Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2712/06 (Z. J.)

Odluka donesena 03. 04. 2008.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Penzija
  • Neiscrpljivanje pravnih lijekova
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2712/06

Apelacija

Odluka o dopustivosti

03. 04. 2008.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije Mato Tadić, Seada Palavrić, na sjednici održanoj 3. aprila 2008. godine, u predmetu broj AP-2712/06, rješavajući apelaciju Zorana Jorgića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 2. i 4. tačka 15. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Zorana Jorgića podnesena protiv Presude Okružnog suda u Banja Luci, broj U-863/05 od 7. augusta 2006. godine, i Rješenja Fonda zapenzijsko i invalidsko osiguranje Republike Srpske – Odjelenje za rješavanje o pravima iz penzijsko-invalidskog osiguranja, broj 1189121464 od 30. septembra 2005. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Zorana Jorgića podnesena protiv Presude Okružnog suda u Banja Luci, broj Ž-35/05 od 27. aprila 2006. godine, i Presude Osnovnog suda u Banja Luci, broj Rs-2498/03 od 9. decembra 2004. godine, zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova.

OBRAZLOŽENJE

1. Zoran Jorgić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banja Luke, podnio je, 8. septembra 2006. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Banja Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud), broj U-863/05 od 7. augusta 2006. godine, Rješenja Fonda zapenzijsko i invalidsko osiguranje Republike Srpske – Odjelenje za rješavanje o pravima iz penzijsko-invalidskog osiguranja (u daljnjem tekstu: Fond PIO), broj 1189121464 od 30. septembra 2005. godine, Presude Okružnog suda, broj Ž-35/05 od 27. aprila 2006. godine i Presude Osnovnog suda u Banja Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud), broj Rs- 2498/03 od 9. decembra 2004. godine.

Postupak u predmetu ostvarivanja prava na invalidsku penziju

2. Apelant je kod Okružnog suda pokrenuo upravni spor protiv rješenja Fonda PIO, broj 1189121464 od 30. septembra 2005. godine, kojim je uvažena žalba apelanta izjavljena na prvostepeno Rješenje Fonda PIO, broj 1189121464 od 17. augusta 2005. godine, i prvostepeno rješenje preinačeno tako da je apelantu priznato pravo na invalidsku penziju u iznosu od 125,98 KM mjesečno počev od 6. septembra 2003. godine, odnosno u iznosu od 125,19 KM mjesečno počev od 1. janura 2004. godine za ukupan penzijski staž od 23 godine i jedan mjesec.

3. Presudom Okružnog suda, broj U-863/05 od 7. augusta 2006. godine, tužba apelanta podnesena protiv navedenog Rješenja Fonda PIO odbijena je kao neosnovana. U obrazloženju presude je navedeno da je Fond PIO pravilno utvrdio penzijski osnov primjenom člana 48. Zakona o penzijsko-invalidskom osiguranju («Službeni glasnik Republike Srpske», br. 32/00, 40/00, 37/01, 32/02, 40/02, 47/02, 110/03 i 67/05, u daljnjem tekstu: Zakon o PIO), po kojem penzijski osnov predstavlja prosječan iznos neto plate osiguranika počev od 1. januara 1970. godine, do dana ostvarivanja prava, valorizovanih prema kretanju prosjeka neto plata svih zaposlenih u bivšoj Bosni i Hercegovini i Republici Srpskoj i dovedeni na nivo plata u 2002. godini, pa tako utvrđeni penzijski osnov za apelanta iznosi 232,92 KM. Za utvrđeni penzijski staž od 23 godine i jedan mjesec penzija se shodno odredbi člana 105. Zakona o PIO određuje u procentu od 54,05 i iznosi 125,98 KM iz kojih razloga nije osnovan prigovor apelanta da mu je nepravilno utvrđen penzijski osnov, odnosno visina penzije.

Postupak u predmetu ostvarivanja prava iz radnog odnosa

4. Apelant je, 29. septembra 2003. godine, protiv «Čajevac» Uslužna djelatnost A.D. Banja Luka (u daljnjem tekstu: tužena) podnio tužbu radi zaštite prava iz radnog odnosa. Presudom Osnovnog suda, broj Rs-2498/03 od 9. decembra 2004. godine, djelimično je usvojen tužbeni zahtjev apelanta i obavezan tuženi da apelantu po osnovu razlike isplaćene otpremnine prilikom odlaska u penziju isplati iznos od 9,98 KM sa zakonskom zateznom kamatom od 22. juna 2003. godine do konačne isplate. U ostalom dijelu zahtjeva kojim je tražio isplatu po osnovu neisplaćenih plata, toplog obroka, troškova i razlike otpremnine, sve sa zakonskom zateznom kamatom od podnošenja tužbe, apelant je odbijen sa tužbenim zahtjevom kao neosnovanim.

5. Presudom Okružnog suda, broj Ž-35/05 od 27. aprila 2006. godine, žalba apelanta izjavljena protiv prvostepene presude u dijelu koji se odnosi na naknadu po osnovu neisplaćenih plata, toplog obroka, troškova i razlike otpremnine, sve sa zakonskom zateznom kamatom je odbijena i presuda u odbijajućem dijelu potvrđena. U obrazloženju presude Okružnog suda se navodi da je Osnovni sud potpuno i pravilno utvrdio činjenično stanje i primijenio materijalno pravo, te da su navodi žalbe apelanta protiv prvostepene presude u cijelosti neosnovani.

