Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2402/06 (I. J.)
Odluka donesena 03. 04. 2008.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Suparničari
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2402/06
Apelacija
Odluka o dopustivosti
03. 04. 2008.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije Mato Tadić, Seada Palavrić, na sjednici održanoj 3. aprila 2008. godine, u predmetu broj AP-2402/06, rješavajući apelaciju Izete Jukić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 60/05), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Izete Jukić podnesena protiv Presude Kantonalnog suda Zenica, broj Gž-1695/05 od 6. juna 2006. godine, jer je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Izeta Jukić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Zenice, koju zastupa Velida Imamović-Sarajlić advokatica iz Zenice, podnijela je, 11. augusta 2006. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda Zenica (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj Gž-1695/05 od 6. juna 2006. godine.
2. Presudom Općinskog suda Zenica (u daljnjem tekstu: Općinski sud), broj P-1067/00 od 24. oktobra 2005. godine, usvojen je tužbeni zahtjev apelantice kojim je tražila da se utvrdi da nije postojao brak između prednika apelantice, Naima Neslanovića (u daljnjem tekstu: prednik apelantice), i Subhe Osmanović (u daljnjem tekstu: tužena) zaključen dana 26. januara 1994. godine, pred Organom Ratnog predsjedništva Skupštine opštine Banja Luka. Tuženoj je nalaženo da apelantici naknadi troškove postupka u iznosu od 3.550,50 KM u roku od 30 dana pod prijetnjom izvršenja. U obrazloženju presude Općinski sud navodi da iz provedenih dokaza nesumnjivo proizilazi da tužena i prednik apelantice nisu stavili svoje potpise u matičnu knjigu vjenčanih, da takva knjiga po izjavi svjedoka u vrijeme zaključenja spornog braka kod Ratnog predsjedništva Banja Luka nije ni postojala, a ni u obrascu, dvolistu iz matične knjige vjenčanih, koji po kazivanju tužene, kao i osoba iz Ratnog predsjedništva, prednik apelantice nije se potpisao, odnosno nije potpisao izjavu da pristaje na zaključenje braka. Kako je po ocjeni provedenih dokaza utvrđeno da prednik apelantice u matičnoj knjizi vjenčanih nije potpisao izjavu da pristaje da zaključi brak sa tuženom, prvostepeni sud je smatrao da je tužbeni zahtjev osnovan i da nije postojao brak između prednika apelantice i tužene shodno odredbi člana 30. Porodičnog zakona po kojoj brak nastaje kada se bračni drugovi potpišu u matičnu knjigu vjenčanih.
3. Odlučujući o žalbi koju je protiv prvostepene presude izjavila tužena, Kantonalni sud je Presudom, broj Gž-1695/05 od 6. juna 2006. godine, žalbu uvažio, prvostepenu presudu preinačio i apelanticu odbio sa tužbenim zahtjevom kojim je tražila da se utvrdi da nije postojao brak zaključen između prednika apelantice i tužene .Apelantica je obavezana da naknadi tuženoj troškove postupka u iznosu od 2.508,00 KM u roku od 30 dana pod prijetnjom izvršenja.
4. U obrazloženju presude Kantonalni sud navodi da je članom 18. Porodičnog zakona («Službeni list RBiH», br.21/79, 44/89, 6/94 i 13/94 ) propisano da pravo na tužbu za utvrđenje da li brak postoji ili ne postoji, pripada svakom licu koji za to ima pravni interes kao i javnom tužiocu, tako da je apelantica, kao kćerka umrlog ženika, aktivno legitimisana za podnošenje predmetne deklaratorne tužbe. Sud dalje navodi da je članom 362. stav 1. tačka 1. Zakona o parničnom postupku («Službene novine Federacije BiH», broj 53/03, u daljnjem tekstu:ZPP) propisano da više lica mogu jednom tužbom tužiti odnosno biti tuženi (suparničari) ako su u pogledu predmeta spora u pravnoj zajednici ili ako njihova prava odnosno obaveze proističu iz istog činjeničnog i pravnog osnova (materijalni suparničari). Kantonalni sud ističe da je na ročištu za glavnu raspravu pred prvostepenim sudom izvršen uvid u ostavinske predmete tog suda br. O-962/94 i 1165/02, te je zaključeno da je prednik apelantice umro dana 21. juna 1994. godine, a da su kao zakonski nasljednici ostali tužena, sinovi Mehmed i Mesud Neslanović, kćerke Faketa Neslanović, Faiza Ljuca i apelantica. Kako je prvostepeni postupak vođen o tužbi jedne od nasljednica umrlog bračnog druga protiv tužene kao nevjeste, a bez učešća ostalih zakonskih nasljednika umrlog bračnog druga, ovaj sud zaključuje da tužba apelantice ima nedostataka u stvarnoj legitimaciji koji nemaju formalno pravni već materijalno pravni karakter. Svi nasljednici umrlog bračnog druga, pojašnjava ovaj sud, su jedinstveni nužni