Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1714/06 (D. Š., D. Š. i R. Š.)
Odluka donesena 03. 04. 2008.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 2. EK i član II/3.a) Ustava BiH (Pravo na život)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Pokretanje krivičnog postupka protiv trećih lica
- Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1714/06
Apelacija
Odluka o dopustivosti
03. 04. 2008.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije Mato Tadić, Seada Palavrić, na sjednici održanoj 3. aprila 2008. godine, u predmetu broj AP 1714/06, rješavajući apelaciju Dragice Šiljegović i dr., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i stav 4. tačka 9. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Dragice Šiljegović, Darka Šiljegovića i Radenka Šiljegovića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske, broj 118-0-Kž-06 000 040 od 13. aprila 2006. godine, i Presude Okružnog suda u Banja Luci, broj K-
62/05 od 26. decembra 2005. godine, u odnosu na član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 1. Eropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine. Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Dragice Šiljegović, Darka Šiljegovića i Radenka Šiljegovića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-0-Kž-06 000 040, od 13. aprila 2006. godine, i Presude Okružnog suda u Banja Luci broj K-
62/05 od 26. decembra 2005. godine, u odnosu na član II/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine i član 2. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Dragica Šiljegović, Darko Šiljegović i Radenko Šiljegović (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Prijedora, koje zastupa Mirko Dabić, advokat iz Banja Luke, podnijeli su, 8. juna 2006. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), broj 118-0-Kž-06 000 040 od 13. aprila 2006. godine i Presude Okružnog suda u Banja Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud), broj K-
62/05 od 26. decembra 2005. godine.
2. Okružni sud u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) donio je Presudu, broj K-62/05 od 26. decembra 2005. godine, kojom je oslobodio od optužbe Dragoslava Kečana (u daljnjem tekstu: optuženi) da je počinio krivično djelo ubistva iz člana 148. stav 1. Krivičnog zakona Republike Srpske na način opisan u optužnici. Apelanti su sa imovinsko pravnim zahtjevom upućeni na parnicu. U obrazloženju presude sud je naveo da je nakon provedenog postupka utvrđeno ja de optuženi kritične prilike postupao u nužnoj odbrani, kojom je prilikom stradao Veljko Šiljegović.
3. Protiv navedene presude žalbu je izjavilo Okružno tužilaštvo iz Banje Luke. Vrhovni sud donio je Presudu, broj 118-0-Kž-06-000 040 od 13. aprila 2006. godine, kojom je žalbu odbio i potvrdio prvostepenu presudu.
4. Apelanti se žale da je navedenim odlukama povrijeđeno njihovo pravo na život njihovog člana porodice iz člana II/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Apelanti povredu prava na pravično suđenje vide u proizvoljnosti odluka sudova kojima je utvrđeno da je optuženi postupao u nužnoj odbrani. Apelanti se žale da sudovi nisu cijenili sve okolnosti i da su odluke bazirane na izjavama svjedoka odbrane. Prema navodima apelanata radi se o subjektivnoj ocjeni suda, a ne o objektim okolnostima i objektivnim činjenicama u zaključku sudova. Osim toga, apelanti smatraju da su ove odluke povrijedile pravo na život člana njihove porodice.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
„Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.»
Član 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda glasi: «Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: 9. apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;» Pravo na pravično suđenje
6. Ispitujući da li se navodi apelanata mogu razmatrati u okviru člana 6. stav 1. Evropske konvencije, koji obezbjeđuje određene procesne garancije u slučaju bilo kakve krivične optužbe, Ustavni sud, prije svega, primjećuje da se apelanti žale na odluke sudova kojim je optuženi oslobođen od optužbe.
7. Član 6. Evropske konvencije, na koji se pozivaju apelanti, garantuje pravičan postupak prilikom „osnovanosti bilo kakve krivične optužbe“ protiv nekog lica. Ako se radi o pravu da se krivično goni treće lice radi njegovog kažnjavanja za određeno krivično djelo, član 6. Evropske konvencije se, u principu, ne primjenjuje (vidi Odluku o dopustivosti bivše Evropske komisije za ljudska prava, Helmers protiv Švedske, od 9. maja 1989. godine, aplikacija broj 11826/85). S druge strane, u krivičnim postupcima, član 6. Evropske konvencije nudi pravo na zaštitu samo nekome protiv koga se „utvrđuje [...] osnovanost bilo kakve krivične optužbe“. Naime, samo takvo lice može se smatrati „žrtvom“ u smislu člana 6. Evropske konvencije. Prema tome, obrnuto tumačenje člana 6. Evropske konvencije, prema kojem bi se pravo na pravičan postupak garantovalo i nekome ko traži utvrđivanje osnovanosti krivične optužbe protiv drugog lica, prevazilazilo bi okvire tumačenja člana
6. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 19/02 od 17. marta 2004. godine).
