Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2744/06 (N. S.)
Odluka donesena 03. 04. 2008.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Nasljedstvo
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2744/06
Apelacija
Odluka o dopustivosti
03. 04. 2008.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije Mato Tadić, Seada Palavrić, na sjednici održanoj 3. aprila 2008. godine, u predmetu broj AP-2744/06, rješavajući apelaciju Nazifa Skopljakovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i stav 4. tačka 9. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», broj 60/05), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Nazifa Skopljakovića podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici, broj Gž- 1368/05 od 5. jula 2006. godine, i Presude Općinskog suda u Kaknju, broj P-4/04 od 30. juna 2005. godine, u odnosu na pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1.
Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, jer je očigledno (prima facie) neosnovana.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Nazifa Skopljakovića podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici, broj Gž- 1368/05 od 5. jula 2006. godine, i Presude Općinskog suda u Kaknju, broj P-4/04 od 30. juna 2005. godine, u odnosu na pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i član 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
OBRAZLOŽENJE
1. Nazif Skopljaković (u daljnjem tekstu: apelant) iz Kaknja, koga zastupa Suad Agić, advokat iz Kaknja, podnio je, 29. septembra 2006. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj Gž-1368/05 od 5. jula 2006. godine, i Presude Općinskog suda u Kaknju (u daljnjem tekstu: Općinski sud), broj P-4/04 od 30. juna 2005. godine.
2. Presudom Općinskog suda, broj P-4/04 od 30. juna 2005. godine, koja je potvrđena presudom Kantonalnog suda, broj Gž-1368/05 od 5. jula 2006. godine, odbijen je apelant sa tužbenim zahtjevom kojim je tražio da se utvrdi da nekretnina označena kao k.č.br.802/14 upisana u z.k. ul. br. 1553 KO Doboj, koja prema novom premjeru odgovara k.č.br.677 KO Doboj, u naravi kuća, zgrada i dvorište ukupne površine 540 m2, predstavlja zaostavštinu iza umrlog Ibre Skopljakovića, te da je apelant suvlasnik te nekretnine sa dijelom 4/9, Zehra Skopljaković (u daljnjem tekstu: prvotužena) sa dijelom 1/9, Vahid Skopljaković (u daljnjem tekstu: drugotuženi) sa dijelom 1/9 i Halid Skopljaković (u daljnjem tekstu: trećetuženi) sa dijelom 3/9 i da se tuženi obavezuju da apelantu predaju ispravu na temelju koje će on upisati svoj suvlasnički dio na ovoj nekretnini u zemljišnim knjigama i katastru nekretnina u roku od 30 dana od pravosnažnosti presude ili će to u protivnom predstavljati ova presuda uz obavezu naknade troškova postupka. Apelant je obavezan da prvotuženoj naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 528,00 KM u roku od 30 dana pod prijetnjom izvršenja.
3. U obrazloženju presude Općinski sud navodi da je među strankama nesporno da je prvotužena supruga umrlog Ibre Skopljakovića, a da su apelant, drugotuženi i trećetuženi njegova djeca. Ovaj sud dalje navodi da je na osnovu rješenja tog suda, broj O-216/91 od 9. oktobra 1991. godine, koje je postalo pravosnažno 24. decembra 1991. godine, sud utvrdio da su parnične stranke proglašene za zakonske nasljednike iza ostavitelja Ibre Skopljakovića na zaostavštini koja se sastoji od nekretnina upisanih u KO Doboj. Ovaj sud dalje ističe da je na osnovu z.k. izvatka broj 12/04 od 7. januara 2004 godine, utvrđeno da se sporna nekretnina, koja je predmet tužbenog zahtjeva, vodi kao vlasništvo prvotužene Zehre Skopljaković sa dijelom 1/1. Dalje sud ističe da je na osnovu Ugovora o kupoprodaji sastavljenog dana 2. augusta 1974 godine, utvrdio da je prvotužena kupila, između ostalih, i spornu nekretninu te je zaključio da je prvotužena po osnovu tog pravnog posla stekla pravni osnov da se kao vlasnik upiše u zemljišne knjige. Ovaj sud navodi da je izvod iz zemljišne knjige javna isprava te istoj u cjelosti poklanja svoju vjeru i na istoj temelji uvjerenje da je prvotužena jedini vlasnik navedene nekretnine. Dalje sud ističe da je ocjenom rješenja o nasljeđivanju utvrđeno da predmet zaostavštine nije predstavljala sporna nekretnina jer ona ne čini dio ostavinske mase. Na kraju, s obzirom da je apelant tvrdio da je pravo suvlasništva na spornoj nekretnini stekao po osnovu nasljeđivanja a sud je utvrdio suprotno, to je zahtjev apelanta u cjelosti odbijen kao neosnovan. Kako je apelant tvrdio da je osnov sticanja vlasništva na spornoj nekretnini nasljeđivanje, a uvidom u javne isprave je utvrđeno vlasništvo prvotužene na spornoj neketnini, to je sud odbio prijedlog apelanta za provođenjem dokaza saslušanjem parničnih stranaka i uviđajem na licu mjesta uz učešće vještaka geometra a na okolnosti kada je kupljena sporna nekretnina, ko su bili raniji vlasnici te kakvo je trenutno stanje, kao suvišnim.
