Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2766/06 (Federalni zavod za mirovinsko/penzijsko i invalidsko osiguranje)
Odluka donesena 03. 04. 2008.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2766/06
Apelacija
Odluka o dopustivosti
03. 04. 2008.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije Mato Tadić, Seada Palavrić, na sjednici održanoj 3. aprila 2008. godine, u predmetu broj AP-2766/06, rješavajući apelaciju Federalnog zavoda za mirovinsko/penzijsko i invalidsko osiguranje, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», broj 60/05), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Federalnog zavoda za mirovinsko/penzijsko i invalidsko osiguranje podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu, broj Gž-2700/05 od 27. juna 2006. godine, jer je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Federalni zavod za mirovinsko/penzijsko i invalidsko osiguranje (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, podnio je, 5. oktobra 2006. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud), protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj Gž-2700/05 od 27. juna 2006. godine. Apelant je podnio i zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud odložio izvršenje osporene presude Kantonalnog suda do konačne odluke Ustavnog suda o apelaciji.
2. Ustavni sud je odlukom o privremenoj mjeri, broj AP 2766/06 od 9. novembra 2006. godine, odbio zahtjev apelanta za donošenje privremene mjere.
3. Presudom Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud), broj Pr-1335/04 od 17. juna 2005. godine, odbijena je Savić Jasmina (u daljnjem tekstu: tužiteljica) s tužbenim zahtjevom kojim je tražila da joj apelant isplati iznos od 1.600 KM na ime neisplaćene naknade zbog smrti člana uže porodice, sa kamatama i troškovima postupka. Općinski sud je u prvostepenom postupku utvrdio da je tužiteljica zaposlenik apelanta, te da joj je majka umrla 7. marta 2004. godine. Također, Općinski sud je utvrdio i da je tužiteljici odobreno korištenje pet dana plaćenog odsustva, ali da nije odlučeno o njenom zahtjevu za isplatu naknade za slučaj smrti člana uže porodice. Naime, Općinski sud je zaključio da se u konkretnom slučaju ne mogu primijeniti odredbe Uredbe o naknadama i drugim materijalnim pravima koja nemaju karakter plaće («Službeni glasnik BiH broj 34/04), te da je u konkretnom slučaju apelant pravilno primijenio odredbe svog Pravilnika o radu, koji propisuje da ovakva naknada pripada zaposleniku u slučaju smrti člana uže porodice (roditelja), samo ako je zaposlenik s njim živio u zajedničkom domaćinstvu.
4. Kantonalni sud je osporenom odlukom, broj Gž-2700/05 od 27. juna 2006.godine, uvažio žalbu tužiteljice, preinačio prvostepenu presudu i obavezao apelanta da joj isplati iznos od 1600 KM sa zakonskim kamatama i troškovima postupka. U obrazloženju ove odluke, Kantonalni sud je zaključio da je prvostepeni sud pravilno utvrdio činjenično stanje, ali da je pogrešno primijenio materijalno pravo. Naime, Kantonalni sud je obrazložio da je Uredbom o naknadama i drugim materijalnim pravima rukovoditelja izvršnih organa vlasti FBiH i službenika Federalnih ministarstava i drugih tijela Federalne uprave («Službene novine FBiH» broj 44/98, u daljnjem tekstu: Uredba) predviđena isplata troškova sahrane u visini tri prosječne plaće službenika, kao i da se članom uže porodice smatraju bračni drug, djeca i roditelji. Kako su u konkretnom slučaju ispunjeni svi uslovi koje navedena Uredba predviđa, Katnonalni sud je zaključio da tužiteljici pripada naknada kako je tužbom i tražila.
5. Apelant smatra da je osporenom presudom Kantonalnog suda prekršeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Povredu ovog prava apelant vidi u, kako navodi, proizvoljnoj primjeni materijalno-pravnih propisa od strane Kantonalnog suda, koji nije uzeo u obzir apelantov Pravilnik o radu, kojim se traži da zaposlenik izdržavao člana uže porodice živeći u zajedničkom domaćinstvu. Apelant navodi da je odredbom člana 107. Zakona o radu («Službene novine FBiH» br. 43/99, 32/00 i 29/03) propisano da «poslodavac koji zapošljava više od 15 zaposlenika donosi i objavljuje Pravilnik o radu, kojim s urešuju plaće, organizacija rada i druga pitanja značajna za zaposlenika i poslodavca, u skladu sa zakonom i kolektivnim ugovorom». Budući da apelant kao javna ustanova ima svoj Pravilnik o radu, apelant smatra da je Kantonalni su bio u obavezi taj Pravilnik primijeniti. Apelant također smatra da je na ovaj način diskriminisan u odnosu na tužiteljicu, jer je, kako navodi, «očito da su sve radnje koje je Kantonalni sud Sarajevo poduzeo, bile usmjerene na rješavanje koje je povoljnije za drugu stranu».
