prigovor iznesen u žalbi da ne postoje propisi na osnovu kojih bi se mogla utvrditi visina prava na regres, jer je ona utvrđena Općim kolektivnim ugovorom, koji se kao opći propis, u nedostatku propisa lex specialis u ovom dijelu, primjenjuje i na sudije, kako je to pravilno prihvatio prvostepeni sud. Međutim, ovaj sud smatra da žalba pravilno ukazuje na to da je sud pogrešno primijenio član 13. Općeg kolektivnog ugovora. Naime, član 13. Općeg kolektivnog ugovora, ističe sud, propisuje da visina regresa iznosi 70% prosječne plaće ostvarene u Federaciji BiH u periodu koji prethodi korištenju godišnjeg odmora, a ne 70% plaće sudije kako je odlučio prvostepeni sud. Za utvrđivanje visine regresa sud je koristio potvrdu suda kod koga apelant radi, a ne statističke podatke o prosječnim primanjima u Federaciji BiH.

11. Kantonalni sud, dalje, navodi da se iz potvrda Suda u Živinicama ne vidi kada je apelant koristio godišnji odmor, a apelant nije predložio da se provedu dokazi u vezi sa utvrđivanjem kada je on u svakoj godini za koju traži regres koristio godišnji odmor, te sud nije mogao koristiti statističke podatke o prosječno ostvarenim plaćama u Federaciji BiH za godine navedene u tužbi i sậm odlučiti o ovom dijelu tužbenog zahtjeva. S obzirom na to da nije bilo procesnih razloga predviđenih članom 217. stav 2. Zakona o parničnom postupku, nije postojala mogućnost da se radi pravilnog utvrđivanja činjeničnog stanja ova odlučna činjenica utvrdi na osnovu rasprave pred tim sudom, pa je primjenom pravila o teretu dokazivanja iz odredaba člana 7. ZPP, a radi pravilne primjene člana 13. Općeg kolektivnog ugovora, žalbu tuženog usvojio, te apelantov tužbeni zahtjev za naknadu regresa za 2000. i 2001. godinu odbio. Kantonalni sud, dalje, ističe da je Opći kolektivni ugovor, kao relevantni materijalni propis, na osnovu kojeg se mogla utvrđivati visina prava na regres, važio za tuženog do 2. aprila 2002. godine, kada je tuženi potpisao Kolektivni ugovor za službenike organa uprave i sudske vlasti, koji propisuje visinu regresa u iznosu od 70% plaće uposlenika. Međutim, nastavlja sud, ni nakon potpisivanja granskog kolektivnog ugovora, o pravu na regres i nekim drugim materijalnim primanjima nije se moglo odlučivati ni u skladu sa tim kolektivnim ugovorom s obzirom na to da je tuženi, potpisujući navedeni ugovor, suspendirao primjenu njegovih odredaba koje se odnose, između ostalog, i na regres, te zaključuje da je prvostepeni sud pogrešno primijenio materijalno pravo, jer je o apelantovom pravu na regres za 2002. godinu odlučivao u skladu sa Općim kolektivnim ugovorom. Na kraju, sud navodi da nije mogao primijeniti Kolektivni ugovor za službenike organa uprave i sudske vlasti u dijelu koji se odnosi na regres upravo zbog navedenih razloga.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

12. Apelant smatra da mu je odlukom Kantonalnog suda povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), te pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu navedenih prava apelant vidi u pogrešnoj i proizvoljnoj primjeni procesnog zakona. Apelant smatra da je Kantonalni sud, po pribavljanju podataka od Općinskog suda Živinice o tome kada je koristio godišnji odmor i koristeći podatak o prosječnoj plaći koji se objavljuje u „Službenim novinama Federacije BiH“, mogao sam odlučiti o dijelu tužbenog zahtjeva koji se odnosi na regres za godišnji odmor. Apelant ističe da se Kantonalni sud ne može pozivati na pravila o teretu dokazivanja iz odredbe člana 7. Zakona o parničnom postupku, radi pravilne primjene odredbe člana 13. Općeg kolektivnog ugovora, kao razloga za odbijanje tužbenog zahtjeva. Apelant, također, u dopuni apelacije tvrdi da Kantonalni sud odluku o žalbi nije donio u «razumnom roku» iako se u konkretnom slučaju radi o predmetu iz radnog odnosa koji zahtijeva hitno postupanje, te predlaže da Ustavni sud obaveže Federaciju Bosne i Hercegovine da mu za svaku godinu nedonošenja odluke o žalbi isplati iznos od 300,00 KM.

