Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2459/06 (M. P.)
Odluka donesena 03. 04. 2008.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Upravni postupak
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Penzija
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2459/06
Apelacija
Odluka o dopustivosti
03. 04. 2008.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije Mato Tadić, Seada Palavrić, na sjednici održanoj 3. aprila 2008. godine, u predmetu broj AP-2459/06, rješavajući apelaciju Milene Petričević, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Milene Petričević podnesena protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci, broj 011-
0-U-06-000084 od 25. jula 2006. godine, Rješenja Fonda za penzijsko i invalidsko osiguranje Republike Srpske – Odjeljenje za rješavanje o pravima iz PIO u drugom stepenu u Banjoj Luci, broj 1025316132 od 10. decembra 2005. godine, i Rješenja Fonda za penzijsko i invalidsko osiguranje Republike Srpske Filijala Banja Luka, broj 1025316132 od 19. augusta 2005. godine , zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Milena Petričević (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Banje Luke, koju zastupaju Marinko i Radmila Plavšić, advokati iz Banje Luke, podnijela je, 17. augusta 2006. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud), protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 011-0-U-06-000084 od 25. jula 2006. godine, Rješenja Fonda za penzijsko i invalidsko osiguranje Republike Srpske – Odjeljenje za rješavanje o pravima iz PIO u drugom stepenu u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: drugostepeni organ Fonda), broj 1025316132 od 10. decembra 2005. godine, i Rješenja Fonda za penzijsko i invalidsko osiguranje Republike Srpske – Filijala Banja Luka (u daljnjem tekstu: Fond PIO), broj 1025316132 od 19. augusta 2005. godine.
2. Rješenjem Fonda PIO, broj 1025316132 od 19. augusta 2005. godine, koje je potvrđeno rješenjem drugostepenog organa Fonda, isti broj od 10. decembra 2005. godine, odbijen je zahtjev apelantice za priznavanje prava na starosnu penziju. U obrazloženju prvostepenog rješenja navedeno je da, prema odredbi člana 46 Zakona o PIO («Službeni glasnik RS» broj 32/00, 40/00, 47/01, 40/02, 47/02 i 110/03), žena stiče pravo na starosnu penziju kad navrši 60 godina života i najmanje 20 godina radnog staža osiguranja, odnosno 25 godina penzijskog staža, kao i da stiče pravo na starosnu penziju kad navrši 35 godina staža osiguranja, bez obzira na godine života. Kako je u provedenom postupku utvrđeno da ukupni radni staž apelantice iznosi 33 godine, Fond PIO je zaključio da apelantica ne ispunjava zakonom propisane uslove.
3. Drugostepeni organ Fonda je potvrdio prvostepeno rješenje, obrazloživši da je prvostepeni organ pravilno utvrdio da ukupni staž apelantice iznosi 33 godine, u koji je uračunao i staž osiguranja od 20. jula 1970. do 31. decembra 1999. godine i od 1. januara 2002. do 20. jula 2005. godine. Dalje, prvostepeni organ je utvrdio i da za apelanticu nisu plaćeni doprinosi iz PIO za period od 1. januara 2000. do 31. decembra 2000. godine i od 1. januara 2001. do 31. decembra 2001. godine, a da se bez obzira što je taj period evidentiran u radnoj knjižici kao vrijeme provedeno u radnom odnosu, staž osiguranja računa samo za period za koji je izvšena uplata doprinosa PIO. Dalje, drugostepeni organ Fonda je naveo da je prema odredbi člana 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o PIO («Službeni glasnik RS» broj 110/03) data mogućnost poslodavcu, odnosno samom radniku da uplati doprinos za jednog ili više radnika ako time radnici stiču pravo da dio staža osiguranja koji im nedostaje za ostvarivanje prava na penziju, ali da nije predviđena mogućnost oslobađanja od obaveze uplate doprinosa.
4. Apelantica je protiv drugostepenog rješenja pokrenula upravni spor, pa je Okružni sud osporenom Presudom, broj U-011-0-U-06-000084 od 25. jula 2006. godine, apelantičinu tužbu odbio. U obrazloženju ove presude navedeno je da je apelantici, odlukom poslodavca od 5. maja 2003. godine, prestao radni odnos zbog ekonomskih i organizacionih razloga. Apelantica je, 27. marta 2006. godine, podnijela zahtjev za priznavanje prava na starosnu penziju, na osnovu kojeg su donesena navedena rješenja. Dalje, Okružni sud je zaključio da su ta rješenja donesena u skladu sa zakonom, odnosno da je pravilno utvrđeno da se staž osiguranja računa osiguraniku samo za vrijeme za koje su plaćeni doprinosi za PIO. Kako je nesporno utvrđeno da u spornim periodima ovi doprinosi nisu uplaćeni za apelaticu, taj se period nije ni mogao računati u penzijski staž, kako to zahtijeva odredba člana 41. Zakona o PIO i isti član Zakona o PIO– prečišćen tekst («Službeni glasnik RS» broj 106/05). Također, Okružni sud je naveo da smatra da je potrebno da «ukaže na činjenicu da se u spisu predmeta zatiče dokaz o pojedinačnoj uplati doprinosa za [PIO] za [apelanticu] za sporni period rada sa danom 22. martom 2006. godine, zbog čega [apelantica] može ponovnim podnošenjem zahtjeva ostvariti pravo na starosnu penziju». Međutim, Okružni sud je naveo da je ova činjenica nastala nakon podnošenja tužbe, zbog čega nije mogla utjecati na odluku u konkretnoj pravnoj stvari.
