Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1266/06 (A. Đ.)
Odluka donesena 03. 04. 2008.
- Naknada štete
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1266/06
Apelacija
Odluka o dopustivosti
03. 04. 2008.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije Mato Tadić, Seada Palavrić, na sjednici održanoj 3. aprila 2008. godine, u predmetu broj AP-1266/06, rješavajući apelaciju Alije Đuherić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je:
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Alije Đuherić podnesena protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, broj Rev-838/04 od 24. januara 2006. godine, i Rješenja Kantonalnog suda u Tuzli, broj Gž-1845/03 od 30. aprila 2004. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Alija Đuherić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Tuzle, koju zastupa Hajrudin Mešić, advokat iz Tuzle, podnijela je, 27. aprila 2006. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), broj Rev-838/04 od 24. januara 2006. godine, i Rješenja Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj Gž-1845/03 od 30. aprila 2004. godine.
2. Presudom Osnovnog suda u Tuzli, broj P-2006/89 od 23. septembra 1991. godine, koja je potvrđena presudom Višeg suda u Tuzli, broj Gž-2946/91 od 24. februara 1992. godine, utvrđeno je da su Rudnici «Kreka» Banovići d.o.o. u Tuzli (u daljnjem tekstu: tuženi) obavezni da isplate na ime naknade štete apelantici iznos od 927.188,00 dinara. Smatrajući da isplaćeni iznos ne odražava stvarnu štetu koju je apelantica pretrpila na svojim nekretninama, zbog promjene vrijednosti valute i denominacije dinara, apelantica je ponovo pokrenula parnični postupak sa ciljem da sud utvrdi razliku do potpune naknade štete izražene u KM.
3. Presudom Općinskog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Općinski sud), broj P-968/92 od 20. marta 2003. godine, obavezan je tuženi da apelantici isplati na ime razlike između isplaćenog iznosa i stvarne štete znos od 29.062,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od 15. aprila 2002. godine.
4. Općinski sud u obrazloženju presude je naveo da je tokom postupka putem vještaka građevinske struke utvrdio da je iznos od 927.188,00 dinara sa kamatama i troškovima postupka na dan 13. aprila 1992. godine, kada je došlo do prinudnog izvršenja, predstavljao samo 24,64 % ukupne vrijednosti nekretnina i da je od dana presuđenja do dana prinudnog izvršenja apelantica pretrpila štetu u iznosu od 75,36 %, a što čini iznos od 29.026,00 KM, koji je apelantici dosuđen na ime štete.
5. Rješenjem Kantonalnog suda, broj Gž-1845/03 od 30. aprila 2004. godine, uvažena je žalba tuženog, prvostepena presuda ukinuta i tužba apelantice odbačena.
6. Kantonalni sud je utvrdio da nije došlo do promjene valute od dana presuđenja do dana isplate, da je apelantici isplaćena glavnica sa kamatom i nije dokazano da je prema apelantici nastupila šteta zbog docnje tuženog. Naime, Kantonalni sud je utvrdio da šteta koja je apelantici dosuđena, a predstavlja novčanu razliku iznosa od trenutka presuđenja do isplate zbog inflacije, nije nastupila jer je iznos koji je utvrđen u presudi apelantici i isplaćen i da ona nije izgubila dio novca zbog inflacije i promjene vrijednosti novca u spornom periodu. Radi toga, u konkretnom slučaju je primjenjeno tzv. načelo monetarnog nominalizma iz člana 394. Zakona o obligacionim odnosima koje podrazumjeva da, kada obaveza ima za predmet svotu novca, dužnik je dužan isplatiti onaj broj novčanih jedinica na koji obaveza glasi, izuzev kad zakon određuje što drugo. Konačno, ponovno utvrđivanje stvarne visine štete, nakon presuđenja po istom štetnom događaju predstavlja vođenje parnice sa istovjetnom činjeničnom i pravnom osnovom, pa podnesena nova tužba apelantice po svim elementima kako je precizirana u pogledu činjeničnih i pravnih razloga, a takođe i u pogledu izvedenih dokaza, predstavlja presuđenu stvar (res iudicata), obzirom da postoji identitet tužbenih zahtjeva, stranaka i činjeničnog osnova u smislu člana 269. stav 2. ranije važećeg Zakona o parničnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine («Službene novine FBiH», 42/98, odnosno člana 227 stav 2 novog Zakona o o parničnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine («Službene novine FBiH», 53/03).
