Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1157/06 (E. P.)
Odluka donesena 03. 04. 2008.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Smetanje posjeda
- Dokaz
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Tužba
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1157/06
Apelacija
Odluka o dopustivosti
03. 04. 2008.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije Mato Tadić, Seada Palavrić, na sjednici održanoj 3. aprila 2008. godine, u predmetu broj AP-1157/06, rješavajući apelaciju Elfriede Pašović, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Elfriede Pašović podnesena protiv Rješenja Kantonalnog suda u Mostaru, broj Gž. 1627/05, od 23. februara 2006. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Elfrieda Pašović (u daljnjem tekstu: apelantica), iz Sarajeva, zastupana po Azri i Marinku Katić, advokatima iz Čapljine, podnijela je 12. aprila 2006. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Mostaru, broj Gž. 1627/05, od 23. februara 2006. godine.
2. Konačnim Rješenjem Kantonalnog suda u Mostaru, broj Gž. 1627/05, od 23. februara 2006. godine, protiv kojeg nema daljnjih pravnih lijekova, odbijena je žalba apelantice i potvrđeno Rješenje Općinskog suda u Čapljini, broj: P.5/05, od 18. oktobra 2005. godine, a kojim je odbijena tužba apelantice za utvrđivanje smetanja posjeda. U obrazloženju prvostepenog Rješenja, Općinski sud navodi da je neosnovana tužba apelantica za smetanje posjeda, uložena protiv svoga komšije, Hasana Klepe. Naime, apelantica nije uspjela dokazati da je tuženi iščupao armaturu za ogradu, postavljenu između posjeda ove dvije stranke, a koje je trebala služiti za postavljanje ograde između dva posjeda, niti je uspjela dokazati da je svjesno zadirao u posjed apelantice tako što je izlijevao otpadnu vodu na posjed apelantice, a time istu sprječavao u redovnoj upotrebi tog dijela zemljišta. Nadalje, a u vezi sa otpadnim vodama, prvostepeni sud je obrazložio da je tačno da se otpadna voda povremeno izlijevala na posjed apelantice, ali da se to dešavalo uslijed povremenog iskakanja cijevi na spoju. To ne čini razlog za donošenje rješenja o smetanju posjeda, već, eventualno, za tužbu za naknadu štete.
3. Apelantica, u svojoj apelaciji, navodi da je došlo do povrede njenog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, tj. člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Povredu ovog prava vidi u činjenici da je sud odbio da izvodi neke predložene dokaze, a koji su bitni za osnovanost njene tužbe, te na proizvoljno obrazloženje rješenja, koje nije u skladu sa standardima jednog pravičnog postupka.
4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
5. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
„ Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.»
6. Ustavni sud smatra da je apelacija očigledno neosnovana iz slijedećih razloga:
7. Ustavni sud, a prema praksi Evropskog suda za ljudska prava koju je prihvatio i ovaj sud, prije svega, naglašava da, u principu, nije njegov zadatak da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava, osim u slučajevima u kojima su odluke redovnih sudova povrijedile ustavna prava, pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na efektivan pravni lijek i dr. (vidi Evropski sud za ljudska prava, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva,presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije, te da li odluke redovnih sudova krše ustavna prava (vidi odluku Ustavnog suda, broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine).
8. Tužba za smetanje posjeda, da bi bila osnovana, mora dokazati da je (a) tužilac bio u zadnjem faktičkom posjedu, (b) da je tuženi smetao posjed, te (c) da je to učinio putem samovolje. U konkretnom slučaju, nije sporno da je apelantica bila posjednik parcele na kojoj je iščupana armatura za ogradu, postavljenu između posjeda ove dvije stranke, a koje je trebala služiti za postavljanje ograde između dva posjeda. Prema tome, nije sporno ni da je učinjeno smetanje posjeda čupanjem armature. Međutim, niti jedan dokaz nije ukazivao na to da je to učinio tuženi. Isto tako, ni dokazi, koje je apelantica tražila da se izvedu, a bili su odbačeni, nisu ukazivali na to da mogu uticati na zaključak suda u vezi sa dokazivanjem da je to baš tuženi učinio. Sudovi su jasno naglasili da takav dokaz ne postoji, osim indicija, a na indicijama se ne može izvesti jasan zaključak. Štaviše, drugostepeni sud je naglasio da ni fotografije, koje je apelantica priložila za spis, ne mogu poslužiti kao dokaz u tom smislu.