5. Apelantica smatra da joj je osporenim odlukama prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), te pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U obrazloženju apelacije apelantica navodi da je u trenutku podnošenja zahtjeva za priznavanje prava na starosnu penziju u cijelosti ispunjavala uslove jer je napunila 35 godina radnog staža osiguranja, što proizlazi iz njene radničke knjižice. Dalje, apelantica je navela da je Zakonom o PIO izričito propisana obaveza poslodavca da uplaćuje doprinose za PIO, pa smatra da činjenica da poslodavac kod kojeg je bila u radnom odnosu nije na njeno ime za određene periode uplatio ove doprinose, ne može biti tumačena na njenu štetu, jer Fond PIO ima «vrlo široku paletu vrlo efikasnih instrumenata za potpunu i blagovremenu naplatu doprinosa». Aepantica smatra da je pravo na pravično suđenje prekršeno osporenim odlukama «jer je umanjenja suština njenog prava», a da joj je uskraćivanjem prava na penziju prekršeno i pravo na imovinu koju ona opravdano očekuje.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 640/04 od 13. septembra 2005. godine i Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
1. U vezi s navodima o kršenju prava na pravično suđenje, Ustavni sud zapaža da apelantica, u suštini, ove navode zasniva na tvrdnji o pogrešno i nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju i nepravilnoj primjeni materijalnog prava. Ustavni sud, prije svega, ukazuje na praksu Evropskog suda za ljudska prava, prema kojoj nije zadatak tog suda da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava, osim u slučajevima u kojima su odluke nižih sudova povrijedile ustavna prava, ili su zanemarile ta prava, te ako je primjena zakona bila proizvoljna ili diskriminacijska, ukoliko je došlo do povrede procesnih prava (pravo na pravično suđenje pravo na, pristup sudu, pravo na djelotvorni pravni lijek i dr.) ili ukoliko utvrđeno činjenično stanje ukazuje na povredu Ustava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01, Ustavni sud, odluka broj U 62/01 od 5. aprila 2002. godine, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 24/02). Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije, te da li odluke redovnih sudova krše ustavna prava (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine).
8. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su nadležni organi u upravnom postupku i Okružni sud u upravnom sporu utvrdili da apelantica u vrijeme podnošenja zahtjeva za priznavanje prava na starosnu penziju nije ispunjavala zakonom propisane uslove, o čemu su dali detaljna i jasna obrazloženja. Osim toga, Okružni sud je utvrdio da je poslodavac naknadno izmirio svoju obavezu uplate doprinosa za PIO za sporne periode, što je ostavilo apelantici mogućnosti da ponovo podnese zahtjev nadležnom organu. Međutim, pošto je ta činjenica nastala nakon podnošenja tužbe, ona nije mogla imati utjecaja na drugačije odlučenje nadležnih upravnih organa i Okružnog suda. Osim toga, Ustavni sud t zapaža da apelantica, osim vrlo općenitih navoda, ne ukazuje ni na kakvu eventualnu povredu prava na pravično suđenje. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da nezadovoljstvo apelantice osporenim odlukama ne pokreće, samo po sebi, pitanja u vezi s pravom na pravično suđenje, a apelantica ne navodi nikakve proceduralne greške, niti su takve greške očigledne (vidi Evropski sud, već citirana odluka Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat). Također, apelantica u svojoj apelaciji samo ponavlja navode koje je već isticala u žalbi protiv prvostepenog i u tužbi protiv drugostepenog rješenja, koje su razmotrili i odbili drugostepeni organ Fonda i Okružni sud, o čemu su u osporenim odlukama dati jasni i detaljni razlozi.
9. U konkretnom slučaju, Ustavni sud nije pronašao ništa što bi ukazalo da su materijalno-pravni propisi proizvoljno ili nepravično primijenjeni na štetu apelantice, niti ima elemenata koji ukazuju na procesnu nepravičnost u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Stoga je Ustavni sud zaključio da je apelacija u vezi s apelantičinim navodima o kršenju prava na pravično suđenje očigledno (prima facie) neosnovana, jer predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
10. Apelantica se, također, žali da je osporenim odlukama prekršeno i njeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Međutim, s obzirom na odluku Ustavnog suda u odnosu na član 6. stav 1. Evropske konvencije i mogućnost apelatnice da ponovo podnese zahtjev za priznavanje prava na starosnu penziju nadležnim organima, Ustavni sud smatra da nije potrebno posebno ispitati eventualno kršenje prava na imovinu u konkretnom postupku.
11. U skladu s navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno ako predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije »žrtva« kršenja Ustavom zaštićenih prava tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
12. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Hatidža Hadžiosmanović