Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3270/06 (N. D.)
Odluka donesena 03. 04. 2008.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Povrat stana
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3270/06
Apelacija
Odluka o dopustivosti
03. 04. 2008.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije Mato Tadić, Seada Palavrić, na sjednici održanoj 3. aprila 2008. godine, u predmetu broj AP-3270/06, rješavajući apelaciju Nedeljka Dakića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Nedeljka Dakića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske, broj U- 633/03 od 27. septembra 2006. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Nedeljko Dakić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banjaluke, podnio je, 6. decembra 2006. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), broj U-633/03 od 27. septembra 2006. godine.
2. Apelant je, 15. decembra 1980. godine, sa Samoupravnom interesnom zajednicom stanovanja Banjaluka zaključio ugovor o korištenju dvosobnog stana u ulici Sime Miljuša broj 12 (raniji naziv Starčevića broj 2). Odlukom EP «Elektrokrajina» Banjaluka, broj 992/94 od 1. septembra 1994. godine, apelantu je, u postupku racionalizacije korištenja stambenog prostora Slobodana Popovića (u daljnjem tekstu: tužitelj), dodijeljen na korištenje trosoban stan u ulici Jovana Dučića broj 16 (raniji naziv Braće Pavlića broj 16) u Banjaluci, na kome je nosilac stanarskog prava bio Slobodan Popović. Apelant je, 27. oktobra 1995. godine, sa Zavodom za izgradnju Banjaluka zaključio Ugovor o korištenju stana u ulici Jovana Dučića broj 16.
3. Apelant je, 13. januara 1999. godine, Ministarstvu za izbjeglice i raseljena lica, odsjek Banjaluka (u daljnjem tekstu: OMI) podnio zahtjev za vraćanje u posjed stana u ulici Sime Miljuša broj 12, na kojem je ranije bio nosilac stanarskog prava. U navedenom zahtjevu, a kako je potvrdio i izjavom datom pred Osnovnim sudom u Banjaluci, apelant je istakao da želi da se vrati u taj stan, samo pod uslovom ako se zatraži povrat stana u ul. Jovana Dučića 16. (u daljnjem tekstu: sporni stan).
4. OMI je, rješavajući o zahtjevu apelanta, donijelo Rješenje, broj 05-050-02-02-444/00 od 3. aprila 2003. godine, kojim je apelantu potvrđeno da je 1. aprila 1992. godine bio nosilac stanarskog prava na stanu u ul. Sime Miljuša broj 12., te da mu se dozvoljava vraćanje u posjed tog stana. Istim rješenjem je utvrđen prestanak stanarskog prava tužitelju na tom stanu, kojeg je koristio na osnovu rješenja Opštinskog sekretarijata za privredu-Odsjek za upravno-pravne poslove broj 03-372- 2088/94 od 1. februara 1995. godine.
5. Ministarstvo je, rješavajući po službenoj dužnosti za vraćanje u posjed stana, donijelo Rješenje broj 05-050-02-02-112/02 od 3. aprila 2003. godine, kojim je dozvoljeno tužitelju vraćanje u posjed stana na kojem je prije rata imao stanarsko pravo i istovremeno apelantu utvrđen prestanak prava privremenog korištenja tog stana.
6. Protiv rješenja OMI donesenog po službenoj dužnosti, apelant je izjavio žalbu. Rješavajući o žalbi apelanta, Ministarstvo za izbjeglice i raseljena lica Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) je donijelo Rješenje, broj 05-050-01-360/03 od 22. maja 2003. godine, kojim je osporeno rješenje poništeno zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i vraćeno prvostepenom organu na ponovno odlučivanje.