4. U obrazloženju presude Kantonalni sud ističe da je prvostepeni sud pravilno i potpuno utvrdio činjenice koje su odlučne za rješavanje predmetnog spora, te pravilno primjenio materijalno pravo. Kantonalni sud dalje navodi da je prvostepeni sud pravilno utvrdio da je prvotužena ugovorom o kupoprodaji na predmetnoj nekretnini stekla pravo vlasništva sa dijelom 1/1 pa samim tim predmetna nekretnina ne predstavlja ostavinsku masu iza prednika stranaka. Također, ovaj sud navodi da je pravilno postupio prvostepeni sud kada je odbio prijedlog apelanta da se saslušaju parnične stranke na okolnost da li sprona nekretnina predstavlja zaostavštinu iza umrlog Ibre Skopljakovića i da li su stranke suvlasnici ove nekretnine sa dijelom kako je traženo tužbenim zahtjevom, kao i prijedlog za vještačenje po vještaku geometru, s obzirom da je izvođenje ovih dokaza nepotrebno, jer činjenice proizilaze iz javnih isprava.
5. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine odnosno i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu navedenih prava apelant vidi u pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog i procesnog zakona. Apelant navodi da je Ibro Skopljaković, njegov prednik i prednik tuženih, bio stvarni vlasnik sporne nekretnine, ali da ista nije bila predmet ostavinskog postupka, a razlog ovome je što je prvotužena u zemljišnim knjigama upisana kao vlasnik sa dijelom 1/1 na osnovu ugovora o kupoprodaji. Međutim, nastavlja dalje apelant, predmet ovog ugovora nije sporna nekretnina nego k.č. 802/5 upisana u z.k.ul.1205 KO Doboj, a kako je prvotužena upisana kao vlasnik sporne nekretnine nije mu poznato. Apelant također povredu prava na pravično suđenje vidi i u odbijanju suda da se provedu dokazi koje je on predložio smatrajući da bez izvođenja dokaza saslušanja parničnih starnaka i vještačenja po vještaku geometru nije mogao dokazati da su činjenice u javnoj ispravi pogrešno utvrđene (uknjižba prava vlasništva na pogrešnoj parceli). Apelant je predložio da Ustavni sud usvoji apelaciju i ukine osporene odluke, te predmet vrati Općinskom sudu na ponovni postupak.
6. Prilikom ispitivanja dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda.
7. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
«Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.» Član 16. stav Pravila Ustavnog suda glasi:
[...] 2. Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije “žrtva” kršenja Ustavom zaštićenih prava tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
Član 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustav Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
9. apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;
Pravo na pravično suđenje
8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su navedeni u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom zaštićenih prava.
9. Apelant se u konkretnom slučaju žali na povredu prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, smatrajući da su sudovi pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primjenili materijalno i procesno pravo. Apelant je također nezadovoljan što su sudovi odbili njegov prijedlog za provođenje dokaza saslušanjem parničnih stranaka i vještačenjem po vještaku geometru.
10. U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava i Ustavnog suda, nije zadatak ovih sudova da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava osim ukoliko odluke tih sudova krše ustavna prava. To će biti slučaj kada odluka redovnog suda ne uključuje ili pogrešno primjenjuje ustavno pravo, kad je primjena pozitivno-pravnih propisa bila očigledno proizvoljna, kad je relevantni zakon sam po sebi neustavan ili kada je došlo do povrede osnovnih procesnih prava, kao što su pravo na pravičan postupak, pravo na pristup sudu, pravo na efektivan pravni lijek i u drugim slučajevima (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije, te da li odluke redovnih sudova krše ustavna prava (vidi odluku Ustavnog suda, broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine).
11. Ustavni sud konstatuje da je apelant tražio da se utvrdi da je sporna nekretnina zaostavština iza umrlog Ibre Skopljakovića i da je pravo suvlasništva stekao po osnovu nasljeđivanja. Međutim, nakon provedenog postupka sudovi su utvrdili da je prvotužena na osnovu pravnog posla, ugovorom o kupoprodaji, stekla pravni osnov da se kao vlasnik upiše u zemljišne knjige i da se vodi kao jedini nosilac prava vlasništva na spornoj nekretnini. Dakle, sobzirom da je apelant svojim tužbenim zahtjevom tražio da se utvrdi da je pravo suvlasništva stekao po osnovu nasljeđivanja, a ocjenom provedenih dokaza utvrđeno je suprotno, to je njegov zahtjev odbijen kao neosnovan. Ustavni sud ne može naći bilo kakve elemente koji bi ukazali da je relevantni zakon proizvoljno primijenjen, sudovi su dali detaljno obrazloženje svojih odluka, pri tome uzimajući u obzir i obrazlažući svoja postupanja i odluke u kontekstu i navedenih prigovora apelanta.