7. Rješenjem Vrhovnog suda, broj Rev-838/04 od 24. januara 2006. godine, revizija apelantice je odbijena. Vrhovni sud je, u obrazloženju svoje presude, u cjelosti prihvatio činjenične i pravne razloge iz drugostepene presude.
8. Apelantica navodi da joj je osporenim rješenjima povređeno njeno pravo na pravičan postupak iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantica ističe da je tuženi kasnio sa isplatom dosuđene štete u momentu galopirajuće inflacije tako da isplaćeni iznos ne odražava stvarno pričinjenu štetu na način kako je to objašnjeno u presudi Općinskog suda, broj P-968/92 od 20. marta 2003. godine. Ona smatra da se u konkretnom slučaju ne može primjeniti načelo monetarnog nominalizma koje podrazumjeva isplatu onoliko novčanih jedinica koliko je dosuđeno prvostepenom presudom. Zbog razloga koji su izneseni u presudi Općinskog suda, ona predlaže da Ustavni sud preinači osporene presude Kantonalnog i Vrhovnog suda na način da obaveže tuženog da apelantici isplati štetu koja je nastala usled docnje u isplati štete u iznosu od 29.026,00 KM.
9. Prilikom ispitivanja dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
«Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.» Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
« Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije »žrtva« kršenja Ustavom zaštićenih prava tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno».
10. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 640/04 od 13. septembra 2005. godine i Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
1. Ustavni sud konstatira, a imajući u vidu navode apelacije, da se suština navoda o kršenju prava na pravično suđenje svodi na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje i pogrešnu primjenu materijalnog prava od strane Kantonalnog i Vrhovnog suda. U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava i Ustavnog suda, nije zadatak ovih sudova da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava, osim u slučajevima u kojima su odluke nižih sudova povrijedile ustavna prava, ili su zanemarile ta prava, te ako je primjena zakona bila proizvoljna ili diskriminacijska, ukoliko je došlo do povrede procesnih prava (pravo na pravično suđenje pravo na, pristup sudu, pravo na djelotvorni pravni lijek i dr.) ili ukoliko utvrđeno činjenično stanje ukazuje na povredu Ustava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01, Ustavni sud, odluka broj U 62/01 od 5. aprila 2002. godine, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 24/02). Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije, te da li odluke redovnih sudova krše ustavna prava (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine).
