Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3441/07 (N. B.)
Odluka donesena 03. 04. 2008.
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Stanarsko pravo
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3441/07
Apelacija
Odluka o dopustivosti
03. 04. 2008.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije Mato Tadić, Seada Palavrić, na sjednici održanoj 3. aprila 2008. godine, u predmetu broj AP-3441/07, rješavajući apelaciju Nevenke Bosančić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Nevenke Bosančić podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici, broj 004-0-Gž-
06-002 220 od 17. oktobra 2007. godine, i Presude Općinskog suda u Visokom, broj P-4/04-VA od 14. jula 2006. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Nevenka Bosančić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Vareša, koju zastupa Nedim Begović, advokat iz Viskog, podnijela je, 18. decembra 2007. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj 004-0-Gž-06-002 220 od 17. oktobra 2007. godine, i Presude Općinskog suda u Visokom (u daljnjem tekstu: Općinski sud), broj P-4/04-VA od 14. jula 2006. godine. Apelantica je podnijela zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud naložio Službi za prostorno uređenje i obnovu Općine Vareš (u daljnjem tekstu: Služba) da donese odluku povodom njenog zahtjeva za povrat od 13. aprila 1999. godine, a koji je kod Službe zaveden pod brojem 02/4-
23-5-360.
2. Presudom Općinskog suda, broj P-4/04-VA od 14. jula 2006. godine, koja je potvrđena Presudom Kantonalnog suda, broj 004-0-Gž-06-002 220 od 17. oktobra 2007. godine, odbijen je tužbeni zahtjev apelantice kao tužiteljice protiv Općine Vareš (u daljnjem tekstu: tužena) kojim je zatražila da se utvrdi da je stekla svojstvo nosioca stanarskog prava na stanu u ulici 4. juli, S32 u Varešu.
3. U obrazloženju presude prvostepeni sud je naveo sadržaj provedenih dokaza iz kojih nesporno proizilazi da je apelantica stanovala u predmetnom stanu u periodu od 1987.godine do 1993. godine, da tužena, kao nosilac prava raspolaganja na predmetnom stanu, nije svojom odlukom apelantici dodjelila stan na korištenje, niti je apelantica ikad zaključila ugovor o korištenju predmetnog stana, da je Rješenjem Hrvatskog vijeća odbrane (u daljnjem tekstu: HVO) Općine Vareš, broj 01-372-411 od 16. aprila 1993. godine, apelantici predmetni stan dodjeljen na privremeno korištenje do proglašenja prestanka neposredne ratne opasnosti ili ratnog stanja, te da je isti apelantica u oktobru 1993. godine, napustila zbog ratnih okolnosti. Također, sud je utvrdio da je u upravnom postupku koji je prethodio ovom postupku, pravosnažnim Rješenjem načelnika Općine Vareš, broj 02/4-23-21/99 od 29. januara 1999. godine, apelantica odbijena sa zahtjevom za povrat u posjed predmetnog stana, jer je utvrđeno da ne ispunjava uslove za povrat stana u smislu odredaba Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima (u daljnjem tekstu: Zakon o prestanku primjene). Na kraju, cjeneći utvrđeno činjenično stanje, sud je zaključio da apelantica nije dokazala da posjeduje akt koji bi predstavljao punovažan osnov za useljenje u predmetni stan i da je njeno korištenje predmetnog stana u priodu od 1987 do aprila 1993. godine bilo zakonito prema odredbi člana 11. Zakona o stambenim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOSO), nalazeći pri tome da Rješenje HVO Općine Vareš, broj 01-372-411 od 16. aprila 1993. godine, jedini akt koji posjeduje apelantica u vezi sa predmetnim stanom, ne može biti osnov za sticanje stanarskog prava u smislu navedene odredbe. S obzirom na navedeno, prvostepeni sud je utvrdio da je neosnovan zahtjev apelantice istaknut u smislu da joj se prizna status nosioca stanarskog prava na predmetnom stanu u smislu odredaba ZOSO