V. Relevantni propisi

13. Zakon o sudijskoj i tužilačkoj funkciji u Federaciji Bosne i Hercegovine («Službene novine FBiH» br. 20/01 i 57/01) u relevantnom dijelu glasi:

„Član 41.

Sudija, odnosno tužilac, ima pravo na naknadu za određene specijalne troškove:

3. regres za godišnji odmor.

Član 82.

Svi federalni, odnosno kantonalni zakoni, koji uređuju pitanja sudske i tužilačke vlasti polazeći od uvjeta iz ovog zakona kao minimalnih uskladit će se sa ovim zakonom, a do usklađivanja primjenjivat će se odredbe ovog zakona.”

14. Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o sudijskoj i tužilačkoj funkciji u Federaciji Bosne i Hercegovine («Službene novine FBiH» broj 63/03) u relevantnom dijelu glasi: „Član 2.

Član 41. mijenja se i glasi:

Sudija, odnosno tužilac, ima pravo na sljedeće naknade:

1. otpremninu pri odlasku u penziju, 2. regres za godišnji odmor, 3. jubilarne nagrade.

Član 3.

Poslije člana 41. dodaje se novi član 41.a koji glasi:

Član 41.a Kantoni su dužni u roku od 30 dana od stupanja na snagu ovog zakona svoje zakone, odnosno druge propise kojima su uređena pitanja iz čl. 1. i 2. ovog zakona, za sudije kantonalnih i općinskih sudova, odnosno za kantonalne i općinske tužioce, uskladiti sa odredbama ovog zakona.”

15. Opći kolektivni ugovor za teritoriju Federacije («Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine» broj 19/00) u relevantnom dijelu glasi:

„Član 13.

Zaposleniku pripada regres za korištenje godišnjeg odmora u visini od najmanje 70% prosječne plaće ostvarene u Federaciji BiH, prema posljednjim objavljenim podacima Federalnog zavoda za statistiku.”

16. Zakon o parničnom postupku («Službene novine Federacije BiH» br. 42/98 i 3/99) u relevantnom dijelu glasi:

„Član 7.

Sud je dužan potpuno i istinito utvrditi sporne činjenice o kojima ovisi osnovanost zahtjeva.

Stranke su dužne iznijeti sve činjenice na kojime zasnivaju svoje zahtjeve i predložiti dokaze kojima se utvrđuju te činjenice.

Sud je ovlašten izvesti i dokaze koje stranke nisu predložile, ako su ti dokazi značajni za odlučivanje.”

17. U Zakonu o parničnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine («Službene novine FBiH» br. 53/03, 73/05 i 19/06) relevantne odredbe glase:

„Član 7.

(1) Stranke su dužne iznijeti sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i izvesti dokaze kojima se utvrđuju te činjenice.

Član 211.

(1) Pogrešna primjena materijalnog prava postoji kada sud nije primijenio odredbu materijalnog prava koju je trebalo primijeniti ili kada takvu odredbu nije pravilno primijenio.

Član 217.

(1) Drugostepeni sud odlučuje o žalbi na sjednici vijeća ili na osnovu održane rasprave.

(2) Drugostepeni sud će zakazati raspravu kada ocijeni da je radi pravilnog utvrđivanja činjeničnog stanja potrebno pred drugostepenim sudom utvrditi nove činjenice ili izvesti nove dokaze ili ponovo izvesti već izvedene dokaze, kao i kada ocijeni da je radi povrede odredaba parničnog postupka u prvostepenom postupku potrebno održati raspravu pred drugostepenim sudom.

Član 224.

Drugostepeni sud može na sjednici vijeća ili na osnovu održane rasprave:

2) odbiti žalbu kao neosnovanu i potvrditi prvostepenu presudu;

5) preinačiti prvostepenu presudu.

Član 229.

(1) Drugostepeni sud će na sjednici vijeća ili na osnovu održane rasprave presudom preinačiti prvostepenu presudu ako utvrdi da postoji jedan od sljedećih razloga iznesenih u žalbi:

[....] 3) ako je poslije održane rasprave, na osnovu novih dokaza ili ponovnog izvođenja već izvedenih dokaza, utvrdio drugačije činjenično stanje nego što je ono u prvostepenoj presudi.”

18. Sporazum o uređenju odnosa o primjeni Kolektivnog ugovora za službenike u organima uprave i sudske vlasti u FBiH, koji su 2. aprila 2002. godine u Tuzli zaključili Vlada Tuzlanskog kantona i Samostalni sindikat službenika organa uprave i sudske vlasti u FBiH, u relevantnom dijelu glasi:

„Član 1.

