Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1429/06 («Sine qua non» d.o.o. Agencija za zastupanje i zaštitu autorskih prava)
Odluka donesena 03. 04. 2008.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Autorsko pravo
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1429/06
Apelacija
Odluka o dopustivosti
03. 04. 2008.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije Mato Tadić, Seada Palavrić, na sjednici održanoj 3. aprila 2008. godine, u predmetu broj AP 1429/06, rješavajući apelaciju «Sine qua non» d.o.o., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija «Sine qua non» d.o.o. podnesena protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine, broj U-1017/05 od 3. marta 2006. godine, i Rješenja Regulatorne agencije za komunikaciju, broj 01-07-73-5/05 od 29. juna 2005. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. «Sine qua non» d.o.o. Agencija za zastupanje i zaštitu autorskih prava, (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, koga zastupa Nenad Maglajlić, advokat iz Sarajeva, podnio je, 16. maja 2006. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH), broj U-1017/05 od 3. marta 2006. godine, i Rješenja Regulatorne agencije za komunikaciju (u daljnjem tekstu: RAK), broj 01-07-73-
5/05 od 29. juna 2005. godine.
2. Apelant je podnio zahtjev Vijeću RAK, 18. oktobra 2004. godine, protiv BHT 1 radi navodnog kršenja Pravila 002/1999, a u vezi sa emitovanjem koncerta «Dino Merlin-Koševo 2004», od strane BHT 1, dana 1. i 3. januara 2005. godine u terminima od 19:30 do 20:35 sati, navodno bez predhodno pribavljenog ugovora o pravu na emitovanje. RAK je obavijestila apelanta aktom, broj 04-07-73-3/05 od 24. februara 2005. godine, da je obustavljen postupak pokrenut po njegovoj prijavi. U obavještenju je navedeno da je utvrđeno da je BHT 1 emitovala snimak koncerta Dina Merlina u terminima navedenim u prijavi, te da je kao dokaz o posjedovanju prava na emitovanje dostavila ugovor zaključen sa društvom Magaza d.o.o. Sarajevo, kao organizatorom navedenog koncerta, kojim se regulišu međusobna prava i obaveze u vezi sa organizovanjem, snimanjem, emitovanjem i drugim vidovima eksploatacije navedenog koncerta. RAK dalje navodi da je utvrdila da nije došlo do kršenja odredbi Pravila 02/1999 «Poštivanje obaveza iz autorskog prava», s obzirom da je navedenim ugovorom JS BiH ustupljeno ekskluzivno pravo snimanja i neograničenog emitovanja koncerta, na zemaljskoj i satelitskoj mreži, u cjelosti ili parcijalno, u periodu od četiri godine od dana premijernog emitovanja koncerta.
3. Vijeće RAK, odlučujući o žalbi apelanta izjavljenoj protiv obavijesti od 24. februara 2005. godine, donijelo je Rješenje, broj 01-07-73-5/05 od 29. juna 2005. godine, kojim je odbilo žalbu kao neosnovanu. U obrazloženju rješenja je navedeno, da je neosnovan prigovor apelanta na formu akta kojim je obaviješten o ishodu predmetnog postupka, iz razloga što je u sudskoj praksi zauzet stav da obavijest upravnog organa ima karakter upravnog akta - zaključka. U vezi žalbenih navoda apelanta na postupanje prvostepenog organa protivno članu 2. stav 2. Procedure za vođenje slučajeva i sumnji u legalnost proizvodnje snimka koji je emitovan, Vijeće RAK je navelo da je prvostepeni organ proveo postupak propisan odredbama Procedure za vođenje slučajeva i da je, nakon pribavljanja snimke koncerta i ugovora zaključenog između organizatora koncerta i emitera utvrdio činjenicu da prijavljena stanica nije prekršila Pravilo 02/1999 koje joj se stavlja na teret. Dalje se navodi, da je utvrđeno činjenično stanje potpuno i pravilno, te da bi svako dalje upuštanje prvostepenog organa u ocjenjivanje pravne valjanosti ugovora predstavljalo prekoračenje nadležnosti RAK i zadiranje u nadležnosti sudova u sporovima na koje apelant ima zakonsko pravo i mogućnost u skladu sa drugim zakonima BiH.
