Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2364/06 (D. A.)
Odluka donesena 03. 04. 2008.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Povrat stana
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Šta se ne smatra imovinom
- Pravično suđenje - nepristrasan sud
- Šta se ne smatra domom
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović
Citirani propisi
- Zakon o preuzimanju Zakona o stambenim odnosima · čl. 11
- Zakon o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima · čl. 3
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o preuzimanju Zakona o stambenim odnosima
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima
- Zakon o preuzimanju Zakona o stambenim odnosima
- Zakon o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Zakon o izmjenama Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima
Predmeti (1)
AP-2364/06
Apelacija
Odluka o dopustivosti
03. 04. 2008.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije Mato Tadić, Seada Palavrić, na sjednici održanoj 3. aprila 2008. godine, u predmetu broj AP-2364/06, rješavajući apelaciju Dušana Aleksića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Dušana Aleksića podnesena protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu, broj U-132/04 od 23. maja 2006. godine, rješenja Ministarstva stambenih poslova Kantona Sarajevo, broj 27/02-23-6072/03 od 21. januara 2004. godine i rješenja Uprave za stambena pitanja Kantona Sarajevo, broj 23/1-372-
204/99 od 2. oktobra 2001. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Dušan Aleksić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Istočnog Sarajeva, podnio je, 8. augusta 2006. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj U-132/04 od 23. maja 2006. godine, rješenja Ministarstva stambenih poslova Kantona Sarajevo (u daljnjem tekstu: Ministarstvo), broj 27/02-23-6072/03 od 21. januara 2004. godine i rješenja Uprave za stambena pitanja Kantona Sarajevo (u daljnjem tekstu: Uprava), broj 23/1-372-204/99 od 2. oktobra 2001. godine.
2. Uprava je rješenjem, broj 23/1-372-204/99 od 2. oktobra 2001. godine, koje je potvrđeno rješenjem Ministarstva, broj 27/02-23-6072/03 od 21. januara 2004. godine, odbila apelantov zahtjev za vraćanje u posjed stana u Ulici Jukićeva broj 110 B/VIII (u daljnjem tekstu: sporni stan). U postupku je utvrđeno da je apelant zaključio ugovor o korištenju spornog stana 23. marta 1992. godine, ali da nikada nije u njega uselio, odnosno da nije stekao stanarsko pravo na spornom stanu shodno članu 11. Zakona o stambenim odnosima («Službene novine Federacije BiH», br. 11/98 i 19/99) u kojem je propisano da stanarsko pravo građanin stiče danom zakonitog useljenja u stan. Shodno navedenom, zaključeno je da se apelant ne može smatrati licem iz člana 3. st. 1. i 2. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima («Službene novine Federacije BiH», br. 11/98, 39/98, 12/99, 18/99, 27/99, 43/99, 56/01 i 29/03), koje ima pravo da se vrati u sporni stan. Nadalje je zaključeno da je nesporno da apelantu sporni stan na dan 30. april 1992. godine nije bio «dom» s obzirom da se u njega nikada nije uselio. Apelant je protiv drugostepenog rješenja pokrenuo upravni spor.
3. Kantonalni sud je presudom, broj U-132/04 od 23. maja 2006. godine, odbio apelantovu tužbu. Kantonalni sud je ocijenio da su osporeno rješenje kao i prvostepeno rješenje doneseni na pravilan i zakonit način, odnosno da su organi uprave u toku postupka vodili računa o pravilima upravnog postupka, potpuno utvrdili činjenično stanje i pravilno primjenili odredbe materijalnog prava. U obrazloženju presude navedeno je da apelantovi navodi da trenutni korisnici spornog stana imaju drugi stan sud nije razmatrao jer isti nemaju utjecaj na rješavanje konkretne upravne stvari.