4. Drugostepeni sud je u obrazloženju svoje presude naveo da je prvostepeni sud potpuno i pravilno utvrdio činjenično stanje i primijenio materijalno pravo, te da je za svoju presudu dao valjane i jasne razloge koje kao pravilne u cijelosti prihvata i ovaj sud. Drugostepeni sud je posebno ukazao na odredbe člana 11. ZOSO-a, koje definišu pojam zakonitog useljenja u stan, i zaključio da je prvostepeni sud pravilno postupio kad je odbio apelantičin tužbeni zahtjev, s obzirom da je nesporno utvrđeno da apelantica nikad nije zaključila ugovor o korištenju predmetnog stana, nalazeći da zbog toga i nije zakonito uselila u predmetni stan u smislu odredaba člana 11. navedenog zakona, a što, prema ocjeni i drugostepenog suda, apelantičin tužbeni zahtjev čini neosnovanim. Činjenice o posjedu stana u vremenu od 1987. godine do 1993. godine, koje žalba poprima bitno odlučnim, su po ocjeni drugostepenog suda irelevantne za odluku o utvrđivanju statusa apelantice kao nosioca stanarskog prava na predmetnom stanu, utvrđujući pri tome da je neutemeljeno u žalbi izveden pravni zaključak o povredi prava na dom iz člana 8. stav 2. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), i prava na imovinu iz člana 1. Protokola br.1 Evropske konvencije. S tim u vezi Kantonalni sud je, ponavljajući stav prvostepenog suda, obrazložio da je po pitanju prava na povrat u posjed predmetnog stana, po zahtjevu apelantice već pravosnažno odlučeno, na način da je nadležni organ uprave donio rješenje kojim se odbija njen zahtjev za povrat spornog stana u posjed, cjeneći da to utvrđenje obavezuje i parnični sud.
5. Kantonalni sud je ocjenio da ni žalbeni navod apelantice u odnosu na zahtjev za utvrđenje prava na otkup stana nema pravnog uporišta u normama materijalnog prava (čl. 7. i 8. Zakona o prodaji stanova, u vezi sa članom 46. stav 2. istog zakona), utvrđujući da je i po ovom osnovu neosnovan navod apelantice, te da je prvostepeni sud pravilno primjenio materijalno pravo kada je apelantičin zahtjev odbio u cjelosti.
6. Apelantica se žali da je osporenim presudama povrijeđeno njeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Povredu navedenog prava apelantica vidi u tome što smatra da su nadležni sudovi pogrešno ocjenili utvrđeno činjenično stanje i proizvoljno primijenili materijalne propise, te da su samim tim izveli pogrešan zaključak da joj ne pripada pravo da stekne svojstvo nosioca stanarskog prava na predmetnom stanu, kao i da predmetni stan otkupi. Apelantica navodi da vlasnik stana niti bilo ko drugi nije u rokovima kako je propisano odredbom člana 30. ZOSO-a, pokretao postupak za njeno iseljenje iz stana, zbog čega smatra da se protekom ovih rokova gubi pravo pokretanja i vođenja postupka za njeno iseljenje. Stoga, apelantica smatra da joj je na nezakonit i nedozvoljen način onemogućen povrat i korištenje predmetnog stana, zbog čega je povrijeđeno njeno pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, pravo na slobodu kretanja i prebivališta iz člana II/3.m) Ustava Bosne i Hercegovine i pravo na povratak iz člana II/5. Ustava Bosne i Hercegovine.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
„ Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.»
