Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1111/06 (U.G. Savez distrofičara Federacije Bosne i Hercegovine)
Odluka donesena 03. 04. 2008.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Aktivna legitimacija
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1111/06
Apelacija
Odluka o dopustivosti
03. 04. 2008.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije Mato Tadić, Seada Palavrić, na sjednici održanoj 3. aprila 2008. godine, u predmetu broj AP 1111/06, rješavajući apelaciju U.G. Savez distrofičara Federacije Bosne i Hercegovine, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija U.G. Savez distrofičara Federacije Bosne i Hercegovine, podnesena protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu, broj Gž-239/03 od 10. februara 2006.
godine i presude Općinskog suda u Sarajevu, broj P-1403/99 od 4.
decembra 2002. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. U.G. Savez distrofičara Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: apelant), koga zastupa advokst Safet Pilav, podnio je 11. aprila 2006. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj Gž-239/03 od 10. februara 2006. godine i presude Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud), broj P-1403/99 od 4. decembra 2002. godine. Apelant je dopunio apelaciju 27. aprila 2006. godine.
2. Otkaznim nalogom Općinskog suda II Sarajevo, broj RO-1023/99 od 13. oktobra 1999. godine, donesenom po prijedlogu Općine Novo Sarajevo (u daljem tekstu prvotuženi), usvojen je otkaz ugovora o zakupu poslovnih prostorija, broj 142-47/S od 9. jula 1996. godine, zaključen između prvotuženog kao zakupodavca i apelanta kao zakupca te je naloženo apelantu da u roku od šest mjeseci iseli iz poslovnog prostora u Sarajevu u ul. Grbavička br.6, površine 91 m2 i isti slobodne od ljudi i stvari preda predlagaču, uz naknadu troškova postupka pod prijetnjom izvršenja, ili da u roku od osam dana podnese prigovor protiv tog naloga. Obzirom da apelant nije podnio prigovor predmetni otkazni nalog je postao pravomoćan sa danom 27. oktobrom 1999. godine.
3. Presudom Općinskog suda, broj P-1403/99 od 4. decembra 2002 godine, donesenoj po tužbi apelanta od 24. septembra 1999. godine, odbijen je tužbeni zahtjev apelanta za utvrđenje valjanosti ugovora o zakupu poslovnog prostora, broj 142-47/S od 9. jula 1996. godine. Tačkom dva izreke tužba apelanta u dijelu zahtjeva za utvrđenje pravne ništavosti ugovora o zakupu poslovnih prostorija broj 289/98 od 20. aprila 1999. godine, je odbačena. Sud je na osnovu provedenih dokaza nespornim utvrdio da je između apelanta i prvotuženog, pod brojem 142-47/S od 9. jula 1996. godine, zaključen ugovor o zakupu predmetnih poslovnih prostorija kojim je regulirano vrijemen trajanja zakupa (od 9. jula do 31. decembra 1996. godine), uz obavezu apelanta da na teret vlastitih sredstava u roku od trideset dana od dana zaključenja ugovora dovede poslovne prostorije u prvobitnu funkciju i obavezu apelanta da plaća mjesečnu zakupninu u iznosu 455,00 KM počev od 9. augusta 1996. godine. Predmetni ugovor je prećutno-saglasnošću volja ugovarača obnovljen na naodređeno vrijeme. Obzirom da apelant nije platio zakupninu za period od 1. januara do 30. juna 1998. godine u ukupnom iznosu od 2.730,00 KM, te nije ispunio ugovornu obavezu stavljanja predmetnog poslovnog prostora u funkciju vršenja ugovorene djelatnosti, prvotuženi mu je 23. juna 1999. godine, obaviješću broj 03-374-778, otkazao ugovor o zakupu poslovnih prostorija. Nakon toga je, postupajući po prijedlogu prvotuženog od 15. septembra 1999. godine, Općinski sud II u Sarajevu donio otkazni nalog, br. RO-1023/99 od 13. oktobra 1999. godine, kojim je usvojio otkaz ugovora o zakupu poslovnih prostorija te naložio apelantu, koji je u tom postupku imao poziciju protivnika predlagatelja, da u roku od šest mjeseci iseli iz predmetnog poslovnog prostora i isti preda slobodan od lica i stvari prvotužiocu. Predmetni otkazni nalog je pravosnažan sa danom 27. oktobrom 1999. godine. Sud je dalje u obrazloženju osporene prvostepene presude konstatirao da je članom 23. Zakona o zakupu poslovnih zgrada i prostorija (u daljnjem tekstu: Zakon o zakupu) propisano da ugovor o zakupu zaključen na neodređeno vrijeme prestaje sporazumno i na osnovu otkaza ugovora, a da je članom 26. Zakona propisano da se ugovor otkazuje putem nadležnog suda te da protivnik predlagatelja-zakupoprimac ima pravo prigovora protiv otkaznog naloga. Obzirom da apelant nije protiv usvojenog otkaznog naloga izjavio prigovor to je u konkretnom slučaju otkazni nalog postao pravosnažan.
