Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1497/06 (R. B.)
Odluka donesena 03. 04. 2008.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Isplata duga
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Zastara
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović
Citirani propisi
- Zakon o obligacionim odnosima · čl. 374
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-1497/06
Apelacija
Odluka o dopustivosti
03. 04. 2008.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije Mato Tadić, Seada Palavrić, na sjednici održanoj 3. aprila 2008. godine, u predmetu broj AP-1497/06, rješavajući apelaciju Ratka Bodiroge, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Ratka Bodiroge podnesena protiv Presude Okružnog suda u Trebinju, broj Gž-180/05 od 16. februara 2006. godine, i Presude Osnovnog suda u Trebinju, broj Mal-40/03 od 25. novembra 2004. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Ratko Bodiroga (u daljnjem tekstu: apelant) iz Trebinja, podnio je, 22. maja 2006. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Okružni sud), broj Gž-180/05 od 16. februara 2006. godine, i Presude Osnovnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Osnovni sud), broj Mal-40/03 od 25. novembra 2004. godine.
2. Osnovni sud je donio Presudu, broj Ps 77/02 od 2. augusta 2004. godine, koja je potvrđena Presudom Okružnog suda, broj Gž-180/05 od 16. februara 2006. godine, kojom je apelant obavezan da ZDP «Elektro-Hercegovini» Trebinje (u daljnjem tekstu: tužitelj) na ime duga za električnu energiju plati iznos od 1.342,48 KM, sa pripadajućom zateznom kamatom počev od dana utuženja do isplate duga, uz naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 600 KM, sve u roku od 30 dana od dana pravosnažnosti presude, pod prijetnjom izvršenja.
3. Sudovi su u obrazloženjima osporenih presuda naveli da apelant duguje tužiocu navedeni iznos na ime isporučene električne energije, što je utvrđeno na osnovu provedenih dokaza, te da ukupan dug apelanta prema tužitelju iznosi 1.342.48 KM. S obzirom da apelant nije osporio da je kao zakupac poslovnog prostora bio korisnik električne energije, niti je pružio dokaz da je utuženi iznos duga za period od 1. januara 2001. godine do 31. jula 2003. godine plaćen, Općinski sud je naveo da se na apelanta ne mogu primjeniti odredbe člana 374. Zakona o obligacionim odnosima («Službeni list SFRJ», br. 29/78, 39/85 i 57/89 i «Službeni glasnik Republike Srpske», br. 17/93, 3/96 i 39/03; u daljnjem tekstu: ZOO), o zastari potraživanja, pa je usvojio tužbeni zahtjev tužitelja. Nadalje, obrazlažući presude sudovi su zaključili da iz svih provedenih dokaznih sredstava i utvrđenih činjenica, sačinjenih na osnovu raspoložive dokumentacije i pregleda poslovnih knjiga tužitelja, nesporno proizilazi da apelant duguje tužitelju utuženi iznos, te da je, stoga, neosnovan navod apelanta da je činjenično stanje nepravilno i nepotpuno utvrđeno i da je povrjeđeno materijalno pravo. Prigovor zastare, kako je naveo drugostepeni sud, nije ni mogao biti razmatran jer nije ni podnešen u toku prvostepenog postupka.
4. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravičan postupak iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu navedenih ustavnih prava apelant vidi u tome što redovni sudovi nisu cijenili njegove prigovore o zastari potraživanja kao i da navodno dugovanje električne energije nije utvrđeno na pravilan način, niti se odnosi na apelanta, s obzirom da je on u postupku isticao da je dugovanje navodno učinilo drugo lice. On navodi da se sporno dugovanje odnosi na period do 20. marta 2000. godine, koje je ostvarilo drugo lice odnosnio trgovačka radnja R.R. i da apelantu nije dostavljen nikakav račun niti obavještenje o dugu na spornom brojilu. Apelant navodi da je potraživanje za isporučenu električnu energiju do podnošenja tužbe zastarjelo i da je to apelant u toku postupka i isticao. Apelant posebno navodi da je izmirio svoj dug, što pokazuje i tzv. energetska kartica sa saldom nula. Dakle, sudovi su očito pogrešno utvrdili činjenično stanje i proizvoljno primjenili materijalno pravo, pa zbog tih razloga apelant predlaže da se apelacija uvaži, tužbeni zahtjev tužitelja u cjelosti odbije, obe presude ukinu i predmet vrati na ponovni postupak.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
6. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
7. Pri ispitivanju dopustivosti predmeta Ustavni sud, prvenstveno treba utvrditi da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su navedeni u članu 16. Pravila Ustavnog suda. U tom kontekstu neophodno je da apelant navede povredu prava koja su zaštićena Ustavom Bosne i Hercegovine s tim da navedena povreda treba djelovati vjerovatno. Prema članu 16. stav 2. Pravila apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj nedostaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i odluku Ustavnog suda, broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), odnosno ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje apelantovih prava budući da apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
8. Ustavni sud konstatuje, a imajući u vidu navode apelacije, da se suština navoda o kršenju prava na pravično suđenje svodi na nepotpuno utvrđeno činjenično stanje i pogrešnu primjenu materijalnog prava. Naime, glavni prigovor apelanta vezan za cjelokupni postupak odnosi se na tvrdnju da nije usvojen njegov prigovor zastare potraživanja odnosno da dugovani iznos električne energije nije utvrđen na pravilan način, jer on nije dužnik prema tužitelju, nego je to drugo lice. U konkretnom slučaju, Ustavni sud primjećuje da je, prema suštini navoda iz apelacije, sporno pitanje da li je apelant uložio prigovor zastare naplate potraživanja za isporučenu električnu energiju, odnosno da li je ona na pravilan način obračunata, što je činjenično pitanje, te da li su relevantni zakonski propisi pravilno primijenjeni.