8. Prilikom ispitivanju dopustivosti predmeta, Ustavni sud prvenstveno treba utvrditi da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su navedeni u članu 16. Pravila Ustavnog suda. U tom kontekstu neophodno je da apelant navede povredu prava koja su zaštićena Ustavom Bosne i Hercegovine s tim da navedena povreda treba djelovati vjerovatno. Prema članu 16. stav 2. Pravila apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj nedostaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi odluku Evropskog suda, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i odluku Ustavnog suda, broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), odnosno ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje apelantovih prava budući da apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine
9. Ustavni sud konstatuje, a imajući u vidu navode apelacije, da se suština navoda o kršenju prava na pravično suđenje odnosi na apelantičine prigovore da nije imala pravično suđenje, jer su redovni sudovi pogrešnom ocjenom činjeničnog stanja, pogrešno primjenili materijalno pravo, te utvrdili da nije stekla svojstvo nosioca stanarskog prava na predmetnom stanu.
10. U odnosu na ove navode, Ustavni sud podsjeća da prema vlastitoj jurisprudenciji nije u principu nadležan vršiti provjeru utvrđenih činjenica i načina na koji su redovni sudovi protumačili pozitivno-pravne propise, osim ukoliko odluke tih sudova krše ustavna prava. To će biti slučaj kada je redovni sud pogrešno protumačio ili primijenio neko ustavno pravo, ili je zanemario to pravo, ako je primjena zakona bila proizvoljna ili diskriminirajuća, ukoliko je došlo do povrede procesnih prava (pravično suđenje, pristup sudu, djelotvorni pravni lijekovi i u drugim slučajevima), ili ukoliko utvrđeno činjenično stanje ukazuje na povredu Ustava Bosne i Hercegovine (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 39/01 od 5. aprila 2002. godine objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 25/02 i Odluka broj U 29/02 od 27. juna 2003. godine objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 31/03). Također, Ustavni sud naglašava da nije u njegovoj nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu ocjene dokaza ukoliko se ova ocjena ne doima očigledno proizvoljnom. Ovakvu praksu je imao i Dom za ljudska prava smatrajući da «nije u nadležnosti Doma da procjenu domaćih sudova zamijeni vlastitom procjenom činjenica, ako takvi zaključci ne djeluju neprihvatljivo ili proizvoljno» (vidi Dom za ljudska prava, «Trgosirovina Sarajevo (DDT)» protiv Federacije BiH, predmet broj CH/01/4128, odluka o prihvatljivosti od 6. septembra 2000. godine).
11. Ustavni sud zapaža da je u postupku pred nadležnim sudovima, na temelju provedenih dokaza, nesporno utvrđeno da apelantica nije stekla stanarsko pravo na predmetnom stanu kako je propisano članom 11. Zakona o stambenim odnosima, a samim tim i pravo na otkup predmetnog stana. Naime, Općinski sud je presudu kojom je odbio apelantov tužbeni zahtjev zasnovao na tvrdnji da apelantica nije dokazala činjenicu da je u predmetni stan uselila na osnovu ugovora o korištenju stana zaključenog na osnovu odgovarajućeg akta kako je propisano članom 11. ZOSO-a zbog čega proizilazi zaključak da su redovni sudovi pravilno ocijenili da se korištenje stana od strane apelantice u periodu od 1987. do 1993. godine ne može smatrati osnovom za sticanje stanarskog prava. Naime, Ustavni sud ukazuje na odredbu člana 2. ZOSO-a kojom je propisano da se nosiocem stanarskog prava smatra lice koje ima punovažan, odnosno pravosnažan akt o dodijeli stana na korištenje, dok odredbe člana 11. navedenog zakona definišu pojam zakonitog useljenja u stan tako da to podrazumijeva „useljenje izvršeno na osnovu ugovora o korištenju stana zaključenog na osnovu odgovarajućeg akta“. Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju apelacioni navodi i dokumenti predočeni Ustavnom sudu ne ukazuju da zaključci do kojih su redovni sudovi došli u ocjeni utvrđenog činjeničnog stanja djeluju nelogično i proizvoljno, te da se stav redovnih sudova o neosnovanosti tužbenog zahtjeva ni u kojem slučaju ne može smatrati proizvoljnim, s obzirom da su redovni sudovi svoje odluke temeljili na činjeničnom stanju utvrđenom putem relevantnih dokaza, te da su takvo činjenično stanje primjenili relevantne odredbe Zakona o stambenim odnosima, što sve nije odavalo utisak bilo kakve proizvoljnosti. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da standardi člana 6. stav 1. Evropske konvencije, između ostalog, podrazumijevaju i da se odluka o „građanskim pravima i obavezama“ treba temeljiti na zakonu, koji ispunjava kriterije (jasnoća i transparentnost). Nesporno je da Zakon o stambenim odnosima i njegove odredbe sadržane u članu 2. i 11. stav 1. i 2. ispunjavaju kriterije jasnoće i transparentnosti koje od njih zahtijeva Evropska konvencija, kao što je i nesporno da se utvrđeno činjenično stanje moralo podvesti pod citirane zakonske odredbe, što je imalo za posljedicu da se apelantica odbije sa tužbenim zahtjevom.