6. Apelant se žali da je pobijanim odlukama povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Iz navoda apelacije proizilazi da se apelant žali na zakonitost odluka donesenih u predmetnim postupcima radi ostvarivanja prava na invalidsku penziju i ostvarivanja prava iz radnog odnosa, i ističe da su iste zasnovane na pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

Član 16. stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda glasi:

4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:

(15) apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu;

8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom zaštićenih prava.

9. Apelant se žali na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, u postupku radi ostvarivanja prava na invalidsku penziju okončanog Presudom Okružnog suda, broj U-863/05 od 7. augusta 2006. godine. U konkretnom slučaju, iz navoda apelacije proizilazi da se apelanti žali na pogrešno utvrđeno činjenično stanje i pogrešnu primjenu materijalnog prava od strane organa Fonda PIO i Okružnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud konstatuje da nije nadležan vršiti provjeru utvrđenih činjenica i načina na koji su nižestepeni sudovi protumačili pozitivno-pravne propise, osim ukoliko odluke nižih sudova krše ustavna prava. To će biti slučaj kada odluka redovnog suda ne uključuje ili pogrešno primjenjuje ustavno pravo, kada je primjena pozitivno-pravnih propisa bila očigledno proizvoljna, kada je relevantni zakon sam po sebi neustavan ili kada je došlo do povrede osnovnih procesnih prava, kao što su pravo na pravičan postupak, pravo na pristup sudu, pravo na efektivan pravni lijek i u drugim slučajevima (vidi Odluku Ustavnog suda broj U 29/02 od 27. juna 2003. godine, «Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 31/03).

10. Razmatrajući žalbene navode apelanta, Ustavni sud nalazi da je Fond PIO penztijski osnov apelantu utvrdio primjenom člana 48. Zakona o penzijsko-invalidskom osiguranju («Službeni glasnik Republike Srpske», br. 32/00, 40/00, 37/01, 32/02, 40/02, 47/02, 110/03 i 67/05, u daljnjem tekstu: Zakon o PIO), prema kojem penzijski osnov predstavlja prosječan iznos neto plate osiguranika počev od 1. januara 1970. godine, do dana ostvarivanja prava, valorizovanih prema kretanju prosjeka neto plata svih zaposlenih u bivšoj Bosni i Hercegovini i Republici Srpskoj i dovedeni na nivo plata u 2002. godini, pa tako utvrđeni penzijski osnov za apelanta iznosi 232,92 KM. Za utvrđeni penzijski staž od 23 godine i 1 mjesec apelantu je penzija shodno odredbi člana

105. Zakona o PIO određena u procentu od 54,05 i iznosi 125,98 KM.

11. Iz navoda apelacije kao i priložene dokumentacije, ne može se zaključiti da su odlukama Fonda PIO i Okružnog suda povrijeđena ili zanemarena apelantova ustavna prava. Također, ne može se zaključiti da je tumačenje i primjena zakona bila proizvoljna ili diskriminacijska, ili da je došlo do povrede procesnih prava, odnosno da utvrđeno činjenično stanje ukazuje na bilo koju povredu Ustava Bosne i Hercegovine. U kontekstu navedenog, budući da su Fond PIO i Okružni suda dovoljno jasno obrazložili svoje odluke primjenjujući relevantne odredbe materijalnog i procesnog prava, Ustavni sud nije pronašao ništa što bi ukazivalo da su materijalno pravni propisi proizvoljno ili nepravično primijenjeni na apelantovu štetu, niti ima elemenata koji ukazuju na procesnu nepravičnost u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

12. Apelant se žali na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i u postupku radi ostvarivanja prava iz radnog odnosa okončanog presudom Okružnog suda, broj Ž-35/05 od 27. aprila 2006. godine.

13. U odnosu na ove žalbene navode apelacije, Ustavni sud podsjeća da prema pravilu o iscrpljivanju pravnih lijekova, apelant mora da dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je djelotvoran i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu. Pri tome apelant odlučuje o tome da li će koristiti pravni lijek bez obzira na to da li je riječ o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odluka kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uvjeta) ne može se smatrati konačnom. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda (vidi Ustavni sud, odluke broj AP 283/03 od 14. oktobra 2004. godine i AP 106/04 od 18. januara 2005. godine).

14. U konkretnom slučaju apelant je protiv Presude Okružnog suda, broj Ž-35/05 od 27. aprila 2006. godine, imao mogućnost izjavljivanja revizije Vrhovnom sudu Republike Srpske. Naime, član 237. Zakona o parničnom postupku («Službeni glasnik Republike Srpske» br. 58/03 i 85/03, u daljnjem tekstu: ZPP) u stavu 2. je propisano da revizija nije dozvoljena ako vrijednost pobijanog dijela pravosnažne presude ne prelazi iznos od 10.000 KM. Apelant je kao vrijednost spora u tužbi naveo iznos od 12.070,00 KM. Međutim, prema presudama redovnih sudova ukupan iznos glavnog potraživanja za koje je apelant odbijen sa tužbenim zahtjevom iznosi 11.640,00 KM, iz čega proizilazi da vrijednost pobijanog dijela presude prelazi zakonom propisani cenzus za izjavljivanje revizije. Prema sudskoj praksi Ustavnog suda, revizija je efektivan pravni lijek koji se mora iscrpiti prije podnošenja apelacije Ustavnom sudu. Prema tome, za razmatranje apelacije u dijelu kojim se pobija navedena presuda Okružnog suda nije ispunjen uvjet iscrpljivanja svih pravnih lijekova mogućih po zakonu, pa se apelacija mora odbaciti kao nedopuštena.

15. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, odnosno ukoliko apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

16. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatidža Hadžiosmanović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2712/06 (Z. J.) | Sudska praksa | Aktio