9. Budući, dakle, da iz navoda apelacije proizlazi da se suština navoda o kršenju prava na pravično suđenje svodi, u stvari, na pogrešno utvrđeno činjenično stanje i pogrešnu primjenu materijalnog prava, Ustavni sud podsjeća da općenito nije nadležan vršiti provjeru utvrđenih činjenica i načina na koji su redovni sudovi protumačili pozitivno-pravne propise, osim ukoliko odluke tih sudova krše ustavna prava. To će biti slučaj kada odluka redovnog suda krši ustavna prava, tj. ukoliko je redovni sud pogrešno protumačio ili primijenio neko ustavno pravo, ili je zanemario to pravo, ako je primjena zakona bila proizvoljna ili diskriminacijska, ukoliko je došlo do povrede procesnih prava (pravo na pravično suđenje, pristup sudu, djelotvorni pravni lijekovi i u drugim slučajevima), ili ukoliko utvrđeno činjenično stanje ukazuje na povredu Ustava Bosne i Hercegovine (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 39/01 od 5. aprila 2002. godine, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 25/02 i Odluka broj U 29/02 od 27. juna 2003. godine, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 31/03). Također, Ustavni sud naglašava da je van njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu ocjene dokaza, ukoliko se ova ocjena ne doima očigledno proizvoljnom. Ovakvu praksu je imao i bivši Dom za ljudska prava, smatrajući da «nije u nadležnosti Doma da procjenu domaćih sudova zamijeni vlastitom procjenom činjenica, ako takvi zaključci ne djeluju neprihvatljivo ili proizvoljno» (vidi bivši Dom za ljudska prava, «Trgosirovina Sarajevo (DDT)» protiv Federacije BiH, predmet broj CH/01/4128, odluka o prihvatljivosti od 6. septembra 2000. godine).
10. U konkretnom slučaju, sudovi su pažljivo ispitali sva relevantna pitanja i zaključili, između ostalog, da apelant u toku prvostepenog postupka uopšte nije prigovarao na zastaru, jer se «sud ne može obazirati na zastaru ako se dužnik nije na nju pozvao (član 360 stav 3 ZOO). Nadalje, na osnovu uvida u finansijske kartice tužitelja, sud je utvrdio da se potraživanje odnosi za period od 1. januara 2001. godine do 30. jula 2003. godine, tako da se odredba naprijed navedenog zakona, u okolnostima kad se i sam apelant nije pozivao na zastaru, niti u odgovoru na tužbu, niti na pripremnom ročištu i glavnoj raspravi, nije mogla primjeniti prema apelantu. S obzirom da je apelant prigovor zastare isticao tek u žalbi, a ne u toku prvostepenog postupka, takav prigovor apelanta se i nije ni mogao razmatrati u toku drugostepenog postupka. I konačno, pošto u toku postupka apelant nije priložio nikakav dokaz da je izmirio dug odnosno da je njegov finansijski saldo prema tužitelju jednak nuli, ni ovaj navod drugostepeni sud nije mogao prihvatiti iz razloga što je te činjenice i dokaze apelant bio dužan iznjeti, opet, u odgovoru na tužbu ili pak na raspravi pred prvostepenim sudom.
11. U kontekstu navedenog, budući da su redovni sudovi proveli parnični postupak, utvrdili sporne činjenice i izveli dokaze i primijenili vežeće materijalno-pravne propise te, shodno odredbama ZOO-a i Zakona o parničnom postupku Republike Srpske, obavezali apelanta da tužitelju plati novčani iznos preciziran u izreci presude, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi naveli detaljno razloge za takve odluke. Naime, Ustavni sud u navodima apelanta i dokumentaciji predočenoj Ustavnom sudu, nije pronašao ništa što bi ukazivalo da su materijalno-pravni propisi proizvoljno ili nepravično primijenjeni, ili da su činjenice utvrđene proizvoljno ili nepravično a na štetu apelanta. Stoga, Ustavni sud ovu apelaciju vidi kao izraz nezadovoljstva apelanta činjenicom da je zbog svog propusta pogođen dosuđenim obavezama, što u konkretnom slučaju nema nikakve direktne ili indirektne veze sa pravičnim suđenjem.
12. Obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da apelant ne nudi činjenice koje bi mogle opravdati tvrdnju da postoji povreda ustavnih prava na koja se poziva, budući da ništa ne ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanja iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije. Iz navedenog proizilazi da su apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3. e) Usatava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.
13. Apelant također smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Ustavni sud konstatuje da se apelant nije konkretno pozvao na neki od principa sadržanih u članu 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niti je obrazložio u čemu vidi kršenje ovog prava. Obzirom da se u suštini, navodi o kršenju prava na imovinu zasnivaju na navodima o pogrešnoj primjeni materijalno-pravnih propisa, na što je Ustavni sud već ukazao u prethodnim tačkama u vezi sa članom 6. stav 1. Evropske konvencije, te kako uz apelaciju nije dostavljen bilo kakav dokaz koji bi mogao, prima facie, ukazati mogućim i vjerovatnim navode o kršenju ovog prava, Ustavni sud zaključuje, da su navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, očigledno (prima facie) neosnovani, jer činjenice predočene ustavnom sudu ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje navedenog prava.
14. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije »žrtva« kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
15. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Hatidža Hadžiosmanović