Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1303/06 (T. Š.)

Odluka donesena 03. 04. 2008.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Naknada
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Radni spor
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1303/06

Apelacija

Odluka o dopustivosti

03. 04. 2008.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije Mato Tadić, Seada Palavrić, na sjednici održanoj 3. aprila 2008. godine, u predmetu broj AP-1303/06, rješavajući apelaciju Tomislava Šumića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Tomislava Šumića podnesena protiv Rješenja Okružnog suda u Trebinja, broj Gž-29/05 od 16. februara 2006. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Tomislav Šumić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Trebinja, podnio je, 27. aprila 2006. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Okružnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Okružni sud), broj Gž-29/05 od 16. februara 2006. godine.

2. Pravosnažnom presudom Osnovnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Osnovni sud), broj P-

88/00 od 25. decembra 2001. godine, poništene su kao nezakonite odluke MPD «Industrija alata Trebinje»-ZDP Fabrika alata za navoj (u daljnjem tekstu: tužena) o prestanku radnog odnosa apelantu, te je naloženo tuženoj da apelanta ponovo primi na rad i omogući mu da ostvari sva prava iz radnog odnosa, a posebno da mu isplati sva primanja po osnovu rada od momenta prestanka radnog odnosa pa do vraćanja na posao kao i da mu naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 515,60 KM, sve u roku od 15 dana pod prijetnjom prinudnog izvršenja.

3. Apelant je, 17. marta 2003. godine, podnio prijedlog za izvršenje navedene presude Osnovnog suda, ali je Rješenjem Osnovnog suda, broj I-199/03 od 18. marta 2003. godine, prijedlog za izvršenje apelanta u cjelosti odbijen kao neosnovan. Rješenjem Okružnog suda, broj Gž-128/03 od 16. aprila 2003. godine, žalba apelanta je uvažena, pobijano rješenje ukinuto i predmet vraćen prvostepenom sudu na ponovni postupak.

4. Osnovni sud je, u ponovnom postupku, donio rješenje, broj I-307/03 od 3. novembra 2003. godine, koje je potvrđeno rješenjem Okružnog suda, broj Gž-601/03 od 26. aprila 2004. godine, a kojim je odredio izvršenje naloga o ponovnom prijemu apelanta na rad u roku od 8 dana od dana pravnosnažnosti rješenja, pod prijetnjom izricanja novčane kazne pravnom licu i odgovornom licu, te izvršenje naplatom duga u iznosu od 13.443,13 KM, na ime isplate primanja po osnovu rada od prestanka rada 1. aprila 2000. godine pa do 30. juna 2003. godine, kao i izvršenje naplatom troškova izvršnog postupka u iznosu od 2.906,25 KM.

5. Apelant je, 10. juna 2004. godine, ponovo podnio prijedlog za izvršenje iste presude Osnovnog suda. radi izvršenja naloga o njegovom vraćanju na rad, naplatom novčane kazne u iznosu od 5.000 KM od izvršenika i 1.000 KM od direktora izvršenika, pod prijetnjom izricanja novčane kazne u većem iznosu, ako izvršenik u roku od 8 dana ne primi apelanta na rad, te radi isplate svih apelantovih primanja po osnovu rada, počev od 30. juna 2003. godine pa nadalje naplatom duga od 7.650; KM, kao i isplate troškova izvršnog postupka u iznosu od 820 KM. Općinski sud je rješenjem, broj I-142/04 od 18. juna 2004. godine, dozvolio predloženo izvršenje.

6. Izvršenik je izjavio prigovor protiv rješenja o izvršenju, broj I-142/04 od 18. juna 2004. godine, ističući da je ranije izvršno rješenje, broj I-307/03 od 3. novembra 2003. godine, u cijelosti izvršeno jer je apelant pozvan na rad, a ostale obaveze koje su određene osporenim rješenjem o izvršenju od 18. juna 2004. godine nisu određene i izvršnom ispravom, pa se ne može odrediti ni izvršenje radi njihove prinudne naplate.U odgovoru na prigovor, apelant je istakao kako su navodi izvršenika neosnovani jer je isti samo djelimično izvršio radnje na koje je obavezan izvršnom ispravom, s obzirom da je19. jula 2004. godine vratio apelanta na rad. U odnosu na drugu obavezu izvršenika, odnosno isplatu duga, apelant je istakao kako je netačno da ta obaveza nije određena izvršnom ispravom. Shodno tome, apelant je naveo da je izvršenik u obavezi da mu isplati dug po osnovu rada od 30. jula 2003. godine, pa do vraćanja na posao 19. jula 2004. godine, za šta je predložio da se izvrši vještačenje po sudskom vještaku finansijske struke K. K.