12. U odnosu na navode apelantice da tužena kao nosilac prava raspolaganja sa predmetnim stanom, nije nikada tražila njeno iseljenje u rokovima propisanim članom 30. stav 7. ZOSO-a, te da je protekom roka od tri, odnosno pet godina, u smislu navedene odredbe, apelantica kao bespravni korisnik predmetnog stana zaštićena od iseljenja iz predmetnog stana, Ustavni sud konstatuje da se na datu pravnu situaciju ne može primjeniti navedena odredba, s obzirom da apelantica u predmetnom stanu ne živi od oktobra 1993. godine, jer je isti dobrovoljno napustila, pa tužena nije ni morala tražiti njeno iseljenje sudskim putem, a naročito u situaciji kada ona nije nastavila živjeti u tom stanu u rokovima koje navedeni član propisuje. Stoga, Ustavni sud smatra da je irelevantno u ovom slučaju pozivanje apelantice na zaštitu koju pruža član 30. ZOSO-a. Pored toga, apelantici je „privremenim rješenjem“, od 16. aprila 1993. godine, tužena dodjelila predmetni stan na privremeno korištenje, čime je izgubila dotadašnji status bespravnog korisnika stana, a stekla status privremenog korisnika. Međutim, apelantica je izgubila i ovo svojstvo, s obzirom da je rješenje od 16. aprila 1993. godine bilo privremenog karaktera, te je njegovo pravno dejstvo prestalo važiti neposredno sa proglašenjem neposredne ratne opasnosti ili ratnog stanja.
13. U odnosu na navode apelantice da tužena nije nikad odlučila o njenom „drugom“zahtjevu za povrat stana u posjed, koji je podnijela 13. aprila 1999. godine, Ustavni sud konstatuje da iz dostavljene dokumentacije proizilazi da je nadležni organ uprave, rješavajući o zahtjevu apelantice za povrat stana u posjed od 8. januara 1999. godine pravosnažno odlučio tako što je svojim Rješenjem, broj 02/4-23-21/99 od 29. januara 1999. godine, odbio zahtjev iz razloga što je u toku postupka utvrđeno da apelantica ne ispunjava uslove za povrat u smislu odredaba Zakona o prestanku primjene. Međutim, čak i da je tačan ovaj apelantičin navod, Ustavni sud ukazuje da ova činjenica nije relevantna za postupak koji je rezultovao osporenim presudama, te da je apelantica zbog nepostupanja organa uprave o navedenom zahtjevu mogla koristiti adekvatne pravne lijekove u upravnom postupku.
