Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2437/06 (R. D. i dr.)
Odluka donesena 03. 04. 2008.
- Nema povrede
- Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Djelotvoran pravni lijek
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Građanski postupak
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Troškovi postupka
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2437/06
Apelacija
Odluka o dopustivosti
03. 04. 2008.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije Mato Tadić, Seada Palavrić, na sjednici održanoj 3. aprila 2008. godine, u predmetu broj AP-2437/06, rješavajući apelaciju Radivoja Dubočanina i dr., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Radivoja Dubočanina, Vida Dubočanina, Dragane Dubočanin, Nenada Ilića i Jasminke Ilić podnesena protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci, broj 011-0-Gž-
06-000460 od 14. juna 2006. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Radivoje Dubočanin i dr. (u daljnjem tekstu: apelanti), koje zastupa Ranko Dukić, advokat iz Banjaluke, podnijeli su, 16. augusta 2006. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud), broj 011-0-Gž-06-000460 od 14. juna 2006. godine.
2. Osnovni sud Banjaluka (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) je donio Presudu, broj P-
2474/97 od 26. decembra 2005. godine, kojom je usvojen tužbeni zahtjev apelanata i shodno tome obavezana Veterinarska stanica Banjaluka (u daljnjem tekstu: tužena) da apelantima naknadi na ime prouzrokovane nematerijalne štete ukupni iznos od 52.000,00 KM (kako su precizirani pojedinačni iznosi u presudi) i to sve sa zakonskom zateznom kamatom, računajući od dana donošenja presude pa do konačne isplate. Istom presudom obavezana je tužena da apelantima naknadi troškove prouzrokovane vođenjem tog postupka u iznosu od 22.733,00 KM.
3. Okružni sud je osporenom presudom djelomično uvažio žalbu tužene i preinačio prvostepenu presudu u dijelu odluke o glavnoj stvari, tako što je tužiocima Dragani Dubočanin, Nevenki Dubočanin i Nenadu Iliću na ime nematerijalne štete dosuđen iznosi od po 3.500 KM umjesto ranije dosuđenih iznosa od po 7.000 KM; tužiocima Radivoju Dubočaninu i Jasminki Ilić na ime nematerijalne štete dosuđuju se iznosi od po 3.000 KM, umjesto ranije dosuđenih iznosa od po 7.000 KM. U dijelu odluke o troškovima postupka prvostepena presuda se preinačava tako što se tužena obavezuje nadoknaditi tužiocima troškove postupka u iznosu od 6.841,60 KM umjesto ranije dosuđenog iznosa od 22.733 KM.
4. U obrazloženju osporene presude je navedeno da je osnovan žalbeni razlog tužene da je prvostepeni sud dosudio troškove postupka protivno tarifnom broju 10 Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad advokata («Službeni glasnik RS» broj 45/00), kojim je propisano da kad advokat u istom postupku brani i zastupa više klijenata, pripada mu pravo na povišenje nagrade iz tarifnog broja u visini od 50% i za svakog slijedećeg još za 25%, s tim da iznos naknade ne može biti veći od 100% pripadajućeg tarifnog broja. Punomoćnik apelanata je na glavnoj raspravi održanoj 21. oktobra 2005. godine precizirao tužbeni zahtjev u pogledu troškova, tako što je tražio za sastav tužbe i jednog podneska po 962,50 bodova sa paušalom i porezom, obzirom da zastupa više lica u postupku. Nadalje je tražio za devet zastupanja po 1052 boda, za troškove vještačenja iznos od 1.050 KM, za taksu na tužbu i presudu iznos od 1.000 KM. Obrazlažući novi dosuđeni iznos, Sud je naveo da u pogledu troškova postupka, prema navedenoj traifi, vrijednost spora premašuje iznos od 50.000 KM, pa je prema tarifnom broju 2 za podnošenje tužbe utvrđeno 200 bodova, za zastupanje na sedam održanih ročišta 1.400 bodova, a dio zahtjeva koji se odnosi na naknadu za podnesak nije određen, pa se u odnosu na njega ne može odlučiti. Dalje se navodi da apelantima pripada pravo na troškove vještačenja od 1.050 KM, zatim takse na tužbu i presudu u iznosu od 1.000 KM, što bi ukupno iznosilo 10.690 KM, s tim što je ovaj sud preinačavajući prvostepenu odluku u pogledu glavnog potraživanja preinačio i troškove postupka na iznos od 6.841,60 KM, s obzirom na uspjeh tužilaca u ovoj parnici od 64%, a sve u skladu s odredbom člana 397. stav 2. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP).