suparničari i morali su učestvovati u ovom postupku, jer se svi nasljednici umrlog ženika u pogledu predmeta spora nalaze u pravnoj zajednici koju karakteriše zajedništvo njegovih učesnika s obzirom na prava i obaveze koji čini sadržinu tog pravnog odnosa. Utvrđenje postojanja ili nepostojanja braka je nedjeljiv pravni odnos za sve nasljednike zbog čega svi nasljednici umrlog bračnog druga moraju učestvovati u postupku. Subjekti jedinstvenog pravnog odnosa koji imaju različite pravne interese, ne čine jednu suparničarsku zajednicu ali ih mora obuhvatiti jedan postupak. Kako je statusnu tužbu za utvrđenje da brak nije postojao podnijela samo apelantica kao jedna od kćerki umrlog ženika, a ne i ostala djeca umrlog, a nisu se našli ni na tuženoj strani, ovaj sud zaključuje da je prvostepena presuda nezakonita zbog nepotpunosti stvarne legitimacije. Na kraju, Kantonalni sud napominje da presuda o odbijanju tužbenog zahtjeva zbog nepostojanja stvarne legitimacije nije smetnja za podnošenje nove tužbe koja bi obuhvatila sve nasljednike umrlog prednika apelantice.
5. Apelantica navodi da je osporenom odlukom povrijeđeno njeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelantica hronološki iznosi tok postupka pred redovnim sudovima, a povredu navedenog prava vidi u proizvoljnom tumačenju i primjeni procesnog i materijalnog prava. Apelantica smatra da je pogrešan stav Kantonalnog suda da u sporu moraju učestvovati svi nasljednici kao jedinstveni nužni suparničari, a ovo iz razloga što to zakon ne propisuje. Apelantica smatra da je suparništvo nužno kada se prema zakonu ili zbog prirode materijalno pravnog odnosa spor može riješiti samo na jednak način prema svim suparničarima pa se postavlja pitanje da li je priroda konkretnog materijalno pravnog odnosa takva da je na tužilačkoj ili tuženoj strani nužno suparništvo nasljednika. Također, apelantica smatra da Kantonalni sud nije mogao preinačiti prvostepenu presudu zbog nedostatka stvarne legitimacije već samo ukinuti sa uputom da se tužba vrati na ispravku, a iz razloga što je primjenu materijalnog prava na koju pazi po službenoj dužnosti tretirao kao dio žalbe, a tužena nije istakla prigovor nedostatka stvarne legitimacije već prigovor nedostatka aktivne legitimacije koji je sud odbio. Predlaže da Ustavni sud usvoji apelaciju, ukine osporenu presudu i osnaži prvostepenu presudu ili da predmet vrati Kantonalnom sudu na ponovni postupak.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
8. Apelantica se u konkretnom slučaju žali na povredu navedenog prava, smatrajući da je Kantonalni sud sud proizvoljno primjenio procesne i materijalne propise. U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava i Ustavnog suda, nije zadatak ovih sudova da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava osim ukoliko odluke tih sudova krše ustavna prava. To će biti slučaj kada odluka redovnog suda ne uključuje ili pogrešno primjenjuje ustavno pravo, kad je primjena pozitivno-pravnih propisa bila očigledno proizvoljna, kad je relevantni zakon sam po sebi neustavan ili kada je došlo do povrede osnovnih procesnih prava, kao što su pravo na pravičan postupak, pravo na pristup sudu, pravo na efektivan pravni lijek i u drugim slučajevima (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije, te da li odluke redovnih sudova krše ustavna prava (vidi odluku Ustavnog suda, broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine).
9. U konkretnom slučaju parnični postupak je vođen o tužbi apelantice i prvostepeni sud je udovoljio tužbenom zahtjevu dok je Kantonalni sud odlučujući o žalbi tužene dao jasne i nedvojbene razloge zbog kojih je preinačio prvostepenu odluku i odbio tužbeni zahtjev apelantice kojim je tražila da sud utvrdi da nije postojao brak između njenog prednika i tužene zaključen dana 26. januara 1994. godine, pred Organom ratnog predsjedništva Skupštine opštine Banja Luka. Naime, članom 18. Porodičnog zakona propisano je da: «Pravo na tužbu za utvrđivanje da li brak postoji ili ne postoji pripada svakom licu koje za to ima pravni interes, kao i javnom tužiocu». U smislu navedenog propisa, Kantonalni sud je ispitao prvostepenu presudu, te pazeći po službenoj dužnosti na primjenu materijalnog prava koji se odnosi na stranačku sposobnost zaključio da tužba apelantice ima nedostatke u stvarnoj legitimaciji koji imaju materijalno pravni karakter, jer je postupak vođen o tužbi apelantice kao jedne od nasljednica umrlog bračnog druga protiv tužene kao nevjeste, bez učešća ostalih zakonskih nasljednika umrlog bračnog druga.