4. Sud je dalje konstatirao da je danom pravosnažnosti otkaznog naloga (27. oktobra 1999. godine), prestao ugovoreni odnos između apelanta i prvotuženog, tj. prestala su ugovorna prava i obaveze te svojstvo apelanta kao zakupoprimca i svojstvo prvotuženog kao zakupodavca. Prigovore apelanta vezane za pravomoćni otkazni nalog sud nije prihvatio budući da je te prigovore i primjedbe apelant mogao isticati u postupku izdavanja otkaznog naloga u kom slučaju bi se postupak nastavio po pravilima parničnog postupka, a koju mogućnost apelant nije iskoristio. Stoga je sud zaključio da apelant nije aktivno legitimisan za postavljanje utvrđujućeg zahtjeva o postojanje obligacionog odnosa koji je prestao postojati danom pravosnažnosti odluke o usvajanju otkaznog naloga. Obzirom da sud po službenoj dužnosti pazi na aktivnu legitimaciju stranaka, sud je zaključio da tužbeni zahtjev apelanta u odnosu na prvotuženog treba odbiti. Imajući u vidu naprijed navedene činjenice sud je zaključio da u konkretnom slučaju ne postoji pravni interes na strani apelanta za poništenje ugovora zaključenog između prvotuženog i drugotuženog budući da je apelant izgubio svojstvo ovlaštenika iz pravnog odnosa sa prvotuženim, pa je u tom dijelu tužbeni zahtjev apelanta odbačen shodno članu 172. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu:ZPP).
5. Presudom Kantonalnog suda, broj Gž-239/03 od 10. februara 2006. godine, odbijena je kao neosnovana apelantova žalba i potvrđena presuda prvostepenog suda. Sud je ocijenio neosnovanim žalbene navode apelanta prema kojim je otkazni nalog bespredmetan jer apelant nije bio u posjedu predmetnog poslovnog prostora kojim je prvotuženi raspolagao prije otkaznog naloga te prostor dodijelio drugotuženom. Sud je prihvatio razloge prvostepenog suda budući da pravosnažnošću otkaznog naloga prestao pravni odnos između apelanta i prvotuženog, koji postupak je proveden u skladu sa odredbama Zakona o zakupu, navodeći da u situaciji postojanja pravosnažne sudske odluke žalbeni razlozi apelanta nisu relevantni za presuđenje konkretne parnične stvari, a apelant je te razloge mogao isticati samo u postupku koji bi bio proveden da je apelant u zakonom propisanom roku zjavio prigovor protiv predmetnog otkaznog naloga. Dalje je, vezano za tvrdnje apelanta da je ugovor o zakupu poslovnog prostora između prvotuženog i drugotuženog ništav jer je u suprotnosti sa imperativnim propisima, navedeno da apelant ni u postupku pred prvostepenim sudom niti u žalbi nije naveo sa kojom odredbom imperativnog karaktera Zakona o zakupu je u suprotnosti postupanje prvotuženog koje bi predmetni ugovor činilo ništavim u smislu člana 103. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu ZOO) te nije našao elemente ništavosti. Sud je i pod pretpostavkom da se radi o ništavom ugovoru, obzirom da apelant prostor nije ni počeo koristiti, a budući da je ugovor između prvotuženog i drugotuženog u cjelosti izvršen, zaključio da bi se u tom slučaju na konkretnu situaciju mogao primijeniti član 107. stav 2. ZOO tj. tretirati da je došlo do naknadnog prestanka uzroka ništavosti, te je nalazeći da je zabrana bila manjeg značaja, zaključio da se ništavost ne može isticati budući da apelant poslovni prostor nije koristio.
6. Iz navoda apelacije prouzilazi da apelant smatra da je osporenim odlukama redovnih sudova povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija).