5. Apelanti smatraju da je osporenom presudom došlo do povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), zatim člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, kao i člana 13. Evropske konvencije. Apelanti navode da je Okružni sud prilikom obračuna troškova postupka kao osnovicu uzeo 200 bodova, iako tog broja bodova nema predviđenog advokatskom tarifom, koja je objavljena u «Službenom glasniku RS» broj 68/05. Tarifni broj 2. navedene tarife na iznos vrijednosti predmeta spora koji je veći od 50.000 KM, kao osnovicu za obračun troškova uzima 350 bodova. Osim toga sud, po mišljenju apelanta, nije uzeo u obzir niti činjenice da je vršeno zastupanje više lica, niti je zaračunao paušal, niti odsustvo iz kancelarije, kao ni porez na promet, odnosno PDV, kako je to propisano navedenom tarifom. Time su apelanti po njihovom mišljenju oštećeni za iznos od 11.537,60 KM, jer smatraju da im je sud na ime troškova trebao dosuditi iznos od 18.027,50 KM. Apelanti navode da je zbog ovakve pogrešne primjene materijalnog prava Okružni sud povrijedio njihovo pravo na pravično suđenje, pravo na imovinu i pravo na djelotvoran pravni lijek.
6. U odgovoru na apelaciju Okružni sud je naveo da je u pogledu dosuđenih troškova postupka ovaj sud pravilno primijenio Tarifu o nagradama i naknadi troškova za rad advokata («Službeni glasnik RS» broj 45/00), koja je bila u primjeni u vrijeme ispostavljenih troškova, a prema kojoj je u tarifnom broju 2 utvrđeno 200 bodova za sastav tužbe, 200 bodova za zastupanje na održanim ročištima i to u onim slučajevima u kojima je vrijednost predmeta spora određena u iznosu preko 50.000 KM. Po mišljenju suda navodi apelanata da je povrijeđeno njihovo pravo na imovinu time što nije dosuđen veći iznos troškova postupka su paušalni i neutemeljeni. Dodaju da iz sadržaja odredbe člana 387. ZPP proizilazi da o troškovima postupka i njihovoj visini odlučuje sud, ocjenjujući brižljivo sve okolnosti slučaja, saglasno uspjehu u parnici, imajući u vidu one troškove koji su bili potrebni i nužni za vođenje parnice, a sve u skladu sa Tarifom za naknade advokata i za druge troškove povodom vođenja parnice (vještačenje, taksa na tužbu i presudu).
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi: «Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.»
8. Pri ispitivanju dopustivosti predmeta Ustavni sud, prvenstveno treba utvrditi da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su navedeni u članu 16. Pravila Ustavnog suda. U tom kontekstu neophodno je da apelant navede povredu prava koja su zaštićena Ustavom Bosne i Hercegovine s tim da navedena povreda treba djelovati vjerovatno. Prema članu 16. stav 2. Pravila apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj nedostaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i odluku Ustavnog suda, broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), odnosno ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje apelantovih prava budući da apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
9. Iz navoda apelacije proizilazi da apelant povredu prava na pravično suđenje vidi u pogrešnoj primjeni materijalnog prava, konkretno Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad advokata. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća na svoj stav prema kojem nije nadležan da vrši provjeru utvrđenih činjenica i načina na koji su redovni sudovi protumačili pozitivno-pravne propise, osim ukoliko odluke tih sudova krše ustavna prava. To će biti slučaj kada odluka redovnog suda ne uključuje ili pogrešno primjenjuje ustavno pravo, kad je primjena pozitivno-pravnih propisa bila očigledno proizvoljna, kad je relevantni zakon sam po sebi neustavan ili kada je došlo do povrede osnovnih procesnih prava, kao što su pravo na pravičan postupak, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i u drugim slučajevima (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 29/02 od 27. juna 2003. godine, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 31/03).
