Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2571/06 (M. P.)
Odluka donesena 03. 04. 2008.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Pravično suđenje - razuman rok
- Radni spor
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2571/06
Apelacija
Odluka o dopustivosti
03. 04. 2008.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije Mato Tadić, Seada Palavrić, na sjednici održanoj 3. aprila 2008. godine, u predmetu broj AP-2571/06, rješavajući apelaciju Miladina Perića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», broj 60/05), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Miladina Perića podnesena zbog kršenja prava na donošenje odluke u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Bijeljini broj P-1264/04, jer je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Miladin Perić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Tutnjevaca-Zabrđe, opština Ugljevik, podnio je, 1. septembra 2006. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zbog kršenje prava na donošenje odluke u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj P-1264/04, koji se u vrijeme podnošenja apelacije nalazio na odlučivanju pred Okružnim sudom u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Okružni sud) radi odlučivanja o žalbi apelanta protiv Presude Osnovnog suda, broj P-1264/04 od 10. marta 2006. godine.
2. Apelant je, 14. decembra 2004. godine, podnio tužbu Osnovnom sudu radi zaštite prava iz radnog odnosa protiv A.D. «Komprad» iz Ugljevika (u daljnjem tekstu: tuženi). Osnovni sud je Rješenjem, broj P-1264/04 od 25. marta 2005. godine, zatražio od tužioca da tužbu uredi, navodeći tačno u kom pravcu se uređenje tužbe traži. Apelant je, 6. aprila 2005. godine, sudu dostavio podnesak kojim je kao drugotuženog označio Žiku Mićanovića, bivšeg direktora tuženog (u daljnjem tekstu: drugotuženi), a ujedno je i «precizirao svoj jedinstven tužbeni zahtjev». Osnovni sud je, 5. maja 2005. godine, tužbu dostavio na odgovor, pa nakon što je tuženi dostavio odgovor 6. juna 2005. godine, sud je zakazao pripremno ročište za 15. septembar 2005. godine. Na pripremnom ročištu, apelant je povukao tužbu u odnosu na drugotuženog, nakon čega je sud donio rješenje kojim je «opozvao» pripremno ročište, te rješenje kojim je odbačena tužba apelanta u odnosu na zahtjeve kojim je apelant, kako je sud naveo, tražio utvrđivanje činjenica, što «samo po sebi ne može biti predmet zahtjeva». Ovaj dio tužbenog zahtjeva se odnosio da traženje apelanta da sud utvrdi da su sjednica Skupštine tuženog od 24. maja 2004. i Upravnog odbora od 26.maja 2004. godine održane u skladu sa zakonom, da su odluke koje su tada donesene punovažne u odnosu na lica izabrana u organe tuženog, kao i da je izborom novih organa tuženog na tim zasjedanjima prestao mandat dotadašnjim članovima organa tuženog. Dalje, dio tužbenog zahtjeva je odbačen zato što se «nije moglo razabrati za koji period [apelant] traži razliku plate koju je primao na određenom radnom mjestu sa višom stručnom spremom i direktora tuženog i u kom tom iznosu i za koji period traži razliku plata». Osnovni sud je također odredio da će se novo pripremno ročište zakazati nakon pravosnažnosti rješenja o odbacivanju navedenih dijelova tužbenog zahtjeva.
3. Novo pripremno ročište je zakazano za 1. decembar 2005. godine, nakon što je rješenje o odbacivanju dijela tužbe postalo pravosnažno, jer protiv tog rješenja ni jedna stranka u postupku nije izjavila žalbu. Na pripremno ročištu je utvrđeno koji će se dokazi provesti na glavnoj raspravi koja je zakazan za 17. januar 2006. godine, a određeno je i da se zatraži dostavljanje nalaza i mišljenja vještaka finansijske struke kojeg je apelant predložio. Vještak je dostavio sudu nalaz i mišljenje 16. decembra 2005. godine. Glavna rasprava je vođena 17. januara 2006. godine, ali budući da na toj raspravi nisu mogli biti izvedeni svi dokazi zato što je «dugo trajalo ispitivanje [apelanta] i zakonskog zastupnika tuženog, te s obzirom da je isteklo vrijeme za vođenje ove rasprave», Osnovni sud je odredio nastavak glavne rasprave za 19. januar 2006. godine. Međutim, apelant je na zakazanom ročištu obavijestio sud da njegov punomoćnik ne može pristupiti zato što «ima problema sa kičmom» ističući posebno «da se nezgoda s kičmom desila prije dva sata i nije stigao da pribavi ljekarsko uvjerenje», zbog čega je tražio da se glavna rasprava odloži.
4. Novo ročište na kojem je nastavljena glavna rasprava održano je 10. februara 2006. godine kada je, nakon izvođenja preostalih dokaza, raspravljanje okončano. Osnovni sud je donio Presudu, broj P-1264/04 od 10. marta 2006. godine, pa je apelant protiv odbijajućeg dijela prvostepene presude izjavio žalbu 21. marta 2006. godine. Tuženi je dostavio odgovor na žalbu 10. maja 2006. godine, nakon čega je Osnovni sud cijeli spis dostavio Okružnom sudu 10. jula 2006. godine. Okružni sud je Presudom, broj 012-0-Gž-06-000547 od 22. novembra 2006. godine, apelantovu žalbu odbio, pa je, 5. januara 2007. godine, nakon što je izvršena dostava drugostepene presude, spis vratio Osnovnom sudu.