12. U odnosu na prigovor apelanta da je prvostepeni sud odbio njegove prijedloge za provođenje određenih dokaza, čime je navodno počinio povredu prava na pravično suđenje, Ustavni sud ukazuje na svoju raniju jurisprudenciju, prema kojoj član 6. Evropske konvencije ne daje stranci neograničeno pravo da saslušava svjedoke pred sudom. Ustvari, na redovnom sudu je da ocijeni da li bi izjave predloženih svjedoka ili izvođenje drugih predloženih dokaza bilo relevantno za odlučivanje u konkretnom slučaju. Sud koji vodi postupak mora imati određenu diskreciju o ovim pitanjima, a iz člana 6. Evropske konvencije slijedi da stranka u postupku ne može imati prednost u odnosu na drugu stranu u pogledu mogućnosti da iznese dokaze (vidi Ustavni sud, odluka broj U- 6/02, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine», broj 24/02).
13. Ustavni sud smatra da su redovni sudovi imali razumno opravdanje što su odbili zahtjev apelanta za provođenjem dokaza saslušanjem parničnih stranaka te provođenje dokaza uviđajem na licu mjesta uz prisustvo vještaka geometra. Naime, Ustavni sud primjećuje da je izvođenje dokaza koje je predložio apelant suvišno, jer su uvidom u javne isprave redovni sudovi utvrdili da je u zemljišnim knjigama kao vlasnik sporne nekretnine upisana prvotužena sa dijelom 1/1, a tužbeni zahtjev apelanta je usmjeren na utvrđenje činjenice da je on suvlasnik sporne nekretnine po osnovu nasljeđivanja. Odbijanje suda da provodi predložene dokaze, u okolnostima kada su činjenice zbog kojih se traži vještačenje i saslušanje parničnih starnaka utvrđene na drugi način, je diskreciono pravo suda i ne predstavlja povredu člana 6. Evropske konvencije (vidi Dom za ljudska prava, odluka o prihvatljivosti i meritumu broj CH/98/1335 i dr., Zuhdija Rizvić i dr. protiv Federacije Bosne i Hercegovine od 5. marta 2002. godine, tačka 253.). Član 6. Evropske konvencije zahtjeva samo da sud navede razloge zbog kojih je odlučio ne pozvati one svjedoke čije saslušanje je izričito zahtjevano (vidi Evropski sud za ljudska prava, Vidal protiv Belgije, presuda od 22. aprila 1992. godine, Serija A broj 235, tačka 34, Dom za ljudska prava, CH/00/6558, Edin Garaplija protiv federacije Bosne i Hercegovine, Odluka o prihvatljivosti im meritumu od 12. aprila 2002. godine, tačka 68). Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi dali jasne i precizne razloge svojih stavova u obrazloženju pobijane odluke za svaki dokaz koji je prihvaćen, kao i onaj koji nije prihvaćen, te da je dao logično i uvjerljivo obrazloženje, koje ni u jednom dijelu ne izgleda proizvoljno ili neprihvatljivo samo po sebi.
14. Ustavni sud naglašava da nezadovoljstvo apelanta osporenim odlukama ne pokreće, samo po sebi, pitanja u vezi sa zaštićenim ustavnim pravima ili pravima iz Evropske konvencije. (vidi Evropski sud, već citirana odluka Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat). Također, apelant u svojoj apelaciji samo ponavlja navode koje je već isticao u žalbi protiv prvostepene presude, a koje je već razmatrao Kantonalni sud u osporenoj presudi. U konkretnom slučaju, Ustavni sud nije pronašao ništa što bi ukazalo da su materijalno - pravni propisi proizvoljno ili nepravično primijenjeni na štetu apelanta, niti ima elemenata koji ukazuju na procesnu nepravičnost u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
15. Stoga, Ustavni sud zaključuje da apelant ne nudi činjenice koje bi mogle opravdati tvrdnju da postoji povreda ustavnih prava na koja se poziva, te da bi bilo potrebno meritorno ispitivanje. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su navodi apelanta o kršenju prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani. Pravo na imovinu
16. Apelant se žali da mu je osporenim presudama povrijeđeno i pravo na imovinu, s obzirom da su sudovi odbili tužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi da je sporna nekretnina zaostavština iza umrlog Ibre Skopljakovića i da je pravo suvlasništva stekao po osnovu nasljeđivanja. S tim u vezi, Ustavni sud ističe da član II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju štiti samo postojeću imovinu, ali ne uključuje prava ili očekivanja na stjecanje imovine u budućnosti, npr. kroz nasljedstvo (vidi Ustavni sud, odluka broj U-12/01 od 25. februara 2002. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", broj 20/02). Na osnovu izloženog, Ustavni sud konstatuje da sporna nekretnina u konkretnom slučaju ne prestavlja postojeću «imovinu» apelanta koja uživa zaštitu u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Stoga je apelacija u odnosu na pravo na imovinu nedopuštena, jer je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
17. Imajući u vidu odredbu člana 16. st. 2. i 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, odnosno ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
18. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatidža Hadžiosmanović