14. Pored navedenog, Ustavni sud konstatuje da je u osporenim presudama redovnih sudova sadržana jasna ocjena svih dokaza provedenih u postupku, te da provedeni dokazi nisu mogli uticati na drugačije rješenje ove pravne stvari. Osim navedenog, apelantica u apelaciji praktično ponavlja navode o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava, a koje navode je već isticala u žalbi protiv prvostepene presude i koje je razmotrio drugostepeni sud prilikom donošenja osporene presude, pri čemu je jasno navedeno da je apelanticin tužbeni zahtjev za priznavanje statusa nosioca stanarskog prava na predmetnom stanu neosnovan, primjenom odredaba člana 11. st. 1. i 2. ZOSO-a. Stoga, nezadovoljstvo apelantice osporenim odlukama, ne pokreće, samo po sebi, pitanja u vezi sa zaštićenim ustavnim pravima ili pravima iz Evropske konvencije. Budući da su redovni sudovi u apelantičinom slučaju, na osnovu provedenih dokaza, dali jasna obrazloženja svojih odluka, pri čemu su iscrpno obrazložili zašto navodi i dokazi apelantice ne mogu uticati na drugačije rješenje konkretne pravne stvari, primjenjujući relevantne odredbe materijalnog i procesnog prava, Ustavni sud nije pronašao ništa što bi ukazivalo da su materijalno-pravni propisi proizvoljno ili nepravično primijenjeni na štetu apelantice.
15. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava na pravično suđenje, odnosno da apelantica nema „opravdan zahtjev“ da se poziva na povredu člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, s obzirom da apelantica nije stekla stanarsko pravo na predmetnom stanu u smislu odredbi člana 11. stav 1. i stav 2. ZOSO-a.
16. Apelantica dalje smatra da joj je osporenim presudama povrijeđeno pravo na dom iz član II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i član 8. Evropske konvencije.
17. Ustavni sud naglašava da član 8. Evropske konvencije štiti pravo pojedinca na poštivanje njegovog doma i zabranjuje miješanje vlasti u ovo pravo, osim u slučajevima koji su definirani stavom 2. ovog člana. Prije svega potrebno je utvrditi da li se u konkretnom predmetu pravo, za koje apelantica navodi da je povrijeđeno, može podvesti pod zaštitu koju obezbjeđuje član II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i član 8. Evropske konvencije. Prema sudskoj praksi Evropskog suda za ljudska prava, pojam "dom" obuhvata, kako iznajmljen stan ili kuću, tako i dom u privatnom vlasništvu (vidi Evropski sud za ljudska prava, Gillow protiv Velike Britanije, presuda od 24. novembra 1986. godine, serija A, br. 109, stav 46 f, Kroon protiv Holandije, presuda od 27. oktobra 1994. godine, serija A, br. 297-C, stav 31). U skladu sa ovim tumačenjem, Ustavni sud je proširio domen člana 8. Evropske konvencije na stanove u kojima se stanuje na osnovu stanarskog prava (vidi Ustavni sud, odluku broj U-8/99 od 11. maja 1999. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", broj 24/99). ). Također, Dom za ljudska prava je definirao domen člana 8. Evropske konvencije tako da uključuje i stanove u kojima stanuju «bespravni korisnici», ističući da pravni odnos podnosioca prijave sa stanom nije bitan prilikom određivanja može li se on smatrati apelantovim domom ili ne (vidi Dom za ljudska prava, Kulovac protiv Federacije Bosne i Hercegovine, broj CH/02/12421, Odluka o prihvatljivosti i meritumu od 6. februara 2003. godine, tačka 39).
18. Što se tiče pitanja, u konkretnom slučaju, može li se sporni stan smatrati apelantičinim «domom», Ustavni sud primjećuje da apelantica nije nikada imala status nositeljice stanarskog prava na spornom stanu, jer joj stan nikada nije dodijeljen aktom davaoca stana, odnosno tužene, pa prema tome nije ni imala mogućnosti zaključiti ugovor o korištenju stana. Redovni sudovi su utvrdili da je apelantica živjela u spornom stanu, po osnovu „privremenog rješenja“, te da je po osnovu istog stekla status privremenog korisnika u smislu Zakona o napuštenim stanovima. Stoga, Ustavni sud smatra da iako je apelantica ilegalno koristila predmetni stan, navedeni status apelantice ne oduzima predmetnom stanu svojstvo „doma“ u smislu Evropske konvencije. Stoga, imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da se predmetni stan može smatrati apelantičinim «domom», u smislu člana 8. Evropske konvencije.