7. Tužitelj je pred Vrhovnim sudom pokrenuo upravni spor protiv drugostepenog rješenja Ministarstva od 22. maja 2003. godine. Taj sud je rješavajući o navedenoj tužbi donio osporenu Presudu, broj U-633/03 od 27. septembra 2006. godine, kojom je tužba uvažena i osporeni akt poništen. Istom presudom odbijena je žalba apelanta izjavljena protiv rješenja OMI, broj 05-050-02- 02-112/02 od 3. aprila 2003. godine, i odlučeno da navedena presuda u svemu zamijeni osporeni akt. Obrazlažući presudu, taj sud je naveo da je nesporna činjenica da je apelant, 13. januara 1999. godine, podnio zahtjev za vraćanje stana na kojem je ranije bio nosilac stanarskog prava, na adresi Sime Miljuša broj 12. i da je tom prilikom naveo da stanom želi raspolagati «samo u slučaju deložacije». Postupajući o zahtjevu za povrat stana, prvostepeni organ je 3. aprila 2003. godine donio rješenje kojim je apelantu dozvoljen povrat u stan na adresi Sime Miljuša broj 12, a istog dana je doneseno rješenje kojim je tužitelju dozvoljen povrat spornog stana. S obzirom da su apelant i tužitelj u posjed predmetnih stanova došli na osnovu zamjene stanova, koja je izvršena u periodu od 1. aprila 1992. godine do 19. decembra 1998. godine, a da je apelant blagovremeno podnio zahtjev za povrat stana na adresi Sime Miljuša broj 12., to se odredbe Zakona o prestanku primjene Zakona o korištenju napuštene imovine («Službeni glasnik Republike Srpske» br. 38/98, 12/99, 31/99, 38/99, 65/01, 13/02, 39/03 i 96/03) prema članu 2 a) st. 1. i 4. primijenjuju i na ugovore o zamjeni stana. To konkretno, prema mišljenju Vrhovnog suda, znači da i u slučaju kad samo jedna od stranaka koja je zaključila ugovor o zamjeni stana i blagovremeno podnijela zahtjev za povrat ranijeg stana, pred prvostepenim organom će se odlučiti o vraćanju posjeda oba stana. Navedenim zakonskim odredbama, kako navodi taj sud, uspostavljena je pravna funkcija da je danom podnošenja zahtjeva od stane apelanta za stan u ulici Sime Miljuša broj 12, podnesen i zahtjev tužitelja za vraćanje posjeda spornog stana, pa ostaje obaveza da se o tom zahtjevu riješi, čak i da je apelant odustao od svog zahtjeva. Pravno je irelevantna izjava apelanta u podnesenom zahtjevu gdje je umjesto datuma kad želi da raspolaže navedenim stanom upisao «samo u slučaju deložacije». Naime, takav uslov po mišljenju Vrhovnog suda «nije u skladu sa odredbama tačke 3.5. Uputstva o primjeni članova 8-11 i 15-18 Zakona o prestanku primjene Zakona o korišćenju napuštene imovine i obrascom zahtjeva za vraćanje stana nosiocu stanarskog prava, kao sastavnom dijelu tog uputstva».
8. Apelant smatra da mu je odlukom Vrhovnog suda povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine, i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu prava na pravično suđenje apelant vidi u postupanju Vrhovnog suda, jer je, kako tvrdi, odluka zasnovana na pravnoj fikciji, s obzirom da je njegov zahtjev za povrat stana, kojeg je podnio uslovno i kasnije ga povukao, vezan za pravnu sudbinu zamijenjenog stana, na što sud po njegovom mišljenju nije imao pravo. Pored toga, navodi da Ministarstvo kao donosilac osporenog akta nije učestvovalo u postupku, niti je dostavilo traženi spis zbog čega je cio postupak, kao i presuda donesena u punoj jurisdikciji, na njegovu štetu. Apelant nije obrazlagao u čemu se ogleda povreda prava na dom i prava na imovinu.
9. Prilikom ispitivanja dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
10. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
11. Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
2. Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije »žrtva« kršenja Ustavom zaštićenih prava tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
12. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 640/04 od 13. septembra 2005. godine i Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom zaštićenih prava.