4. Apelant je pred Sudom BiH tužbom pokrenuo upravni spor protiv Rješenja Vijeća RAK, broj 01-07-73-5/05 od 29. juna 2005. godine. Odlučujući o tužbi, Sud BiH je donio Presudu, broj U-
1017/05 od 3. marta 2006. godine kojom je odbijena tužba apelanta. U obrazloženju presude Sud BiH navodi da se osporeno rješenje temelji na pravilnoj primjeni materijalnog prava i pravilno utvrđenom činjeničnom stanju, te da je RAK u skladu sa članom 3. stav 2. Zakona o komunikacijama («Službeni glasnik BiH», broj 31/02) poduzela sve mjere u cilju zaštite autorskih prava apelanta. Nakon provedenih dokaza RAK je utvrdila da prijavljena stanica nije prekršila Pravilo 02/1999, jer je između emitera i vlasnika autorskih prava zaključen ugovor o emitiranju i drugim vidovima eksploatacije koncerta Dine Merlina. Dalje se navodi da apelant u tužbi nije osporavao pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja, i nije osporio da je između emitera i vlasnika autorskih prava zaključen ugovor, već je u tužbi naveo da je RAK bila dužna da u postupku ispita valjanost zaključenog ugovora. Sud je zaključio da je pravilan zaključak Vijeća RAK da o valjanosti ugovora može da odlučuje samo redovni sud u parničnom postupku po zahtjevu ovlaštene strane, odnosno da upravni organ nije nadležan da odlučuje o valjanosti pravnih poslova i ugovornih odnosa.
5. Apelant navodi da je povrijeđeno njegovo pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protkola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant navodi da su Sud BiH i RAK ocijenili da nije došlo do povrede Pravila 02/1999 o poštivanju obaveza iz autorskih prava, ali da su potpuno zanemarili činjenicu da za emitovanje muzičkih djela RTV stanice moraju imati zaključen ugovor sa svakim pojedinačnim vlasnikom autorskih prava, te da organizator koncerta nije autor muzike, autor teksta i autor aranžmana svakog izvedenog djela. Apelant navodi da je proizvoljna tvrdnja Suda BiH da je Agencija postupala u smislu člana 3. stav 4. Zakona o komunikacijama. Apelant dalje navodi, da je odlukama RAK i Suda BiH došlo do miješanja vlasti u njegovo pravo kao punomoćnika svih autora diljem svijeta da štiti i koristi ekonomske vrijednosti, muzička djela koja se bez ovlašćenja i plaćanja autorske naknade emituju, te naveo imena autora koji su onemogućeni da ostvare svoje pravo na naknadu odnosno imovinu. Na kraju, apelant navodi, da su Sud BiH i RAK bili dužni da u konkretnom slučaju pravilno tumače Zakon o autorskim i srodnim pravima u Bosni i Hercegovini, Zakon o komunikacijama i Pravilo 02/1999 Poštivanje obaveza iz autorskog prava na način koji bi bio saglasan Ustavu Bosne i Hercegovine i Evropskoj konvenciji.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
„ Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.»
7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 640/04 od 13. septembra 2005. godine i Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
8. Prema ustaljenoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, pravo na imovinu iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju obuhvata tri različita pravila. Prvo pravilo, koje je izraženo u prvoj rečenici prvog stava i koje je opće prirode, izražava princip mirnog uživanja imovine. Drugo pravilo, u drugoj rečenici istog stava, odnosi se na lišavanje imovine i podvrgava ga izvjesnim uvjetima. Treće pravilo, sadržano u stavu dva ovog člana, dozvoljava da države potpisnice imaju pravo, između ostalog, da kontrolišu korištenje imovine u skladu sa općim interesom. Ova tri pravila nisu različita, u smislu da nisu povezana: drugo i treće pravilo se odnose na pojedine slučajeve miješanja u pravo na mirno uživanje imovine i trebaju biti tumačena u svjetlu općeg principa izraženog u prvom pravilu (vidi presudu Evropskog suda za ljudska prava, Sporrong i Lönnorth protiv Švedske, od 23. septembra 1982. godine, serija A broj 52, stav 61).
9. U konkretnom slučaju apelant osporava odluke Suda BiH i RAK, te tvrdi da su isti bili dužni, u skladu sa Zakonom o autorskim pravima, utvrditi da li su autori teksta, muzike i aranžmana emitovanih muzičkih djela stupili u pravni odnos sa emiterom BHT 1. Osim toga, apelant se žali da je došlo do miješanja vlasti u apelantovo pravo, kao punomoćnika svih autora diljem svijeta, da štiti i koristi ekonomske vrijednosti, muzička djela koja se bez ovlaštenja i plaćanja ekonomske vrijednosti i plaćanja autorske naknade emituju, kao i da je sud pogrešno tumačio Pravilo 2 Poštivanja obaveza iz autorskih prava. Iako je apelant naveo povredu prava iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju iz navoda apelacije proizilazi da apelant osporava način na koji su Sud BiH i RAK utvrdili činjenice i primjenili materijalno pravo, odnosno žali se na propust RAK i Suda BiH da ispita valjanost ugovra između organizatora koncerta i BHT 1.