Ovim sporazumom bliže se uređuju odredbe i pitanja provođenja i primjene u praksi Kolektivnog ugovora za službenike u organima uprave i sudske vlasti u Federaciji BiH (u daljnjem tekstu: Kolektivni ugovor) koji se odnose na poglavlje V - 'Plaće i dodaci na plaće i naknade po osnovu rada' za područje Tuzlanskog kantona, a za članove Sindikata, zaposlene u službama i tijelima organa uprave i sudske vlasti Tuzlanskog kantona (u daljnjem tekstu: službenici).

Član 2.

Sporazumne strane su saglasne da se odgodi primjena odredaba Kolektivnog ugovora, i to čl. 24, 31. i 32. iz poglavlja V – 'Plaće i dodaci na plaće i naknade po osnovu rada', dok se u budžetu Tuzlanskog kantona ne osiguraju potrebna finansijska sredstva i steknu uvjeti za potpunu primjenu Kolektivnog ugovora za službenike organa uprave i sudske vlasti.

Član 4.

Isplata regresa službenicima će biti regulirana na isti način kao i za sve druge budžetske korisnike, prema mogućnostima budžeta Tuzlanskog kantona, u tekućoj kalendarskoj godini, a u skladu sa Općim kolektivnim ugovorom.”

VI. Dopustivost

19. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

20. U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

21. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je i Presuda Kantonalnog suda broj GŽ-399/04 od 30. marta 2006. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Osporenu presudu apelant je primio 12. aprila 2006. godine, a apelacija je podnesena 5. juna 2006. godine, dakle, u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.

22. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija u odnosu na Presudu Kantonalnog suda broj Gž-399/04 od 30. marta 2006. godine ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

23. Apelant osporava Presudu Kantonalnog suda tvrdeći da je tom presudom povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, kao i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje

24. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

„Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

(...)

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.”

25. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

„1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom.”

26. Postupak pred redovnim sudovima u konkretnom slučaju odnosi se na utvrđivanje naknade na ime regresa za godišnji odmor i neisplaćene razlike plaće koje pripadaju apelantu kao prava iz radnog odnosa.

27. U odgovoru na pitanje da li je član 6. Evropske konvencije primjenjiv na konkretni slučaj, valja podsjetiti na dosadašnju praksu institucija koje su u Bosni i Hercegovini odlučivale o zaštiti osnovnih prava i sloboda garantiranih Evropskom konvencijom i izvesti neosporan zaključak da se sporovi iz radnih odnosa tiču «građanskih prava i obaveza», pa se na postupke u vezi sa radnim odnosom i pravima iz radnog odnosa primjenjuje član 6. Evropske konvencije (vidi, Dom za ljudska prava za Bosnu i Hercegovinu, Rakita protiv Federacije Bosne i Hercegovine, Odluka o prihvatljivosti i meritumu broj CH/99/2007 od 31. marta 2003. godine, tačka 51; Sulejman Ahmetašević protiv Federacije Bosne i Hercegovine, Odluka o prihvatljivosti broj CH/99/3015 od 7. marta 2005. godine, tačka 15). Ustavni sud, stoga, ima nadležnost da ispita da li je postupak bio u skladu sa standardima iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

28. U vezi s tim, Ustavni sud naglašava da, prema vlastitoj jurisprudenciji, općenito nije nadležan da vrši provjeru utvrđenih činjenica i načina na koji su redovni sudovi protumačili pozitivnopravne propise izuzevši ukoliko odluke tih sudova krše ustavna prava. To će biti slučaj kada odluka redovnog suda krši ustavna prava, tj. ukoliko je redovni sud pogrešno protumačio ili primijenio neko ustavno pravo, ili je zanemario to pravo; ako je primjena zakona bila proizvoljna ili diskriminacijska; ukoliko je došlo do povrede procesnih prava (pravično suđenje, pristup sudu, djelotvorni pravni lijekovi i u drugim slučajevima); ili ukoliko utvrđeno činjenično stanje ukazuje na povredu Ustava Bosne i Hercegovine (vidi, Ustavni sud, Odluka broj U 39/01 od 5. aprila 2002. godine, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 25/02; Odluka broj U 29/02 od 27. juna 2003. godine, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 31/03). Također, Ustavni sud naglašava da je izvan njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu ocjene dokaza ukoliko se ova ocjena ne doima očigledno proizvoljnom (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 661/04 od 22. aprila 2005. godine).