6. Prilikom ispitivanja dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
2. Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije »žrtva« kršenja Ustavom zaštićenih prava tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 640/04 od 13. septembra 2005. godine i Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom zaštićenih prava.
1. Ustavni sud zapaža da apelant, u suštini, svoje navode o kršenju prava na pravično suđenje zasniva na tvrdnji o nepravilnoj primjeni materijalnog prava. Međutim, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, nije zadatak ovih sudova da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava, osim u slučajevima u kojima su odluke nižih sudova povrijedile ustavna prava, ili su zanemarile ta prava, te ako je primjena zakona bila proizvoljna ili diskriminacijska, ukoliko je došlo do povrede procesnih prava (pravo na pravično suđenje pravo na, pristup sudu, pravo na djelotvorni pravni lijek i dr.) ili ukoliko utvrđeno činjenično stanje ukazuje na povredu Ustava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01, Ustavni sud, odluka broj U 62/01 od 5. aprila 2002. godine, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 24/02). Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije, te da li odluke redovnih sudova krše ustavna prava (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine).
8. U vezi s ovim navodima, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud u konkretnom slučaju utvrdio da je prvostepeni sud pogrešno primijenio materijalno pravo zato što je, primjenom Pravilnika o radu apelanta, odbio tužbeni zahtjev tužiteljice. Kantonalni sud je ovakvu odluku obraložio tako što je naveo da relevantna Uredba predviđa isplatu troškova sahrane u visini tri prosječne plaće službenika, kao i da se članom uže porodice smatraju bračni drug, djeca i roditelji. Kod ovakvog stanja stvari, Ustavni sud ne može prihvatiti navode apelanta o tome da je, bez obzira na ovakvu odredbu Uredbe, trebalo primijeniti Pravilnik o radu koji je apelant donio. Naime, navedena Uredba i Zakon o radu, na koji se i apelant poziva, predstavljaju hijerarhijski više pravne akte, što znači da svi niži pravni akti moraju biti u skladu s njima, što je elementarni zahtjev principa vladavine prava koji je utjelovljen u članu I/2. Ustava Bosne i Hercegovine, a koji predstavlja i sastavni dio prava na pravično suđenje. Ustavni sud zapaža da se apelant upravo i poziva na Zakon o radu koji mu daje nadležnost da donese svoj Pravilnik o radu, ali da zanemaruje činjenicu da je pitanja koja će urediti takvim Pravilnikom dužan urediti «u skladu sa zakonom i kolektivnim ugovorom», kako to propisuje član 107. stav 1. Zakona o radu, kao i odredbom člana
12. Zakona o radu koja propisuje da se kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu ili ugovorom o radu ne mogu utvrditi manja prava od prava utvrđenih u ovom zakonu, osim ako to nije izričito predviđeno ovim ili drugim zakonom.
9. Budući da je Kantonalni sud utvrdio i obrazložio, kako je već rečeno, da je relevantnom Uredbom, kao propisom koji reguliše naknade i druga primanja službenika u organima uprave Federacije BiH, predviđeno pravo apelantice na naknadu koju je tužbom potraživala, Ustavni sud smatra da su neosnovani navodi apelanta o proizvoljnoj primjeni materijalnog prava. Također, Ustavni sud ističe da nezadovoljstvo apelanta osporenom odlukom ne pokreće, samo po sebi, pitanja u vezi s pravom na pravično suđenje, a apelant ne navodi nikakve proceduralne greške, niti su takve greške očigledne (vidi Evropski sud, već citirana odluka Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat), niti ima elemenata koji ukazuju na procesnu nepravičnost u smislu člana
6. Evropske konvencije.
10. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud smatra da činjenice predočene u apelaciji ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, zbog čega su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
11. U vezi s navodima apelanta o diskriminaciji, Ustavni sud zapaža da osim paušalnih navoda o kršenju prava na nediskriminaciju, apelant nije ponudio bilo kakve dokaze koji bi potvrdili ove navode. Ustavni sud je, zbog toga, odlučio da i ovaj dio apelacije odbaci kao očigledno (prima facie) neosnovan.
12. U skladu s navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno ako predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije »žrtva« kršenja Ustavom zaštićenih prava tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
13. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatidža Hadžiosmanović