Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2668/06 (Z. M.)
Odluka donesena 03. 04. 2008.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
- Miješanje u pravo na dom
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Propisano zakonom
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović
Citirani propisi
- Zakon o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo
- Zakon o dopunama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo
- Zakon o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo
- Odluka o izmjenama i dopunama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo ("Službene novine Federacije BiH", br. 27/97, 11/98, 22/99, 27/99 i 7/00)
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-2668/06
Apelacija
Odluka o dopustivosti
03. 04. 2008.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije Mato Tadić, Seada Palavrić, na sjednici održanoj 3. aprila 2008. godine, u predmetu broj AP 2668/06, rješavajući apelaciju Zvonka Majhera, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Zvonka Majhera podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, broj Rev-580/05 od 29. juna 2006. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Zvonko Majher (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, podnio je, 18. septembra 2006. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), broj Rev-
580/05 od 29. juna 2006. godine.
2. Apelant je, 20. januara 2004. godine, Općinskom sudu u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) podnio tužbu protiv Federacije Bosne i Hercegovine - Federalnog ministarstva odbrane (u daljnjem tekstu: tužena) radi uknjižbe prava vlasništva na stanu. Općinski sud je donio Presudu, broj P-209/04 od 17. juna 2004. godine, koja je potvrđena presudom Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj Gž-1532/04 od 15. februara 2005. godine, kojom je utvrđeno je da je Ugovor o kupoprodaji stana u Sarajevu u ulici Grbavička broj 59, zaključen u Sarajevu, pod brojem In broj 3513-7383-4 između apelanta kao kupca i Države SFRJ-SSNO-Vojno građevinske direkcije Sarajevo kao prednika tužene, kao prodavca, pravno valjan, pa je shodno tome tužena dužna trpiti da se apelant uknjiži u knjigu položenih ugovora Zemljišno knjižnog ureda Općinskog suda, kao vlasnik sa dijelom 1/1 u roku od 30 dana, pod prijetnjom prinudnog izvršenja.
3. Obrazlažući presudu, Općinski sud je naveo da je među parničnim strankama nesporno da je apelant bio nosilac stanarskog prava na stanu opisanom u dispozitivu presude, a da je tužena bila davalac stana na korištenje, da je apelant stan napustio izbijanjem ratnih dejstava, te da je po okončanju rata podnio zahtjev za povrat stana, koji je rješenjem Uprave za stambena pitanja odbijen. Nadalje je utvrđeno, kako obrazlaže taj sud, da je apelant sa prednikom tužene zaključio Ugovor o kupoprodaji - otkupu spornog stana, koji je potpisan od strane ugovornih strana i ovjeren kao pravno valjan od strane Vojnog pravobranioca. Općinski sud je na osnovu izvedenih dokaza utvrdio da je ugovor o kuporodaji - otkupu stana pravno valjan, s obzirom da je apelant izvršio uplatu kupoprodajne cijene u pretežnom dijelu i da je u posjedu stana bio od 1989. godine. Obrazlažući kao neosnovane navode odgovora na tužbu u pogledu kumulativnih uslova za konvalidaciju prijeratnih ugovora o kupoprodaji, Općinski sud je naveo da apelant ima pravno obavezujući ugovor i da je legalni korisnik stana, bez obzira što nije u posjedu stana, jer je stan do izbijanja ratnih dejstava koristio na osnovu ugovora o korištenju stana zaključenim sa prednikom tuženog.
4. Kantonalni sud je potvrđujući prvostepenu presudu, prihvatio sve razloge koje je naveo Općinski sud, kao pravilne, jasne i na zakonu zasnovane.