10. Nezadovoljstvo apelanta osporenim odlukama, u konkretnom slučaju, ne pokreće samo po sebi pitanja u vezi sa zaštićenim ustavnim pravima ili pravima iz Evropske konvencije. Budući da iz navoda apelacije proizilazi da apelant povredu svojih ustavnih prava vidi u tome što su Sud BiH i RAK pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili pravo, Ustavni sud podsjeća na praksu Evropskog suda i Ustavnog suda, prema kojoj nije zadatak ovih sudova da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava, osim u slučajevima u kojima su odluke nižih sudova povrijedile ustavna prava, ili su zanemarile ta prava, te ako je primjena zakona bila proizvoljna ili diskriminacijska, ukoliko je došlo do povrede procesnih prava (pravo na pravično suđenje pravo na, pristup sudu, pravo na djelotvorni pravni lijek i dr.) ili ukoliko utvrđeno činjenično stanje ukazuje na povredu Ustava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01, Ustavni sud, odluka broj U 62/01 od 5. aprila 2002. godine, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 24/02). Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije, te da li odluke redovnih sudova krše ustavna prava (vidi Ustavni sud, odluku broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine).
11. U kontekstu navedenog, Ustavni sud primjećuje da je apelant podnio prijavu protiv BHT 1 navodeći da je koncert Dine Merlina emitovan bez saglasnosti svih autora. U postupku po prijavi apelanta RAK se pozvao na odredbe Procedure za vođenje postupaka i Poštivanje obaveze iz autirskog prava, Pravilo 02/1999 («Službene novine Bosne i Hercegovine» broj: 36/02), te zaključio da nema osnova za vođenje postupka protiv BHT 1. Što se tiče navoda apelanta da je ugovor o emitovanju koji je zaključen između Magaze d.o.o., kao organizatora koncerta i firme čiji je vlasnik Dino Dervišhalidović i emitera, BHT 1 pravno nevaljan, RAK se izjasnio da bi utvrđivanje valjanosti ovog ugovora predstavljalo prekoračenje nadležnosti RAK, te da ove navode apelant može eventualno dokazati u postupku pred redovnim sudovima u skladu sa Zakonom o parničnom postupku.
12. Ustavni sud zaključuje da su RAK i Sud BiH dovoljno jasno i iscrpno obrazložili svoje odluke primjenjujući relevantne odredbe materijalnog i procesnog prava, te Ustavni sud nije pronašao ništa što bi ukazivalo da su materijalno pravni propisi proizvoljno ili nepravično primijenjeni na štetu apelanta, kako on to tvrdi. Ovo osobito imajući u vidu da apelant u apelaciji ponavlja navode koje je isticao u žalbi i tužbi, a koje navode je razmotrio Sud BiH prilikom donošenja odluke. Ustavni sud konstatira da je Sud BiH obrazložio zašto apelantovi prigovori nisu mogli uticati na drugačije rješenje konkretne pravne stvari, nalazeći pogotovo da zaštitu svojih autorskih prava, ukoliko smatra da su mu ista povrijeđena, odnosno da pitanje valjanosti ugovora između organizatora koncerta i BHT 1 apelant može osporavati u redovnom praničnom postupku. Obzirom na navedene razloge koje je dao Sud BiH i na činjenicu da apelant ima mogućnost zaštite svojih prava u redovnom postupku, Ustavni sud ne nalazi ništa što ukazuje da je u apelantovom slučaju materijalno pravo proizvoljno primjenjeno, odnosno da je ovakvim odlukama došlo do miješanja u apelantovo pravo na imovinu.
13. Na osnovu navedenog, Ustavni sud zaključuje da apelant ne nudi činjenice koje bi mogle opravdati tvrdnju da postoji povreda ustavnog prava na koje se poziva, zbog čega nema elemenata koji prima facie ukazuju da je postoji kršenje navedenog ustavnog prava, te da bi bilo potrebno meritorno ispitivanje. Ustavni sud zaključuje da su navodi apelanta o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
14. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije »žrtva« kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
15. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Hatidža Hadžiosmanović