Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2650/06 (M. Š.)
Odluka donesena 03. 04. 2008.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2650/06
Apelacija
Odluka o dopustivosti
03. 04. 2008.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije Mato Tadić, Seada Palavrić, na sjednici održanoj 3. aprila 2008. godine, u predmetu broj AP-2650/06, rješavajući apelaciju Mustafe Šabanovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Mustafe Šabanovića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, broj Rev-1055/05 od 13. juna 2006. godine, Presude Kantonalnog suda Mostar, broj Gž-192/05 od 18. maja 2005. godine, i Presude Općinskog suda Konjic, broj P-109/01-j od 14. januara 2005. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Mustafa Šabanović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Jablanice, podnio je, 14. septembra 2006 godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), broj Rev-
1055/05 od 13. juna 2006. godine, Presude Kantonalnog suda Mostar (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj Gž-192/05 od 18. maja 2005. godine i Presude Općinskog suda Konjic (u daljnjem tekstu: Općinski sud), broj P-109/01-j od 14. januara 2005. godine.
2. Presudom Općinskog suda, broj P-109/01-j od 14. januara 2005. godine, koja je potvrđena Presudom Kantonalnog suda, broj Gž-192/05 od 18. maja 2005. godine, apelant je odbijen sa tužbenim zahtjevom kojim je tražio da se obaveže JP «Elektroprivreda BiH» Sarajevo - Hidroelektrana na Neretvi Jablanica (u daljnjem tekstu: tuženi) da mu na ime neisplaćenih plaća za period od 1. januara 1996 godine do 31. oktobar 2004. godine, isplati iznos od 78.315,05 KM sa kamatom po članu 1. Zakona o visini stope zatezne klamate počev od dana podnošenja tužbe pa do isplate uz naknadu troškova postupka. U obrazloženju presude Kantonalni sud ističe da je prema činjeničnom utvrđenju prvostepenog suda, koje i taj sud prihvata, nesporno da je u ranijem postupku koji je apelant vodio protiv tuženog pravosnažnom Presudom Općinskog suda, broj P-226/00 od 14. aprila 2001. godine, poništeno rješenje tuženog, broj 1217-260/96 od 6. maja 1996. godine, o prestanku radnog odnosa dok je u dijelu kojim je apelant tražio uspostavu radno pravnog statusa Kantonalni sud Presudom, broj Gž-412/01 od 18. oktobra 2001. godine, ukinuo prvostepenu presudu i uputio sud da postupi po odredbi člana 143. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o radu (u daljnjem tekstu: Zakon o radu) i predmet ustupi Kantonalnoj komisiji za provedbu člana 143. Zakona o radu (u daljnjem tekstu: Kantonalna komisija). Kantonalni sud dalje navodi da je tužena regulisala apelantu radno pravni status donošenjem rješenja kojim se apelantu utvrđuje status zaposlenika na čekanju posla u skladu sa članom 143. Zakona o radu od dana podnošenja zahtjeva za regulisanje radno pravnog statusa dok je 9. maja 2003. godine, tužena donijela rješenje o prestanku radnog odnosa uz obavezu isplate otpremnine. Ovaj sud dalje navodi da je prema odredbama člana 143. stav
2. Zakona o radu, koji je stupio na snagu 5. novembra 1999 godine, zaposlenik koji se zatekne u radnom odnosu 31. decembra 1991 godine i koji se u roku od tri mjeseca od dana stupanja na snagu ovog zakona pismeno ili neposredno obrati poslodavcu radi uspostavljanja radno pravnog statusa, a nije zasnovao radni odnos kod drugog poslodavca, smatrat će se zaposlenikom na čekanju posla. Obzirom da je apelant tužbu podnio 20. oktobra 2000 godine, dakle nakon stupanja na snagu Zakona o radu, Kantonalni sud ističe da se na apelanta shodno članu 145. Zakona o radu primjenjuju odredbe ovog Zakona. Kantonalni sud zaključuje da je donošenjem rješenja o regulisanju radno pravnog statusa apelanta tužena u potpunosti postupila po rješenju Kantonalne komisije kojim je regulisala status apelanta kao zaposlenika na čekanju pa je iz tih razloga neosnovan zahtjev apelanta da mu se isplate neisplaćene plaće za period od 1. januara 1996. godine do 30. oktobra 2004 godine jer apelant ne može od tužene potraživati štetu zbog neostvarene plaće za vrijeme za koje nije radio shodno odredbama člana 154. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima.
3. Odlučujući o reviziji koju je na Presudu Kantonalnog suda, broj Gž-192/05 od 18. maja 2005. godine, izjavio apelant, Vrhovni sud je Presudom, broj Rev-1055/05 od 13. juna 2006. godine, reviziju odbio. U obrazloženju presude Vrhovni sud navodi da su pravilno nižestepeni sudovi postupili kada su donijeli pobijane odluke. Naime, navodi dalje sud, tuženi je postupio po rješenju Kantonalne komisije i donio rješenje od 8. maja 2003. godine, kojim se uspostavlja apelantu radno pravni status uposlenika na čekanju, a potom rješenje od 9. maja 2003. godine, o prestanku radnog odnosa sa pravom na otpremninu. Na ovaj način, zaključuje Vrhovni sud, tužena je u potpunosti postupila po izričitim odredbama Zakona o radu i navedena rješenja su valjana i zakonita jer su apelantu priznata prava predviđena zakonom, a čekanje posla nije moglo trajati duže od 5. maja 2000 godine, zbog čega poslodavac od ovog datuma nema obavezu da isplaćuje radnicima na čekanju posla naknadu plate niti naknadu za čekanje. Ovaj sud smatra pravilnim stav prvostepenog suda da apelant traženi iznos od tužene ne može potraživati, niti je jasno po kom osnovu to tužitelj smatra osnovanim, obzirom da nije upitno da nakon donošenja navedenih rješenja nije radio. Sud zaključuje da apelant nije u pravu ako smatra da neisplaćene plaće za period u kojem nije radio predstavljaju štetu po članu
154. Zakona o obligacionim odnosima, kao što nije u pravu ni za period kada je bio na čekanju i kada mu je donijeto rješenje o prestanku radnog odnosa.
4. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u dalnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant hronološki iznosi tog osporenog postupka kao i postupka koji je predhodio osporenim odlukama i koji je okončan Presudom Kantonalnog suda, broj Gž-412/01 od 18. oktobra 2001. godine, kojom je potvrđena Presuda Općinskog suda u Jablanici, broj P-226/00 od 14. aprila 2001. godine, a protiv koje je izjavio apelaciju Ustavnom sudu. Apelant smatra da je pogrešnom primjenom materijalnog prava i postupanjem sudova oštećen za iznos od 70.315,06 KM i predlaže da Ustavni sud ukine osporene presude i predmet vrati na ponovni postupak.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
„Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.»
6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 640/04 od 13. septembra 2005. godine i Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
7. U konkretnom slučaju apelant se žali na pogrešnu primjenu materijalnog i procesnog prava. S tim u vezi, Ustavni sud naglašava da „nadležnost Ustavnog suda u apelacionim postupcima ograničena je „na pitanja koja su sadržana u ovom Ustavu“ i Sud nije nadležan da preispituje činjenično stanje ili tumačenje i primjenu zakona redovnih sudova osim u slučajevima u kojima su odluke tih sudova povrijedile ustavna prava, ili su zanemarile ta prava, te ako je primjena zakona bila proizvoljna ili diskriminacijska, ukoliko je došlo do povrede procesnih prava (pravično suđenje, pristup sudu, efektivni pravni lijekovi i dr.) ili ukoliko utvrđeno činjenično stanje ukazuje na povredu Ustava“ (vidi Ustavni sud, odluku broj U 62/01 od 5. aprila 2002. godine, objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“, broj 24/02).
8. Ustavni sud konstatuje da su u predmetnom postupku sudovi utvrdili da je tužena u potpunosti postupila po izričitim odredbama Zakona o radu i da su rješenje od 8. maja 2003. godine, kojim je utvrđen status apelanta kao zaposlenika na čekanju posla, i rješenje od 9. maja 2003. godine, kojim je utvrđen prestanak radnog odnosa apelanta sa 5. majem 2000. godine i pravo apelanta na otpremninu, u skladu sa članom 143. stav 4. i 5. Zakona o radu. Također sudovi su utvrdili da su navedena rješenja valjana i zakonita, jer su apelantu priznata prava predviđena zakonom, a čekanje posla nije moglo trajati duže od 5. maja 2000 godine, zbog čega poslodavac od ovog datuma nema obavezu da isplaćuje radnicima na čekanju posla naknadu plate niti naknadu za čekanje.
9. Ustavni sud ne može naći bilo kakve elemente koji bi ukazali da je relevantni zakon proizvoljno primijenjen, sudovi su dali detaljno obrazloženje svojih odluka, pri tome uzimajući u obzir i obrazlažući svoja postupanja i odluke u kontekstu i navedenih prigovora apelanta. Ustavni sud naglašava da nezadovoljstvo apelanta osporenim odlukama ne pokreće, samo po sebi, pitanja u vezi sa zaštićenim ustavnim pravima ili pravima iz Evropske konvencije. (vidi Evropski sud, već citirana odluka Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat). Također, apelant u svojoj apelaciji samo ponavlja navode koje je već isticao u žalbi protiv prvostepene presude i reviziji, a koje su već razmotrili Kantonalni i Vrhovni sud u osporenim presudama. U konkretnom slučaju, Ustavni sud nije pronašao ništa što bi ukazalo da su materijalno - pravni propisi proizvoljno ili nepravično primijenjeni na štetu apelanta, niti ima elemenata koji ukazuju na procesnu nepravičnost u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Također, Ustavni sud primjećuje da apelant u navodima apelacije spominje i Presude Kantonalnog suda, broj Gž-412/01 od 18. oktobra 2001. godine, i Općinskog suda u Jablanici, broj P-226/00 od 14. aprila 2001. godine, koje je već ranije osporio pred Ustavnim sudom. S tim u vezi, Ustavni sud podsjeća da je Odlukom o dopustivosti, broj AP-2149/05 od 20. oktobra 2006. godine, odbacio apelaciju koju je apelant podnio protiv navedenih odluka, jer je očigledno (prima facie) neosnovana.
10. Stoga, Ustavni sud zaključuje da apelant ne nudi činjenice koje bi mogle opravdati tvrdnju da postoji povreda ustavnih prava na koja se poziva, te da bi bilo potrebno meritorno ispitivanje. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su navodi apelanta o kršenju prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.
11. Apelant, također, smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Ustavni sud je utvrdio da se apelant nije konkretno pozvao na neki od principa sadržanih u članu 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Obzirom da se u suštini, navodi o kršenju prava na imovinu zasnivaju na navodima o pogrešnoj primjeni materijalno-pravnih propisa, a što je Ustavni sud već elaborirao u prethodnim tačkama ove odluke u vezi sa pravom na pravično suđenje, te kako uz apelaciju nije dostavljen bilo kakav dokaz koji bi mogao, prima facie, ukazati mogućim i vjerovatnim navode o kršenju ovog prava, Ustavni sud zaključuje, da su navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, očigledno (prima facie) neosnovani.
12. U skladu s navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno ako predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije »žrtva« kršenja Ustavom zaštićenih prava tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
13. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Hatidža Hadžiosmanović