5. Odlučujući o reviziji tužene, Vrhovni sud je donio osporenu Presudu, broj Rev-580/05 od 29. juna 2006. godine, kojom je revizija uvažena, obje nižestepene presude preinačene i apelant odbijen sa tužbenim zahtjevom. Sud je u obrazloženju predmetne presude naveo da su Općinski i Kantonalni sud udovoljili tužbenom zahtjevu nakon činjeničnih utvrđenja da je apelant na osnovu Zakona o stambenom obezbjeđenju u JNA i Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o pravima i dužnostima saveznih organa u pogledu sredstava u društvenoj svojini koji oni koriste («Službeni list SFRJ», broj 84/90) zaključio ugovor o kupoprodaji stana prije 6. aprila 1992. godine, da je ugovorenu kupoprodajnu cijenu isplatio u pretežnom dijelu, da je apelant bio u posjedu stana i da je ugovor, obzirom na formu, iako potpisi ugovarača nisu ovjereni pred nadležnim organom, konvalidiran. Međutim, Vrhovni sud smatra da je predmet konkretne pravne stvari priznanje prava vlasništva na vojnom stanu, na kome je pravo raspolaganja imala tužena, pa prodaju takvih stanova može izvršiti samo tužena, u skladu sa Zakonom o prodaji stanova na kojim postoji stanarsko pravo (“Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“ br. 27/97, 11/98, 22/99, 27/99, 7/00, 32/01, 61/0, 15/02 i 54/04; u daljnjem tekstu: Zakon o prodaji stanova) i osnov za sticanje vlasništva kupovinom takvog stana može biti samo ugovor koji je u skladu sa propisima tog zakona. Slijedom navedenog, kako dalje obrazlaže Vrhovni sud, Zakon o prodaji stanova je lex specialis u odnosu na Zakon o vlasničko pravnim odnosima, pa se o pravnoj valjanosti ugovora o prodaji odnosno kupovini vojnog stana zaključenog prije 6. aprila 1992. godine i sticanju prava vlasništva osnovom takvog ugovora, moglo odlučivati samo po tom posebnom zakonu. Legalno korištenje stana i zaključenje pravno-obavezujućeg ugovora prije 6. aprila 1992. godine, su dva uslova koja moraju biti kumulativno ispunjena da bi tužena izdala nalog za knjiženje, a u slučaju odbijanja, da bi se pokrenuo sudski postupak. S obzirom da apelant nije ostvario povrat stana, odnosno ne koristi stan, po mišljenju Vrhovnog suda nisu stečeni uslovi propisani Zakonom o prodaji stanova iz čl. 15, 39, i 39.a. Slijedom navedenog, taj sud je zaključio da nižestepeni sudovi donoseći pobijane presude nisu pravilno primjenili materijalno pravo kada su udovoljili tužbenom zahtjevu apelanta, primjenom Zakona o vlasničko pravnim odnosima, a zanemarujući posebne propise koji se odnose na vojne stanove.
6. Apelant navodi da mu je pobijanom presudom Vrhovnog suda povrijeđeno pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku Konvenciju. Naime, apelant smatra da je Vrhovni sud pogrešno primijenio materijalno pravo, jer je primjenio Zakon o prodaji stanova umjesto Zakona o vlasničko pravnim odnosima, koji je u konkretnoj pravnoj stvari lex specialis. Apelant smatra da je Vrhovni sud pogrešno zauzeo stanovište da vlasnik stana mora biti u posjedu stana da bi ga mogao ukjižiti u zemljišnim knjigama, što je po njegovom mišljenju u suprotnosti sa Zakonom o vlasničko pravnim odnosima.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud, prvenstveno treba utvrditi da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su navedeni u članu 16. Pravila Ustavnog suda. U tom kontekstu neophodno je da apelant navede povredu prava koja su zaštićena Ustavom Bosne i Hercegovine s tim da navedena povreda treba djelovati vjerovatno. Prema članu 16. stav 2. Pravila apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj nedostaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i odluku Ustavnog suda, broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), odnosno ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje apelantovih prava budući da apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
9. U konkretnom slučaju apelant se žali da je osporenim odlukama povrijeđeno njegovo pravo na poštivanje doma iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
10. U vezi sa navodima apelanta da mu je povrijeđeno pravo na dom, Ustavni sud ukazuje na činjenicu da je bitna svrha člana 8. Evropske konvencije zaštita pojedinaca od arbitrarnih miješanja vlasti u njihova prava garantirana ovim članom (vidi Evropski sud za ljudska prava, Kroon protiv Holandije, presuda od 27. oktobra 1994. godine, serija A br. 297-C).
11. Da bi se utvrdilo da li se u konkretnom slučaju radi o povredi člana 8. Evropske konvencije, prvo se mora utvrditi da li je sporni stan predstavljao apelantov «dom» u smislu značenja stava 1. člana 8. Evropske konvencije i ako je to slučaj, da li preduzete mjere predstavljaju «miješanje» javnih vlasti u poštivanje toga «doma». Drugo, da bi «miješanje» bilo opravdano, mora biti «u skladu sa zakonom».