9. S druge strane, a u vezi sa otpadnim vodama, prvostepeni sud je dao jasno obrazloženje da se otpadna voda slijevala na posjed apelantice. Međutim, to je uslijedilo zbog izbijanja cijevi na spoju, što ne čini razlog za smetanje posjeda, već, in eventu, razlog za tužbu na naknadu štete. Apelantica nije uspjela dokazati da je time tuženi iskazao „samovolju“ ili, kako to prvostepeni sud navodi, „svjesno zadiranje“ u posjed apelantice. To bi bio slučaj, na primjer, ukoliko bi apelantica dokazala da je tuženi sam razdvojio cijevi i usmjerio vodu ka apelantici ili znao da se voda izlijeva na posjed apelantice, a svjesno ne bi preduzeo bilo kakvu radnju protiv toga kako bi apelanticu zaštito u uživanju njenog dijela posjeda koji bi time bio ugrožen/ometen.
10. Ovakvo obrazloženje sudova je u potpunosti u skladu sa standardima jednog pravičnog postupka i prakse Ustavnog suda. Naime, postupajući sud, kada odbacuje ili odbija određene dokaze, mora to učiniti na takav način da ne ugrožava pravičnost postupka, kako bi osigurao da postupak donošenja odluke bude adekvatan i da bi zaštitio apelantičina prava iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Evropski sud za ljudska prava, Edvards i Lewis protiv Ujedinjenog Kraljevstva, aplikacija broj 39647/98 i 4046/98, presuda od 22. jula 2003. godine; odluka Ustavnog suda, broj AP 658/04, od 18. januara 2005. godine, tačka 23). Ugrožavanje pravičnosti postupka bi uslijedilo ukoliko bi sud odbacio određeni dokaz, koji je od suštinskog značaja za određeni slučaj (odluke Ustavnog suda, broj U 62/01 od 5. aprila 2002. godine, tačka 19, "Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", broj 24/02; AP 557/04, od 30. novembra 2004. godine, tačka 25). Konačno, Ustavni sud naglašava da se činjenice, koje sud treba utvrditi, mogu dokazivati i posrednim dokazima – indicijama. Dokazivanje putem indicija nije, samo po sebi, protivno principima pravičnog suđenja iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Međutim, za dokazivanje indicijama vrijedi pravilo da indicije moraju djelovati kao čvrst, zatvoren krug koji dozvoljava samo jedan zaključak u odnosu na relevantnu činjenicu, te da objektivno potpuno isključe mogućnost drukčijeg zaključka u odnosu na tu činjenicu. Također, provedeni posredni dokazi moraju biti u potpunom skladu i predstavljati ne zbir dokaza, već sistem indicija koji će u svom sklopu i povezanosti isključiti svaku drugu verziju mogućnosti od one koju je utvrdio sud (vidi odluke Ustavnog suda AP 661/04, od 22. aprila 2005. godine, tačka 37, AP 5/05, od 14. marta 2006. godine, tačka 31, da uputama na daljnju praksu).
11. Na osnovu navedenog, Ustavni sud smatra da obrazloženje sudova nije arbitrarno, Ono je izvedeno na osnovu raspoloživih dokaza od značaja za ovaj slučaj. Sudovi, također, nisu povrijedili pravo apelantice na pravično suđenje time što su odbacili zahtjev za izvođenje određenih dokaza.
12. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
13. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Hatidža Hadžiosmanović