19. Međutim, Ustavni sud primjećuje da se presude koje apelantica osporava odnose na postupak u kojem je apelantica tražila da se utvrdi da je na predmetnom stanu stekla status nosoca stanarskog prava, budući da ona ranije nije imala takav pravni status, niti osnova da takav status stekne. Ustavni sud, stoga, zaključuje da osporenim presudama nije bilo miješanja u pravo na dom apelantice jer su osporene presude deklaratorne prirode i njima apelantica nije obavezana na činidbu u vidu napuštanja stana što je uslov za mješanje. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da apelantica ne nudi dokaze koji bi mogli opravdati tvrdnju da postoji povreda prava na dom, zbog čega nema elemenata koji prima facie ukazuju da je kršenje ustavnog prava iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije moguće, u smislu da bi bilo potrebno meritorno ispitivanje.
20. Apelantica se također žali da je osporenim odlukama povrijeđeno i njeno pravo na slobodu kretanja i prebivališta iz člana II/3.m) Ustava Bosne i Hercegovine. Pravo na slobodu kretanja i slobodu izbora prebivališta zagarantovano je svim osobama koje se zakonito nalaze na teritoriji jedne države. Ustavni sud zapaža da ovi apelantičini navodi nemaju uporišta i da su njene tvrdnje paušalne prirode, jer apelantica nije ničim dokazala da joj je osporenim odlukama ograničena sloboda kretanja i pebivališta na teritoriji Bosne i Hercegovine. Dakle, apelanica u apelaciji, osim paušalnog navoda o povredi navedenog prava, nije ponudila niti jedan dokaz koji bi učinila vjerovatnim i mogućim da se radi o povredi navedenog prava, te Ustavni sud konstatuje da su i ovi apelantičini navodi o kršenju člana II/3. m) Ustava Bosne i Hercegovine očigledno (prima facie) neosnovani.
21. U pogledu apelantičinih navoda da je osporenim odlukama povrijeđeno njeno pravo na slobodan povratak izbjeglica i raseljenih lica iz člana II/5. Ustava Bosne i Hercegovine, s obzirom da ima status raseljenog lica, Ustavni sud zapaža, da ovi apelantičini navodi nisu osnovani jer iz navoda apelacije i dokumenata predočenih Ustavnom sudu ne proizilazi da je u apelantičinom slučaju osporenim odlukama povrijeđeno ovo pravo apelantice, budući da su u konkretnom slučaju sudovi svoje odluke zasnovali na relevantnim propisima za koje Ustavni sud nije utvrdio da su proizvoljno primjenjeni. Sama činjenica da je apelantica, kako navodi, raseljeno lice ne može opravdati tvrdnju apelantice da je zbog odbijanja tužbenog zahtjeva od strane sudova da joj se prizna status nosioca stanarskog prava na predmetnom stanu, povrijeđeno njeno pravo na slobodan povratak izbjeglica i raseljenih lica iz člana II/5. Ustava Bosne i Hercegovine. S toga se i ovi apelantičini navodi moraju odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovani.
22. Apelantica također navodi da joj je osporenim presudama povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. S obzirom da se u suštini, navodi o kršenju prava na imovinu zasnivaju na navodima o pogrešnoj primjeni materijalno-pravnih propisa, a što je Ustavni sud već apsolvirao u ovoj odluci u vezi sa članom 6. stav 1. Evropske konvencije, te kako uz apelaciju nije dostavljen bilo kakav dokaz koji bi mogao, prima facie, ukazati mogućim i vjerovatnim navode o kršenju ovog prava, Ustavni sud zaključuje, da su navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, očigledno (prima facie) neosnovani, jer činjenice predočene Ustavnom sudu ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje navedenog prava.
23. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije »žrtva« kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
24. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Hatidža Hadžiosmanović