29. Kako je Evropski sud za ljudska prava u brojnim odlukama istakao, član 6. Evropske konvencije ima «prominentno mjesto u demokratskom društvu» (vidi, Evropski sud za ljudska prava, De Cubber protiv Belgije, presuda od 26. oktobra 1984. godine, serija A broj 86, stav 30). Posljedica toga je da se član 6. Evropske konvencije ne može tumačiti restriktivno (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Moreira de Azevedo protiv Portugala, presuda od 23. oktobra 1990. godine, serija A broj 189, stav 66). Član 6. stav 1. Evropske konvencije nabraja niz elemenata koji su inherentni pravičnom vršenju pravde, pa, ukoliko dođe do povrede bilo kojeg od elemenata sadržanih u ovome pravu, postoji i povreda člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, Odluka broj U 25/01 od 26. septembra 2003. godine, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 3/04, stav 25).

30. U konkretnom slučaju apelant smatra da ga je Kantonalni sud pogrešnom i proizvoljnom primjenom Zakona o parničnom postupku, te pogrešnim pozivanjem na pravila o teretu dokazivanja iz odredbe člana 7. Zakona o parničnom postupku, radi pravilne primjene odredbe člana 13. Općeg kolektivnog ugovora, lišio naknade za korištenje godišnjeg odmora. Prema apelantovom mišljenju, Kantonalni sud, po pribavljanju podataka od Općinskog suda Živinice o tome kada je koristio godišnji odmor, te korištenjem podataka o prosječnoj plaći koji se objavljuju u „Službenim novinama Federacije BiH”, mogao je sam odlučiti o dijelu tužbenog zahtjeva koji se odnosi na regres za godišnji odmor.

31. Dakle, iako je sebi nametnuo ograničenja u pogledu ispitivanja činjeničnog stanja i ocjene dokaza od redovnih sudova, te načina na koji su redovni sudovi protumačili i primijenili pozitivnopravne propise, Ustavni sud tu mogućnost nije potpuno isključio, već je svoju nadležnost o tom pitanju ograničio na slučaj da se ispitivanje činjeničnog stanja vrši ako je «postupak sadržavao povredu prava na pravično suđenje u okviru značenja iz člana 6. Evropske konvencije», odnosno «ukoliko utvrđeno činjenično stanje ukazuje na povredu Ustava», ili ukoliko se ocjena dokaza «doima očigledno proizvoljnom». U vezi s tim postoje brojni primjeri u sudskoj praksi kada je Ustavni sud ocjenjivao činjenično stanje i dokaze redovnih sudova (vidi, Ustavni sud, već citirana Odluka broj AP 661/04; Odluka broj U 15/99 od 15. decembra 2000. godine, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 13/01; Odluka broj U 14/00 od 4. maja 2001. godine, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 33/01; Odluka broj AP 301/04 od 23. septembra 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 80/05). Isto vrijedi i za slučaj da su redovni sudovi protumačili i primijenili pozitivnopravne propise na način koji ukazuje na povredu osnovnih prava i sloboda garantiranih Ustavom Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije. Stoga, kada postoji proizvoljnost u postupanju sudova, Ustavni sud će se upustiti u analizu načina na koji su redovni sudovi utvrdili činjenice, odnosno primijenili relevantne materijalne ili procesnopravne propise.

32. Ustavni sud podsjeća da je obaveza redovnih sudova da neposredno osiguravaju primjenu prava i sloboda sadržanih u Evropskoj konvenciji i njenim protokolima, posmatrajući ih kao ustavne odredbe - iznad svakog zakona. U prilog ovakvom stavu Ustavni sud podsjeća na odredbu člana II/6. Ustava Bosne i Hercegovine, prema kojoj: «Bosna i Hercegovina, i svi sudovi, agencije, državni organi i posredna tijela kojima rukovode entiteti ili koji djeluju unutar entiteta, primjenjivat će i poštivati ljudska prava i osnovne slobode navedene u stavu II/2. Ustava Bosne i Hercegovine.»

