Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-15/07 (Z. T. i M. T.)

Odluka donesena 03. 04. 2008.

  • Protek roka
  • Suparničari
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-15/07

Apelacija

Odluka o dopustivosti

03. 04. 2008.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije Mato Tadić, Seada Palavrić, na sjednici održanoj 3. aprila 2008. godine, u predmetu broj AP-15/07, rješavajući apelaciju Zore Talić i Maria Talića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 4. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Zore Talić i Maria Talićapodnesena protiv rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj Rev 991/05 od 5. oktobra 2006. godine, presude Kantonalnog suda u Mostaru broj Gž-217/05 od 16. juna 2005. godine i presude Općinskog suda u Mostaru broj P-372/01-I od 18. novembra 2004. godine zbog proteka roka za podnošenje apelacije.

OBRAZLOŽENJE

1. Zora Talić i Mario Talić (u daljnjem tekstu: apelanti), koje zastupa Karlo Sesar, odvjetnik iz Mostara, podnijeli su, 28. decembra 2006. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj Rev 991/05 od 5. oktobra 2006. godine, presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj Gž-217/05 od 16. juna 2005. godine i presude Općinskog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P-372/01-I od 18. novembra 2004. godine.

2. Tačkom 1. dispozitiva presude Općinskog suda broj P-372/01-I od 18. novembra 2004. godine, odbijen je tužbeni zahtjev apelantice kojim je tražila da joj tužena na ime naknade nematerijalne štete isplati iznos od 10.000,00 KM, i to zbog pretrpljenih duševnih bolova na ime umanjenja opšte životne aktivnosti iznos od 6.500,00 KM, na ime pretrpljenih fizičkih bolova iznos od 2.500,00 KM, te na ime pretrpljenog straha iznos od 1.000,00 KM, sa zakonskom zateznom kamatom i troškovima parničnog postupka. Tačkom 2 dispozitiva predmetne presude, obavezan je tuženik da na ime naknade materijalne štete na vozilu isplati apelantu iznos od 1.545,57 KM, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom. Takođe, tačkom 2. dispozitiva presude odbijen je tužbeni zahtjev apelanta preko dosuđenog iznosa, za iznos od 3.940,47 KM i određeno je da svaka stranka snosi svoje troškove postupka.

3. Protiv presude Općinskog suda broj P-372/01-I od 18. novembra 2004. godine, apelanti su izjavili žalbu, koju je Kantonalni sud presudom broj Gž-217/05 od 16. juna 2005. godine, odbio kao neosnovanu i potvrdio prvostepenu presudu.

4. Apelanti su protiv presude Kantonalnog suda Gž-217/05 od 16. juna 2005. godine izjavili reviziju, koju je Vrhovni sud rješenjem broj Rev 991/05 od 5. oktobra 2006. godine, odbacio kao nedopuštenu. Vrhovni sud je istakao da je članom 237. stav 2. Zakona o parničnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine, br. 53/03, 73/05 i 19/06, u daljnjem tekstu ZPP) propisano da revizija nije dopuštena ako vrijednost pobijanog dijela pravosnažne presude ne prelazi iznos od 10.000 KM. U vezi sa tim, Vrhovni sud je zaključio da su apelanti u predmetnom sporu materijalni suparničari iz člana 362. stav 1. tačka 1. ZPP-a, te da se, shodno tome, dopustivost revizije cijeni obzirom na pojedinačnu vrijednost pobijanog dijela pravomoćne presude svakog suparničara, odnosno da vrijednost predmeta spora pobijanog dijela pravosnažne presude u odnosu na svakog pojedinog apelanta treba prelaziti iznos od 10.000 KM, iz razloga što je, prema članu 365. ZPP-a, svaki supraničar u parnici samostalna stranka i njegove radnje ili propusti niti koriste niti štete drugim suparničarima. Kako pobijani dio presude ni za jednog od apelanta ne prelazi vrijednosni cenzus, Vrhovni sud je primjenom člana 247. ZPP-a odbacio reviziju. Takođe, Vrhovni sud je ispitao reviziju i u smislu člana 237. stav 3. ZPP-a, ali nije našao opravdanost njegove primjene.

5. Apelanti tvrde da je osporenim odlukama povrijeđeno njihovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda. Nadalje, ističu kako je pogrešan zaključak Vrhovnog suda da je revizija u predmetnom sporu nedopuštena, jer vrijednost predmeta spora za apelanticu iznosi 10.000 KM.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 4. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»

Član 16. stav 1. i stav 4. tačka 4. Pravila Ustavnog suda glasi: «1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: (4) protekao je rok za podnošenje apelacije;»

7. Prema pravilu o iscrpljivanju pravnih lijekova, apelanti moraju da dođu do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je djelotvoran i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu. Pri tome apelanti odlučuju o tome da li će koristiti pravni lijek bez obzira na to da li je riječ o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odluka kojom je pravni lijek odbačen zato što apelanti nisu ispoštovali formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uvjeta) ne može se smatrati konačnom. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda (vidi odluke Ustavnog suda broj AP 283/03 od 14. oktobra 2004. godine i AP 106/04 od 18. januara 2005. godine).

8. Apelanti su protiv presude Kantonalnog suda Gž-217/05 od 16. juna 2005. godine izjavili reviziju, ali je ona rješenjem Vrhovnog suda broj Rev 991/05 od 5. oktobra 2006. godine, odbačena kao nedopuštena. Ustavni sud konstatuje da je revizija u ovom slučaju neefektivan pravni lijek u smislu člana 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Stoga, proizilazi da je konačna odluka u predmetnom slučaju presuda Kantonalnog suda Gž-217/05 od 16. juna 2005. godine.

9. S obzirom na to da je apelantima 24. juna 2005. godine uručena presuda Kantonalnog suda Gž-217/05 od 16. juna 2005. godine, a apelacija je Ustavnom sudu podnesena 28. decembra 2006. godine, proizlazi da je podnesena nakon što je protekao rok za podnošenje apelacije predviđen članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. U skladu sa navedenim, Ustavni sud je zaključio da je apelacija podnesena neblagovremeno, odnosno nakon proteka roka od 60 dana od dana kada su apelanti primili osporenu presudu.

10. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko apelanti podnesu apelaciju nakon proteka roka za podnošenje, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

11. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Hatidža Hadžiosmanović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-15/07 (Z. T. i M. T.) | Sudska praksa | Aktio