Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2140/05 (Tuzlanski kanton)

Odluka donesena 03. 04. 2008.

Nema povrede
Član 17. EK (Zabrana zloupotrebe prava)
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
  • Pasivna legitimacija
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Prava iz radnog odnosa
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2140/05

Apelacija

Odluka o dopustivosti

03. 04. 2008.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije Mato Tadić, Seada Palavrić, na sjednici održanoj 3. aprila 2008. godine, u predmetu broj AP-2140/05, rješavajući apelaciju Tuzlanskog kantona, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Tuzlanskog kantona podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli, broj Gž-357/05 od 29. jula 2005. godine i Presude Općinskog suda u Tuzli, broj P-60/02 od

24. januara 2005. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Tuzlanski kanton (u daljnjem tekstu: apelant), koga zastupa Kantonalno pravobranilaštvo, Tuzla, podnio je, 14. oktobra 2006. godine, Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj Gž-357/05 od 29. jula 2005. godine i Presude Općinskog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Općinski sud), broj P-60/02 od 24. januara 2005. godine.

2. Ustavni sud je odlukom o dopustivosti, broj AP 2140/05 od 20. septembra 2006. godine, predmetnu apelaciju odbacio kao nedopuštenu zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova mogućih prema zakonu iz razloga jer apelant protiv Presude Kantonalnog suda, broj Gž-357/05 od 29. jula 2005. godine, nije izjavio reviziju iako je vrijednost pobijanog dijela presude veća od 10.000 KM, te je prema odredbama člana 237. Zakona o parničnom postupku („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“, broj 53/03) imao mogućnost izjavljivanja revizije protiv pravomoćne presude donesene u drugom stepenu.

3. Apelant je 11. aprila 2007. godine podnio zahtjev za preispitivanje predmetne odluke navodeći da protiv presude Kantonalnog suda revizija nije izjavljena iz razloga jer su tužitelji u konkretnom slučaju obični suparničari, te se pravo na izjavljivanje revizije cijeni odvojeno za svakog od njih. Stoga je naveo da pobijani dio prvostepene i drugostepene presude ni za jednog tužitelja ne prelazi vrijednosni kriterij, jer je najviši pojedinačni iznos 1.560,27 KM, te da vrijednost spora nije zbir potraživanja svih tužitelja nego vrijednost svakog pojedinog zahtjeva. Apelant je također Ustavnom sudu ukazao na praksu Vrhovnog suda, koji u ovakvim slučajevima reviziju odbacuje smatrajući da revizija nije dopuštena shodno odredbi člana 237. stav 2. Zakona o parničnom postupku, a ni shodno odredbi člana 237. stav 3. Zakona o parničnom postupku. Istakao je da su mu prilikom podnošenja predmetne apelacije bili poznati raniji stavovi Vrhovnog suda, koji se ni kasnije nisu promjenili, a što nije bilo poznato Ustavnom sudu na osnovu ranije dostavljene dokumentacije.

4. Ustavni sud je rješenjem broj AP 2140/05 od 3. aprila 2008. godine usvojio prijedlog za preispitivanje svoje odluke broj, AP 2140/05 od 20. septembra 2006. godine, uzimajući u obzir praksu Ustavnog suda izraženu u odluci Ustavnog suda, broj AP 2638/07 od 14. februara 2008. godine, u pogledu dopuštenosti revizije kod običnih odnosno formalnih suparničara..

5. Presudom Općinskog suda, broj P-60/02 od 24. januara 2005. godine, koja je potvrđena Presudom Kantonalnog suda, broj Gž-357/05 od 29. jula 2005. godine, apelant je obavezan da tužiteljima Luciji Tadić i dr., svakom ponaosob, isplati na ime neisplaćenog regresa tačno određene iznose i za određene periode uz pripadajuću zakonsku zateznu kamatu od podnošenja zahtjeva pa do isplate. Tužitelji su odbijeni sa viškom tužbenog zahtjeva. Apelant je obavezan da tužiteljima naknadi troškove postupka u iznosu od 5.957,00 KM, a sve pod prijetnjom prinudnog izvršenja.