33. Zadatak Ustavnog suda u konkretnom slučaju, u smislu prava na pravičan postupak iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, jeste da ocijeni da li je Kantonalni sud primijenio zakone i druge propise u žalbenom postupku proizvoljno ili ne. U tom smislu Ustavni sud konstatira da je Kantonalni sud, prilikom odlučivanja o žalbi, istakao da je neosnovan žalbeni prigovor tuženog da ne postoji pravni osnov da se tuženi obaveže da isplati regres, jer je članom 41. tačka 3. Zakona o sudijskoj i tužilačkoj funkciji propisano da sudiji pripada pravo na regres za korištenje godišnjeg odmora, te je prvostepeni sud pravilno utvrdio osnov. Također, Kantonalni sud je istakao da nije osnovan prigovor da ne postoje propisi na osnovu kojih bi se mogla utvrditi visina prava na regres s obzirom na to da je visina utvrđena Općim kolektivnim ugovorom, koji se kao opći propis, u nedostatku propisa lex specialis u ovom dijelu, primjenjuje i na sudije, što je pravilno utvrdio prvostepeni sud.

34. Međutim, Kantonalni sud smatra da je prvostepeni sud pogrešno primijenio materijalno pravo, tj. član 13. Općeg kolektivnog ugovora, jer je dosudio apelantu naknadu za regres za 2000. i 2001. godinu u visini 70% plaće sudije, a ne 70% prosječne plaće ostvarene u Federaciji BiH u periodu koji prethodi korištenju godišnjeg odmora, a i za 2002. godinu, jer je Opći kolektivni ugovor za tuženog prestao da važi 2. aprila 2002. godine, kada je potpisan Kolektivni ugovor za službenike organa uprave i sudske vlasti. Prema mišljenju Kantonalnog suda, zbog nedostatka procesnih razloga predviđenih članom 217. stav 2. Zakona o parničnom postupku, nije postojala mogućnost da se otvori rasprava pred tim sudom radi pravilnog utvrđenja činjeničnog stanja (kada je apelant koristio godišnji odmor), jer apelant nije ni predlagao da se izvedu ti dokazi, te je primjenom pravila o teretu dokazivanja, radi pravilne primjene člana 13. Općeg kolektivnog ugovora, odbio apelantov tužbeni zahtjev koji se odnosio na isplatu regresa.

35. Ustavni sud primjećuje da je u konkretnom slučaju Općinski sud visinu regresa apelantu odredio na osnovu člana 13. Općeg kolektivnog ugovora i dosudio apelantu iznos od 70% plaće sudije iako je navedenim članom propisano da «zaposleniku pripada regres za korištenje godišnjeg odmora u visini od najmanje 70% prosječne plaće ostvarene u Federaciji BiH, prema posljednjim objavljenim podacima Federalnog zavoda za statistiku». Dakle, prvostepeni sud je pogrešno primijenio materijalno pravo i pogrešno dosudio apelantu naknadu za godišnji odmor za 2000, 2001. i 2002. godinu. Međutim, Ustavni sud primjećuje da je članom 217. stav 2. Zakona o parničnom postupku propisano da drugostepeni sud može zakazati raspravu kada ocijeni da je radi pravilnog utvrđivanja činjeničnog stanja potrebno pred drugostepenim sudom utvrditi nove činjenice ili izvesti nove dokaze ili ponovo izvesti već izvedene dokaze. Dakle, u konkretnom slučaju Kantonalni sud je dužan da prema novom parničnom zakonodastvu potpuno ili pravilno utvrđeno činjenično stanje ocjenjuje sa aspekta pravilne primjene materijalnog prava na šta je obavezan po službenoj dužnosti. Sud je imao mogućnost da, u skladu sa navedenim propisom, zakaže raspravu pred drugostepenim sudom i izvede nove ili već izvedene dokaze, kao što je uvid u rješenja o korištenju godišnjeg odmora na osnovu kojeg bi utvrdio spornu činjenicu - kada je apelant u svakoj godini za koju traži regres koristio godišnji odmor i na osnovu tako utvrđene činjenice uz korištenje statističkih podataka o prosječno ostvarenim plaćama u Federaciji BiH za godine navedene u tužbi, te uz pravilnu primjenu materijalnog prava, sam odluči o visini naknade za korištenje godišnjeg odmora na koju nesporno, u skladu sa članom 41. stav 3. Zakona o sudijskoj i tužilačkoj funkciji, apelant ima pravo.