10. Ustavni sud primjećuje da je tužba radi utvrđenja da brak nije postojao konstitutivna tužba i zbog obaveze jedinstvenog rješenja spora u takvom postupku moraju učestvovati oba bračna druga, a u slučaju smrti jednog od bračnih drugova u postupku moraju učestvovati svi nasljednici umrlog bračnog druga bilo na tužilačkoj ili tuženoj strani, a ukoliko ovih nema tužba bi se morala podnijeti protiv određenog staraoca. U konkretnom slučaju, tužbu za utvrđenje da brak prednika apelantice i tužene nije ni postojao, podnijela je apelantica dok ostali nasljednici prednika apelantice nisu bili obuhvaćeni tužbom bilo kao tužitelji ili tuženi. Ustavni sud primjećuje da stranke u postupku imaju stvarnu legitimaciju ako su zaista učesnici materijalno pravnog odnosa koji je stavljen u osnovu tužbenog zahtjeva. Pošto svi nasljednici prednika apelantice moraju učestvovati u postupku, odnosno moraju biti obuhvaćeni procesnom zajednicom nužnih suparničara, nepotpunost te zajednice se odražava na stvarnu legitimaciju koja ima materijalno pravni značaj i na koji sud pazi po službenoj dužnosti. Dakle, u konkretnom slučaju pojedinačna tužba apelantice koja svoje pravo može ostvariti samo kao nužni suparničar je dopuštena, ali je tužbeni zahtjev neosnovan i odrazio se na stvarnu legitimaciju strana u postupku, jer odsustvo nekog subjekta u procesnoj zajednici nužnih suparničara ne utiče na subjektivitet onih koji su zahvaćeni tužbom već na mogućnost ostvarivanja prava koje je predmet sudske zaštite.
11. U odnosu na navode apelantice da Kanonalni sud nije mogao preinačiti prvostepenu presudu zbog nedostatka stvarne legitimacije već samo ukinuti sa uputom da se tužba vrati na ispravku, Ustavni sud primjećuje da je članom 221. ZPP propisano da drugostepeni sud ispituje prvostepenu presudu u onom dijelu u kome se pobija žalbom, u granicama razloga navedenih u žalbi, pazeći po službenoj dužnosti na primjenu materijalnog prava i povrede odredaba parničnog postupka koji se odnose na stranačku sposobnost i zastupanje, dok je članom članom 229. stav 4. ZPP propisano da će drugostepeni sud prvostepenu presudu preinačiti ako smatra da je činjenično stanje u prvostepenoj presudi pravilno utvrđeno, ali da je prvostepeni sud pogrešno primjenio materijalno pravo. U konkretnom slučaju, kao što je već navedeno, pitanje stvarne legitimacije je pitanje materijalnog prava na čiju pravilnu primjenu sud pazi po službenoj dužnosti, obzirom da stvarna legitimacija zavisi od materijalnog prava koje se primjenjuje na određeno činjenično stanje. Ustavni sud ne može naći bilo kakve elemente koji bi ukazali da je relevantni zakon proizvoljno primijenjen, sud je dao detaljno obrazloženje svoje odluke uz navođenje jasnih i preciznih razloga za njeno donošenje. Ustavni sud naglašava da nezadovoljstvo apelanatice osporenom odlukom ne pokreće, samo po sebi, pitanja u vezi sa zaštićenim ustavnim pravima ili pravima iz Evropske konvencije. (vidi Evropski sud, već citirana odluka Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat). a Ustavni sud u navodima apelantice i predočenoj dokumentaciji nije pronašao ništa što bi ukazivalo da su materijalno-pravni propisi proizvoljno ili nepravično primijenjeni na njenu štetu.
12. Stoga, Ustavni sud zaključuje da apelantica ne nudi činjenice koje bi mogle opravdati tvrdnju da postoji povreda ustavnih prava na koja se poziva, te da bi bilo potrebno meritorno ispitivanje. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su navodi apelantice o kršenju prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.
13. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije »žrtva« kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
14. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatidža Hadžiosmanović