6. U obrazloženju drugostepene presude je navedeno da je apelant u žalbi ponovio iste prigovore koje je iznosio i tokom prvostepenog postupka. Okružni sud je našao da su prigovori žalbe neosnovani. Po mišljenju drugostepenog suda apelant je pasivno legitimisana strana u predmetnoj pravnoj stvari, a ne općinski sud čiji su tužitelji zaposlenici, s obzirom da su sudovi, kantonalni i općinski, organi sudske vlasti u kantonu, dakle tijela kantona kao pravne osobe (član 1. Zakona o sudovima „Službene novine Tuzlanskog kantona“, br. 3/96 do 15/02), koji ih osniva i ukida svojim zakonom (član 2.) i za njihov rad osigurava sredstva u svom budžetu (član 106.), te da se stoga pogrešno u žalbi ukazuje da Kanton nije pasivno legitimisan u predmetnom sporu zato što nije poslodavac tužiteljima i da iz tog razloga ne može imati ni svojstvo tuženog. Konstatovano je da je neosnovan i prigovor žalbe da je tužbeni zahtjev tužitelja neblagovremen u smislu odredbe člana 45. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o radu („Službene novine FBiH“, broj 32/00) odnosno da prvostepeni sud o istom nije odlučivao kao o prigovoru procesno-pravne prirode na koga sud pazi po službenoj dužnosti, već samo o prigovoru zastare koji je materijalno-pravne prirode jer suprotno proizilazi iz razloga datih na osmoj strani, pasus prvi prvostepene presude.

7. Po nalaženju drugostepenog suda pravilno je prvostepeni sud utvrdio da rok od tri godine iz člana 106. Zakona o radu („Službene novine FBiH“, broj 43/99) je zastarni rok materijalno-pravne prirode koji se odnosi na zastarivanje novčanih potraživanja kakva su konkretno potraživana tužitelja za isplatu regresa, a koja potraživanja, kao povremena u tom roku zastarijevaju i u smislu odredbe člana 372. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima. Navedeni rok teče od dana dospijeća potraživanja, kao objektivne činjenice i nije vezan za bilo kakav subjektivni odnos poslodavca ili uposlenika i na navedeni rok sud ne pazi po službenoj dužnosti. Suprotno navedenom rok iz novelirane odredbe člana 103. Zakona o radu je procesno-pravne prirode čijim se protekom gubi pravo na sudsku zaštitu, te na njega sud pazi po službenoj dužnosti, a odnosi se na povrede ostalih prava o kojima se uglavnom odlučuje pojedinačnim aktima poslodavca, a koja prava ne predstavljaju tražbine iz člana 106. Zakona o radu i nemaju ni svoje dospjeće. Istaknuto je da je pomenuti pravni stav zauzeo Vrhovni sud Federacije BiH, te je isti izražen u Biltenu tog suda (2002/2003 godinu, stav 124), a i Ustavni sud BiH u svojoj odluci broj U-49/02, koja je objavljenja u „Službenim novinama FBiH“, broj 55/04.

8. Kantonalni sud je utvrdio da je prvostepeni sud pravilno tužiteljima dosudio neisplaćeni regres pravilnom primjenom odredbe člana 162. stav 1. Zakona o radnim odnosima i plaćama službenika organa uprave u FBiH, člana 30. istog Zakona Federacije BiH, pravilno nalazeći da se i za prava tužitelja na regres imaju primjeniti odredbe Zakona o radu pa time i odredbe kolektivnih ugovora koji imaju značaj podzakonskih akata, a što je u svom nalazu pravilno primjenio i vještak finansijske struke Enver Atlić o čemu su u obrazloženju prvostepene presude dati odgovarajući razlozi.