4. Apelant je naveo damu je Kantonalni sud, propuštajući da utvrdi sve relevantne činjenice i «izolovanim i bukavalnim tumačenjem člana 11. Zakona o stambenim odnosima», uskratio pravo da nakon prestanka ratnih okolnosti useli u stan koji mu je dodijeljen i koji je njegova imovina, čime je došlo do povrede njegovog prava na imovinu iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Osporenom presudom, po apelantovom mišljenju, povrijeđeno je i njegovo pravo na dom iz člana 8. Evropske konvencije jer bi, da nije bilo rata, sporni stan predstavljao njegov dom. Na kraju, u apelaciji je navedeno da namjerno izbjegavanje nadležnih organa, koji su postupali po njegovom zahtjevu za povrat spornog stana, a posebno nadležni sud, da rasvijetle status sadašnjeg korisnika spornog stana pokazuje da su postupali u njegovom interesu, a na apelantovu štetu. Na taj način, po apelantovom mišljenju, opravdano je dovedena u pitanje njihova nepristrasnost prilikom rješavanja čime je došlo do povrede prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
„ Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.»
6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
7. U vezi sa apelantovim navodima o povredi prava na dom i prava na imovinu Ustavni sud ukazuje na svoju praksu prema kojoj se stan u koji osoba nikada nije uselila ne može smatrati njenim 'domom' u smislu tumačenja koje se tom pojmu daje u kontekstu člana 8. Evropske konvencije. Nadalje, imajući u vidu da apelant nema konstituirano stanarsko pravo na spornom stanu, on nema imovinu koja uživa zaštitu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niti može legitimno očekivati da će tu imovinu steći (vidi, inter alia, Ustavni sud Bosne i Hercegovine odluke o dopustivosti i meritumu, AP-258/03 od 29. septembra 2004. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH», broj 54/04 i AP-281/05 od 28. juna 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH», broj 60/05) Shodno navedenom, apelantovi navodi o kršenju prava na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i prava na imovinu uz člana II/3.k) Ustava i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju su očigledno neosnovani, jer apelant nema «opravdan zahtjev» koji bi ukazivao da postoji osnov za meritorno ispitivanje njegovih navoda.
8. U vezi sa navodima o povredi principa nepristrasnosti suda kao jednog od temeljnih principa pravičnog suđenja iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hecregovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije Ustavni sud ukazuje na stav Evropskog suda za ljudska prava, koji primjenjuje i Ustavni sud u svojim odulukama, prema kojem se postojanje nepristranosti, u svrhu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, mora ocijeniti prema subjektivnom testu u okviru kojeg se utvrđuje postoje li lične predrasude sudije koji je sudio u određenom predmetu, (vidi Evropski sud, Mežnarić protiv Hrvatske , presuda od 15. jula 2005. godine, aplikacija broj 71615/01, stav 27. i Ustavni sud, Odluka broj AP 1785/06 od 30. marta 2006. godine), i objektivnom testu u okviru kojeg se «mora odrediti da li je, potpuno odvojeno od osobnog ponašanja sudije, bilo dokazivih činjenica koje mogu dovesti do sumnje u njegovu pristranost» (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Fey protiv Austrije, presuda od 24. veljače 1993. godine, stav 30). Što se tiče subjektivnog testa, sudijina lična nepristranost mora se pretpostaviti, sve dok se suprotno ne dokaže (vidi Evropski sud, Wettstein protiv Švicarske, presuda od 21. decembra 2000. godine, Izvještaji o presudama i odlukama 2000-XII, stav 43). Apelantovi navodi o pristrasnosti sudije Kantonalnog suda ulaze u okvir subjektivnog testa, s obzirom da je navedeno da je izbjegavanjem da se rasvijetli status privremenog korisnika sudija postupao u interesu te strane, a na apelantovu štetu, čime se dakle ukazuje na subjektivni odnos nadležne sutkinje prema stranama u postupku, odnosno preferiranje jedne strane na štetu druge strane. Ustavni sud smatra nespornim da je nadležna sutkinja u osporenoj presudi zaključila da nije potrebno razmotriti apelantove navode o statusu sadašnjeg korisnika stana, što samo po sebi nije bila proizvoljna odluka, imajući u vidu da apelant nije imao zakonske uslove da se udovolji njegovom zahtjevu za povrat spornog stana. Sama činjenica da se sutkinja nije upustila u meritorno ispitivanje apelantovih navoda nije dovoljna kako bi se pobila pretpostavka o njenoj nepristrasnosti u ovom predmetu. Shodno tome, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o povredi principa nepristrasnosti kao principa pravičnog suđenja iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.
9. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Hatidža Hadžiosmanović