5. Apelant je protiv drugostepene presude izjavio reviziju koja je u Osnovnom sudu zaprimljena 12. decembra 2006. godine, kako je to konstatovano u parničnom upisniku. Međutim, u službenoj zablješci od 4. jula 2007. godine, konstatovano je da spis nije proslijeđen Vrhovnom sudu Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), već je arhiviran. U službenoj zabilješci je također navedeno da je daljnjom provjerom utvrđeno da apelantova revizija nije uložena u spis, pa je od apelanta zatraženo da kopiju revizije ponovo dostavi. Apelant je ponovo dostavio reviziju 3. jula 2007. godine, pa nakon što je tuženi dostavio odgovor na reviziju 13. jula 2007. godine, spis je proslijeđen Vrhovnom sudu na odlučivanje. Postupak pred Vrhovnim sudom u vrijeme donošenja odluke o apelaciji još nije bio okončan.
6. Apelant smatra da mu je u konkretnom slučaju prekršeno pravo na donošenje odluke u razumnom roku iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), navodeći da je vršio urgenciju kod predsjednika Okružnog suda radi hitnosti odlučivanja o njegovoj žalbi protiv prvostepene presude. Dalje, apelant smatra da je i prvostepeni postupak dugo trajao, budući da se radi o radnom sporu, koji je po važećim propisima hitan postupak. S obzirom na to apelant traži da Ustavni sud usvoji apleaciju i da naloži Okružnom sudu da bez daljnjeg odlaganja donese odluku o njegovoj žalbi, kao i da se naloži Republici Srpskoj da apleantu isplati iznos od ukupno 600 KM, odnosno po 300 KM za svaku godinu trajanja postupka.
7. U odgovoru na apelaciju Osnovni sud je osporio navode iz apelacije, izloživši detaljno hronologiju konkretnog predmeta. Osnovni sud je također ukazao na to da je apelantu tužba morala biti vraćena da bi je uredio, ali da i nakon toga apelant nije, «u pretežnom dijelu», postupio po nalogu suda, zbog čega mu je u tim dijelovima tužba odbačena. Po onim dijelovima tužbe po kojim se moglo postupati sud je vodio postupak, a sam apelant je, kako navodi Osnovni sud, tražio odlaganje nastavka glavne rasprave zbog bolesti svog punomoćnika. Osnovni sud smatra da je «postupak moga biti okončan i brže da je tužba bila uredna, potom da sam [apelant] nije tražio odlaganje ročišta».
8. Prilikom ispitivanja dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
«Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.» Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
2. Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije »žrtva« kršenja Ustavom zaštićenih prava tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
9. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 640/04 od 13. septembra 2005. godine i Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom zaštićenih prava.
10. U vezi sa navodima apelanta o tome da postupak po njegovoj tužbi traje nerazumno dugo, Ustavni sud ukazuje da se radi o postupku za utvrđivanje prava iz radnog odnosa, koji po zakonu jeste hitan postupak. U konkretnom slučaju, prvostepeni postupak je trajao dvije godine i tri mjeseca. Iako primjećuje da Osnovni sud nije u cijelosti postupao u rokovima propisanim Zakonom o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), Ustavni sud smatra da se ne može zaključiti da sud nije postupao s dužnom pažnjom i efikasno, jer je od trenutka kad su ispunjeni svi procesni uslovi za vođenje postupka raspravljanje okončano u periodu od jedne godine i dva mjeseca. Naime, od apealnta je traženo da uredi tužbu, ali on ni u podnesku koji je dostavio sudu, ni na pripremnom ročištu od 15. septembra 2005. godine, nije tužbu uredio na način koji bi omogućio sudu da nesmetano raspravlja, zbog čega je sud morao veliki dio apelantove tužbe odbaciti. Stoga je raspravljanje o suštini preostalog tužbenog zahtjeva nastavljeno tek nakon što je rješenje o odbacivanju tužbe postalo pravosnažno, dakle 1. decembra 2005. godine, a zaključeno je 10. februara 2006. godine. Ustavni sud smatra da se period od podnošenja tužbe pa do pripremnog ročišta na kojem je otpočelo raspravljanje o suštini tužbenog zahtjeva može u cijelosti staviti na teret apelantu, kao i činjenica da je sam apelant tražio odgodu ročišta na kojem je trebalo nastaviti glavnu raspravu.
11. Dalje, Ustavni sud zapaža da je Okružni sud o žalbi apelanta odlučio tri mjeseca nakon što je apelant podnio apelaciju, a da je žalbeni postupak od izjavljivanja žalbe apelanta pa do donošenja odluke Okružnog suda ukupno trajao osam mjeseci, što se nikako ne može smatrati nerazumno dugim periodom. Dalje, Ustavni sud zapaža da je očiglednom greškom Osnovnog suda došlo do toga da revizija apelanta nije oko šest mjeseci dostavljena Vrhovnom sudu na odlučivanje, te da Vrhovni sud o reviziji koja mu je dostavljena u julu 2007. godine još nije odlučio u vrijeme donošenja odluke o apelaciji, dakle u periodu od sedam mjeseci. Međutim, s obzirom na sve navedeno, Ustavni sud smatra da se ne može zaključiti da postupak pred Vrhovnim sudom u konkretnom slučaju traje nerazumno dugo.
12. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud smatra da činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava na donošenje odluke u razumnom roku u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su navodi apelanta o kršenju prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.
13. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije »žrtva« kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
14. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatidža Hadžiosmanović