8. Iz navedenog proizlazi da Ustavni sud nema nadležnost da ispituje navodne povrede člana 6. Evropske konvencije u postupku u kojem su apelanti u svojstvu oštećenih nezadovoljni presudom Okružnog i Vrhovnog suda, kojom je treće lice oslobođeno od optužbe. Kako član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine u konkretnom slučaju ne pruža širi obim zaštite od člana 6. Evropske konvencije, slijedi da su ovi navodi apelacije ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
Pravo na život
9. Apelanti se takođe žale i na povredu prava na život iz člana II/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Evropske konvencije zbog toga što su sudovi donijeli odluke kojim je optuženi oslobođen za ubistvo njihovog člana porodice.
10. Ustavni sud, prvenstveno treba utvrditi da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su navedeni u članu 16. Pravila Ustavnog suda. U tom kontekstu neophodno je da apelant navede povredu prava koja su zaštićena Ustavom Bosne i Hercegovine s tim da navedena povreda treba djelovati vjerovatno. Prema članu 16. stav 2. Pravila apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj nedostaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i odluku Ustavnog suda, broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), odnosno ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje apelantovih prava budući da apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 ), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
11. Ustavni sud naglašava da je obaveza zaštite prava na život prema članu 2. Evropske konvencije pokrenuta kada je pojedinac ubijen upotrebom sile. Pitanje koje se postavlja Ustavnom sudu jeste da li su nadležni organi u konkretnom slučaju proveli djelotvornu istragu propisanu zakonom i da li su pokrenuli neophodan postupak protiv počinioca krivičnog djela, kako bi ispunili pozitivnu obavezu zaštite prava na život prema članu 2. Evropske konvencije. Ova obaveza podrazumijeva određeno postupanje u skladu sa zakonom, a ne i rezultat, odnosno ishod postupka.
12. Ustavni sud prijećuje da je protiv optuženog vođen krivični postupak koji je rezultirao oslobađajućom presudom. Dakle, pred Okružnim sudom se vodio krivični postupak protiv optuženog, a zatim postupak o žalbi pred Vrhovnim sudom, u kojem su sudovi utvrdili da je smrt nastupila, ali da je optuženi djelovao u nužnoj odbrani. Kako je utvrdio Evropski sud, obaveza države je da donošenjem djelotvornih odredbi krivičnog zakona odvrati činjenje krivičnih djela protiv osobe uz podršku mehanizma za sprovođenje zakona radi sprječavanja, obuzdavanja i sankcionisanja kršenja takvih odredbi” (vidi Evropski sud, Osman protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 28. oktobra 1998. godine, Izvještaji o presudama i odlukama 1998-VIII, str. 3159, tačka 115). To zahtijeva, između ostalog, da se sprovede “neki oblik djelotvorne zvanične istrage kad je neko ubijen upotrebom sile” (vidi npr. Evropski sud, McKerr protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 4. maja 2001. godine, tačka 111). Osnovni cilj takve istrage “je da se osigura djelotvorna primjena domaćih zakona koji štite pravo na život”, a ta istraga mora biti djelotvorna u smislu da može da dovede do identifikacije i kažnjavanja onih koji su za to odgovorni”, a tom se obavezom ne nameće “ishod već sredstvo” (id, tačka 113).
13. Ustavni sud smatra da činjenice konkretnog predmeta nemaju takva svojstva da bi mogle opravdati tvrdnju o postojanju povrede navedenog prava. Nezadovoljstvo apelanata, kao članova porodice stradalog, zbog oslobađajuće odluke suda, a posebno zbog uopćene i neargumentirane tvrdnje o povredi ovog prava, ne mogu opravdati takvu tvrdnju. Ustavni sud smatra da su navodi apelanata u pogledu povrede prava na na život iz člana II/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.
14. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, odnosno odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
15. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Hatidža Hadžiosmanović