9. Po mišljenju drugostepenog suda Kolektivni ugovor za službenike organa uprave i sudske vlasti u FBiH se donosi na nivou Federacije, a u ime Vlade FBiH kao jedne ugovorne strane, potpisuje ga Federalni ministar pravde i isti se primjenjuje na sve službenike organa uprave i sudske vlasti u FBiH, tako da Vlada kantona dajući saglasnost na navedeni ugovor njegovim potpisivanjem 2. aprila 2002. godine nije mogla istovremeno mijenjati ili prolongirati djelimičnu primjenu tog ugovora i to upravo u dijelu koji se odnosi na plaće i naknade po osnovu rada i time službenike organa uprave i sudske vlasti u Tuzlanskom kantonu stavljati u neravnopravan i nepovoljan položaj u odnosu na iste u drugim kantonima na nivou Federacije u vezi sa primjenom granskog kolektivnog ugovora. Utvrđeno je da je navedeno protivno kako Zakonu o radu i odredbama Općeg kolektivnog ugovora, čiju primjenu i prije donošenja i potpisivanja granskog suprotno prigovoru žalbe potvrđuje i sam član 4. tog Sporazuma tako i član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija).

10. Drugostepeni sud je naveo da ni prigovor žalbe da je Uredbom Vlade Tuzlanskog kantona o načinu i postupku utvrđivanja plaća, naknadama i drugim materijalnim primanjima službenika organa uprave („Službene novine TK“, broj 6/02) propisano da će se regres za godišnji odmor isplaćivati u skladu sa mogućnostima budžeta ne može dovesti u sumnju pravilnost i zakonitost prvostepene presude kojom je prvostepeni sud samo utvrdio obavezu apelanta da tužiteljima isplati dospjele iznose naknade na ime njihovog stečenog prava na regrese, a kako će to apelant učiniti može biti samo stvar dobrovoljnog ili pak prinudnog izvršenja putem suda.

11. Utvrđeno je da je prvostepeni sud pravilno postupio kada je odluku o troškovima postupka donio imajući u vidu između ostalog i visinu spora o čemu su u presudi dati adekvatni razlozi. Konstatovano je da se u konkretnoj pravnoj stvari radi o imovinsko-pravnom zahtjevu koji se odnosi isključivo na novčano potraživanje, a koje potraživanje samo potiče iz radnog odnosa tako da ne stoji prigovor žalbe da se za ovakvu vrstu spora propisuje posebna naknada po Advokatskoj tarifi bez obzira na vrijednost spora. Također po mišljenju drugostepenog suda ne stoji ni prigovor žalbe da prvostepeni sud nije pravilno obračunao troškove za ročišta 4. marta, 25, marta i 23. aprila 2003. godine u smislu odredbe člana 9. stav 1. i 2. Advokatske tarife („Službene novine FBiH“, broj 67/02) jer iz sadržine zapisnika sa tih ročišta vidljivo je da je prvostepeni sud upravo primjenom navedene zakonske odredbe dosudio troškove za 4. mart 2003. godine, kao za ročište na kome se raspravljalo o procesnim pitanjima, a za 25. mart i 23. april 2003. godine kao za ročišta na kojima se raspravljalo o glavnoj stvari.

12. Apelant navodi povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovinei člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Također navodi povredu prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine u vezi sa pravom na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije i prava iz člana 17. Evropske konvencije. Žali se na proizvoljnu primjenu materijalnog prava. Ističe da apelant nije pasivno legitimisan jer nije obveznik materijalno pravnog odnosa na kojem bi se temeljio pravo i zahtjev tužitelja. Smatra da je sud u predmetnom postupku propustio da utvrdi najvažniju činjenicu o tome ko je mogao biti tužena strana u predmetnom sporu.

13. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

„ Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.»

14. S obzirom da je apelant nosilac javne vlasti, Ustavni sud podsjeća da apelant ne uživa zaštitu prava zagarantovanih odredbama Evropske konvencije i njenih protokola, koji regulišu odnos javne vlasti i pojedinaca i pružaju pojedincima zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu sa javnom vlašću. Međutim, Ustavni sud se poziva na svoj stav ustanovljen u odluci broj AP-39/03 od 27. februara 2004. godine, u kojoj je zaključeno da Evropska konvencija pruža minimum zaštite u pogledu ljudskih prava i osnovnih sloboda, dok Ustav Bosne i Hercegovine daje širu zaštitu, te da prema članu VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, svako ko je bio stranka u određenom postupku i ko ima presudu bilo kog suda za koju smatra da su mu njome povrijeđena prava, može podnijeti apelaciju Ustavnom sudu. U citiranoj odluci je pored navedenog zaključeno, da državni organi i javna vlast kao učesnici sudskih postupaka uživaju garancije prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će ispitati navode apelacije u odnosu na apelantovo ustavno pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, te pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine u vezi sa pravom na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine.

15. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

16. Razmatrajući navode apelanta o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine Ustavni sud nalazi da je apelant u suštini nezadovoljan ishodom predmetnog postupka. S tim u vezi Ustavni sud konstatuje da je apelant aktivno učestvovao u predmetnom postupku na dvije sudske instance, te da je prvostepeni sud razmotrio sve apelantove prigovore u odnosu na tužbeni zahtjev tužitelja dajući pri tome jasne razloge za svoju odluku. Također se i Kantonalni sud prilikom odlučivanja po apelantovoj žalbi protiv prvostepene presude očitovao na navode apelanta, koji su u suštini isti kao i navodi apelacije. Pri tome, po mišljenju Ustavnog suda, prvostepeni i drugostepeni sud su primjenili relevantne materijalno-pravne propise iz kojih nesporno proizilazi da je apelant pasivno legitimisan u predmetnom postupku. Ustavni sud nije pronašao elemente koji bi u konkretnom slučaju ukazali da su materijalno-pravni propisi proizvoljno ili nepravično primijenjeni na štetu apelanta. Nezadovoljstvo apelanta osporenom odlukom ne pokreće, samo po sebi, pitanja u vezi sa zaštićenim ustavnim pravima ili pravima iz Evropske konvencije (vidi, mutatis mutandis, Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02). S obzirom da apelacija u odnosu na ove navode ne sadrži prima facie dokaze koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća odnosno da je potrebno meritorno ispitivanje navoda iz apelacije, Ustavni sud smatra da je očigledno neosnovana.

17. U odnosu na povredu prava na nediskriminaciju iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine Ustavni sud konstatuje da apelant osim svojih paušalnih navoda Ustavnom sudu nije dostavio niti jedan relevantan dokaz na osnovu kojeg bi se moglo zaključiti da je apelant u predmetnom postupku bio diskriminisan u uživanju svojih ustavnih prava i sloboda. Navedeno Ustavni sud ne može zaključiti ni nakon uvida u predočenu dokumentaciju. Stoga, Ustavni sud smatra da apelant nema «opravdan zahtjev» u vezi sa kršenjem prava na nediskriminaciju, te da su navodi o kršenju prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine očigledno (prima facie) neosnovani.

18. Apelant, također, smatra da mu je osporenom odlukom povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine. U vezi sa navodima o povredi ovog prava apelant se nije konkretno pozvao na neki od principa sadržanih u članu 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Navodi o kršenju prava na imovinu se, u suštini, odnose na pogrešnu primjenu materijalno-pravnih propisa, a što je Ustavni sud već apsolvirao u prethodnim tačkama ove odluke u vezi sa pravom na pravično suđenje. S obzirom na navedeno, te kako uz apelaciju nije dostavljen bilo kakav dokaz koji bi mogao, prima facie, ukazati mogućim i vjerovatnim navode o kršenju ovog prava, Ustavni sud zaključuje, da su i navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, očigledno (prima facie) neosnovani.

19. U vezi apelantovih navoda o povredi prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije i prava iz člana 17. Evropske konvencije, Ustavni sud, u skladu sa svojom praksom prema kojoj će razmotriti eventualne povrede apelantovih prava isključivo sa aspekta prava garantiranih Ustavom Bosne i Hercegovine, nalazi da navedena prava nisu zaštićena članom II/3. Ustava Bosne i Hercegovine. Stoga Ustavni sud konstatuje da su i ovi apelantovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

20. Na osnovu navedenog Ustavni sud smatra da apelant ne nudi činjenice koje bi mogle opravdati tvrdnju da postoji povreda ustavnih prava na koja se poziva, odnosno da je potrebno meritorno ispitivanje navoda iz apelacije. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi apelanta o povredi prava na pravično suđenje i prava na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine, prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, kao i prava iz člana 17. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.

21. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

22. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Hatidža Hadžiosmanović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2140/05 (Tuzlanski kanton) | Sudska praksa | Aktio