12. Prema sudskoj praksi Evropskog suda za ljudska prava, pojam «dom» obuhvata kako iznajmljen dom, tako i dom u privatnom vlasništvu (vidi Evropski sud za ljudska prava, Gillow protiv Velike Britanije, presuda od 24. novembra 1986. godine, serija A, br. 109, stav 46 f, i Kroon protiv Holandije, presuda od 27. oktobra 1994. godine, serija A, br. 297-C, stav 31).
13. Što se tiče pitanja, u konkretnom slučaju, može li se sporni stan smatrati apelantovim «domom», Ustavni sud zapaža da je apelant nesporno bio predratni nosilac stanarskog prava na spornom stanu, na osnovu Ugovora o dodjeli stana od strane tužene. Nesporno je i to da je apelant stan napustio izbijanjem ratnih dejstava. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da sporni stan predstavlja apelantov «dom» u smislu člana 8. Evropske konvencije.
14. Ustavni sud mora, nadalje ispitati da li osporena presuda Vrhovnog suda predstavlja «miješanje» u apelantovo pravo na «dom». Vrhovni sud je svojom konačnom presudom odlučio odbiti tužbeni zahtjev apelanta, jer je predmet spora u konkretnoj pravnoj stvari priznanje prava vlasništva na vojnom stanu, na kojem je pravo raspolaganja imala tužena, pa shodno tome osnov za sticanje vlasništva kupovinom takvog stana može biti samo ugovor koji je u skladu sa propisima Zakona o prodaji stanova koji je u konkretnoj situaciji lex specialis, a ne Zakon o vlasničko-pravnim odnosima, kako je zaključio prvostepeni i drugostepeni sud. Ustavni sud konstatuje da je apelantov tužbeni zahtjev bio usmjeren isključivo na uknjižbu prava vlasništva na stanu na kome je pravo raspolaganja imala tužena, te da osporenom Presudom Vrhovnog suda nije riješavano pitanje prava na daljnje korištenje spornog stana od strane apelanta. To pitanje je pravosnažno rješeno od stane upravnih organa donošenjem rješenja o zahtjevu za povrat stana u posjed i, shodno tome, samo je tim odlukama u pogledu predmetnog stana mogla biti učinjena povreda prava na poštivanje doma u odnosu na apelanta. Stoga, osporenom odlukom Vrhovnog suda nije došlo do miješanja u apelantovo pravo na poštivanje doma, pa su navodi o kršenju prava iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, očigledno (prima facie) neosnovani.
15. Apelacija, također, pokreće pitanje povrede prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant se nije konkretno pozvao na neki od principa sadržanih u članu 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, već iz navoda apelacije proizilazi da povredu i ovog prava vidi u pogrešnoj primjeni materijalnog prava od strane Vrhovnog suda. Međutim, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, nije zadatak ovih sudova da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava, osim u slučajevima u kojima su odluke nižih sudova povrijedile ustavna prava, ili su zanemarile ta prava, te ako je primjena zakona bila proizvoljna ili diskriminacijska, ukoliko je došlo do povrede procesnih prava (pravo na pravično suđenje pravo na, pristup sudu, pravo na djelotvorni pravni lijek i dr.) ili ukoliko utvrđeno činjenično stanje ukazuje na povredu Ustava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01, Ustavni sud, odluka broj U 62/01 od 5. aprila 2002. godine, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 24/02). Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02).
16. Iz navoda apelacije kao i priložene dokumentacije, ne može se zaključiti da su osporenom odlukom Vrhovnog suda povrijeđena ili zanemarena apelantova ustavna prava. Također, ne može se zaključiti da je tumačenje i primjena zakona bila proizvoljna ili diskriminacijska, ili da je došlo do povrede procesnih prava, odnosno da utvrđeno činjenično stanje ukazuje na bilo koju povredu Ustava Bosne i Hercegovine. U kontekstu navedenog, budući da je Vrhovni sud dovoljno jasno obrazložio svoju odluku primjenjujući relevantne odredbe materijalnog i procesnog prava, Ustavni sud nije pronašao ništa što bi ukazivalo da su materijalno pravni propisi proizvoljno ili nepravično primijenjeni na apelantovu štetu, niti ima elemenata koji ukazuju na povredu prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
17. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije »žrtva« kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
18. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Hatidža Hadžiosmanović