7. Osnovni sud je Rješenjem, broj I-142/04 od 5. novembra 2004. godine, odredio izvršenje naplate duga u iznosu od 5.790,78 KM sa zakonskom zateznom kamatom kao i naknade troškova izvršnog postupka u iznosu 2.093,70 KM i to zabranom raspolaganja novčanih sredstva koje izvršenik ima na računu kod poslovnih banaka. U stavu 2. izreke rješenja je utvrđeno , u slučaju da se gornje rješenje ne može izvršiti, da će se izvršenje provesti, zapljenom, procjenom i prodajom pokretnih stvari izvršenika u njegovom sjedištu u Trebinju. Navedenim prvostepenim rješenjem se navodi da je, na ročištima 5. oktobra 2004. godine i 5. novembra 2004. godine, sud proveo dokaz po vještaku finanasijske struke K. K. iz Trebinja i utvrdio da ukupan dug izvršenika prema apelantu, zajedno sa kamatama iznosi 5.790,88 KM.

8. Protiv rješenja Osnovnog suda, broj I-142/04 od 5. novembra 2004. godine, žalbu je izjavio izvršenik navodeći da je u cijelosti ispunio svoju obavezu određenu rješenjem Osnovnog suda, broj I-

307/03 od 3. novembra 2003. godine, uplatom iznosa od 493,50 KM na dan 26. maja 2004. godine i iznosa od 15.855,88 KM na dan 27. maja 2004. godine. Okružni sud je pobijanim rješenjem, broj Gž-

29/05 od 16. februara 2006. godine, usvojio žalbu izvršenika, ukinuo rješenje Osnovnog suda, broj I-

142/04 od 5. novembra 2004. godine, i obustavio postupak.

9. Okružni sud je primjetio da među parničnim strankama nije sporno da je na osnovu rješenja Osnovnog suda, broj I 307/03 od 3. novembra 2003. godine, izvršenik već isplatio iznos od 15.855,88 KM i 493,50 KM na ime duga iz presude Osnovnog suda, broj P-88/2000 od 25. decembra 2001. godine. Osnovni sud je uočio da je ta neosporna činjenica vidna i iz izvještaja o promjeni stanja sredstava na dan 26. i 27. maja 2004. godine na računima izvršenika kod poslovne banke. Shodno tome, Okružni sud je zaključio da je izvršenik u potpunosti ispunio svoj obavezu iz rješenja od 3. novembra 2003. godine. Nadalje, uvidom u presudu Osnovnog suda od 25. decembra 2001. godine, Okružni sud je zaključio da je izvršenik bio u obavezi vratiti apelanta na ranije poslove i radne zadatke, te mu isplatiti sva primanja po osnovu rada od momenta prestanka pa do vraćanja u radni odnos, kao i nadokanditi mu troškove parničnog postupka u iznosu od 515,60 KM. Okružni sud je smatrao da iz izreke predmetne presude ne proizilazi da je izvršenik obavezan apelatu isplatiti zakonsku zateznu kamatu na novčana primanja po osnovu rada za period od momenta prestanka rada pa do njegovog vraćanja u radni odnos. Okružni sud je istakao da, prema članu 22. Zakona o izvršnom postupku Republike Srpske («Službeni glasnik Republike Srpske», broj 59/03), sud određuje izvršenje samo na osnovu izvršne ili vjerodostojne isprave. Nadalje, sud je naglasio da je u predmetnom postupku izvršna isprava upravo presuda Osnovnog suda, broj P-88/2000 od 25. decembra 2001. godine, prema kojoj izvršenik nije obavezan da apelantu plaća zakonsku zateznu kamatu na dohotke koji mu pripadaju od momenta prestanka rada pa do vraćanja u radni odnos. Iz tog razloga, Okružni sud je zaključio da je, u smislu citiranog člana 22. Zakona o izvršnom postupku, prvostepni sud u izvršnom postupku ovlašten samo da provodi izvršenje onako kako je i u kojem obimu utvrđeno izvršnim naslovom. Prema mišljenju Okružnog suda, prvostepeni sud nije bio ovlašten utvrđivati kroz provedeno vještačenje pripadajuću kamatu na već isplaćeni iznos koji je realizovan u izvršnom postupku, jer te kamate nisu predviđene izvršnim naslovom. Takođe, Okružni sud je zaključio da prvostepeni sud nije bio ovlašten utvrđivati ni izgubljenu zaradu u iznosu od 2.543,88 KM, kako je to našao finansijski vještak u svom nalazu. Okružni sud je konstatovao da je apelant «uspio u parničnom postupku, a što je vidljivo iz izvršnog naslova, da obezbjedi sve plate koje mu pripadaju od momenta prestanka radnog odnosa pa do vraćanja na posao». Osim toga, Okružni sud je utvrdio da je apelant «za sve vrijeme od prestanka radnog odnosa pa do vraćanja na posao ostvario pripadajući lični dohodak, pa se ni u kom slučaju ne može govoriti o izgubljenoj zaradi, a niti izvršni naslov obavezuje izvršenika na isplatu izgubljene zarade».