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
«Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.» Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
«Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.»
8. Pri ispitivanju dopustivosti predmeta Ustavni sud, prvenstveno treba utvrditi da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su navedeni u članu 16. Pravila Ustavnog suda. U tom kontekstu neophodno je da apelant navede povredu prava koja su zaštićena Ustavom Bosne i Hercegovine s tim da navedena povreda treba djelovati vjerovatno. Prema članu 16. stav 2. Pravila apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj nedostaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31.maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i odluku Ustavnog suda, broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), odnosno ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje apelantovih prava budući da apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. juka 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
9. Nezadovoljstvo apelanta osporenom odlukom Kantonalnog suda, u konkretnom slučaju, ne pokreće samo po sebi, pitanja u vezi sa zaštićenim ustavnim pravima ili pravima iz Evropske konvencije. Budući da iz navoda apelacije proizilazi se suština navoda o kršenju prava na pravično suđenje svodi, u stvari, na pogrešno utvđeno činjenično stanje i pogrešnu primjenu prava, Ustavni sud podsjeća na svoj stav prema kojem nije nadležan da vrši provjeru utvrđenih činjenica i načina na koji su redovni sudovi protumačili pozitivno-pravne propise, osim ukoliko odluke tih sudova krše ustavna prava. To će biti slučaj kada odluka redovnog suda ne uključuje ili pogrešno primjenjuje ustavno pravo, kad je primjena pozitivno-pravnih propisa bila očigledno proizvoljna, kad je relevantni zakon sam po sebi neustavan ili kada je došlo do povrede osnovnih procesnih prava, kao što su pravo na pravičan postupak, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i u drugim slučajevima (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije, te da li odluke redovnih sudova krše ustavna prava (vidi odluku Ustavnog suda, broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine).
10. U vezi s tim, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju ne nalazi ništa što bi ukazivalo da je predmetni postupak bio nepravičan. Naime apelant je nesporno imao mogućnost pristupa sudu budući da je predmetni postupak upravo vođen po tužbi apelanta. Dakle, apelant je imao mogućnost svoj slučaj prezentirati sudu te je mogao stavljati primjedbe i očitovati se na navode tuženih i predlagati izvođenje dokaza, što je nesporno i činio. Ustavni sud nije uočio da je apelant u toku postupka drugačije tretiran u odnosu na tužene nit je uočio bilo kakve elemente koji bi ukazivali na pristrasnost suda prilikom vođenja postupka. Dalje, nesporno je da su redovni sudovi u obrazloženju osporenih odluka detaljno razmotrili dokaze i navode apelanta i tuženih, te su za svaki dokaz koji su prihvatili, kao i za onaj koji nisu, dali iscrpno obrazloženje koje ni u jednom dijelu ne djeluje proizvoljno. Stoga Ustavni sud ne vidi nikakvu proizvoljnost u primjeni prava u situaciji kad su redovni sudovi odbili apelanta sa dijelom tužbenog zahtjeva usmjerenim na utvrđenje da je pravno valjan ugovor o zakupu poslovnog prostora, a koji je bio zaključen između prvotuženog i apelanta jer su utvrdili da apelant nije aktivno legitimisan za postavljanje utvrđujućeg zahtjeva o postojanje obligacionog odnosa koji je prestao postojati danom pravosnažnosti odluke o usvajanju otkaznog naloga. Naime, nesporno je da je apelant prigovore i primjedbe vezane za taj postupak mogao isticati upravo u postupku izdavanja otkaznog naloga što je apelant propustio učiniti te je stoga otkazni nalog postao pravomoćan. S druge strane, Ustavni sud ne vidi priozvoljnost niti u zaključku redovnih sudova da, u smislu člana 172. ZPP ne postoji pravni interes na strani apelanta za poništenje ugovora zaključenog između prvotuženog i drugotuženog a za koji zaključak su redovni sudovi u obrazloženju osporenih odluka dali jasne i nedvojbene razloge koji niti u jednom dijelu ne djeluju proizvoljno.
11. Obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da apelant ne nudi činjenice koje bi mogle opravdati tvrdnju da postoji povreda ustavnih prava na koja se poziva, budući da ništa ne ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanja iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije, te da nije uočljivo ništa što bi predstavljalo naznaku povreda apelantovog prava na pravično suđenje, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.
12. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
13. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatidža Hadžiosmanović