36. Kantonalni sud u svom obrazloženju poziva se na pravilo o teretu dokazivanja iz člana 7. Zakona o parničnom postupku i navodi da nije mogao otvoriti raspravu i pravilno primijeniti član

13. Općeg kolektivnog ugovora, jer apelant nije predložio da se provedu dokazi uvidom u rješenja o korištenju godišnjeg odmora na osnovu kojeg bi utvrdio kada je apelant u svakoj godini za koju traži regres koristio godišnji odmor. Međutim, uvidom u spise predmeta Ustavni sud je utvrdio da je u toku prvostepenog postupka, koji je vođen i završen prema pravilima prijašnjeg Zakona o parničnom postupku, sud proveo navedeni dokaz, tj. izvršio je uvid u rješenja o korištenju godišnjeg odmora za apelanta od 13. jula 2000. godine, 22. juna 2001. godine, 20. juna 2002. godine, 20. augusta 2002. godine i 11. juna 2002. godine. Prema članu 7. prijašnjeg Zakona o parničnom postupku, sud je bio ovlašten da izvede i dokaze koje stranke nisu predložile ako su ti dokazi značajni za odlučivanje, pa je u konkretnom slučaju sud i proveo već spomenuti dokaz. Dakle, apelant je proizvoljnom i pogrešnom primjenom procesnog zakona lišen naknade za korištenje godišnjeg odmora (regresa) iako je pravni osnov reguliran Zakonom o sudijskoj i tužilačkoj funkciji, a visina utvrđena Općim kolektivnim ugovorom koji se, kao opći propis, u nedostatku propisa lex specialis primjenjuje i na apelanta.

37. Ustavni sud podsjeća i na svoju Odluku o dopustivosti i meritumu u predmetu broj AP 2587/05 od 23. maja 2007. godine u kojoj je zahtjev apelanta, koji je, također, nosilac sudijske funkcije, za naknadu regresa odbijen i u kojoj je Ustavni sud zaključio «da je u konkretnom slučaju Kantonalni sud arbitrarno primijenio pravo, te je nedostatak propisa koji reguliraju visinu regresa protumačio kao gubitak apelantovog prava na regres bez obzira na to što je osnov za ovu vrstu naknade, odnosno samo pravo na naknadu regresa, propisan u Zakonu o sudijskoj i tužilačkoj funkciji u Federaciji Bosne i Hercegovine, čime je povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

38. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da je u konkretnom slučaju proizvoljnom primjenom procesnog prava povrijeđeno apalantovo ustavno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Pravo na pravično suđenje u razumnom roku

39. U dopuni apelacije od 21. augusta 2006. godine apelant se žali na dužinu postupka pred nadležnim Kantonalnim sudom povodom žalbe koju je izjavio tuženi protiv prvostepene presude, smatrajući da je rješavanje konkretne pravne stvari pred ovim sudom nerazumno dugo. Razmatrajući navode apelacije, Ustavni sud je izvršio uvid u predmet Kantonalnog suda broj Gž- 399/04 u kojem je tuženi izjavio žalbu protiv Presude Općinskog suda broj Pr-561/02 od 2. juna 2003. godine.

40. U odnosu na apelantove navode o neopravdano dugom trajanju žalbenog postupka pred Kantonalnim sudom, Ustavni sud je utvrdio da je cio spis dostavljen na nadležni postupak Kantonalnom sudu 18. marta 2004. godine, a da je Kantonalni sud donio presudu 30. marta 2006. godine. Dakle, period u kojem Kantonalni sud nije donio odluku, a koji je, prema apelantovom mišljenju, trajao nerazumno dugo, jeste period od dvije godine. Prema mišljenju Ustavnog suda, bez obzira na eventualne rezultate razmatranja složenosti predmeta i ponašanja apelanta i suda i njihovom doprinosu dužini postupka, dvije godine nisu nerazumno dug period u kojem Kantonalni sud nije donio odluku o apelantovoj žalbi. Stoga, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju trajanje žalbenog postupka od skoro dvije godine nije prešlo granice „razumnog roka“ u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da je dužina trajanja postupka pred Kantonalnim sudom bila srazmjerna okolnostima konkretnog slučaja.

Pravo na imovinu

41. Imajući u vidu zaključak Ustavnog suda u vezi sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da nije potrebno posebno razmatrati apelantove navode o povredi njegovog prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

VIII. Zaključak

42. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada drugostepeni sud preinači prvostepenu presudu i odbije tužbeni zahtjev za isplatu regresa, pozivajući se na to što apelant nije dostavio dokaze na osnovu kojih bi mogao utvrditi visinu tužbenog zahtjeva iako takav stav ne odgovara stanju spisa predmeta, niti korespondira sa ovlaštenjima koje drugostepeni sud ima u skladu sa procesnim zakonom.

43. Na osnovu člana 61. st. 1, 2. i 3, člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

44. Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatidža Hadžiosmanović