10. Ustavni sud zapaža da je Okružni sud u osporenoj presudi primijenio Tarifu o nagradama i naknadi troškova za rad advokata, objavljenu u «Službenom glasniku RS» broj 45/00, koja je bila u primjeni u vrijeme ispostavljenih troškova, a ne onu, koja je objavljena u «Službenom glasniku RS» broj 68/05 za koju apelanti smatraju da je trebala biti primijenjena. Okružni sud je utvrdio troškove postupka u iznosu od 10.690 KM, s tim što je, preinačavajući prvostepenu odluku u pogledu glavnog potraživanja preinačio i troškove postupka na iznos od 6.841,60 KM, s obzirom na uspjeh apelanata u predmetnoj parnici od 64%. Sud je takođe dao obrazloženje za utvrđene troškove, pozivakući se pri tome na odredbe čl. 387. i 397. stav 2. ZPP. U takvom zaključku Okružnog suda Ustavni sud ne nalazi nikakvu proizvoljnost.
11. Budući da je osporena odluka zasnovana na odredbama tada važeće Tarife pri čemu su dati razlozi na osnovu kojih je odmjerena naknada troškova postupka, Ustavni sud smatra da u predmetnoj apelaciji nema ništa što ukazuje da su materijalno-pravni propisi proizvoljno primijenjeni na štetu apelanata niti dokumentacija predočena Ustavnom sudu ukazuju na povredu ustavnih prava apelanata, te stoga zaključuje da apelanti nemaju «opravdan zahtijev» da se pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
12. Apelanti također, smatraju da im je osporenom odlukom povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Ustavni sud je utvrdio da se apelanti nisu konkretno pozvali na neki od principa sadržanih u članu 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Obzirom da se u suštini, navodi o kršenju prava na imovinu zasnivaju na navodima o pogrešnoj primjeni materijalno-pravnih propisa, a što je Ustavni sud već elaborirao u prethodnim tačkama ove odluke u vezi sa pravom na pravično suđenje, te kako uz apelaciju nije dostavljen bilo kakav dokaz koji bi mogao, prima facie, ukazati mogućim i vjerovatnim navode o kršenju ovog prava, Ustavni sud zaključuje, da su navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, očigledno (prima facie) neosnovani.
13. Apelanti se također žale na povredu prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Član 13. Evropske konvencije ima supsidijaran karakter. To znači da član 13. Evropske konvencije ne garantuje pravo na djelotvoran pravni lijek sam po sebi, niti se može posmatrati samostalno i nezavisno od nekog od prava garantovanih Evropskom konvencijom. U konkretnom slučaju navodi apelanata o kršenju ovog prava odnose se na povredu prava na pravično suđenje. Kako je Ustavni sud u ovom slučaju ocijenio da apelanati nisu dokazali povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, apelanti nisu dokazali ni da im je povrijeđeno pravo na djeleotvoran pravni ljek. Naime, osporenom odlukom Okružnog suda u odnosu na troškove parničnog postupka odlučivano je o žalbi tužene, te su smanjeni troškovi dosuđeni prvostepenom presudom. Dakle pravo žalbe, kao efektivnog pravnog lijeka, u odnosu na troškove postupka dosuđene u prvostepenom postupku, propisano je zakonom. Stoga, Ustavni sud smatra i ovaj navod apelanta očigledno (prima facie) neosnovanim.
14. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije »žrtva« kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
15. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Hatidža Hadžiosmanović