10. Apelant smatra da mu je osporenim rješenjem Okružnog suda povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), kao i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Do navedenih povreda je, po apelantovom mišljenju, došlo zbog nepravilno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava od strane Okružnog suda. Apelant smatra da je ocjena dokaza koju je taj sud sproveo bila «očigledno proizvoljna», jer je Okružni sud u pobijanom rješenju neosnovano našao da u izvršnom postupku sud nije bio ovlašćen utvrđivati «izgubljenu zaradu kako je to našao finansijski vještak u svom nalazu za iznos od 2.543,88 KM», te da je neosnovano zaključio da je apelant «za sve vrijeme od prestanka radnog odnosa, pa do vraćanja na posao stvario pripadajući lični dohodak», te da se ne može govoriti o izgubljenoj zaradi, niti na to obavezuje izvršni naslov, kao i da iz tog razloga prvostepeni sud nije mogao utvrđivati visinu izgubljene zarade putem finansijskog vještačenja. Apelant smatra da je to stanovište Okružnog suda potpuno neosnovano, jer je rješenjem Osnovnog suda, broj I-307/03 od 3. novembra 2003. godine, sud utvrdio dugovanje plate («izgubljenu zaradu») do 30. juna 2003. godine u iznosu od 13.443,13 KM, koje mu je izvršenik i isplatio. Međutim, apelant ističe da mu je izvršenik ostao dužan po izvršnoj ispravi dugovanje plate od 30. juna 2003. godine do povratka na posao, 19. jula 2004. godine.. Konačno, apelant predlaže da se njegova apelacija usvoji, pobijano riješenje preinači, tako što će Ustavni sud obavezati izvršenika na plaćanje dugovanja na ime neisplaćenih plata do povratka na posao u iznosu od 2.543,88 KM, uz naknadu troškova izvršnog postupka u iznosu od 2.093,50 KM i uz kompenzaciju u iznosu od 5.000 KM.

11. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

12. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava, apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP-156/05 od 18. svibnja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

Pravo na pravičan postupak

13. Apelant u apelaciji ističe da nije imao pravično suđenje zbog toga jer su sudovi nepravilno i nepotpuno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili materijalno pravo. Apelant smatra da redovni sudovi nisu prihvatili kao dokaz obavljeno vještačenje kojim su utvrđene novčane obaveze izvršenika prema apalantu na ime izgubljene zarade u iznosu od 2.543,88 KM, kao i zakonsku zateznu kamatu na novčana primanja po osnovu rada za period od momenta prestanka rada pa do njegovog vraćanja u radni odnos.

14. Međutim, iz same dokumentacije spisa kao i navoda iz apelacije proizilazi da među parničnim strankama nije sporno da je na osnovu rješenja Osnovnog suda, broj I 307/03 od 3. novembra 2003. godine, izvršenik već isplatio iznos od 15.855,88 KM i 493,50 KM na ime duga iz presude Osnovnog suda, broj P-88/2000 od 25. decembra 2001. godine, čime je izvršenik u potpunosti ispunio svoj obavezu iz rješenja od 3. novembra 2003. godine. Okružni sud je, u obrazloženju osporenog rješenja, naveo da iz izreke predmetne presude ne proizilazi da je izvršenik obavezan apelantu isplatiti izgubljenu zarade u iznosu od 2.543,88 KM niti zakonsku zateznu kamatu na novčana primanja po osnovu rada za period od momenta prestanka rada pa do njegovog vraćanja na posao. Okružni sud je istakao da, prema članu 22. Zakona o izvršnom postupku, sud određuje izvršenje samo na osnovu izvršne ili vjerodostojne isprave. Nadalje, naglasio je da je u predmetnom postupku izvršna isprava upravo presuda Osnovnog suda, broj P-88/2000 od 25. decembra 2001. godine, prema kojoj izvršenik nije obavezan da apelantu plaća zakonsku zateznu kamatu na dohotke koji mu pripadaju od momenta prestanka rada pa do vraćanja u radni odnos.