13. Apelant smatra da je Vrhovni sud pogrešno primijenio materijalno pravo iz razloga što je njegov uslovni zahtjev za povrat stana na kojem je bio nosilac stanarskog prava, vezao za povrat spornog stana za koji tužitelj nije podnio zahtjev za povrat, pa je o istom odlučio čak i u situaciji kad je on svoj zahtjev za povrat povukao. Ustavni sud naglašava da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava, osim u slučajevima u kojima su odluke nižih sudova povrijedile ustavna prava, ili su zanemarile ta prava, te ako je primjena zakona bila proizvoljna ili diskriminacijska, ukoliko je došlo do povrede procesnih prava (pravo na pravično suđenje pravo na, pristup sudu, pravo na djelotvorni pravni lijek i dr.) ili ukoliko utvrđeno činjenično stanje ukazuje na povredu Ustava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01, Ustavni sud, odluka broj U 62/01 od 5. aprila 2002. godine, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 24/02). Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije, te da li odluke redovnih sudova krše ustavna prava (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine).
14. U konkretnom slučaju, Ustavni sud primjećuje da je, prema suštini navoda iz apelacije, sporno pitanje da li je Vrhovni sud mogao meritorno riješiti o zahtjevu tužitelja za povrat stana na kojem je ranije imao stanarsko pravo, bez obzira što je apelant povukao svoj zahtjev i da li je mogao riješiti o sudbini spornog stana, u koji se apelant uselio na osnovu odluke vlasnika stana. Ustavni sud konstatuje da je Vrhovni sud, odlučujući u konkretnoj upravnoj stvari naveo da zamjena stanova između apelanta i tužioca nije uslijedila po osnovu ugovora između njih, već na osnovu zahtjeva vlasnika stana («Elektrokrajine»), da je tužilac osporio zakonitost rješenja stambenog opštinskog organa kojim mu je apelantov stan, na adresi Sime Miljuša broj 12, dat u zamjenu za sporni stan. Vrhovni sud je takođe obrazlažući rješenje naveo da tužilac zaista nije podnio zahtjev za povrat spornog stana, ali s obzirom da je to učinio apelant i da je zatražio povrat stana u ulici Sime Miljuša broj 12, pravno je irelevantno što je taj zahtjev podnesen uslovno («samo u slučaju deložacije»), to se odredbe Zakona o prestanku primjene Zakona o korištenju napuštene imovine automatski primijenjuju i na ugovore o zamjeni stana gdje je zamjena izvršena u periodu od 1. aprila 1992. do 19. decembra 1998. godine. Pored navedenog, taj sud je zaključio da prema citiranom Zakonu, a u vezi sa Zakonom o stambenim odnosima, prvostepeni organ mora riješiti o oba stana, bez obzira što je zahtjev za povrat podnesen samo za jedan od stanova, kako je u konkretnom slučaju riješeno za sporni stan.
15. Ustavni sud u postupanju Vrhovnog suda ne može naći bilo kakve elemente koji bi ukazali da je relevantni zakon proizvoljno primijenjen, a nezadovoljstvo apelanta osporenom odlukom ne pokreće, samo po sebi, pitanja u vezi sa zaštićenim ustavnim pravima ili pravima iz Evropske konvencije. Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra da, u vezi sa navodima apelanta o kršenju prava na pravično suđenje, nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanja iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije, koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su navodi apelanta o kršenju prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.
16. Apelant se, također, žali da je osporenom presudom Vrhovnog suda povrijeđeno njegovo pravo na poštivanje doma i pravo na imovinu iz čl. II/3. f) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 8. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Navode o kršenju ovih prava apelant ne obrazlaže, pa proizilazi da povredu i ovih prava vidi u pogrešnoj primjeni materijalnog prava od strane Vrhovnog suda. U vezi sa ovim žalbenim navodima apelanta, Ustavni sud smatra da nema dokaza ili činjenica koji bi ukazali da su kršenja prava na koje se poziva apelant vjerovatna ili moguća (vidi Ustavni sud, neobjavljena Odluka broj AP-417/06 od 20. marta 2007. godine). Zbog toga, Ustavni sud smatra da su navodi apelanta o kršenju prava iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, očigledno (prima facie) neosnovani.
17. Na osnovu svega izloženog, a imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno ako predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije »žrtva« kršenja Ustavom zaštićenih prava tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
18. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatidža Hadžiosmanović