11. U konkretnom slučaju, nezadovoljstvo apelantice radom sudova može se sumirati na sljedeći način: Kantonalni i Vrhovni sud su pogrešno primjenili načelo monetarnog nominalizma usled čega ona nije, zbog različitog obračuna pričinjene štete, kao i docnje tuženog u isplati dosuđene štete, adekvatno obeštećena. U vezi navedenih prigovora apelantice Kantonalni i Vrhovni sud su dali logična i uvjerljiva obrazloženja. U konkretnom slučaju obaveza tuženika za naknadu štete u ranijoj pravosnažnoj presudi, izražena u ranijim dinarima, isplaćena je apelantici u tim novčanim jedinicama i u njihovom broju na koje je obaveza utvrđena tom presudom. Ta obaveza prema apelantici je izvršena 13. aprila 1992. godine i to sa obračunatom zateznom kamatom i troškovima postupka u ukupnom iznosu od ranijih 1.2654.980,00 YU dinara. Sudovi su zaključili da nije bilo mjesta izmjeni broja novčanih jedinica, obzirom da nije došlo do promjene valute od dana pravosnažnog presuđenja, tj. 24. februara 1992. godine do dana izvršenja tj. 13. aprila 1992. godine. Takođe zbog činjenice da apelantica u prvostepenom postupku nije dokazala da je štetu pretrpila zbog tuženikovog zadocnjenja, nije se mogao primjeniti član 278. stav 2. Zakona o obligacionim odnosima. I konačno, u pogledu ocjene sudova da se radi o već jednom pravomoćno okončanoj pravnoj stvari o kojoj se nemože dalje sporiti, Kantonalni sud rješavajući o istom pitanju o žalbi apelantice je dao obrazloženje da je u ranije vođenom postupku raspravljano i odlučeno o visini pričinjene štete, zbog čega je Kantonalni sud utvrdio da postoji identitet tužbenih zahtjeva i identitet činjeničnih osnova. Kantonalni sud je zaključio da sva pitanja koja su pokrenuta u novom parničnom postupku predstavljaju istovjetne činjenične i pravne navode o kojima je ranije već raspravljano i o kome postoji pravosnažna presuda koja je izvršena, pa podnesena nova tužba po svim svojim elementima prestavlja presuđenu stvar (res iudicata), u smislu propisa o parničnom postupku.
12. Nadalje, Ustavni sud nije pronašao ništa što bi u konkretnom slučaju ukazivalo na povredu prava apelantice na pravično suđenje. Sudovi su dali detaljna obrazloženja svojih postupaka kao i odluka, pri tome uzimajući u obzir i obrazlažući svoja postupanja i odluke u kontekstu zahtjeva i prigovora apelantice, koje je ista tokom postupka isticala, koristeći svoje puno pravo stranke u postupku, odnosno ostvarujući puno pravo pristupa sudu. Iz stanja u spisu kao i navoda apelantice, Ustavni sud nije mogao zaključiti da postoji bilo kakva radnja koja bi mogla značiti proizvoljno i materijalnim propisima neutemeljeno ili neobrazloženo postupanje sudova. Ustavni sud ne vidi proizvoljnosti u stavu redovnih sudova da se u konkretnom slučaju radi o odlučivanju o već pravnomoćno presuđenoj stvari prema članu 227. stav 2. novog Zakona o parničnom postupku FBiH, jer je nesporno da postoji istovjetnost činjeničnog i pravnog osnova tužbe pa se primjena prava u konkretnom slučaju ni na koji način ne može smatrati arbitrarnom. Na temelju toga, Ustavni sud je zaključio da je apelacija u vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje očigledno (prima facie) neosnovana, jer apelantica nema «opravdan zahtjev» u smislu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda da se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
13. U pogledu navoda apelantice da je postupanjem sudova povrijeđeno i njeno pravo na imovinu, Ustavni sud nalazi da se ovi navodi, u suštini, ponovno svode na nezadovoljstvo radom sudova u pogledu toga da su isti pogrešno utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo, jer osim navoda da je donesenim presudama povrijeđeno njeno pravo na imovinu i citiranjem odredbi i propisa kojim je takvo pravo zagarantirano, apelantica ne obrazlaže, niti dostavlja bilo kakve dokaze kojima bi potkrijepila takve navode, u smislu da postoji bar vjerovatnoća da je došlo do povrede njenog prava na imovinu. Ovo posebno kad se ima u vidu prethodni zaključak Ustavnog suda u odnosu da ne postoji «opravdan zahtjev» apelantice da se poziva na povredu prava na pravično suđenje. Slijedom iznijetog, Ustavni sud ponovno zaključuje da je apelacija u odnosu na kršenje prava na imovinu očigledno (prima facie) neosnovana, jer apelantica nema «opravdan zahtjev» u smislu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda da se poziva na povredu prava iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
14. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno ako predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije »žrtva« kršenja Ustavom zaštićenih prava tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
15. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatidža Hadžiosmanović