15. Iz tog razloga, Okružni sud je zaključio da je, u smislu citiranog člana 22. Zakona o izvršnom postupku, prvostepni sud u izvršnom postupku ovlašten samo da provodi izvršenje onako kako je i u kojem obimu utvrđeno izvršnim naslovom. Prema mišljenju Okružnog suda, prvostepeni sud nije bio ovlašten utvrđivati kroz provedeno vještačenje pripadajuću kamatu na već isplaćeni iznos koji je realizovan u izvršnom postupku, jer te kamate nisu predviđene izvršnim naslovom. Konačno, Okružni sud je zaključio da prvostepeni sud nije mogao utvrditi visinu izgubljene zarade, kako je to uradio putem finansijskog vještačenja, a niti je u izvršnom postupku na osnovu izvršne presude mogao dozvoliti provođenje izvršenja zbog izgubljene zarade i kamate na istu. Okružni sud je, prema stanju spisa, konstatovao da je izvršenik izvršio sve obaveze stavljene izvršnim naslovom i obaveze iz rješenja o izvršenju od 3. novembra 2003. godine.

16. Na temelju utvrđenog, Ustavni sud primjećuje da se apelant žali zbog neizvršenja obaveze od strane izvršenika koja nije niti utvrđena pravosnažnom presudom Osnovnog suda, već obaveze koja je nastala od dana do kojeg mu je već isplaćena naknada plate po nalogu izvršnog suda pa do dana kada ga je izvršenik vratio na posao. Međutim, isplata duga za taj period sa pripadajućim kamatama ne predstavlja obavezu izvršenika po pravosnažnoj presudi, već se radi o obavezi koja bi, eventualno, tek mogla biti predmet novog tužbenog zahtjeva tražioca izvršenja u novoj pravnici. Imajući u vidu navedno, razmatrajući navode apelacije, Ustavni sud nije pronašao ništa što bi u konkretnom slučaju ukazivalo na povredu prava apelanta na pravično suđenje. Okružni sud je detaljno obrazložio osporenu odluku, pri tome uzimajući u obzir i obrazlažući svoja postupanja i odluku u kontekstu zahtjeva i prigovora apelanta, koje je isti tokom oba postupka isticao, koristeći svoje puno pravo stranke u postupku, odnosno ostvarujući puno pravo pristupa sudu. Iz stanja u spisu kao i navoda apelanta, Ustavni sud nije mogao zaključiti da postoji bilo kakva radnja koja bi mogla značiti proizvoljno i diskriminatorno postupanje sudova. Pored toga, Ustavni sud smatra da apelant ne nudi činjenice koje bi mogle opravdati tvrdnju da postoji povreda ustavnih prava na koja se poziva, zbog čega nema elemenata koji prima facie ukazuju da je kršenje prava iz člana iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije moguće, te da bi bilo potrebno meritorno ispitivanje. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su navodi apelanta o kršenju navedenog prava očigledno (prima facie) neosnovani.

Pravo na imovinu

17. Apelant se žali da je osporenom odlukom povrijeđeno njegovo pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Kršenje ovog prava apelant posebno ne obrazlaže, niti se konkretno poziva na neki od principa sadržanih u članu 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, već smatra da je ovo pravo povrijeđeno zato što su sudovi pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili materijalno pravo.

18. Apelant se nije konkretno pozvao na neki od principa sadržanih u članu 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niti je konkretnije obrazložio u čemu vidi kršenje ovog prava. U suštini, apelantovi navodi o kršenju prava na imovinu zasnivaju se na navodima o nepotpuno i pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Međutim, Ustavni sud je razmatrajući ove navode u okviru člana 6. stav 1. Evropske konvencije već zaključio da su ti navodi očigledno (prima facie) neosnovani. Stoga, Ustavni sud smatra da nema ništa što u konkretnom slučaju ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» u vezi sa kršenjem prava na imovinu iz člana 1. Protokola 1 uz Evropsku konvenciju, niti je očigledno da apelant ima «imovinu» koja je zaštićena navedenim članom ili da je osporenim presudama apelantu njegova imovina oduzeta ili da mu je na bilo koji način ograničeno pravo na uživanje njegove imovine.

19. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno ako predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije «žrtva» kršenja Ustavom zaštićenih prava tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

20. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Hatidža Hadžiosmanović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1303/06 (T. Š.) | Sudska praksa | Aktio