Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2778/06 (E. A.)

Odluka donesena 03. 04. 2008.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Smetanje posjeda
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Vlasničko-pravni odnosi
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2778/06

Apelacija

Odluka o dopustivosti

03. 04. 2008.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije Mato Tadić, Seada Palavrić, na sjednici održanoj 3. aprila 2008. godine, u predmetu broj AP-2778/06, rješavajući apelaciju Enesa Arapovića na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Enesa Arapovića podnesena protiv Rješenja Kantonalnog suda u Bihaću, broj 001-0- Gž-06-001 258 od 22. septembra 2006. godine, i Rješenja Općinskog suda u Velikoj Kladuši, broj P-154/03 od 24. maja 2006. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Enes Arapović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Velike Kladuše, kojeg zastupa Milan Stokrp, advokat iz Velike Kladuše, podnio je, 6. oktobra 2006. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj 001-0-Gž-06-001 258 od 22. septembra 2006. godine, i Rješenja Općinskog suda u Velikoj Kladuši (u daljnjem tekstu: Općinski sud), broj P-154/03 od 24. maja 2006. godine.

2. Rješenjem Općinskog suda, broj P-154/03 od 24. maja 2006. godine, koje je potvrđeno Rješenjem Kantonalnog suda, broj 001-0-Gž-06-001 258 od 22. septembra 2006. godine, odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev apelanta kojim je tražio da se utvrdi da ga je H.M. (u daljnjem tekstu: tuženi) smetao u posjedu k.č. 1178/3 njiva 5 klase od 1410 m2 iz Pl. 1440 k.o. Trnovi, jer je u dijelu ove parcele postavio četiri međašna znaka u vidu stubova, pri čemu je ušao u parcelu apelanta i zauzeo površinu od 54,60 m2.

3. U obrazloženju rješenja, Općinski sud je naveo da je nakon provođenja i ocjene dokaza utvrdio da proširenjem postojećeg puta, postavljanjem međašnih znakova, tuženi nije ušao u parcelu apelanta, te da se sporna površina na licu mjesta slaže sa površinom koja je upisana u katastarskom operatu. Pored navedenog, utvrđeno je da tuženi proširenjem puta i potkopavanjem obale koja pripada nekretnini apelanta nije smanjio površinu te parcele već je samo obalu uredio, prilagodio je uslovima uređenog puta, pri čemu među između tih nekretnina nije dirao.

4. Kantonalni sud je odlučujući o žalbama apelanta i tuženog donio rješenje kojim je žalbe odbio i prvostepeno rješenje potvrdio. Obrazlažući rješenje, taj sud je naveo da žalba u pogledu pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja nije osnovana, jer apelant ovu navodnu povredu nije konkretizirao, već se samo pozvao na zakonske odredbe, navodeći da je ta povreda rezultat pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. Međutim, kako ističe Kantonalni sud, u prvostepenom rješenju navedeni su zahtjevi stranaka, činjenice na kojima se zasnivaju, dokazi, ocjena dokaza i propisi na kojima je sud zasnovao rješenje, koje u cijelosti prihvata i taj sud. S obzirom da sud rješava u granicama poostavljenog tužbenog zahtjeva, a tužbom je traženo da se utvrdi da je smetanje posjeda učinjeno na k.č. 1178/3, prvostepeni sud je po mišljenju Kantonalnog suda kod utvrđenog činjeničnog stanja tužbeni zahtjev apelanta pravilno odbio, te pravilno primijenio odredbe Zakona o vlasničko pravnim odnosima, koje je citirao u obrazloženju rješenja.

5. Apelant smatra da mu je rješenjima redovnih sudova povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U pogledu povrede prava na pravično suđenje, apelant ističe da je prvostepeni sud pogrešno ocijenio izvedene dokaze, što za rezultat ima pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje. Drugostepeni sud je takav stav prihvatio, ne upuštajući se konkreno u sve razloge žalbe. Povredu prava na imovinu apelant nije posebno obrazlagao.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom zaštićenih prava.

8. Apelant se u konkretnom slučaju žali na povredu prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te pogrešne primjene materijalnog prava. U kontekstu navedenog, Ustavni sud ističe da prema praksi Evropskog suda, zadatak Ustavnog suda nije da preispituje zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava osim u slučajevima u kojima su odluke nižih sudova povrijedile ustavna prava, ili su zanemarile ta prava, te ako je primjena zakona bila proizvoljna ili diskriminacijska, ukoliko je došlo do povrede procesnih prava (pravo na pravično suđenje pravo na, pristup sudu, pravo na djelotvorni pravni lijek i dr.) ili ukoliko utvrđeno činjenično stanje ukazuje na povredu Ustava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01, Ustavni sud, odluka broj U 62/01 od 5. aprila 2002. godine, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 24/02). Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije, te da li odluke redovnih sudova krše ustavna prava (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine).

9. Ustavni sud konstatuje da je Općinski sud, odlučujući u granicama postavljenog tužbenog zahtjeva, u smislu člana 2. Zakona o parničnom postupku («Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine» broj 53/03; u daljnjem tekstu: ZPP), odbio zahtjev apelanta kojim je tražio da se utvrdi da ga je tuženi omeo u posjedu sporne parcele. Ovakav zaključak prvostepeni sud je donio na osnovu izvedenih dokaza predloženih od strane apelanta i tuženog, koji nakon sveukupne ocjene ukazuju da se radnje tuženog ne mogu okvalifikovati kao radnje usmjerene na smetanje ili oduzimanje posjeda, već na uređenje obale postojećeg puta. S obzirom na činjenicu da u postupku nije dokazano da je tuženi ušao u posjed apelanta, dakle izvršio smetanje ili oduzimanje posjeda, njagov zahtjev je pravilnom primjenom materijalnog prava odbijen kao neosnovan.

10. Potvrđujući stav općinskog suda, Kantonalni sud je istakao da su u prvostepenom postupku provedeni dokazi koje je apelant predložio na pripremnom ročištu, a nakon njihovog izvođenja i ocjene utvrdio da tuženi nije ušao u posjed nekretnine apelanta. Tako utvrđeno činjenično stanje u cijelosti je prihvatio i Kantonalni sud, ističući da je na pravilno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenjeno materijalno pravo.

11. Iz navedenih razloga a vezano za navode apelanata o kršenju prava na pravično suđenje, Ustavni sud smatra da, osim nezadovoljstva osporenim odlukama, nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanja iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije, koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su navodi apelanata o kršenju prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.

12. S obzirom da apelant u pogledu povrede prava na imovinu iz člana II/3. k) Ustava Bosne i Hercegovine nije naveo niti jedan konkretan razlog, Ustavni sud zaključuje da se i ti navodi odnose na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanja i pograšnu primjenu materijalnog prava. Kako je u tom pogledu Ustavni sud u predhodnim tačkama ove odluke, a u vezi prava na pravično suđenje iznio svoj stav, proizilazi da su navodi apelacije u pogledu kršenja prava na imovinu takođe očigledno (prima facie) neosnovani.

13. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

14. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatidža Hadžiosmanović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2778/06 (E. A.) | Sudska praksa | Aktio